Istorija Bosne

[rammstein]

Predhistorijsko doba

Bosna i Hercegovina je vec u predhistorijsko doba bila naseljena pripadnicima raznih naroda. Njen geografski polozaj je takav da predstavlja prirodni most koji je u svim epohama spajao mediteranski i srednjoevropski prostor, preko kojeg su se odvijala kulturna i etnicka strujanja. Bosna i Hercegovina se takodjer nalazila na putu koji je povezivao Istok sa Zapadnom Evropom, pa je to na ovaj prostor dovelo i provelo nebrojene narode. Dovoljno je napomenuti da su na predhistorijskom lokalitetu u Butmiru kod Sarajeva iskopane zemljane figure stare oko 4500 godina, koje prikazuju ljude crnacke rase. Prvi stanovnici bosanskoheregovackog prostora cije nam je ime poznato bili su Iliri.

Anticko doba

Kada je u anticko doba Bosna i Hercegovina dosla u sastav mocnog Rimskog Carstva (prije 2000 godina), naseljavanje pripadnika stranih naroda doseglo je takve razmjere da je Bosna u to doba u pravom smislu postala visenacionalna, a time i multikulturna zemlja. Spomenicka gradja potvrdjuje prisustvo Rimljana, Grka, Italika, Gala, Germana, Sirijaca, Egipcana, Judejaca i drugih. Ovamo su dolazili kao rimski sluzbenici, zanatlije, vojnici ili robovi. Iliri su, medjutim, cinili vecinski dio starosjedilackog stanovnistva, koje je Bosni i Hercegovini dalo trajno etnicko, kulturno i politicko obiljezje.



O prvim stanovnicima Bosne iz paleolitskog doba (starije kameno doba) saznajemo preko crteza i pronadjenih orudja u pecini Badanj kraj Stoca koji se procjenjuju da su stari nekih 13000 godina,dok o stanovnicima Bosne iz neolitskog doba (mladje kameno doba) doznajemo preko arheoloskih iskopina na Butmiru,kraj Sarajeva,a,npr., iskopine u Glasincu daju nam uvid u period gvozdenog doba...itd...mada prvi pisani dokumenti o stanovnicima Bosne jesu oni koji se odnose na Ilire.

Ilirska plemena kao sto su Desidijati,Japodi,Sc ordisci itd., opisana su u tim izvorima.Brojne arheoloske iskopine sirom Bosne,govore nam da su se Ilirska plemena po Bosni bavila stocarstvom i to posebno uzgojem ovaca i koza,a Rimski pisani izvori govore nam da su ova Ilirska plemena bila veoma ratoborna...vec 171 godine p.n.e.,Japodi vode rat protiv Rima,a i sami naziv "Bosna" potice od Ilirske rijeci "Bosona".

Pored Ilira u Bosni u vrijeme najezde Rimljana,zive i Kelti,koji se vremenom potpuno mjesaju sa Ilirima.U drugom i prvom vijeku p.n.e. Rimljani prodiru duboko u Centralnu Bosnu,gdje konstantno ratuju protiv veoma ratobornih Ilira.Najveca pobuna Ilira protiv Rimljana se dogodila 6.godine p.n.e. i trajala je cetiri godine.Centar pobune je bio oko Varesa i Vranduka,a vodje ove pobune su se zvali Boton i Pinez.Ova pobuna je prerasla u sveopsti Ilirski bunt protiv Rimljana,te je zabiljezena uspanicena izjava,koju je Rimski Car Oktavijan izrekao u Rimskom Senatu,kada je rekao :"Pobunjenici krecu na Rim!".Da bi ugusili pobunu Rimljani su bili primorani angazovati cak 15 legija vojske,od ukupno 25 koliko su ih tada imali...Naposljetku i sam vodja pobune Boton biva zarobljen,te je zabiljezeno da je,kada je upitan zasto je podigao pobunu,odgovorio:"Vi ste nam umjesto pastira poslali vukove..."Zadivljen njegovom mudroscu i hrabroscu , Rimski Car ga nije dao pogubiti,kako je to bilo uobicajeno,nego ga je zadrzao u Rimu...jos jedan detalj iz ove pobune je vrijedno naznaciti...Naime,di o pobunjenika kraj Vranduka,svjestan da ce izgubiti bitku protiv Rimljana,odlucuje se da se ne preda,vec zene i djeca skacu u vatru zapaljena grada,a muskarci su se medjusobno izboli macevima,naocigled zapanjenih i zadivljenih Rimskih vojnika.Poslije ove pobune i dalje su postojali sukobi izmedju Ilira i Rimljana sirom Bosne,a zadnja je pobuna protiv Rimskih osvajaca bila skrsena 9.godine nove ere.Od tada cijelo podrucje Bosne biva cvrsto pod kontrolom Rimljana,koji potom uspostavljaju svoja naselja i mrezu puteva sirom Bosne.Ovi putevi su bili potrebni Rimljanima za njihovo daljnje vojno napredovanje,a i za prijevoz zlata,srebra i olova koji se eksploatisu iz rudnika koje Rimljani otvaraju po cijeloj Bosni.Tokom Rimske vlasti siri se upotreba latinskog jezika u Bosni,a u novosagradjena Rimska naselja doseljavaju se kolonisti iz svih krajeva Rimskog Carstva...najvise iz Itlije,Afrike,Spanij e,Njemacke,Grcke,Sir ije,Palestine,Egipta ,itd..Od druge polovine II vijeka nove ere zabiljezeno je naseljavanje podrucja Bosne brojnim Rimskim vojnim veteranima,dok se ogroman broj samih Ilira regrutuje u Rimske legije,te od konca II vijeka nove ere Ilirska podrucja bjehu snazna vojna izvorista za brojne Rimske guvernere i generale,koji postaju Rimski Imperatori.Prvi od njih,Septimus Severus raspusta Pretorijsku gardu,kada on dolazi u Rim 193 godine,i zamjenjuje je Ilirskim trupama.

Jedan Rimski historicar iz toga doba opisuje ove Ilirske vojnike kao "rulju"...koja izgleda poput "divljaka" i koja ulijeva strah u kosti svojim izgledom,govorom i ponasanjem"...Mnogi drugi Rimski i Grcki izvori zauzimaju istovjetan "superioran" stav prema njima.Zanimljiv je jedan komentar,koji je sacuvan,od Grckog geografa po imenu Strabo (63 p.n.e. - 25 n.e.),gdje on biljezi da je tetoviranje bilo veoma prosireno medju Ilirima.Njegovo svjedocenje o tome je potvrdjeno mnogo,mnogo kasnije,kada arheolozi u Ilirskim grobnicama sirom Bosne,nalaze i igle za tetoviranje.

Mnoga druga arheoloska nalazista ukazuju i na duhovni zivot Ilira,koji je prije svega bio zasnovan na njihovoj sprezi sa prirodom.Vrhovno bozanstvo Ilira je bilo zamisljano kao dlakavo musko stvorenje,sa kozjim nogama i rogovima,a nazivano je Silvan.Silvanova pratilja je bila Dijana (Thana),boginja lova , divljaci i prirode.Ona je na pronadjenim figurama predstavljena kao lovac sa strijelom u ruci i tulcem za strijele.Preko 300 spomenika Silvanu i Dijani je pronadjeno sirom Bosne,a narocito na prostorima Glamockog,Livanjskog ,Duvanjskog polja,te u Srednjoj Bosni...Iliri su takodjer vjerovali i u gorske vile,nimfe,koje su im stitile izvore,potoke,planin ske proplanke i pecine.Na spomenicima su predstavljene kao mlade razigrane i obnazene djevojke,i nerijetko u kolu u kojem svira Silvan.Tada,u anticko doba u Bosni postoji cak 40 razlicitih vjerovanja u 52 razlicita bozanstva.

Do 3.vijeka podrucje Bosne pripada Zapadnom Rimskom Carstvu i nalazi se na samoj granici sa Istocnim dijelom.U 3. vijeku na podrucje Bosne upadaju Goti i nanose teske poraze Rimskoj vojsci,ostajuci prisutni na podrucju Bosne sljedecih 300 godina,a takodjer se dogadjaju invazije Huna (u 4. vijeku) i Alana (u 5. vijeku).Pocetkom 6. vijeka Goti bivaju porazeni od Bizantijskog Cara Justinijana,te se podrucje Bosne,od tada,barem nominalno,nalazi pod kontrolom Bizantije.

Krajem 6.vijeka na teritoriju Bosne stupaju dvije nove skupine,a to su Avari i Stari Sloveni.Historija Avara i Starih Slovena do toga trenutka je bila vrlo isprepletena...bivaj uci cesto saveznicima,ali i protivnicima,mada je dokazano da su Avari uvijek bili nadmocniji,iako manje brojniji od Starih Slovena,prvenstveno zahvaljujuci njihovom superiornijem vojnickom umijecu.Avari i Stari Sloveni se naseljuju u nizinskim dijelovima Bosne,a domicilno stanovnistvo Iliri,koji su se vec ranije krvno izmijesali sa Gotima i Keltima,povlaci se u planine.

Tek kasnije,u dodiru ovih grupa,Slaveni i Avari upoznavaju tekovine staroevropske kulture,a zatim dolazi i do krvnog i etnickog mjesanja stanovnistva i formiranja potpuno zasebnoga antropoloskog tipa stanovnika Bosne,kog karakterisu naglasena korpulentnost i snazni misici.Ono sto karakterise duhovnu stranu Bošnjana toga doba,jeste drugaciji mentalitet u odnosu na svoje susjede,drugaciji odnos prema vjeri,odbojnost prema svakoj vrsti podredjenosti i nasilja,upadljiva srcanost i hrabrost,naglaseno postenje i dobrota,kojim su ih u okruzenju cak i imenovali,te su poznati kao "Dobri Bošnjani"

Bošnjani kao narod dobili su svoje ime po prostoru na kojem zive,tj. po nazivu za zemlju "Bosna",a sama rijec "Bosna" potice jos iz antickog doba (Basana ili Basina - Bosna) i Ilirskog je porijekla.

To nam vrlo jasno govori da su se novoprispjeli Slaveni i Avari jednostavno uklopili u autohtonu masu stanovnistva u Bosni,poprimajuci domicilna(Bosanska)k ulturna i duhovna svojstva.

Takodjer,veoma je bitno uociti da Bosanski starosjedioci jos iz kasne antike posjeduju vrlo konkretne forme narodnog organizovanja,cime se jedino moze objasniti cinjenica da Bosanski starosjedioci po smirivanju situacije sa doseljenicima konsoliduju svoju vlast u Bosni,uz neke izmjene,npr. anticke dekucije postaju zupe,princepsi postaju zupani ili knezovi,a arhizupan postaje Ban (rijec "Ban" je avarskog porijekla). Sve ovo ubrzo rezultira i formiranjem prve Bošnjacke Drzave,o kojoj se prvi pisani tragovi pojavljuju vec 958 godine,kada Bizantijski Car Konstantin Porfirogenet u svome djelu "De administrando imperio",opisujuci zemlje nad kojima ima vlast,po prvi put spominje "Horion Bosona",sto u prijevodu znaci "Zemlja Bosna"
http://www.angelfire.com/hi5/profesorhk/0900.art

[rammstein]

PORIJEKLO TITULE BAN BOSANSKIH VLADARA

http://www.angelfire.com/hi5/profesorhk/4stoljeceZenica.jpg




Bosna u anticko doba,Spomenik sa nalazista kod Zenice iz 4. stoljeca nove ere

Jedna od karakteristika Bosanske drzavne posebnosti jeste i tradicionalna titula Ban koja se kod Bosanskih vladara upotrebljava sve do 1377.godine kada Bosna postaje Kraljevina,te titula Kralj postaje najvisa Bosanska vladarska titula.Do tada najvisa titula koja je krasila Bosanske vladare je bila titula "Ban Bosanski".

Porijeklo titule Ban mnogi historicari pripisuju Avarima (Tursko-Mongolska plemena),koji na teritoriju Bosne prvi put prodiru 567 godine,kada Avarsko pleme Kutrigore upada na tlo Bosne,iduci prema jugu.Izmedju 605 i 614 godine Bosnu ponovo zahvata Avarsko-Slovenski osvajacki i rusilacki talas.Avari,kao gospodari i vodje Slovenima,dopiru do Rimskog grada Salone u Dalmaciji i ruse je.Bosna je na ovaj nacin dosla definitivno pod vlast novih osvajaca Avara,koji su njome vladali tokom 7. i 8.stoljeca.Bosna je po nekim povjesnicarima u okviru Avarskog Kaganata,kao i ostale zemlje koje su naseljavali Sloveni.Po nekim historicarima imala je istu (Avarsku) organizaciju vlasti kao i susjedni Sloveni.Vladarska titula u Bosni,do 1377 godine,bila je Ban,iako bi njome nakratko vladao i susjedni Zupan.Medju Turskim (Avarskim) imenima ranog srednjeg vijeka u Alpama,nalazi se ime Phissa koji je bio 777.godine prvi Jopan.Avarska rijec Ban,Bajan bila je titula ranga u Avarskoj vojsci,a Kagan je bila sluzbena titula Avarskog vladara koji je komandovao Banovima,Bajanima,Jo panima.I titula Gaziz,Chaziz,Haziz je Avarska,a znaci prijatelj,draga osoba.Javlja se u Bosni kao pridjev uz imena junaka i dobrocinitelja.To znacenje imaju i pojmovi Suppan,Zupan,ali oni oznacavaju i vladare.

Neki historicari su imali i misljenje da je titula Ban prodrla u Bosnu kroz njene "politicke veze" sa Hrvatskom,a neki idu cak i dotle da pretpostavljaju da se je ona pojavila u Bosni tokom kratkotrajne okupacije nekih dijelova Bosne od strane Hrvatske,za sto nema nikakvih relevantnih dokaza,jer nikada i nigdje nije zabiljezeno da je Bosna ikada bila u statusu nekakve "hrvatske banovine" tokom srednjeg vijeka.Takodjer vrlo je bitno naglasiti i to da cijelim tokom postojanja samostalne srednjovjekovne hrvatske drzave nijedan hrvatski vladar ne nosi titulu Ban,nego nose titule Knez i Kralj.Upotreba Banske titule u Hrvatskoj za vrijeme njene srednjovjekovne samostalnosti je bitno drugacija nego u Srednjovjekovnoj Drzavi Bosni,jer se u Hrvatskoj koristi kao titula nizeg ranga od vladarske titule i njena pojava je vise anegdotalna,nego sto je tradicionalna,za razliku od Bosne gdje je ne samo tradicionalna,nego i najvisa vladarska titula! Historijska je nepobitna cinjenica da titula Ban nikada nije bila hrvatska vladarska titula,nikada je nije nosio nijedan hrvatski vladar,i to tokom cijele srednjovjekovne nezavisnosti Hrvatske,a cinjebnica da se titula Ban pojavljuje i u Bosni i u Hrvatskoj,naravno,ap solutno ne znaci da je ona hrvatskog porijekla,jer se mnoge titule sa istim nazivom pojavljuju y razlicitim zemljama na Balkanu.Npr. titula Zupan se pojavljuje i u Bosni i u Hrvatskoj i u Srbiji,a jedino sto je zajednicko u svemu tome jeste da je titula Zupan Avarskog porijekla,ili primjer mnostva drugih titula,kao sto su to knez,vojvoda itd,koji se pojavljuju takodjer u mnogim zemljama,ali ono sto je sustinski bitno jeste njihova drugacija upotreba u svakoj pojedinoj zemlji.Da su Bosnjaci preuzeli titulu Ban iz Hrvatske onda bi je i koristili na isti nacin,ali nisu.Iduci tom logikom,onda bi najvisa titula Bosanskog vladara bila Knez,kao sto je to bilo u Hrvatskoj,ali upravo je suprotno,titula Knez u Bosni je titula nizeg ranga,a ne vladarska titula,uz napomenu na jos jednu Bosansku specificnost,a to je pojava titule Veliki Knez,koje nije bilo nigdje drugdje.

