Čujem li ja dobro da ovi pjevaju o KONJIMA, pa onda ŠALJITE IH... ? Ali ne znam kuda i kome...https://www.express.hr/znanost/najzd...aja-raka-23373

Ovi ljudi s gornjeg linka zovu se Kalaši, žive na planini Tahti - Dinarah, oko rijeke zgodnog imena Kupha, u Pakistanu, provinciji Nuristan. Mislim da ste čuli za planinu Dinaru i rijeku Kupu na prostorima ex Ju...

Albanci kažu da su to potomci Ilira, a ja dodajem da su izbjeglice iz Troje odnosno okoline Skadra...
https://www.ocnal.com/2016/06/the-al...300-years.html

Stiže...(?)
 

Taman kako sam i već više puta napisao, osim što me baš ne veseli ako dođe unaglo, u recimo par mjeseci. Onda će biti ''kuda koji mili moji'' - ili još gore ''bježite ljudi, ebe Mara bumbara''. Jadrasnska obala uglavnom je već danas poplavljena, dok je u Veneciji visina vode skoro dva metra. Birajte visoko mjesto za preseljenje i molite se da voda ne dođe do vas. Bojim se da ću morati odustati od ideje za ''igradnju'' apartmanskog naselja na planini Psunj... https://www.express.hr/znanost/more-...ran-2100-23566

Hunza - kalaŠi
 

Visoko u planinama Pakistana, na granici s Afganistanom, u provinciji Nuristan, žive tajanstveni ljudi naziva Hunzi. Drugačiji su u usporedbi s Pakistancima tamne kože, ili Afganistancima i Kinezima. Dolina u kojoj danas žive naziva se Izljev. Zatvara se izljevnim područjem i okružen je s nekoliko planina. Jedna od njih zove se Tahti Dinarah, a rijeka u blizini ima zanimljivo ime - Kupha. Tlo je močvarno s jednim mjestom imena - Glina...

Većina Hunza bijele su kože, crvenih obraza, imaju plave, zelene ili sive oči. Kosa im je najčešće smeđa i plava, a neka djeca imaju i crvenu. Hundza plesovi prate bubnjevi, cijevi ili mlaznice, a plesači skaču kako bi ih uhvatili oko kruga...

Stanovnici su izvrsni poljoprivrednici i stvorili su zapanjujući i veličanstven sustav krovova i navodnjavanja koji spajaju i hrane terase. Ljudi su međusobno vrlo ljubazni i uslužni. Predsjednik Hundzësa ima titulu Mir (najbolji), a što znači riječ ''mir'' na Albanskom Jeziku i jeziku haroda bivše Jugoslavije, to morate ''otkriti'' sami...

U planinama je veliko pleme zvano Kalaš i njihova sličnost s europskim precima ostavlja vas zatečenima onim što vidite. Jedna od pretpostavki je da su potomci vojske Aleksandra Makedonskog, blizu 6000 boraca, koji su napustili svoju zemlju oko tristote godine prije Krista, a zbog velike udaljenosti nisu se mogli vratiti kući, nego su se nastanili u ovom kraju, gdje su bili prisiljeni vjenčati se sa lokalnim ženama...

Osobno mislim da su vojnici namjerno ostali kod svoga naroda, a i ja bi bez razmišljanja, gledajući ove divne djevojke. To su izbjeglice iz Troje, većinom ženske osobe, a pošto je poznato da nisu konzervativne kao većina Pakistanki, s radošću su prihvatili svoje sunarodnjake...

Ruski istraživači sigurni su da potomci drevnih Rusa žive u planinama Pamirs. Najvjerojatnije su ovdje došli s područja sadašnje tverske regije. Ti su ljudi praktički spasili život, religiju, običaje, koji su bili u Rusiji mnogo prije rođenja Krista...

Povjesničar albanskog porijekla, Aristides Kola, opisuje čudnu pojavu Ilira u ovom udaljenom mjestu. Jedinstveni je to slučaj postojanja Ilira u drugom kutku svijeta, udaljenom tisućama kilometara, koji bi mogao osvijetliti ilirsku povijest. Budući da im je ovdje tisućama godina bilo skrovište, zadržali su u životne značajke kao što je jezik, čije su mnoge riječi slične albanskom, a dobro se vide čak i ilirsko - albanski običaji…

Kalaši su jedina nacija u regiji, koja je djelomično sačuvala tradicionalnu pogansku religiju i nije se potpuno okrenula drugim religijama. Panteon se sastojao od mnogih bogova na čelu je bog Di-Zauom (Sunce-Zeus). Za poglavara se smatrao Imrahin Bog. Gisha je također visoko cijenjen Bog rata. Svako je selo imalo malog idola-zaštitnika. Svijet su, prema njihovom vjerovanju, okupirali mnogi nesretnici, koji se jedni s drugima bore za dobre i zle duhove.

Kape na njihovim narodnim nošnjama, s konjskim repom, vrlo su slične kapama koje se nose u Bosanskoj Posavini, Lici i Makedoniji. Lička kapa je prilično prepoznatljivog oblika, ali i drvorezi na kućama, nadgrobnim spomenicima i mrtvačkim sanducima Kalaša vrlo su slični ornamentima s ovih prostora.

Rijetko nešto napišem, a da ne provjerim postoje li naznake imena Kalaš u mome okruženju. Prvo privirim na profile facebook-a i što odmah pronađem?
Pet osoba prezimena Kalaš u okolici Splita. Ima ih i u Srbiji, Bugarskoj, te Rusiji. Idemo u još malo istraživanja. Postoje li Kalašići? Naravno da postoje. Pronašao sam ih u Puli. Da vidimo što je s Kalaševićima? Eno ih najviše u Kninu, Gračacu, Livnu, Gospiću, Bugojnu, ali opet i u Srbiji, pa Crnoj Gori. Prezime Kalašev može se pronaći u Makedoniji, Bugarskoj i Rusiji, bar za sada, koliko mi se dalo istraživati, a mislim da je i ovo dovoljno...

Op, op, konačno pojedinci naslućuju ono što ja tupim već godinama, da bi Mjesec mogao biti uzrok klimatskim promjenama na Zemlji, a ne ''prekomjerno'' zagađenje industrijom. Ipak će moja teorija isplivati u javnost, osim što ne znam hoću li JA, ali i većina stanovnika kugle zemaljske za života gledati ''spektakl''...https://www.jutarnji.hr/vijesti/svij...alove-15088215

Oduvek je mesec bio uzrok klimatskih promena samo nam lopovi guraju ruku u džepove kradući nam pare.

Kiša umjesto snijega
 

Koliko puta moram ponavljati da bi se uskoro moglo vratiti ''moje'' Panonsko More (možda i jezero). Zato krčim parcelu na Psunju i zidam apartmane...
https://kerchtt.ru/hr/pochemu-izmeni...aetsya-solnce/

Ko se to nama vratio nakon skoro dvije godine? :bier:

Vumi, ja sam skoro svaki dan tu, osim što nisam ''detektoraš'', pa nemam šta pokazati. Pozdravljam tebe, članove i goste, koji prate portal...

Kada probas prvi put vise neces prestati :)

AMFITEATRI (1.dio)
 

I ja sam mislio da znam puno o amfiteatrima, koloseumima ili arenama, kako li se već nazivaju u javnosti, ali kada sam se uhvatio posla da ih malo proučim nakupilo se tu skoro 30 stranica PDF formata i shvatio sam da tu nešto nešto nije u redu kod svjetski prihvaćene uloge ovih genijalnih građevina. Da ne objavljujem predugačko odjednom, moram ''sistem'' podijeliti na barem 30 objava, stoga pratite i budite strpljivi, možda vam se dopadne povezanost daleke prošlosti i bliske budućnosti...

O amfiteatrima najprije ponavljam pisanje starih pisaca i mišljenje moderne znanosti. Zovu ih još i koloseumima, a najpoznatiji je naravno rimski, jedan od sedam svjetskih čuda, koji je danas predviđen za razne kulturne i sportske događaje. Amfiteatar je naziv za posebnu vrstu rimske javne građevine gdje su se održavale gladijatorske igre, u sklopu kojih su rimski građani organizirali i koristili svoje slobodno vrijeme.

Zdanja za održavanje spektakla bila su veoma funkcionalna i njihove se arhitektonske karakteristike reflektiraju u svim aspektima suvremenih sportskih borilišta. Sam termin amfiteatar označava njegov oblik dvostrukog teatra, odnosno, dvostrukog polukružnog gledališta grčkog i rimskog kazališta, koji daje optimalnu mogućnost praćenja gladijatorskih borbi. Amfiteatri predstavljaju specifične javne građevine iz klasičnog rimskog perioda namijenjene priređivanju gladijatorskih igara, borbi između divljih i razjarenih životinja, pomorskih bitaka, raznih parada i drugih, u rimskom svijetu omiljenih oblika, često krvoločne zabave.

Amfiteatar je otvoreni prostor okružen ovalnom zonom koja se postupno izdiže. Ova ovalna zona može biti građevina koju je stvorio čovjek ili prirodno zemljopisna formacija. Osnovna karakteristika te zone je da se može koristiti za sjedenje publike koja gleda određeni događaj - sportsku utakmicu, koncert, predstavu ili druge kazališne predstave.