Pitanje porijekla srednjovjekovne vladarske Bosanske titule Ban u dosadašnjoj znanosti tumačilo se jednostrano, Avarskim porijeklom. Međutim, pripadnost riječi Avarima nije sporna, pa prema tome ni činjenica da su je Avari sa sobom nosili i donijeli na Balkan krajem VI i u VII vijeku. Sporna je hronologija riječi.Antički izvori pokazuju široku zastupljenost jezičke osnove Ban u Ilirskoj i Keltskoj onimiji na tlu Rimske provincije Dalmacije, odnosno na tlu današnje Bosne i Hercegovine u antičko doba znatno prije VI i VII vijeka, iz čega se može zaključiti da je u pitanju indoevropska riječ koju su baštinili ne samo Avari, već i Iliri i Kelti. Avari su je više stoljeća baštinili u svojoj postojbini Aziji, pa potom sa sobom ponijeli u Evropu, kamo su se uputili kao osvajači. Iliri i Kelti baštinili su je u svojoj postojbini Evropi znatno prije Avara. Stoga, Avari su riječ Ban donijeli u Bosnu, ali i – zatekli u Bosni.

Komparativna lingvistika, znanost XIX vijeka, u potpunosti je previdjela mogućnost da riječ Ban baštine još neki indoevropski narodi, a ne samo Avari, čemu su znatno doprinijele znanstvene predrasude o Ilirskom jeziku. Savremena ilirologija i lingvistika uglavnom su dokazale da Albanci potječu od Starih Ilira i da se u Albanskom jeziku, u više ili manje izmijenjenom obliku, sačuvao znatan broj nekadašnjih Ilirskih riječi. Domete savremene ilirologije i lingvistike ne prati u dovoljnoj mjeri komparativna lingvistika kojoj se u XX i na početku XXI stoljeća ni približno ne pridaje značaj kao u prethodnim. Prazninu djelomično popunjava onomastika. Multidisciplinarnim onomastičkim metodom moguće je otkriti mnoge povijesne zablude, kao što je ona koja je vladala po pitanju porijekla Bosanske vladarske titule Ban.

Utemeljenje riječi Ban u Iliro-Romanska vremena Bosne otvara više važnijih pitanja na koja će buduća znanost morati potražiti valjane odgovore. Imajući u vidu da je na tlu Bosne i Hercegovine, prije Slavensko-Avarskih naseljavanja u VII vijeku, postojao povijesni kontinuitet društvenog i državnog organizovanja u vremenu od deset stoljeća, te da se u navedeno vrijeme područje današnje Hercegovine zasigurno nalazilo u Ilirskoj državi a vjerovatno i jedan dio uze Bosne, uz činjenicu da su i neki Rimski Carevi bili Iliri, osnovno pitanje je: da li je Iliro-Romansko starosjedilačko stanovništvo Bosne punih deset stoljeća čekalo Avarske Banove da im oni organizuju Srednjovjekovnu Bosansku Državu.

O PORIJEKLU VLADARSKE TITULE BAN U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

U dosadašnjim historiografskim studijama koje se odnose na srednjovjekovnu Bosnu vladarskoj tituli Ban nije poklanjana značajnija pažnja, posebno sa aspekta porijekla titule u Srednjovjekovnoj Bosni. Iz analize dosadašnjeg metodološkog pristupa ovom znanstvenom problemu vidi se da je on u dosadašnjoj naučnoj praksi dvojako tretiran – lingvistički i historiografski. Još i danas aktuelno i jedino lingvističko objašnjenje, po kojem je titula Avarskog porijekla, rezultat je dostignuća komparativne lingvistike koja se bavi poređenjem većine evropskih jezika, a to su Grčki, Latinski, Keltski, Germanski, Baltijski, Slovenski, Albanski i nekoliko azijskih među kojim su Indijski, Iranski i Jermenski. [1]

Pritom, sa aspekta teorijsko-empirijske praznine, kada je u pitanju riječ i titula Ban, u komparacijama navedenih jezika ubrzo se nametnulo i pitanje Ilirskog jezika. Ono je odmah otežano činjenicom da je Ilirski jezik vrlo malo poznat, što je dovelo do različitih, pa i potpuno suprotnih mišljenja o porijeklu tog jezika. Teza J. E. Thunmanna iz l774. godine, po kojoj su Albanci ostaci Ilira [2] , u radovima A. T. Linharta [3] i G. von Hahna [4] dobila je svoje jezičko i znanstveno utemeljenje, ali i ljute protivnike. Protivnici teze J. E. Thunmanna bili su H. Pauli, H. Hirt, G. Weigand, V. Georgijev, H. Barić. [5] I pored činjenice da se u radovima P. Kretschmera [6] , H.Krahea [7] , A. Mayera [8] , itd. sve više postavljaju i konkretni lingvistički problemi koji se – što direktno što indirektno – tiču i titule Ban, pod utjecajem protivnika Thunmannovih, Linhartovih i Hahnovih radova sve što je u vezi sa Ilirskim jezikom bilo je, više ili manje, pod znakom pitanja.

Mada je savremena ilirologija uglavnom dokazala Albansko izravno porijeklo od starih Ilira [9] ,mnoge zastarjele lingvističke sudove koji se odnose na neke probleme koje je moguće riješiti uz pomoć Ilirskog jezika neophodno je podvrgnuti naučnoj kritici i revidirati. Jedan od njih je sud o porijeklu vladarske titule Ban u Srednjovjekovnoj Bosni.

U dosadašnjoj južnoslavenskoj lingvističkoj znanosti pitanjem porijekla titule Ban bavio se jedan od najpoznatijih hrvatskih i južnoslavenskih lingvista P. Skok. U interpretaciji Skoka, titula Ban potječe od "Avarske časti Bajan; odatle nastade Bojan, danas Bân sa istim stezanjem kao pojas > pâs" [10] . Prema interpretaciji Skoka, naziv Ban sačuvan je u Rumunskom jeziku samo u nazivu novca, a u starije doba i kao naziv časti. Rumunsko bani ne pokazuje u početku karakterističan Rumunski vokal î. Zbog toga, Skok je pretpostavio da je Rumunsko banî ušlo u Rumunski jezik slavenskim posredstvom, i to iz balkanskog Slavenskog. [11] Skok također informiše da Bana ne poznaju Bugari, "premda se i ova čast dade potvrditi na protobugarskim natpisima u obliku baganoz " [12] . U lingvističkom smislu, uglavnom sa pozicija P. Skoka, pitanjem titule Ban bavili su se i A. Šimčik [13] i S. Sakač [14] . Sakač je o tituli pisao u kontekstu teze o kavkasko-iranskom porijeklu Hrvata. [15] U novije doba, djelomično sa pozicija S. Sakača, ovim pitanjem bavio se i M. Vidović. [16]

Vladavina prvih Bosanskih Banova, od najstarijeg doba do sredine XII vijeka, kod većine historičara definisana je kao "najmračnije doba Bosanske historije", što se, kako je to s pravom zaključio Anto Babić, jednako može reći i za druge zemlje u unutrašnjosti Balkanskog poluotoka toga doba. [17] Oskudnost historijskih izvora o ovom periodu Bosanske historije morala se odraziti i u historiografiji koja se, tretirajući ovo doba, uglavnom ograničavala na opće konstatacije primjerene svim balkanskim plemenima toga doba. Nedostatak relevantnih historijskih izvora, u hronološkom smislu, odnosi se na period Slavenskog doseljavanja na Balkan, odnos Slavena prema starosjediocima, slavenizaciju starosjedilačkog Iliro-Romanskog stanovništva nekadašnje Rimske provincije Dalmacije i najstarijeg društveno-političkog organizovanja na tlu Bosne. Sva ova pitanja bila su i ostala krucijalna u Bosanskoj povijesti, i na njih dosadašnja je nauka odgovorila malo ili nikako.Sva ova pitanja su u direktnoj i uzajamnoj vezi sa najstarijom vladarskom Bosanskom titulom. Odgovori na njih istovremeno su, više ili manje, odgovori na najvažnija pitanja koja se mogu postaviti u vezi sa porijeklom vladarske titule Ban i na ono koje nas posebno zanima: da li su najstariji Bosanski Banovi bili Avari, odnosno, da li je Bosanska vladarska titula Ban Avarskog porijekla.

U pogledu vremena početka doseljavanja Slavena u Podunavlje, na zapadni dio Balkanskog poluotoka i u istočne Alpe postoje tri različite teorije. Lubor Niederle je, na osnovu imena mjesta i rijeka u srednjem Podunavlju koja se pojavljuju u antičkim izvorima od I vijeka naše ere pa nadalje, postavio tezu kako su "Slaveni proniknuli ovamo već nekoliko veka pre VI veka" [18] . Po drugoj teoriji, koju brane naročito neki Njemački historičari i filolozi, težište slavenskog naseljavanja, kako u "Istočnu Germaniju" tako i na Balkanski poluotok, pada oko 600. godine i kasnije, i ono je isključivo u vezi sa širenjem Avara i njihovim pohodima iz Panonije. [19] Između prethodnih teorija stoji mišljenje koje se pod utjecajem kritičke historiografije proširilo kao preovlađujuće. U srpskoj historiografiji poslije K. Jirečeka zastupali su ga S. Stanojević, V. Ćorović i M. Dinić; u slovenačkoj Fr. Kos, LJ. Hauptman i M. Kos, a ono je i danas, uglavnom, prihvaćeno u najznačajnijim radovima o ovom problemu. [20] Po ovom mišljenju, bez obzira na mogućnost infiltracije manjih i za osnovni povijesni tok beznačajnih grupa Slavena u područje srednjeg Podunavlja, ova teorija, na osnovu Jordanesovog opisa etničkog stanja oko 500. godine, uzima sredinu prvog milenija kao početak pravog širenja Slavena na jug. Po ovoj teoriji, ono nije isključivo u vezi sa Avarima niti su Avari poslije 567. godine svuda vodili i pomagali slavensko naseljavanje na Balkanskom poluotoku. [21]

O prodorima Slavena u Bosnu u ranom srednjem vijeku postoje samo tri maglovita historijska izvora. Godine 567. spominje Menandar prodor Kurtigura u oblast Sirmija, koji je vodio u Dalmaciju, a godine 597. izvještava Theofilakt Simokatta o prodoru Avara u Dalmaciju na područje "takozvanih Vonke" ( eiz t ά z legomenaz B ó gkeiz), gdje su osvojili grad i srušili oko 40 utvrda. Ovi događaji prouzrokovali su u Saloni strahovanje za sudbinu grada, izraženo u pismu pape Grgura Maximu godine 600. Sve ostalo, kako duhovito primjećuje Grafenauer - a to je gotovo sve - nije nam poznato. [22] Na osnovu ovih oskudnih izvora N. Klaić u potpunosti se složila sa Grafenaerom "da o Avarskoj Bosni ništa ne znamo" [23] . Prema tome, svedeno na problem koji se tretira u ovom radu, o vladarskoj tituli Ban, za koju je uvriježeno mišljenje da su je u Srednjovjekovnu Bosnu donijeli Avari, mi faktički ništa ne znamo. Pa ipak, više na osnovu pretpostavke, a manje na osnovu stvarnih historijskih izvora,N. Klaić je otvorila problem o dvjestagodišnjoj Avarskoj vlasti nad Bosanskim zemljama.[24] Po mišljenju N. Klaić, Bosanske zemlje u Avarsko doba imale su istu svoju organizaciju vlasti kao i svi drugi Slaveni koji su se našli u okvirima avarskog carstva. Sve do 1377. godine i Tvrtkove krunidbe, kako navodi N. Klaić, "naslov nekadašnjega Avarskog najodličnijeg činovnika služio je Bosanskim vladarima i za vladarski naslov" [25] .

Na osnovu analize dosadašnjih izvora na osnovu kojih su nastala mišljenja koja vladarski naslov Ban u Srednjovjekovnoj Bosni vezuju isključivo za Avare, neminovno je zaključiti da su oni lingvistički, da imaju osnovnu lingvističku potku: da je titula Ban Avarskog porijekla. Ovo su južnoslavenski historičari uzimali kao neosporan fakat koji nikada nije provjeren i sa aspekta historijske znanosti, tim prije što je riječ Ban/Bajan u mnogim Turskim jezicima općepoznata u značenju "bogat, posjednik", ali i kao osobno ime. [26] Ostale vladarske titule za koje se uglavnom smatra da su također Avarskog porijekla još više su osnažile uvjerenja o Avarskom Ban. Toj tituli Austrijski lingvista Kronsteiner pridodao je riječi Kagan u značenju "vođa, vladar" i Gazis /Chazis/ Haziz, iz koje izvodi ranofeudalni slovenački oblasni vladarski naziv Kasez. Na kraju, on je Avarskim činovničkim oznakama pridodao i naziv župan. [27] Pritom, i Kronsteiner i ostali filolozi i historičari prije i poslije njega propustili su priliku da komparativnim metodom provjere da li je riječ Ban zastupljena u još nekom jeziku indoevropskog porijekla. Provjera je bila neophodna posebno zbog činjenice što su se svi jezici indoevropskog porijekla razvili iz jednog zajedničkog indoevropskog prajezika. Za taj zajednički prajezik utvrđeno je da je u prethistorijsko doba obuhvatao ogroman geografski prostor od rijeke Rajne, cijelu srednju i jugoistočnu Evropu sa Kirgiskim stepama – do Hindukuša u Iranu. [28] Na tom prostoru živjeli su ne samo Avarski preci, već i mnogi drugi indoevropski narodi koji su nekad govorili zajedničkim jezikom. Među njima bili su Iliri i Kelti. S tim u vezi, neophodno je postaviti prvo od krucijalnih pitanja: može li se riječ Ban, ukoliko je bila zastupljena u Keltskom ili Ilirskom jeziku – a u pitanju su narodi čija je postojbina Evropa, dok je postojbina Avara Azija – na južnoslavenskom prostoru i u Bosni smatrati riječju Avarskog porijekla!?

Teritorij današnje Bosne i Hercegovine, u geografskom smislu, čini centralni dio nekadašnjeg Ilirika i Rimske provincije Dalmacije. Općepoznato je da su taj prostor u antici naseljavala brojna Ilirska plemena. [29] Pored Ilira, na tlu Bosne i Hercegovine povremeno su boravila i druga plemena, među kojima su najznačajniji Kelti. U antičkom onomastikonu iz tog doba evidentirano je više Keltskih imena, naročito u dolini Neretve [30] , Podrinju [31] i Bosanskoj krajini. [32] Ravnomjerno raspoređeni Keltski arheološki nalazi na tlu Bosne i Hercegovine ne isključuju mogućnost njihovih povremenih boravaka na Bosanskom tlu. [33] Tokom Slavenskih prodora na Balkan Iliri i Kelti nisu netragom nestali iz Bosne, o čemu zorno svjedoče brojna Bosanska srednjovjekovna imena Ilirskog i Keltskog porijekla što su se očuvala u Bosni i u doba razvijenog feudalizma. [34] Stoga, sa aspekta etničkog kontinuiteta Iliro-Romanskog stanovništva, koje se na tlu srednjovjekovne Bosne miješalo sa Slavenima i postepeno slaveniziralo, na tlu Bosne i Hercegovine u antičko doba neminovno je pretpostaviti određene indoevropske riječi koje su tada bile zajedničke za više indoevropskih naroda i koje je neophodno tretirati u povijesnoj vertikali onomastičkog kontinuiteta. U ovom radu posebno nas zanima riječ Ban: da li je bila zastupljena u Ilirskom i Keltskom jeziku.

Analiza Ilirskog jezičkog materijala višestruko potvrđuje zastupljenost riječi Ban u Ilirskom jeziku. U Ilirskim složenim imenima kompozit -ban, u antičkoj varijanti -banus, tvori imena Acra-banus [35] , Acra-banis [36] i Mala-banus. [37] Uz navedena imena ide i žensko ime Curbania, za koje je A. Mayer pretpostavio da je kompozitno: Cur-ban-ia. [38] Pošto su imenski kompoziti najčešće i posebna imena, vjerovatno je postojalo i Ilirsko ime *Banus (Banius). Na ovakvu mogućnost ukazuje ime ispisano na jednom epigrafskom spomeniku iz Mezije superior: Bani... [39]

Korijen ban- bio je višestruko zastupljen u Ilirskoj toponimiji. Prema jednom izvoru Prokopija, jedan Ilirski kastel u Dacia mediterrane zvao se Banez (Banes). [40] Polibije potvrđuje sličan naziv: coraz Bantian (Bantian). [41] H. Krahe navodi Scar(a)-bantia u Panoniji superior (Ptol. 2, 13) i Arri-b ά ntion u Dardaniji. [42] Slični nazivi potječu i iz onih područja Italije koja su nekad naseljavali Iliri: Bantia u Apuliji, S. Maria di Banzi, etnikon bantatai . [43]

U Keltskom onomastikonu Ban je ime ili tvorbeni kompozit više složenih imena: Banas [44] , Banio(n) [45] , Ban-iu-s [46] , Banna [47] , Bannuu-s, [48] Ban-ona [49] , Bant-ius [50] , Ban-ŭca [51] itd. Na osnovu relativno brojne zastupljenosti osnove ban-, sa velikom vjerovatnoćom može se pretpostaviti da su neka od tih imena bila zastupljena među Keltima koji su boravili na prostoru današnje Bosne i Hercegovine.

Sa lingvističkog stanovišta, neophodno je razmotriti akcentuaciju osnove ban- u odnosu na njeno povijesno utemeljenje na tlu Rimske provincije Dalmacije, posebno sa aspekta historije glasova i glasovnih promjena koje su se događale na tlu Bosne i Hercegovine poslije Slavenskog doseljavanja na Balkan. Posuđujući strane riječi, Južni Slaveni su njima kratko a obraćali u o [52] , što istovremeno otvara problem akcentuacije antičke osnove ban. Akcent glasa a u brojnim Ilirskim i Keltskim antroponimima i toponimima sa osnovom ban- nije poznat. Međutim, sa velikom vjerovatnoćom može se pretpostaviti da je bio dugo a, posebno zbog toga što je naš akcent u riječi Ban, pod kojom podrazumijevamo vladarsku titulu, na glasu a koji je dugo a. Dugo a ostaje u posuđenicama bez promjene. [53]Prema tome, naša akcentuacija titule Ban, sa dugim a, pokazuje da sa aspekta glasovnih zakona nema nikakvih zapreka koje bi mogle dovesti u pitanje antičko porijeklo ove riječi na tlu Bosne.

U srednjovjekovnom onomastikonu Bosne jedno od vladarskih imena Bana Prijesde je Uban (Ubanus dictus Priesda). [54] Po definiciji Ć. Truhelke, u pitanju je vladarski praenomen iz tria nomiona [55] rodonačelnika Bosanske dinastije. Vjerovatno je u pitanju srednjovjekovna varijanta nekadašnjeg Ilirskog kompozita (imena?) –banus. Na Ilirsko porijeklo imena upućuju i ostala banska imena, Prijesda [56] i Kotroman. Ime "Prijezda" Ć. Truhelka [57] i V. Ćorović [58] izvodili su iz nepostojećeg glagola prijezditi [59] ,iako je njegova nekadašnja Ilirska osnova još sačuvana u albanskom prijës u značenju "vojskovođa" [60] . Ime je višestruko potvrđeno na prostorima Raške, [61] gdje je evidentirano više arbanaško-srpskih katuna. Od posebnog je značaja što je ime u Srednjem Vijeku potvrđeno u katunu Arbanasa koji je kralj Stefan Dečanski poklonio manastiru Dečanima. [62] Ime Kotroman je složeno: Kotro-man. Prvi kompozit nastao je od Ilirskog Catarum, iz čega je, u skladu sa glasovnim promjenama, nastalo Kotor. Metatezom -or > ro iz Ilirskog Kotor nastalo je Kotro-. Za nastanak kompozita -man postoji više različitih mogućnosti. [63]

Prilikom naučne valorizacije historijskog i lingvističkog u problemu Ban, posebno sa ego aspekta onih historičara ili lingvista koji precjenjuju jedno a podcjenjuju drugo – a ono se ovdje znatnim dijelom prelama u svjetlu onomastičke znanosti – neophodno je podsjetiti na stavove najpoznatijeg hrvatskog onomastičara akademika Petra Šimunovića. Šimunović je s pravom istakao da se toponomastikom ne može baviti samo lingvist, samo geograf ili samo povjesničar, [64] odnosno da nije dovoljno pri toponomastičkom proučavanju biti samo dobar filolog, geograf ili povjesničar, već je važno biti vrstan toponomastičar, kako je to na drugi način izrekao V. Šmilauer. [65] U tom smislu, značajne upute dao je svojevremeno i P. Skok, posebno onim lingvistima koji idu ispred historičara. Skok je bio mišljenja da lingvist "ima samo da na osnovu svoga materijala kontrolira i dopunjava ono što je historičar iz svojih vlastitih sredstava ustanovio" i da "historija i lingvistika imaju da idu uporedo" [66] . Ovaj metodološki ekskurz bio je nužan i učinjen je sa ciljem da pokaže opravdanost metoda kojim smo do sada išli u elaboraciji porijekla vladarske titule Ban i kojim ćemo nastaviti. Kombinovanim multidisciplinarnim lingvističko-historijskim metodom došli smo i do toponomastike, odnosno do Bosanske toponimije, u kojoj ćemo potražiti potvrdu vladarske titule Ban u antičkom dobu. Značaj toponomastike je u tome što određeni toponim, ukoliko se pravilno protumači njegov nastanak i porijeklo, ima vrijednost prvorazrednog historijskog izvora.

Na Glasincu, na južnoj granici čuvene Ilirske kulture, u kanjonu rijeke Prače, nalazi se toponim Banj-stijena. Kao Banj-stijena poznat je u Bošnjačkoj svijesti koja se na isti način manifestuje i u Bosanskom jeziku domicilnog stanovništva Glasinca i Rogatice. Navedeni naziv očuvala je snaga Bošnjačke tradicije, iako mnogi Bošnjaci toga nisu svjesni. Naime, u svim starijim i novim geografskim kartama toponim je upisan kao Banja stijena, a isti naziv je i u svoj historijskoj literaturi koja se odnosi na taj kraj. Međutim, nijedan Bošnjak iz Rogatičko-Glasinačkog kraja neće reći Banja stijena. Bošnjaci toponim stoljećima nazivaju Banj-stijena, onako kako su ga nazivali njihovi preci. Naziv "Banja stijena" nametnut je oficijelno početkom XX vijeka, i očiti je falsifikat. [67]

Prvi kompozit naziva Banj-stijena nastao je od starobosanskog pridjeva Banj = Banov. [68] Politički motiviran falsifikat autentičnog naziva u "Banja stijena", kako pokazuju dosad poznati izvori, počinio je F. Fiala. [69] Fialin zapis kazivanja Uzeira Arnautovića iz sela Rusanovići na Glasincu, u kojem se hronološki prvi put susrećemo sa promjenom Banj > Banja, u vezi porijekla titule Ban za nas ima izuzetan značaj. On pokazuje da je Banj-stijena – Ilirska gradina. Prvi dio zapisa, u kojem nas posebno zanima druga rečenica, glasi: "Čuo sam iz ustiju Rusanovičkog žitelja Uzeira Arnautovića, kako slijedi: "Na stijeni Banji, što se uzdiže kod sela Jazovića (Jarovića) i na kojoj se još vide zidine, što su preostale od goleme stare gradine, živio je mogućan Ban. Kralj Kraljevog polja na Glasincu zaprosio je za svog sina lijepu kćer Banovu; ali ona nije marila za Kraljevog sina. Iz osvete naredi Kralj, da se zazida vrelo na Hrabru iz koga potok, što teče kroz Rusanovački kraj, dobiva vodu (...)" [70] .

Kazivanje, koje ima tradicijski karakter Bošnjačkog stanovništva Glasinca i koje je zabilježio Fiala, precizno locira Glasinačkog Bana na gradinu. Gradina je augmentativ od grad, i pod tim pojmom se podrazumijevaju najstarija naselja na tlu Bosne i Hercegovine. Za sve gradine na Glasincu je općepoznato da su Ilirske, [71] što znači da je Glasinački Ban čije je sjedište na gradini - oblasni Ilirski vladar.

Jedno od važnih pitanja koje se nameće u vezi sa tradicijskim kazivanjem što je zabilježeno na Glasincu 1892. godine je: može li narodna tradicija, ili bar njen jedan dio, dosezati do antičkog doba. S tim u vezi, važno je napomenuti da je jednu drugu glasinačku legendu zabilježenu u isto vrijeme, legendu o Glasinačkom Bandi, Ć. Truhelka argumentovano doveo u vezu sa Ilirima. [72] Poznati srpski lingvist M. Pavlović, u tradicijskom izrazu pa da mu je majka Jana (Janja), [73] na osnovu semantičke vrijednosti izraza, doveo ga je u vezu sa Ilirskim božanstvom Dijana. [74] Arheološka, lingvistička i etnološka istraživanja Ilirskih ostataka u današnjim kulturama na Balkanu, mada još u povoju, višestruko pokazuju mnoge antičke korijene u Slavenskoj kulturi na Balkanu, u kojoj se nalazi niz elemenata Ilirskog porijekla. [75]

M. Vidović, proučavajući riječ Ban, s pravom je zaključio da je to jedna od najstarijih ikad zapisanih riječi koju srećemo u Sumerskoj poemi posvećenoj vjenčanju kralja Shu-Sina. Po mišljenju Vidovića, ta prastara Sumerska riječ, preuzeta od Elamita, zatim Meda, u značenju "glavni, poglavnik", dospjela je u Hrvatsku i tu ostala apsolutno neizmijenjena." [76] Mada Vidovićeva promišljanja dijelom koincidiraju sa elementima odbačene teze o kavkasko-iranskom porijeklu Hrvata, intuicija na osnovu koje je zaključio da su titule Ban i župan bile na snazi u Hrvatskoj i Bosni i u doba Rimske vlasti itekako ima osnova. [77] Najslabija strana Vidovićevog dokazivanja je njegova lingvistička argumentacija. [78] On je Ilirsko ime Baton, ispisano na epigrafskom spomeniku iskopanom sredinom XIX vijeka na Banovom greblju kod sela Lištani u livanjskom Donjem polju, pogrešno doveo u vezu sa titulom Ban, "bez obzira iz kojih je jezičkih razloga došlo do specifične modifikacije ove titule, a ne osobnog imena" [79] . Pritom, Vidoviću nije bio poznat Ilirski imenski kompozit –banus i njegova široka zastupljenost u Ilirskoj i Keltskoj onimiji.Nije mogao da pretpostavi da je Baton, čije ime se našlo na Banovom greblju, nosio titulu Bana, što je posve vjerovatno.

U Vidovićevoj pogrešnoj argumentaciji važna su ona njegova zapažanja koja nije znao da objasni, ili ih je doveo u pogrešan konteks. Veliki značaj ima Legenda o Banu i Banici, vezana za ostatke Rimske utvrde u mjestu Poganac kod Malovana. [80] Kao i legenda sa Glasinca, i ona precizno locira Bosanskog Bana u antiku, na tlo Bosne i Hercegovine u antičko doba. Istovremeno, ona je samo jedan u nizu dokaza koji potvrđuju najstariju Bosansku tradiciju čiji korijeni su u antici.

U Bosanskoj toponimiji brojni su toponimi sa osnovom Ban i oni još čekaju svog toponomastičara koji će precizno utvrditi njihov sveukupan broj i areal njihove rasprostranjenosti. Zasigurno velik broj tih toponima u Bosni i Hercegovini [81] otvara više znanstvenih problema. Jedan od njih je: koliki je vladarski teritorij najstarijih Bosanskih Banova. Na osnovu velikog broja toponima koji sadrže titularni naziv, može se zaključiti da je Ban, u najstarije doba, oblasni vladar manjeg teritorija naseljenog pripadnicima jednog roda ili plemena. Na takav zaključak upućuju nazivi nekih Bosanskih toponima [82] [83] i Ilirsko ime Mala-banus. U ilirologiji je općeprihvaćeno da je Mal’‘ Ilirski prežitak u Albanskom jeziku u značenju "brdo, Berg," [84] , na osnovu čega se može zaključiti da je Mala-banus vladar neke manje brdske oblasti. Da li se, u istom smislu, Ilirski kompozit banus iz Iliro-Romanskih vremena možda može semantički objasniti sa Albanskim glagolom banoj u značenju "stanovati", ili sa Albanskom sintagmom "banori i parë i një vendi = "prvosjedilac" [85] , ostaje Albanolozima da se time pozabave.

Rad pod prednjim naslovom dopunjena je i proširena verzija rada prezentiranog na II internacionalnom kongresu balkanske turkologije održanom u Mostaru od 3.-6. septembra 2002. godine. Pošto radovi sa sličnih simpozija uglavnom ostaju nepoznati široj kulturnoj javnosti Bosne i Hercegovine, zbog njegovog značaja za historiju Bosne i Hercegovine, proširena i dopunjena verzija rada publikuje se i u "Znakovima vremena".

LITERATURA:

[1] Temelje komparativnoj lingvistici udarili su prije 200 godina Nijemac Vorr i Danac Rask. Tokom XX vijeka u toj novoj naučnoj disciplini nastale su dvije teorije: učenje o srodnosti indoevropskih jezika sa semitskim (Möller, Semitisch und Indogermanisch, Göttingen l907; Vergleichendes indogermanisch-semitisches Wörterbuch, Göttingen l911) i učenje o srodnostri indoevropskih i ugrofinskih jezika (Szinneyi i Gauthiot) koje kasnije generacije nisu produžile, jer je do posljednjih decenija XIX vijeka preovladavalo mišljenje da je rješavanje tih problema preuranjeno. Zaslugom Danskog komparatiste Hoglera *****sena, autora kapitalnog djela Das Hittitische und die anderen indogernischen Sprachen, Kopenhagen l937, ponovo je oživjelo zanimanje za navedena pitanja. O tome vidjeti u: H. Barić, O grupisanju indoevropskih jezika, Naučno društvo Bosne i Hercegovine, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka, knjiga 4., Sarajevo l958., str. 5-22.

[2] J. E. Thunmann, Unterschung uber die Geschichte der ostlichen europischen Volker, I, Teil. Leipzig l774., str. 249.

[3] T. Linhart, Versuch einer Geschichte von Krain und ubrigen Landern der Sudliccen Slaven Osterreich, I, Laibah l788., str. 155.

[4] J. G. Hahn , Albanesische Studien, I-II, Jena 1854.

[5] O radovima protivnika Thunmannovih, Linhartovih i Hahnovih teza vidjeti u: Z. Mirdita, Neki aspekti pitanja o ilirskoj osnovi albanskog etnosa, Simpozijum Predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi Južnih Slovena, ANUBiH, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo l968., str. 157-167.

[6] P. Kretschmer, Einleitung in die Geschichte der griechischen Sprache, Göttingen l896, str. 244-282.

[7] Bibliografija svih važnijih radova H. Krahea sadržana je u: A. Stipčević , Bibliographia Illyrica, knjiga I, II, III, IV, ( A. Škegro …, suplementum 1982-1987), ANUBiH, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo l967-l987. U našem radu, u kojem nas posebno zanimaju ilirska imena, skrećemo pažnju na djelo: H. Krahe, Lexikon altillyrischer Personennamen, Heidelberg l929.

[8] Isto, Bibliographia Illyrica…

[9] A. Stipčević, Iliri, Zagreb l991., str. 5.

[10] P. Skok, Južni Sloveni i turski narodi, Jugoslovenski istorijski časopis, godina 2, sveska 1-4, Beograd l936., str. 4.

[11] Isto, str. 5.

[12] Potvrda sa protobugarskih natpisa poslužila je Skoku da zaključi da je avarski jezik, makar u leksičkom pogledu, bio identičan sa tursko-bugarskim sa Volge. Isto.

[13] A. Šimčik , Jezičke bilješke, 90, Hrvatska straža, Zagreb l938.

[14] S. Sakač . Otkud Hrvatima ban, Život, 20, Sarajevo l939., str. 388-400.

[15] Isto. Upor: S. Sakač , O kavkasko-iranskom podrijetlu Hrvata, Život, 19. Sarajevo l937, str. 1-25.

[16] M. Vidović , Ban Kulin i krstjanska Bosna, Sarajevo 2000.

[17] A. Babić, O pitanju formiranja srednjovjekovne bosanske države, Iz istorije srednjovjekovne Bosne, Sarajevo l972., str. 49.

[18] L. Niederle, Slovanske starožitnosti II/1, Původ a počátky Slovanů Jižních, V Praze l906., str. 146-161.Niderleovu tezu, uz izvjesne korekcije, prihvatio je K. Jaždžewski , Atlas to the Prehistory of the Slavs, Acta praehistorica Universitateis Lodziensis 1, Lodz l949., str. 63-93.

[19] E. Schwarz , Die Frage der slawischen Landnahmezeit in Ostgermanien, MÖIG 43, l929, str. 187-260. E. Klebel, Siedlungsgeschichte des deutchen Südostens, München l940., str. 29-30, itd.

[20] O radovima navedenih autora u kojima tretiraju navedenu tezu vidjeti u: B. Grafenauer, Proces doseljavanja Slovena na zapadni Balkan i u istočne Alpe, Simpozijum Predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi južnih Slovena, ANUBiH, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 4., Sarajevo l969., str. 30.

[21] Isto.

[22] Isto, str. 51.

[23] N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, Zagreb l994., str. 22.

[24] Isto.

[25] Isto, str. 27.

[26] Iz perzijskog jezika je bosanski orijentalizam čoban u značenju "pastir." U savremenom perzijskom jeziku dideban je "osmatrač," šahrban "komandir gradske policije," dehban "zastupnik vlasti u selu," itd. Nazivi imaju istu semantičku vrijednost u osnovi ban.

[27] O. Kronsteiner, Wiener slavistisches Jahrbuch, Wien-Köln-Graz l978., str. 145, 146. Tituli župan poznati slovenački lingvista K. Oštir dao je iliro-tračke korijene. Po mišljenju Oštira, "predslov *zeupān > slov. *zjupan ъ > župan je identično z illyro-trak. *deupān v Diuppaneus < Diurpaneus "Dacorum. rex qui et Decebalus; k d > z cf." K. Oštir, K predslovanski etnologiji Zakarpatja, Etnolog, knjiga I, Ljubljana l926/27., str. 23.

[28] P. Kretschmer , Eiunführung in die Geschichte der griechischen Sprache, Götingen l896., str. 60. Sa mišljenjem Kretschmera uglavnom se slaže većina lingvista i predhistoričara. O ostalim tezama koje tretiraju postojbinu i teritorijalnu rasprostranjenost indoevropskog jezika vidjeti u: H. Barić, Istorija arbanaškog jezika, Naučno društvo Bosne i Hercegovine, Balkanološki institut, knjiga l., Sarajevo l959., str. 15.

[29] O ilirskoj etnografiji na tlu današnje Bosne i Hercegovine vidjeti u: I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, ANUBiH, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 6., Sarajevo l988., str. 31.

[30] Za neka domorodačka imena na području Civitates Nare(n)siuma koja obično dolaze u kognomenu smatra se da su keltska, kao Boio, Iacus, Laiscus, Posaulio i Mascelio. I. Bojanovski, n. dj., str. 137.

[31] G. Alfoldy čak 15 domorodačkih imena sa područja Municipium malvesiatum smatra keltskim: Aioa, Andetia, Baeta, Bidna, Catta, Dussona, Enena, Iaca, Madusa, Matisa, Nindia, Sarnus, Seia, Totia i Pineta. G. Alfoldy, Dalmatien-Bevolkerung und Gesellschaft der römischen Provinz Dalmatien, Mit einam Beitrag von Andras Moscy, Budapest, Akademia kiado l965., str. 233.

[32] Na području Municipiuma raetinuma u Pounju G. Alfoldy kao keltska i "vjerovatno keltska" navodi slijedeća imena: Ammida, Andes, aritus, matera, Maxa, Mallito, Muntanus, Nantia, Nonntio, Parmenic(us), Poia, Sarius, Seneca, Sicu, Silus, Sinus. Isto, str. 41.

[33] Z. Marić, Keltski elementi u mlađem željeznom dobu Bosne i Hercegovine, GZM (a), n. s. XVIII, Sarajevo l963., str. 63-83.

[34] I. Pašić, Politički motivi promjena antroponima i toponima u Bosni i Hercegovini, magistarski rad Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, 2001. godina. Rad je pohranjen u biblioteci Fakulteta. U radu je elaborirano 100 antroponima iz srednjovjekovnog onomastikona Bosne, koji su iliro-romanskog porijekla. Za 25% antroponima utvrđeno je ilirsko porijeklo, za 22% najvjerovatnije ilirsko porijeklo i za 5% vjerovatno ilirsko porijeklo. Keltsko-ilirsko porijeklo utvrđeno je za 5% antroponima, vjerovatno keltsko porijeklo za 3% antroponima. Za 1% antroponima utvrđeno je izvjesno keltsko porijeklo. Autorska istraživanja srednjovjekovnih bosanskih antroponima koja su nastavljena i proširena za potrebe doktorske teze, uz manje korekcije i reviziju nekih vrijednosnih sudova, pokazuju približne vrijednosti iskazane u magistarskom radu.

[35] H. Krahe , Lexikon…, str. 153. Upor; A. Mayer, Die sprache der alten Illyrier, I, Wien l957., str. 35. Ime je potvrđeno u Saloni, na istom imenskom području kojem, po mišljenju R. Katičića, pripada i centralni prostor nekadašnje rimske provincije Dalmacije i Panonija. Ovo imensko područje Katičić je nazvao dalmatsko-panonskim. R. Katičić, Suvremena istraživanja o jeziku starosjedilaca ilirskih provincija, Simpozij o teritorijalnom i hronološkom razgraničenju Ilira u prahistorijsko doba, ANUBiH, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo l964., str. 9-58. Isti: Zur Frage der keltischen und pannonischen Namengebietet in römischen Dalmatien, ANUBiH, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, knjiga l., Sarajevo l965., str. 69-74.

[36] Ime je potvrđeno u Arraboni, na tlu Panonije. H. Krahe, n. dj., str. 3. Imenski sufiks –is vjerovatno je vulgarno-latinska varijanta sufiksa –us.

[37] Ime je potvrđeno u Puli. H. Krahe, n. dj., str. 71.

[38] Aplo Curbania Kabaleti, f, CIL III 13244, Rider. Geschlecht unicher. Vielleicht Kompositum aus Cur- (vgl. W. 2 qori-) und ban- (G. 72). A. Mayer, n. dj., str. 200.

[39] N. J 13,220 Aurelius. A. Mocsy, Vorarbeiten zu einem Onomasticon von Moesia superior, ANUBiH, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, knjiga 6., Sarajevo l970., str. 153.

[40] A. Mayer, n. dj., str. 75. Navedeno prema: Prok., aed. IV 4 (121,49)

[41] Isto. Navedeno prema: Polib. V. 108,8.

[42] H. Krahe, Die balkanillyrischen geographischen Namen, Heidelberg l925., str. 82.

[43] A. Mayer, isto.

[44] O. j. Banes, hamean commune de Beaumont, Dordogne . Brevier von Sarlet. Propidum s. Aviti, saec 6: Vicus de Banas. A. Holder, Alt-celtischer Sprachschatz I-III, Leipzig 1894-1916., str. 340.

[45] M. fig. (trier) Sch. 727: Banio. CIL V 5227. Isto, str. 341.

[46] M. (Globasnitz in Kärnten) CIL III 5076: Banio Verecundo, Vgl. Italisch gentilnamen Ban(n)ius. Isto.

[47] Cogn. (bregenz) CIL III 6017, 8 I Banna f(ecit). Isto.

[48] M. cogn. (Aldborough) CIL VII 1336: Bannui m(anu). Dep. de l. Alier. Sch. 730: Bannui. S. Banvos. Isto.

[49] F. cogn. CIL III 4724 Antestia c. x. Bannona. Isto, str. 342.

[50] Gentile M. Bantia F. (Rom) Orelli 6812 = EE 4 p 351; Bantio draconarius. Isto.

[51] Gallarete, prov. Mailand, CIL V 5567. Bannuca Magiaci f(ilia) uxor. Isto, str 343.

[52] Tragurion > Trogir, Salona > Solin, lat canaba > konoba, satanās > sotona, itd. B. Jurišić, Nacrt hrvatske slovnice, Glasovi i oblici u poviestnom razvoju, Zagreb l944., str. 53.

[53] Savus > Sava , Dravus > Drava , Brattia > Brač Pharia > Hvar. Isto.

[54] Povelja pape Grgura XI Dominikancima od 10. oktobra 1233., da vrate sina Ubanova, što ga drže kao taoca. T. Smičiklas, Codex diplomaticus, III, JAZU, Zagreb l905., str. 389.

[55] Tria nomina, banski signum qui et, tradicija nadjevanja istog imena u onomastičkoj relaciji djed-otac-sin (Prijesda, Prijesda, Prijesda, kako se zove ban i njegovi nasljednici), bitne su karakteristike ilirske onomastike.

[56] Ime bosanskog bana u historijskim izvorima je Prijesda, a ne Prijezda, kako se uobičajeno naziva u historijskoj literaturi. O izvorima u kojima se spominje bansko ime vidjeti u: I. Pašić, Politički motivi…, str. 50-59.

[57] Ć. Truhelka, Kolijevka i groblje prvih Kotromanića, Studije o podrijetlu, Zagreb l941., str. 50.

[58] V. Ćorović, Ban Borić i njegovi potomci, SKA, Beograd l940., str. 54.

[59] U Rječniku JAZU u Zagrebu, koji sadrži cjelokupan srpskohrvatski jezički fond, nema glagola prijezditi, što znači da su mišljenja Ć. Truhelke i V. Ćorovića, koji su smatrali da je ime nastalo od tog glagola, naučno neutemeljena i zasnovana na izmišljenoj riječi. U Rječniku je zastupljena slična riječ, imenica prijezd u značenju "dolazak, kad ko tamo dojezdi,samo u Stulićevu rječniku (eqitando adventus)" sa naznakom da je iz češkog jezika. Za muško ime Prijezda navedeno je da je "nejasna značenja." Rječnik JAZU, Zagreb l882-l976. knjiga XI, str. 941.

[60] Isto.

[61] M. Pešikan navodi 23 potvrde imena Prijezda, "sve iz raških predela". M. Pešikan, Zetsko-humsko-raška imena na početku turskog doba, SANU, Onomatološki prilozi V, Beograd l984., str. 137.

[62] M. Filipović, Struktura i organizacija srednjovjekovnih katuna, Simpozijum o srednjovjekovnom katunu održan 24. i 25. novembra l961. g., Sarajevo l963., str. 53. Navedeno ime M. Filipović je smatrao srpskim imenom. Isto.

[63] Isto.

[64] P. Šimunović, Toponomastika i istraživanje jezičkih prežitaka na Balkanu, ANUBiH, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, knjiga 7., Sarajevo l972., str. 189.

[65] V. Šmilauer, Metoda mal ý ch typů v toponomastice, Praha l958., str. 44.

[66] P. Skok, Češka knjiga o vlaškom pravu, GZM XXX, Sarajevo l918., str. 315.

[67] Naziv "Banja stijena" nema nikakvog naučnog niti logičkog uporišta na osnovu čega bi se mogao podržati kao autentičan. Na mjestu toponima nema nikakve banje, niti je ikada bilo. B. Kuripešić na svom proputovanju iz Ljubljane u Carigrad 1530. godine proputovao je u dva navrata pored toponima. Iako je na svom putu bilježio termalne i mineralne banje pored kojih je prolazio, kao što je Kiseljak kod Sarajeva (Saurer prunnen), u njegovom putopisu nema spomena Banji Stijeni. I. Pašić, Toponimska srbizacija Glasinca, Vojna biblioteka, Sarajevo l966., str 32. Upor: Isti, Politički motivi promjena antroponima i toponima…, str.185.

[68] M. Dizdar, Antologija starih bosanskih tekstova, Sarajevo l997., str. 383. P. Anđelić, Visoko i okolina, Visoko l984. (toponimi sa banj-) str. 260. Povelju Kulina bana iz 1189. godine pisao je "Radoje dijak banj."

[69] O političkim motivima falsifikata motiviranog austrougarskom politikom integralnog Bošnjaštva vidjeti u: I. Pašić, Politički motivi… str. 130-185.

[70] F. Fiala, Crtice sa Glasinca, GZM za l892. g., IV, Sarajevo l892., str.336.

[71] Ć. Truhelka, Gromile na Glasincu, Izvješće o iskopinama 1888., GZM I, I, Sarajevo l888.

[72] [72] "Narod veli da je tu po tradiciji stolica starodrevnog junaka Bande. Tog Bandu narod crta nejasno i mračno, da je po pričanju mučno odrediti izvjesnu epoku, u kojoj je Bando živio, pa bi več iz toga slijedilo da se i to pričanje oslanja na kaku prastaru tradiciju iz ilirskog doba, a za ime će se valjda još naći da je ilirskog podrijetla. Izvjesno je glede Bande, da su one razvaline što ih narod nazivlje Bandinim konakom, iz prehistoričkog doba." Ć. Truhelka, Iskopine na prehistorijskome grobištu na Glasincu u godini 1890., GZM za 1890., Sarajevo l890., str. 393.

[73] U ekskluzivnom smislu: Ne može on to znati (imati, dobiti, uraditi, učiniti), pa da mu je majka Jana. M. Pavlović, Arb. Zanë: Zana i S. majka Janja, Jedna leksoglosa ilirsko-romanske zone, Južnoslovenski filolog XXIII, knj. 1-4, SANU, Beograd l958., str. 220.

[74] Po mišljenju Pavlovića, Majka Janja treba da bude neko veoma značajan i moćan, neko ko može u punoj mjeri štititi drugoga. Isto.

[75] O tome vidjeti u: Predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi južnih Slovena, (Simpozijum održan 24-26 oktobra l968. u Mostaru), ANUBiH, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 4., Sarajevo l969. A. Stipčević, Iliri, Zagreb l991., str. 58-64.

[76] Vidović je mišljenja da se to dogodilo u vrijeme svekralja Darija I. M. Vidović , n. dj., str. 155.

[77] Do indicije o zastupljenosti titule ban na tlu Bosne u rimsko doba Vidović je došao na osnovu naziva sela Batun i Batino selo. Naziv Batun, po mišljenju Vidovića, je varijanta ilirskog imena Baton. Isto, str. 154.

[78] Ime Bando Vidović shvata kao složeno BAN-DO "što se izgovaralo kao BAN-TO, a što je strano uho, grčko, zabilježilo kao BATO, a latinsko kao BATVN." Isto.

[79] Isto.

[80] Isto. Navedeno prema: S. Manđeralo, Lozićev ilirski san, Split-Livno l992, str. 82-84.

[81] Godine l910. u Bosni i Hercegovini je ******** čak 59 naselja sa osnovom ban- (banj-) Rječnik naseljenih mjesta u Bosni i Hercegovini, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo l910., str. 7-9.

[82] U selu Trzan, općina Hadžići, jedna strana u podnožju brda Koziji grm, nosi naziv Bânat. Pod pojmom Banat podrazumijeva se banovina ("bosnische banat" – bosanska banovina", J. Pauler, Wie und wann kam Bosnien an Ungarrn, Wissenschaftliche Mitteliungen aus Bonsien und Herzegovina , II, Wien l894., str. 162.)

[83] [84] Di-malum , Di-m á lh in Ilirien = "Zwei-Bergen" H. Krahe, Die Sprache der Illyrier, Wiesbaden l955., str.101. [85] A. Zajmi, M. Bardhi, S. Drini, L. Mulaku, G. Luboteni, S. Imami , Fjalor serbokroatisht shqip, Prishtinë l989., str. 678."

[rammstein]

http://www.sarajevo.ba/ba/images/blank.gifhttp://www.sarajevo.ba/ba/images/blank.gifSarajevska regija u periodu P.N.E.

http://www.sarajevo.ba/public/photo/glava.jpgArheološka istraživanja u sarajevskom kraju, u rasponu od jednog stoljeća uprkos izvjesnoj nesistematičnosti, te oskudnim tehničkim i finansijskim sredstvima, koja su istraživačima bila na raspolaganju, nedvosmisleno potvrđuju kontinuitet čovjekovog prisustva na prostoru današnjeg Sarajeva i njegove okolice. Ova se tvrdnja, kada je o prethistoriji riječ odnosi na neolitski period i mlada razdoblja. Do danas nije pronađen niti jedan relevantan ljudski trag iz starijeg kamenog doba u Sarajevu i oko njega. Paleolit je predstavljen tek kostima pećinskog medvjeda (ursus spelaeus), koje su otkrivene u Marinovoj pećini, u kanjonu rječice Miljacke. Naravno, kada se imaju na umu kvalitet i obim arheoloških istraživanja tokom proteklih stotinu i više godina, te različite teškoće vezane uz taj rad, jasno je da pitanje postojanja paleolitskih stanovnika Sarajeva ostaje otvorenim. Na temelju proučavanja paleolitskih nalaza sa teritorije cijele Bosne i Hercegovine, moguće je pretpostaviti da eventualni Sarajlija iz najranijeg doba, pripada kulturi označenoj u nauci kao mousterien, kulturi koju je razvio neandertalski čovjek.

http://www.sarajevo.ba/public/photo/conta.jpgKada su austrougarske vlasti 1893. godine započele gradnju zgrade Poljoprivredne škole u mjestu Butmir u Sarajevskom polju, otkriveno je naselje neolitskih ljudi. Iskopavanje na lokalitetu Butmir trajalo je od 1893. do 1896. godine. Najveće zasluge za uspjeh ovog poduhvata, pripadaju Franji Fijali i Vaclavu Radimskom. Butmir, smješten na obalama rijeke Željeznice, bogate naplavljenim kamenom-kremenom podesnim za izradu oružja i oruđa, u potpunosti je odgovarao neolitskom čovjeku. Stanovnik Butmira gradio je u prvo vrijeme zemunice, a potom i nadzemne kuće, bavio se poljoprivredom, stočarstvom i lovom. Najvažnija značajka ovog nalazišta jesu izvanredne keramičke izrađevine. Spiralni ornamentalni ukrasi na butmirskoj keramici i na pronađene sedamdeset i dvije ljudske i životinjske figurine, ukazuju na povezanost Butmira i drugih evropskih neolitskih grupa. Neki detalji pomenutih ukrasa (poput "C" motiva na keramici) govore o mogućoj vezi butmirske keramike i plastike, sa Kritom, odnosno sa kritsko-mikenskom kulturom, ali preovlađuje mišljenje da je riječ o specifičnoj butmirskoj kulturi. Upravo je po ornamentalnim ukrasima Butmir ušao u arheološku literaturu i privukao pažnju svjetskih arheologa. Tome je, nema sumnje, doprinio i Međunarodni kongres arheologa i antropologa održan u Sarajevu od 15. do 21. augusta 1894. godine.

http://www.sarajevo.ba/public/photo/conta2.jpgUzevši u obzir sve okolnosti, moguće je kazati da je butmirska kultura rezultat djelovanja, mediteranskih, jadranskih i podunavskih utjecaja na autohtonu osnovu. Na jugoistočnoj periferiji Sarajeva, na padinama Trebevića, između 1887. i 1894. godine, arheolog Franjo Fijala, istraživao je prethistorijske naseobine Zlatište, Soukbunar i Debelo brdo. Ovaj prostor koji je praktično dio današnjeg Sarajeva nastanjen je na prijelazu iz mlađeg kamenog doba u bronzano doba i to je jedini dio Sarajeva na kojem je očuvan kontinuitet življenja, od naseljavanja do danas. Zarad klizanja zemljišta i kasnijih gradnji, kulturni slojevi na lokalitetima Zlatište, Soukbunar i Debelo brdo, ispremještani su, pa nisu bila moguća sistematska istraživanja i izvođenje pouzdanih stratigrafijskih zaključaka.

Periodizacija je, na temelju tipološke analize, izvedena samo za keramičke, kamene i metalne nalaze. Tom analizom je ustanovljeno smjenjivanje etničkih grupa u sarajevskom kraju - od nosilaca slavonske i panonske kulture preko Ilira i Rimljana do Slavena. Ostala važnija prethistorijska naselja u ovom kontekstu jesu: Gradina ponad Bistrika, Fortica na Ravnim Bakjama, Obhođa i Nahorevo.

http://www.sarajevo.ba/public/photo/glava_cb.jpgPočetkom metalnog doba, naselje u Sarajevskom polju uz rijeku Željeznicu na lokalitetu Butmir, napušteno je, a na brežuljcima koji okružuju taj prostor, pojavljuju se naselja poznata kao "gradine". Najpoznatija naseobina tog tipa je Gradac kod Kotorca, kojeg pominje, kasnije i Konstantin Porfirogenet, u čuvenom djelu, najčešće pominjanom na Zapadu pod naslovom: "De administrando imperio ...". U to vrijeme, kada počinje tzv. halštatski period, stare stanovnike Sarajevskog kraja, potisnuli su Iliri. Njihove gradine: zauzimale su dominantne tačke oko Sarajevskog polja i doline Miljacke. Za Ilire su karakteristične grobne "gromile", koje su otkrivene na lokalitetima: Močila, Veliki i Mali Orlovac. Najvažnija ilirska gradina bila je Debelo brdo. U tzv. latenskom periodu, stanovnici Sarajeva pripadaju plemenu Desidijata. Iliri su poznavanjem proizvodnje i obrade metala, te društvenom organizacijom, nadmašivali prijašnje stanovnike sarajevskog područja. O relativno visokom stupnju ekonomskog i kulturnog razvoja Ilira, svjedoče brojni nalazi keramike, oružja i oruđa, a posebice izvanredno izrađenog nakita.

[rammstein]

http://www.sarajevo.ba/ba/images/blank.gifhttp://www.sarajevo.ba/ba/images/blank.gifSarajevska regija u antičkom periodu

http://www.sarajevo.ba/public/photo/most.jpg
Nakon puna dva stoljeća otpora Rimljanima, Iliri su bili poraženi 9. godine nove ere, pa je sarajevsko područje postalo dijelom Rimskog carstva.

Sarajevskim poljem i dolinom Miljacke prolazila je jedna od važnijih rimskih cesta, o čemu svjedoče miljokazi, dijelovi kolovoza, a prije svega rimske naseobine. Ovaj drum povezivao je jadransku obalu sa rimskim posjedima u provinciji Panoniji. Sarajevski kraj pripadao je provinciji Dalmaciji, koja je imala sjedište u Saloni (Solin) kraj Splita, a sjedište jurisdikcije bilo je u Naroni, kraj današnjeg Metkovića.

http://www.sarajevo.ba/public/photo/mozaik.jpg
Najstariji tragovi rimskog prisustva na području današnjeg Sarajeva otkriveni su na Debelom brdu. Rimljani su održali kontinuitet življenja na tom lokalitetu. Najpouzdaniji znaci tog prisustva jesu zidine od grubo klesanog i lomljenog kamena, te vrhovi kopalja i strelica, ključevi, noževi, dijelovi ogledala, vaga, nakita itd. Prvorazredan nalaz jest jedan kasnoantički lonac sa natpisom koji predstavlja jedini primjer minuskulnog latinskog kurziva u Bosni i Hercegovini. Natpis glasi: EGO IUSTUS OLARIUS, MANUS MEAS RUGETUS ET FETETUS ili u prijevodu Dimitrija Sergejevskog: "Ja sam pravi lončar, a moje su ruke prljave, ali plodne". Ovaj je tekst pobudio veliko zanimanje. U literaturi historičari ističu da je to primjer upotrebe tzv. grčkog akuzativa, te činjenicu da je jedan lončar u to vrijeme bio pismen. Rimljani su bili prisutni na Debelom brdu (po svoj prilici kao vojna posada) sve do VI stoljeća, o čemu svjedoči nalaz novca cara Justinijana.

Oko rimske ceste koja je prolazila sarajevskim krajem, na nekoliko mjesta su otkriveni materijalni tragovi koji ukazuju na postojanje rimskih naseobina. Na lijevoj obali Miljacke, blizu Vrbanja mosta (most Suade Dilberovi&, krajem 19. stoljeća podignuta je mala ciglana, uglavnom za potrebe izgradnje nekoliko hotela oko izvorišta termo-mineralne vode na Ilidži. Na prostoru austrougarske ciglane, otkriveni su brojni primjerci rimskog crijepa, čiji sufragmenti, također otkriveni i na Ilidži, na mjestu starih rimskih terma. Zanimljiva je, dakle, koincidencija, da se u rimsko i austrougarsko doba, na istim mjestima podižu ciglana, odnosno banja. Pomenuti crijep ima oznaku: CO... i CONSTA... Na Marijin dvoru, na lokalitetu poznatom kao Vasiljeva bašča, na mjestu gdje su danas zgrade Skupštine i Vlade Bosne i Hercegovine, otkriveni su tragovi rimskih građevina i nekoliko grobova. U blizini Ali-pašine džamije pronađeni su ostaci grnčarske radionice i jedne stambene zgrade.

Glavno rimsko naselje u sarajevskom kraju bilo je na Ilidži.

http://www.sarajevo.ba/public/photo/predmet.jpgNa temelju fragmenta natpisa pronađenog prilikom rušenja jednog mosta iz osmanskog perioda na rijeci Željeznici, arheolozi su zaključili da se rimsko naselje na prostoru današnjeg naselja Ilidža zvalo Aquae S... Banja S... odnosno Ilidža, kako su ovaj lokalitet kasnije nazvali Turci, imajući na umu njenu ulogu kao lječilišta (iladž, tur. lijek).

Banja S... bila je rimsko upravno i kulturno središte čitave sarajevske oblasti. Istraživanja na Ilidži počela su 1893. godine. Tada su otkriveni temelji rimskih građevina, mozaički podovi, ostaci hipokausta i tubulusa (neke vrste centralnog grijanja), te keramika, nakit i novac.

Banja S... imala je status kolonije. Njeni stanovnici bili su punopravni rimski građani. Okolina Ilidže u rimsko doba sudeći po nalazima na više lokaliteta (Crkvište, Stupsko brdo, Crkvina, Švrakino Selo ...), bila je gusto naseljena. Sistematska istraživanja na Ilidži obavljena su pedesetih i početkom šezdesetih godina 20. stoljeća, posebice 1956-1961., te 1963. godine. Velike zasluge za rezultate postignute u izučavanju rimskog razdoblja historije Sarajeva, kako pri neposrednom istraživanju, tako i u analizi i tumačenju nalaza, imaju: Karl Pač, Filip Balif, Ćiro Truhelka, Mihovil Mandić, Vladislav Skarić, Ivan Kelner, Esad Pašalić, Dimitrije Sergejevski i Irma Čremošnik.

[rammstein]

Sarajevska regija u srednjem vijeku



http://www.sarajevo.ba/public/photo/pejzaz.jpgNa osnovu dubrovačkih izvora može se pratiti nastanak, razvoj i uspon uglavnom većih i značajnih trgovačkih centara u Bosni, ali ova arhivska građa ne pruža dovoljno podataka za ona mala mjesta u kojima nije bilo ni dubrovačkih ni domaćih trgovaca. Ukoliko se takvi podaci i nađu, to su usamljena zaduženja pojedinaca, žalbe na lokalne pljačke i pojedinačni podaci o imenovanju sudskih komisija. Međutim, oni ne pružaju pravu sliku o razvoju manjih trgova na bosanskom prostoru te nam zbog toga mnoga od tih manjih mjesta izmiču i na neki način ostaju anonimna.

http://www.sarajevo.ba/public/photo/ruka.jpgU takvim slučajevima, mnogo nam pomažu najraniji osmanski izvori, u kojima se odražava zatečeno stanje. Novi gospodari su, uporedo sa uspostavljanjem svoje vlasti, vršili popis naselja na zauzetoj teritoriji. Ako su neka od tih naselja bili trgovi, onda je to pored njihovih imena osobito naglašeno, kao što je to slučaj sa srednjovjekovnim trgom Tornikom u popisu Krajišta Isa-bega Ishakovića iz 1455. godine gdje je upisan kao trg-selo, dok ga Isa-begova vakufnama iz 1462. godine bilježi kao Atik Varoš - Stara Varoš, a najstariji popis Bosanskog sandžaka iz 1468. godine pod imenom Eski Trgovište - Staro Trgovište.

Srednjovjekovni trg Tornik, odnosno Utorkovište, bilo je malo naselje koje se nalazilo na raskršću puteva gdje je danas Higijenski zavod i Alipašina džamija i imalo je skučen značaj.

http://www.sarajevo.ba/public/photo/dinar_kralja_tvrtka. jpgZbog čega ovaj srednjovjekovni trg nije uspio dostići svoj puni razvojni zamah? Prevashodno zbog vrlo ranog prisustva Osmanlija na ovom prostoru, kao i međusobnih sukoba bosanske vlastele, i ovih sa bosanskim kraljem, između čijih oblasti se nalazilo područje Vrhbosne kojem je pripadao ovaj trg. Upravo zbog svog takvog položaja oblast Vrhbosne je više puta mijenjala gospodare. Prvo je to bio bosanski kralj, potom plemićka porodica Pavlovići, a kratko vrijeme prije njenog pada pod osmansku vlast bila je u rukama hercega Stefana Vukčića-Kosače.

U ovoj župi, koja se prostirala preko Sarajevskog polja i okolnih planinskih predjela, bilo je više otvorenih trgova, od kojih je najznačajniji pomenuti Tornik. U cijeloj ovoj oblasti postojao je samo jedan utvrđen grad Hodidjed koji se nalazio istočno od Sarajeva u dolini Miljacke. U vrelima se prvi put spominje 1434. godine kada su ga zauzele Osmanlije, a držao ga je turski vojskovođa Barak. Prema prvom turskom popisu ove župe iz 1455. godine Hodidjed je imao dizdara i posadu od 23 vojnika. Ostalo su, otvoreni trgovi, počev od najpoznatijeg Tornika, čiji prvi spomen potiče od septembra 1402. godine, kada su vlasti sklopili ugovor sa trojicom dubrovačkih trgovaca da u Dubrovniku preuzmu robu i da je na deset konja prenesu "in Verbossani nautornich". Takođe već početkom XV stoljeća u župi Vrhbosni postojalo jedno mjesto gdje se utorkom trgovalo i održavao sajamski dan.

http://www.sarajevo.ba/public/photo/stecak.jpgTako se postepeno nazire jedan malo poznati proces formiranja trgova, izraslih iz lokalnih sajmova. Čak ni Tornik, najveće naselje koje su Osmanlije zatekle, nije ništa drugo nego jedan seoski trg, čije ime čak ni Dubrovčanima nije bilo dobro poznato. Domaći nazivi za pojedina mjesta u Bosni prodiru u dubrovačke notarske i kancelarijske spise sporo tek pošto se ona trgovački razviju i tako postanu poznatija. U biti, to su sve bili mali seoski trgovi bez uticaja na velike ekonomske procese, koji su se odigravali u Bosni u ono vrijeme (XIV-XV st.). Njihov značaj se ogledao u tome što ukazuju na razvijenost agrarne proizvodnje i potrebu da se na određenom mjestu vrši razmjena viškova agrarnih i stočarskih proizvoda.

Kada su Osmanlije, pedesetih godina XV stoljeća, uspostavljale svoja prva stalna uporišta u župi Vrhbosni, oni su pored pomenutog Tornika zatekli još i Kotorovce i Bulagaj, za koje se naglašava da su mali trgovi. Podgrade Hodidjeda zavedeno je kao selo, mada nekoliko godina kasnije Dubrovčani pišu Mađarima da je bosanski kralj "zapalio veliki i dobro naseljeni burgus Hodidjed". Neustaljenost ovih malih seoskih trgova najbolje se vidi po tome što se ni Kotorovci ni Bulagaj ne pominju više u defteru iz 1468/9. godine jer su u međuvremenu iščezli. Medutim, u ovom defteru, pored Starog Trgovišta, pod kojim se podrazumijeva Tornik, pojavljuju se novi trgovi Blažuj i Trnovo. Za razliku od Blažuja koji se pominje već 1445. godine. (Dubrovčanin se žali da je bio opljačkan "subtus Blaxul" ... U popisu iz 1455. godine ne pominje se Blažuj, već jedino selo Rogačići u njegovoj blizini, sjeverno od Blažuja. Današnje selo Varošište leži blizu Blažuja.) O Trnovu nema podataka u izvorima srednjeg vijeka. Međutim, i danas postoji selo Varoš izmedu Trnova i Kalinovika.

[perun]

Sve je ovo lijepo kako ko shvata uvjek ce postojati nazalost tri strane. Podjelom rimskog carstva podjeljena je i BOSNA ta podjela i danas traje. Nego interesantni su mi oni mali krstici sa spomenika.

[rammstein]

Ima malo i politike u gornjim tekstovima,ali jednostavno nisam zeleo nista da izbacujem.........Ne ka stoji tako.....Nadam se da nece niko pogresno to shvatiti.....
Na koje krstice mislis.......

[perun]

Iskreno da kazem namjerno sam preskocio taj politicki dio. Damije da od te stare kulture otrgnem nesto od zaborava. Ali neznam kako, brdo, planina, potok imali kakvih karakteristicnih toponima, koji bi mogli navesti na kakvo Ilirsko, Keltsko itd naselje ili nalaziste.

[rammstein]

Uf........sta da radim.Dugo sam razmisljao dali da uopste stavim temu o Bosni,bas zbog eto nekih stvari koje nemaju veze sa arheologijom,a razmisljao sam i kao sto sam u prethodnom postu rekao da politicke stvari izbacim,pokusao sam ali mi je onda tekst bio katastrofa..........
sto se tice arheologije,ima tu jos puno toga skrivenog i tajanstvenog sto bi trebalo kao sto si rekao spasiti zaborava.
Procitaj gore tekst pazljivo,pominju se neka stara mesta,mozda ti pomogne kao polazna tacka.......
Za sada toliko,radim i dalje na prikupljanju podataka za koje se interesujes......

[perun]

Ma ima mnogo stvari koja su se ovde izdesavala a ticu se arheologije nemogu da pisem digla bi Vam se kosa na glavi . Ali Bosna je takva ,dosta je ratova preslo preko nje, sad smo u fazi da sami sebe rusimo. Ipak je bitno da se cinjenice zapisu ako neostane nista od materijalnih istoriskih dokaza bar ce ostati nesto sto je zapisano. Nadam se dace mi nesto Vumi iscackati do proljeca pa da krenem u osvajanja, bas bukvalno vecina nalazista se trenutno nalazi u minskim poljima.

[Vumi]

Mozda bi ti pomogla karta sa obiljezenim minskim poljima u BiH? :)

[perun]

A imam i taj dio samo jos ti da nesto iscackas temeljitije.

[perun]

Zaboravio sam jos pitati gdje se moze na netu vidjeti kako je izgledala i kolike su dimenzije Rimske vile Rustika. Valjda su sve bile iste na ovom nasem podrucju.

[rammstein]

Perun jel mislis na ovu vilu..........
http://www.villa-rustica.ba/index.html

[perun]

A joj ! Ovde se ubise od jela , ja bih samo dimenzije makar nekog temeljcica ako je gdje prezivio.

[rammstein]

Znaci nije to to...........

[perun]

E ee, znaci hocete da hodam unaokolo i trazim coskove da bi mogao odrediti sta je sta. Blizu mene ima jedna Vila koja jos nije (nadam se) poharana . Lokaciju otprilike znam ali neznam sta da trazim i kako. Kako arheolozi kazu jos je neispitana. Imaju li kakva pravila zidanja postavljanja prema stranama svijeta, gdje bi u odnosu na nju bila nekropola i sl. A ako budu temelji u dobrom stanju mozda se moze kupiti pa doraditi i napraviti onakav restoran, svakako je blizu vode.

[rammstein]

. A ako budu temelji u dobrom stanju mozda se moze kupiti pa doraditi i napraviti onakav restoran, svakako je blizu vode.
Znaci planiras da predjes u ugostitelje......mal o kafance u rimskom stilu.. http://smileys.smileycentra l.com/cat/36/36_1_11.gif (http://www.smileycentral.co m/?partner=ZSzeb001_ZN )
Pogledaj link dole.......
http://www.vumidet.net/forum/showthread.php?t=355

[perun]

Ma dobro to legende i predskazanja, samo ipak mislim da neki prostorni polozaj
je postojao. Lice objekta vjerovatno se okretalo ka putevima i slicno. E sad kakve su bile namjene dali se uvjek radilo o gospodi, vojsci ili nekom visem stalezu da je tu stanovao. Ili su samo bile usputne stanice kao danasnji moteli. I volio bih da mogu saznati koje su dimenzije objekta kao i raspored prostoria, i dali je to bas tipski projekat za sve. E sad neznam koliko je normalno nastaviti onu temu koju si mi napomenuo ali moje misljenje je da bi bilo dobro nastaviti. Mozda neko i ima nesto reci o tome, svi mi veoma cesto nalazimo plugovima razvaljene nekropole i ako bi se znalo malo vise o zivotu naselja znali bi smo ih naci u odnosu na nekropole. E sad tu nastupaju Vile ili vec neki drugi objekti.

[rammstein]

Perun pa tema nije ni zatvorena ali kao sto si video odavno nije pisano u njoj....
Apelujem na sve clanove foruma ako imaju bilo kakvih sznanja ili misljenja u vezi teme,a koja se isto licno tice i zanima Peruna da iznesu i napisu......na sledeci link..
http://www.vumidet.net/forum/showthread.php?t=355 (http://www.vumidet.net/forum/showthread.php?t=355 ) kako bismo imali i kako bi se drzali nekog reda.

[rammstein]

Evo sta kazu drugi izvori o istoriju Bosne.......

Historija Bosne i Hercegovine (do 958)


Ilirska plemena kao što su Desidijati, Japodi i Scordisci, opisana su u raznim izvorima. Brojne arheološke iskopine širom Bosne govore da su se ilirska plemena po Bosni bavila stočarstvom i to posebno uzgojem ovaca i koza, a rimski pisani izvori spominju da su ova ilirska plemena bila veoma ratoborna. Već 171. p.n.e. Japodi vode rat protiv Rimsko carstvo. Prema mnogim izvorima, i sam naziv Bosna potiče od ilirske riječi "Bosona".Pored Ilira u Bosni u vrijeme najezde Rimljana, žive i Kelti, koji se vremenom potpuno mješaju sa Ilirima. U drugom i prvom vijeku p.n.e. Rimljani prodiru duboko u Centralnu Bosnu, gdje konstantno ratuju protiv veoma ratobornih Ilira. Najveća pobuna Ilira protiv Rimljana se dogodila 6. godine p.n.e. i trajala je četiri godine. Centar pobune je bio oko Vareša i Vranduka, a vođe ove pobune su se zvali Boton i Pinez. Ova pobuna je prerasla u sveopšti ilirski bunt protiv Rimljana, te je zabilježena uspaničena izjava, koju je rimski car Oktavijan izrekao u rimskom Senatu, kada je rekao: "Pobunjenici kreću na Rim!". Da bi ugušili pobunu, Rimljani su bili primorani angažovati čak 15 legija vojske, od ukupno 25 koliko su ih tada imali. Naposljetku i sam vođa pobune Boton biva zarobljen, te je zabilježeno da je, kada je upitan zašto je podigao pobunu, odgovorio: "Vi ste nam umjesto pastira poslali vukove..." Zadivljen njegovom mudrošču i hrabrošču , rimski car ga nije dao pogubiti, kako je to bilo uobičajeno, nego ga je zadržao u Rimu. Još jedan detalj iz ove pobune je vrijedno naznačiti. Naime,dio pobunjenika kraj Vranduka, svjestan da će izgubiti bitku protiv Rimljana, odlučuje se da se ne preda, već žene i djeca skaču u vatru zapaljenog grada, a muškarci su se međusobno izboli mačevima, naočigled zapanjenih i zadivljenih rimskih vojnika. Poslije ove pobune i dalje su postojali sukobi između Ilira i Rimljana širom Bosne, a zadnja je pobuna protiv rimskih osvajača bila skršena 9. godine nove ere. Od tada cijelo područje Bosne biva čvrsto pod kontrolom Rimljana, koji potom uspostavljaju svoja naselja i mrežu puteva širom Bosne. Ovi putevi su bili potrebni Rimljanima za njihovo daljnje vojno napredovanje, a i za prijevoz zlata, srebra i olova koji se eksploatišu iz rudnika koje Rimljani otvaraju po cijeloj Bosni.

[rammstein]

Područje današnje Bosne i Hercegovine je naseljeno od doba Neolita. U Brončano doba neolitsko stanovništvo su zamijenili Iliri, narod koji je govorio zajednički indoevropski jezik. Treba napomenuti nekoliko Ilirskih plemena na području današnje Bosne i Hercegovine. Glavni od njih, Dalmati, od kojih je vjerovatno nastala riječ Dalmacija, su živjeli širom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Deisdati.

Liburni su vjerovatno povijesno najpoznatije Ilirsko pleme na ovim prostorima. Oni su živjeli u sjeverozapadnoj Bosni i bili su čuveni pljačkaši. Ardani su živjeli južno od Liburna a Antiari su živjeli još dalje prema jugu. Druga Ilirska plemena koje se treba napomenuti su Labodi i Daorsi. Migracije kelta u četvrtom i trećem stoljeću prije naše ere su izbacile mnoga ilirska plemena sa bivših teritorija. Ipak, neka Keltska i Ilirska plemena su se miješali, kao što su Skordisci, mješovito Ilirsko-keltsko pleme iz sjevernoistočne Bosne.

Najpoznatija sjedišta ilirske kulture su bili u okolini Sarajeva, na Zlatištu i Soukbunaru, te kod Bihaća i Stoca. Prvih tri stotine godina boravka Ilira na području Bosne ovijeno je tajnom, a tek negdje u 7. vijeku p.n.e., dospijevaju pod uticaj snažnijih Helena, koji pacificiraju manja plemena, što se zaključuje po odsustvu oružja u grobovima. Ipak, druga ilirska plemena opstaju kao snažne vojne družine, koje su ratovale protiv Filipa i Aleksandra Makedonskog.

Prvi sukobi Iilra i Rimskog carstva su se dogodili 229. godine prije naše ere. U Ilirskim ratovima koji su trajali od tad do 219. godine p.n.e. Iliri su izgubili dolinu Neretve. U narednih 200 godina, brojne su bune i ustanci Ilira koji su pod rimskom upravom, i jedan takav ustanak je podignut i 6. godine n.e., u okolini Vareša i Vranduka (pod vodjstvom Botona i Pineza) ali je žestokom akcijom Rimljana ugušen 9. godine n.e. u tako da za vrijeme cara Tiberija (9. n.e.), sve ilirske teritorije konačno prelaze pod rimsku upravu.

Teško je ocijeniti utjecaj Ilira na kulturu današnjih Bosanaca, uglavnom zbog nedostatka izvora o staroj Ilirskoj kulturi. Pisci iz Grčke, u to doba najnaprednija civilizacija Evrope, su o Ilirima govorili da su nehelenski barbari. Ipak izgleda da su neki aspekti Ilirske kulture preživjeli dva milenija. Najčuvenije je tetoviranje, koje iako neslavensko je bilo popularno među Bosancima čak i u dvadesetom vijeku.



Rimsko doba




Bosanska banovina

Sa utjecajem vanjskih političkih situacija (najčešće Bizantije), i u Bosni se počelo raspadati rodovsko-plemensko društvo. Tako je do kraja 9. vijeka tadašnja Bosna postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od početka 12. vijeka javlja se bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starješina. Prema ekonomskoj moći, vladajući stalež se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani od ratnih zasluga, po uvjetu da po potrebi vrše vojnu službu. U slučaju izdaje, tj. neodazivanja na nju, vladar bi mu imao pravo oduzeti feud (posjed).


Bosanski posjedi razlikovali su se od posjeda susjednih zemalja jer su oni bili porodična nedjeljiva svojina. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su i ovisni ljudi u koje su spadali zemljoradnici (kmetovi) i stočari (vlasi). Sve do 14. vijeka u Bosni je postojalo ropstvo. U razvijenoj feudalnoj Bosni vladar se zvao banom (od avarske riječi što znači bajan - bogat). Od krunisanja bana Tvrtka za kralja (1377.) bosanski vladari će ovu titulu nositi sve do gubitka državne samostalnosti, tj. do prodora Osmanlija na ove prostore.

Značajnu ulogu u političkom životu Bosne odigrale su susjedne zemlje, a najviše Bizantija i Ugarsko carstvo. Te dvije državne sile tog doba na našim prostorima međusobno su se borile za prevlast na Balkanskom poluotoku. Prvi poznati bosanski ban bio je Ban Borić (1154.- 1164.). Živio je do kraja 12. stoljeća, pa se može zaključiti da je u vrijeme upravljanja Bosnom bio jako mlad. Za vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se veliki rat izmedju ugarskog kralja Stjepana IV. i bizantijskog cara Komnena oko prevlasti na Balkanu. Ban Borić je bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom i sudjelovao u navedenom ratu te opsadi Braničeva. Pri povratku u Bosnu, ban Borić pretrpjeo je poraz od bizantijske vojske. Nakon poraza bana Borića na vlast u Bosni dolazi ban Kulin (1180. - 1204.) Ban Kulin na vlast dolazi možda i prije 1180. godine, ali zbog smrti bizantijskog cara Komnena te godine, ista se i uzima kao početak banovanja Kulinovog Bosnom. U tom periodu nastaje i vojno, te i ekonomsko slabljenje Bizantije. Takvo stanje koristi ban Kulin koji sve više i više priznaje vlast ugarskog kralja.


Bosna je naime u tom periodu uvijek bila vezana za Ugarsku, međutim to nije imalo nikakvih opasnosti za Bosnu po gubitak svoje samostalnosti. Ban Kulin svoju vlast proširuje na prostore župa Soli i Usore, tako da je Bosanska vlast bila uspostavljna na cijelom prostoru rijeke Bosne. što je napredovalao proširenje državne teritorije, to je napredovala i privreda. Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, kako i međusobno pripomaganje u ratovima, ban Kulin 1189. godine sa Dubrovačkom republikom na čelu sa knezom Krvašem, sklapa trgovački ugovor. Za vrijeme bana Kulina, širom Bosne je vladao red i mir pa je nastala poslovica od naroda koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana". Krajem 12. stoljeća počinju optužbe da ban Kulin štiti heretike (tj. nevjernike). Naravno, to nije odgovaralo papi Inocentiju III. koji je želio uništiti Crkvu bosansku i njene vjernike, te poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod protiv nevjernika. Uviđajući opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske pred papinim izaslanikom na Bilinom polju kod Zenice 1203. godine javno prihvata učenje crkve kakvo nameće Rim. Tako je prevaziđen veliki rat koji je mogao zadesiti Bosnu. O nasljedniku bana Kulina nema sigurnijih podataka, tako da godine 1230. spominje se ime Mateja Ninoslava. On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču. Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I. (1290). Novi bosanski ban imao je vlast samo uz obale Drine, tako da je navedeno stanje iskoristio hrvatski feudalac Pavle Šubić, te svoju vlast proširio i u Bosni. Sin Pavla Šubića, Mladen II. Šubić starao se o budućem bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniću koji 1322. godine napušta staratelja te ratuje na strani ugarskog kralja Karla. Uz njegovu pomoć je protjerao porodicu Šubića, te uspostavlja vlast nad cijelim teritorijom Bosne. Svoj najveći uspon, Bosna je doživjela za vrijeme svoga zadnjeg bana, Tvrtka I.' (1353. - 1391.). Nakon krunisanja Tvrtka I. u Milama kod Visokog, 1377. godine, Bosnom vladaju kraljevi.



Bosansko kraljevstvo


Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice Šubić se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, kojima vlada ban Kotroman, 1314. godine preuzima njegov sin ban Stjepan II Kotromanić. Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojati titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih i u tome ubrzo definitivno sprječava ban Stjepan II. Kotromanić i već 1322. godine izbaciva plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni. Poslije sloma Šubića Bosna ponovno počinje "disati punim plućima" i vremenom prerasta u najmoćniju državu na Balkanu. Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (danas Hercegovina), te cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja također i Donje krajeve (Krajina),Usoru i Soli. Ban Stjepan II. Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s Ugarskom, te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju raznih pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II. Kotromanić sklapa zatim trgovački ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. U svojoj Povelji Dubrovčanima 1332. godine on piše: "....Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu,da ga pozove pred gospodina bana...". Ovo je vrlo značajan dokument, jer govori da u Bosni žive jedino Bošnjani i niko drugi (naziv "Bošnjani"je starinski naziv za Bošnjake), a to se očituje i na svim zvaničnim dokumentima bosanske države, te na mnogim nezvaničnim, kao što su glose na krstjanskim vjerskim knjigama i natpisima na stećcima, gdje bosanski krstjani sebe nazivaju Bošnjanima kao sto su radili i Bosnjani pravoslavci i Bosnjani katolici a kasnije i Bosnjani muslimani. Ban Stjepan II. Kotromanić podržava Crkvu Bosansku, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. godine da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji trebaju biti : "...obučeni u podučavanju u vjeri i da znaju pričati našim jezikom...". Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat, koji se vrlo brzo širi i uključuje u sebi mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunjske, tako da već 1385. godine Bosanski franjevački vikarijat uključuje u sebi 35 franjevačkih samostana, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne. To su franjevacki samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. godine, još se 12 franjevačkih samostana gradi širom Bosne. Godine 1350. Srbija napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom Dušanom bilo je osvajanje dijela južne Bosne, tačnije područje Huma (današnja Hercegovina). Međutim, bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II. Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva da na koncu u potpunosti protjera srpsku vojsku iz bosanske zemlje. Cijelo vrijeme vladavine bana Stjepana II. Kotromanića, Bosna se privredno razvija, naročito u izvozu srebra, bakra i olova, a kuje se i bosanski dinar - Denarius. Udajom svoje kćerke Elizabete 1353. godine za ugarskog kralja Ludovika I., tada jednog od najutjecajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanića približio svijetu više europske politike...


Te iste 1353. godine, Ban Stjepan II. Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. On iza sebe ostavlja bosansku državu, koja je nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna, dok je njena snaga ipak zavisila od kooperacije između moćnih bosanskih plemićkih obitelji, koje su imale veoma jak utjecaj u raznim dijelovima Bosne. Po njegovoj smrti na vlast dolazi Tvrtko I Kotromanić, koji u tome trenutku ima samo 15 godina, te ima u početku velikih problema sa sređivanjem odnosa izmedju bosanskog plemstva, a vanjske sile pokušavaju iskoristiti njegovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu, u čemu se najviše ističe Ugarska, na čelu s kraljem Ludovikom I. Poslije učvršćivanja svoje pozicije u Ugarskoj, kralj Ludovik pokušava da to isto učini i nad Bosnom... Počinje da zahtijeva razne Bosanske oblasti, miješa se u dubrovačko-bosansku trgovinu i otvara ponovno pitanje Crkve Bosanske, nakon gotovo stogodišnjeg zatišja, tako da već 1363. godine izbija sukob izmedju Tvrtka i Ludovika, u kojem Tvrtko pobjeđuje. Nakon što je potvrdio svoje mjesto u Bosni Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije, uključujući područje današnjeg Sandžaka, zatim Zetu i južnu Dalmaciju, uključujući jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske.

U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Bosne 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Potom, kralj Tvrtko se proglašava, poslije osvajanja novih teritorija, i kraljem Srbije, a malo kasnije i kraljem Hrvatske. Kralj Tvrtko osniva zatim bosansku trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i naziva je "Novi", što se danas zove "Herceg Novi". To je izazvalo ljutnju Dubrovčana, jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju "nagovoriti" kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt "Novi". Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom Balkanu. Bosna je bila prva država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu, dakle, izvršila je upravo bosanska vojska i to 13. avgusta 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na primorski bosanski grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotri****la tri bombarde (topa) i uspješno obranila grad. Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa otocima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te otoke Brač, Korčulu i Hvar. Izuzetak ostaje Zadar, koji se nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu. U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, te u ljeto 1388. godine kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Nedugo potom, bosanska vojska ponovno pod zapovjedništvom kneza Vlatka Vukovića, sudjeluje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, pored Bošnjana i od Ugara, Srba, Albanaca, Grka i Bugara, koja se na Kosovu polju 1389. godine suprotstavlja Osmanskom carstvu. Iz bitke na Kosovu Bošnjani se vraćaju bez dramatičnih gubitaka. U toj bitci najgore prolaze Srbi, jer Srbija poslije te bitke praktično prestaje da postoji. Poslije Tvrtkove smrti 1391. godine nastupa poprilično nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana rivalstvom unutar bosanskog plemstva, što rezultira veoma čestom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska također pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu. Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391. godine, novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša. 1394. godine, nakon što u Ugarskoj dolazi na vlast kralj Sigismund Luksemburški, te bosanski kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustoličeni ugarski kralj. Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da za novoga kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju,koji je bio veoma prougarski orijentiran. 1404. godine bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog kralja Bosne Stjepana Ostoju, te na njegovo mjesto postavlja Tvrtka II., inače izvanbračnog sina kralja Tvrtka I. Ovo izaziva bijes ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog, koji bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć te on ponovo uspostavlja svoju vlast 1409. godine. 1414. godine na geopolitičkoj se sceni pojavljuje novi vojni element - Osmansko carstvo. Osmansko carstvo podržava bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II. kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske, s jedne strane i Tvrtka II. i Osmanskog carstva sa druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači bivaju totalno poraženi u srednjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako održava na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojić , postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. godine kralj Tvrtko II. ponovno preuzeo bosansko prijestolje. Nedugo potom i sam kralj Tvrtko II. postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao ugarsku pomoć protiv pobune bosanskih plemića Sandalja i Radivoja Ostojića, sina bivseg kralja Ostoje, koji uz osmansku pomoć ovladavaju većim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. godine. Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti, 1443. godine bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji Huma, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okončava 1446. godine učvršćivanjem pozicije kralja Tomaša, mada bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak utjecaj na jugu Bosne, tj. na području Huma, što se oslikava u činjenici da 1448. godine daje sebi titulu "Herceg" i po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao "Hercegovina". Osmanska ekspanzija tjera kralja Tomaša da 1450. godine zatraži vanjsku pomoć, te se obraća papi po tome pitanju, koristeći činjenicu da je papa pokazivao veoma veliko zanimanje za Bosnu u to vrijeme, prvenstveno zbog franjevaca, koji u to vrijeme, na čelu s "Vi***** od Bosne" po imenu Jacob de Marchia, nastoje uspostaviti katoličku dominaciju u Bosni, uz napomenu da je kralj Tomaš 1445. godine prešao sa krstjanstva na katoličanstvo, što je papa želio u potpunosti iskoristiti. Također, papa je bio opsjednut i pitanjem Crkve Bosanske, optužujući je, po ko zna koji put, za herezu, tako da 1459. godine kralj Tomaš pristaje na papin zahtjev da započne progoniti heretike u Bosni. On saziva starješine Crkve Bosanske i nudi im veoma skučen izbor : ili da prihvate katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2000 pristaje da pređe na katoličanstvo, a od ostalih, koji ne prihvatiše, oko četrdeset hiljada njih se sklanja na prostoru južne Bosne, na prostoru Huma i nalaze zaštitu u okrilju bosanskoga vojvode Stjepana Vukčića Kosače, koji je i sam bio krstjanske vjere, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio, tadašnji papa, Pio II. koji kasnije, u svojim "Commentarima", piše: "Kralj Bosne, da opere ljagu što je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz svoje kršćanske vjere, ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce(bosanske krsthjane), kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se, a oko četrdeset hiljada ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobjegli su Stjepanu (Vukčiću Kosači), vojvodi bosanskome, svome drugu u nevjeri."(Mehmedalija Bojić,"Historija Bosne i Bošnjaka",str.32,Sahinpasic,S arajevo,2001.). Dakle, nije išlo tako glatko sa "običnim" Bošnjanima, koji se potpuno oglušuju na poziv kralja Tomaša da pređu s krstjanstva na katoličanstvo mada mnogi bijahu i porobljeni i poslani u Rim, gdje su bili preobraćeni na katoličanstvo na miran način. Te iste, 1461. godine, Stjepan Tomašević, sin kralja Tomaša biva postavljen za novoga kralja Bosne. On se suočava s jakom prijetnjom od osmanskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upućuje svoj apel za pomoć u obrani od Osmanskog carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462. godine, poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanskom carstvu, čime je uvjetovala mir u Bosni. Godinu dana poslije, 1463. godine velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II. napada Bosnu.

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/bs/thumb/1/14/Bobovac.jpg/180px-Bobovac.jpg
Kraljevska utvrda Bobovac


Prva bosanska tvrđava koja je pala, bila je stara bosanska kraljevska tvrđava Bobovac, koja je pala 20.juna 1463. godine, te kralj Stjepan Tomašević prelazi u tvrđavu u Ključu... Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen. Poslije toga Bošnjani sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma sa Osmanlijama i u samo sedam dana predaju ključeve od još 20 tvrđava širom Bosne, koja od te 1463. godine, postaje dijelom Osmanskog carstva, a većina Bošnjana, prvenstveno bosanskih krstjana, prihvata Islam kao svoju vjeru.






Osmanlijsko doba


Poslije zauzimanja Bosanskog kraljevstva, Osmanlijsko carstvo pokazuje veliki respekt prema Bošnjacima i Bosni i ne želi se previše uplitati u svakodnevni život Bošnjaka, nego se čak tada, a i kasnije dešavaju mnoge stvari u Bosni koje su bile veoma nekarakteristične za ostale zemlje koje ulaze u sastav Osmanlijskog carstva. Već na samom početku, uz obostrani dogovor, godine 1465. se ponovo uspostavlja Bosansko kraljevstvo, na čije čelo se postavlja jedan od potomaka Bosanske kraljevske porodice Kotromanić, Matija Kotromanić, koga Turska priznaje izvjesno vrijeme kao legitimnog kralja Bosne. Međutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrđava koje su se još uvijek opirale vojnoj okupaciji, Osmanlije preuzimaju postepeno potpunu vojnu kontrolu nad zemljom. Do 1465. godine bosanski plemić Herceg Stjepan Vukčić Kosača čak uspostavlja apsolutnu dominaciju bosanske vojske na prostoru južne Bosne, ali biva potisnut i povlači se u svoju tvrđavu u bosanskoj luci Novi, osnovanu još od strane kralja Tvrtka, gdje i umire 1466. godine, a Novi se od tada, po njemu, zove Herceg Novi. Čovjek, pod čijom komandom je zauzeta Bosna, Mehmed II. je bio jedan od najuspješnijih vojskovođa Osmanlijskog carstva u njenoj historiji. Pod njegovom komandom je 1453. godine osvojen Carigrad, a potom stavlja pod kontrolu cijelu Anatoliju, te daje sebi titulu "Fatih", što znači "Osvajač". Potpuno je uništio Venecijansku armiju u Grčkoj, zauzeo Bosnu, te osvojio Moldaviju i Mađarsku, a bio je u procesu pripreme velike invazije na Italiju, kada je umro 1481. godine. Osmanlijsko carstvo je bila u svojoj suštini vojna organizacija, koju su interesirala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu vidjeti, što se Bosne tiče, dvije stvari: proces prelaženja Bošnjaka na Islam, jer su ovi porezni registri razvrstavali Bošnjake po vjeroispovjesti, a također se iz njih može vidjeti i to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Osmanlija ili bilo koga drugog, koje bi značajno promjenilo etničku sliku Bošnjaka. Prvi porezni registar Osmanlijskog carstva uspostavlja u Bosni već 1468. godine i iz njega se može vidjeti da u prvih pet godina ne baš veliki broj Bošnjaka prelazi na Islam, da bi već, po poreznom registru iz 1520. godine broj muslimana prešao 45% ukupnog broja Bošnjaka, dok nam porezni registar iz 1624. godine govori da u Bosni zivi oko 150.000 Bošnjaka katolika, oko 75.000 Bošnjaka pravoslavaca i čak 450.000 Bošnjaka muslimana. Dakle, glavni proces prelaženja Bošnjaka na islam je trajao oko 100 godina i nije se dogodio preko noći. Bosna je za cijelo vrijeme Osmanlijskog carstva imala povlašteni status u odnosu na sve druge zemlje koje ulaze u njen sastav. Bošnjaci muslimani su sa islamom prihvatili orijentalni način života i preko njih su ga prihvatili i Bošnjaci pravoslavci i Bošnjaci katolici ali ostali svoj narod. Bošnjačka feudalna gospoda je ne samo zadržavala svoje posjede nego je imala pravo i na nasljeđivanja istih, unutar svojih obitelji, a kako ćemo kasnije vidjeti Bošnjani u Bosni, tokom vremena, potpuno preuzimaju lokalnu vlast u svoje ruke, što apsolutno nije bio slučaj u ostalim zemljama koje ulaze u sastav Osmanlijskog carstva. Iz, već pomenutih, poreznih registara se može vrlo jasno pratiti i jedan drugi proces, a to je širenje pravoslavlja u Bosni. Tokom srednjovjekovne Bosne pravoslavlje je šireno među Bošnjanima bogumilima, s gotovo nikakvim rezultatom, izuzev u Hercegovini gdje je dio Bošnjaka prihvatio pravoslavlje mirnim putem dok je kod Drine šireno nasilno. Međutim, po ulaženju Bosne u sastav Osmanlijskog carstva u Bosnu se doseljavaju Vlasi (pravoslavni stočari) i preko njih je još jedan dio Bošnjaka prihvatio pravoslavlje. Oni kao i Bošnjani koji su ranije prihvatili pravoslavlje su bili Bošnjaci pravoslavci isto tako je i jedan dio Vlaha postao bošnjački. Godine 1580. uspostavlja se Bosanski ejalet. Unutar Osmanlijskog carstva, ejalet (pašaluk) je bio najveća društveno politička jedinica, koja je bila sadržana iz više sandžaka. Do 1580. godine Bosna je bila u statusu sandžaka, a od 1580. godine stiče status ejaleta. Bosanski ejalet je bio pod upravom paše ili beglerbega, a uključivao je u sebi cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, plus dijelove koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Vrlo je važno uočiti ovu cjelovitost Bosne i poseban status koji ona uživa do samog kraja njene okupacije od strane strane Osmanlijskog carstva, dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava svoj teritorijalni integritet, kroz cijelo vrijeme osmanlijske okupacije. Prvo sjedište Bosanskog ejaleta je bilo u Banjoj Luci,koje se 1639. godine seli u Sarajevo, zatim u Travnik 1697. godine i opet u Sarajevo 1850. godine. Državna politika se sastojala uglavnom u tome da se zemlja drži pod kontrolom i da se porez redovito isplaćuje Osmanlijskom carstvu. U zemljama pod vlašću Osmanlijskog carstva bilo je više vrsta civilnih zakona, a generalno je vođen na lokalnom nivou od strane kadije. Kadija je bio najvažniji administrator na lokalnom nivou i oblast nad kojom je on administrirao se zvala kadiluk. Određeni broj kadiluka je činio sandžak, nad kojim je administracija bila od strane vojske. Više Sandžaka su činili ejalet, odnosno pašaluk. Na vojnom planu u ovome periodu Bošnjaci bivaju regrutirani i sudjeluju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmanlijsko carstvo; od rata protiv Austrije od 1593. do 1603., rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima) od 1640. do 1669. godine, te ponovo protiv Austrije 1663. godine, poslije čega dolazi do primirja, koje traje sve do 1683. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od 1684. do 1687. godine Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom bosanskih spahija, što je prouzročilo veliku migraciju Bošnjaka iz Mađarske u Bosnu. Također, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu 1685. godine, koji je bio uspješno odbijen. Potom se, 1697. godine, događa jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske, pod komandom princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6000 austrijskih vojnika dopire čak do Sarajeva i njegove branitelje zatiče potpuno nespremne za borbu, te 23. oktobra 1697. godine gotovo potpuno spaljuju Sarajevo, koje je tada bilo sjedište Bosanskog ejaleta i poprilično veliki grad sa preko 120 džamija. Austrijska vojska se povlači, a sam rat sa Austrijancima se završava tako što dolazi do sklapanja "Karlovačkog mira", koji je sklopljen u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanlijskog carstva, jer Mađarska i Transilvanija bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grčka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Osmanlijskom carstvu, koje je "jedva dočekalo" prvu priliku da ponovo započne rat sa Venecijom, što se i dogodi 1714. godine, poslije kršenja određenih odredaba "Karlovačkog mira" od strane Venecije. Austrija ponovno postaje saveznik Veneciji te bilježe veliku pobjedu kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu 1718. godine, poslije čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja današnja jugozapadna granica Bosne. Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema Bošnjacima, te se događaju velike pobune protiv Osmanlijskog carstva 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Sljedeća veoma bitna godina jeste 1736., kada Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poražena u bitci kod Banja Luke, te dolazi do novog primirja 1739. godine, kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih pobuna Bošnjaka protiv Osmanlijskog carstva, koje se događaju 1745. i 1747. godine, a poslije velike pobune u Mostaru 1748. godine, sultan šalje pismo "upravitelju" Bosne, Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu: Bosna mora biti ponovo osvojena!

Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja pobunjenicima, poslije te naredbe, i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je područje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Istanbulu, tako da je Mehmed-paša bio prisiljen da šalje veliku vojsku na Mostar 1768. godine, da suzbije pobunu. Godine 1788. je razvijen plan o osvajanju Balkana od strane ruske carice Katarine Velike i austrijskog cara Josipa II., te ubrzo vrše veliki napad na Bosnu. Na početku rata obećavaju da će poštivati slobodu vjeroispovijesti svim Bošnjacima muslimanima, ukoliko polože oružje i predaju se, a također su se nadali velikoj potpori Bošnjaka katolika i Bošnjaka pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada, 1788. godine, ulaze u Bosnu, jedan mali dio Bošnjaka, zaista, i pristupa austrijskoj vojsci, ali velika većina Bošnjaka svih vjera, pruža žestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajući njihov daljni prodor. Bošnjacima je išla na ruku činjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku, te, konačno, odustaju od te agresije 1791. godine, a zauzvrat sultan odobrava austrijskom caru zvanični status "zaštitnika kršćana", koji žive unutar Osmanlijskog carstva. Na samome početku ovog perioda događaju se vrlo značajne promjene granica u zemljama susjedima Bosni. Rusija i Austrija ulaze u rat s Napoleonom, koji, poslije niza pobjeda nad Austrijom, uzima Veneciju, Istru i Dalmaciju, uključujući i Dubrovačku republiku 1805. godine. Napoleon postaje saveznik sultanu i pomaže mu u suzbijanju jedne pobune na teritoriji Srbije, a Francuzi su također prisutni i na teritoriji Bosne, u nekim manjim sukobima, kao npr., pomažući suzbijanje jedne manje pobune u jugoistočnoj Bosni, kada pomažu Hadži-begu Rizvanbegoviću, koji je bio pod opsadom u tvrđavi u Hutovu, blizu Neuma. Sve ove pobune dovele su do značajnih društvenih i političkih promjena unutar Bosne. Najvažnija promjena je, prije svega, bila uspostava kapetanija u Bosni.

Kapetan je bio vojni administrator u pograničnim pojasevima i njegov zadatak je bio da uspostavlja vojsku, provjerava putnike koji su prelazili granicu, održava putove sigurnim od razbojnika i da izvršava razne druge policijske i administrativne dužnosti. Teritorija kojom je upravljao se zvala "kapetanija", koja je mogla biti manja ili veća od kadiluka. Tokom 17. vijeka ovaj sistem je bio znatno proširen na unutrašnjost zemlje, a također su bile proširene ingerencije samih kapetana, tako da su neke porodice počele da tretiraju kapetanije kao nasljednu instituciju. U vrijeme sklapanja "Karlovačkog mira" 1699. godine, u Bosni je bilo 12 kapetanija, da bi krajem 18. vijeka njihov broj porastao na 32, pokrivajući praktično cijelu Bosnu. Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj suštini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, što se tiče lokalne uprave, dok se još uvijek morao plaćati porez Osmanlijskom carstvu, ali nisu više stranci direktno vladali, nego sami Bosanci, što je predstavljalo značajan pomak ka nezavisnosti Bosne i činilo je veoma privilegiranom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod osmanlijskom okupacijom.

1813. godine sultan pokušava da umanji ovu nezavisnost, te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu, koji je imao zadatak da započne proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku, sačinjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a također 1820. godine izvršeni su napadi na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva kapetana: iz Banja Luke i Dervente. Novi sultan Mahmut II.,1826. godine vrši veliku reformu vojske, što nailazi na veliki otpor u Bosni, te sultan šalje Abdurahman-pašu iz Beograda da izvrši ove reforme u Bosni, ali on postiže veoma malo uspjeha u tome. Godine 1831. diže se velika pobuna Bošnjaka na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem za autonomiju Bosne. Te iste godine bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradaščevićem na čelu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava, tjerajući ga da skine novu "reformsku" odjeću i obuče tradicionalnu nošnju. Zatim, bosanska vojska od preko 25.000 vojnika nanosi veliki poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine, u Sarajevu, i zvanično proglašava autonomiju Bosne, što je praktično značilo puna nezavisnost Bosne, iako je diplomatski poručeno sultanu da će se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne. Sultan, potom, uspijeva da unese neslogu među Bošnjake, i pridobija na svoju stranu Ali-agu Rizvanbegovića i Smail-agu čengića, te šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, te bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaščević se povlači u Austriju i pokret za autonomiju Bosne, odnosno za punu nezavisnost Bosne, biva ugušen tek 1850. godine. Godine 1836. nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže pobunu, koja je bila krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeća velika pobuna se desila 1840. godine, kada je ponovo Vezir bio istjeran iz Travnika, ali i ta pobuna biva uskoro ugašena od strane regularnih osmanlijskih trupa. 1850. godine sultan salje u Bosnu Omer-pašu Latasa, koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti, koji je dijelio zemlju u 9 oblasti, od kojih je svaka bila pod vlašću kajmakama. Godine 1875 izbija Hercegovačka buna i veoma brzo se razvija u pravi ustanak, koji ima zapažene rezultate. Godine 1877. Rusija, zajedno s Austrijom, proglašava rat Osmanlijskom carstvu i već početkom 1878. godine Rusi dolaze skoro do Istanbula, poslije čega dolazi do primirja, gdje su Rusi bili ti koji su diktirali uvjete, koji su,naravno, išli puno više njima u prilog, nego njihovim saveznicima Austrijancima. Po ovome sporazumu Rusija osigurava Bugarskoj da se znatno proširi i dobije gotovo punu autonomiju od Osmanlijskog carstva. Bosna, pak, je po tome dogovoru ostala dijelom Osmanlijskog carstva, uz velike reforme, i po članku 14. toga sporazuma bosanski prihodi se od tada, pa u naredne tri godine, moraju trošiti isključivo u bosanske svrhe. Ova situacija je bila prilika za Bošnjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne, što je u međunarodnim krugovima shvaćeno kao opasnost od novih sukoba, tako da ovaj mirovni sporazum biva korigiranu julu 1878. godine u Berlinu, na čuvenom "Berlinskom kongresu", gdje je odlučeno da Bosna, iako teoretski i dalje pod osmanlijskoj vlasti, bude okupirana i administrirana od strane Austro-Ugarske.