Prema vrsti, amfiteatri se mogu svrstati u antičke, prirodne i moderne. Tijekom klasičnog razdoblja amfiteatri su se koristili za razne vrste javnih događanja. U Rimskom carstvu, za razliku od grčkog klasičnog kazališta, koje je bilo polukružnog oblika, rimski amfiteatri bili su okruglog ili ovalnog oblika i činili su puni krug ili elipsu.

Amfiteatar se također razlikovao od rimskog cirkusa ili grčkog hipodroma, koji se koristio za utrke kola i konjske utrke, a imao je oblik vrlo izdužene i uske potkove.

Prirodni amfiteatar mjesto je na kojem se strme planine ili neka druga stijena prirodno šire i stoga proizvode odjek. Riječ amfiteatar također se može koristiti za opis prirodnih formacija koje bi bile idealne za održavanje glazbenih ili kazališnih predstava. Neki od prirodnih amfiteatra su amfiteatri Drakensberg - Južna Afrika, nacionalni spomenik Cedar Breaks i Amfiteatar Crvenih stijena - u Americi. Velike amfiteatre imaju talijanski gradovi kao na primjer: Rim, Capua, Verona, Catania, Pompeji, Sirakusa…

Pula i Salona su u Hrvatska, Merida i Sevilja u Španjolskoj, Nimes i Arles u Francuskoj, Dugga je u Tunisu, Timgad - Alžiru, Termossos - Turskoj i da ne nabrajam dalje, jer ovo je dovoljno za početak.

Znanost kaže da su se ovdje održavale i pomorske bitke s pravim brodovima, a za te je prigode arena bila ispunjena vodom, a kanal za dotok vode se još uvijek nalazi ispod crkve sv. Klementa, nedaleko od Koloseja. Znanstvenici kažu da je rimski Koloseum nekada izgledao ovako kako je pokazano na zamišljenoj rekonstrukciji, a u stvarnosti je drastično drugačiji.

Ja ne znam kako su se ovdje borili gladijatori ili vodile pomorske bitke, a vi?

AMFITEATRI (2.dio)
 

Na području bivšeg Rimskog Carstva pronađeni su ostaci od oko 230 amfiteatra, a najpoznatiji na svijetu je svakako rimski Koloseum ili Flavijski amfiteatar, po Flavijanima, koji su ga, kako se danas vjeruje i sagradili. Dobio je ime ''Colosseum'' po kolosalnoj skulpturi cara Nerona, koja se nalazila ispred amfiteatra. U Koloseju su se vodile gladijatorske borbe, a moglo ih je pratiti oko 50 000 gledatelja. Održavale su se i borbe sa životinjama, a ponekad i borbe galija. Sagrađen je u obliku velikog valjkastog tijela na eliptičnom tlocrtu, sa sjedištima koja se koso spuštaju prema borilištu. Zidni plašt, omotač volumena, gotovo je nestao u otvorima arkada, koje ga u tri kata raščlanjuju i kroz koje su hodnici dobivali svjetlost i zrak, a bile su ukrašene cijelim skulpturama. Čak su i uski dijelovi zida ''podbočeni'' nosivim polustupovima, a gornji plašt ''pilastrima'', plitkim vertikalnim istakama na zidu, kao dekoracija. Imao je i ''pokretni krov od platna''. Gledatelji su na tribinama bili strogo odijeljeni po statusu. Najbolja mjesta pripadala su caru i Vestalkama, rimskim boginjama ognjišta,svećenicama , djevicama, zatim senatorima, koji su sjedili u prvim redovima i tako dalje prema vrhu, gdje se ''gužvao'' običan puk. Bio je to veličanstveni kompleks graditeljstva i kiparstva koji je služio brojnim spektaklima.

Seneka kaže da su Rimljani ratovali s mačem u jednoj i lopatom u drugoj ruci, pružajući osvojenim zemljama sve blagodati svoje civilizacije, širom carstva gradili ceste, mostove i čitave gradove, koji su bili Rim u malom, sa svim funkcijama gradskog života. Iako se danas ne čini tako, Rimljani su amfiteatre gradili u velikom broju svojih gradova i skoro u svakom talijanskom gradu možemo naći ostatke ove građevine, osim što je većina tek znatno umanjena kopija najvećih objekata. Hrvatska velike amfiteatre ima u Puli i Saloni i manji u Burnumu kraj Knina, a imamo indicije o postojanju sličnih građevina i na drugim područjima, kao na primjer u Osijeku - Mursa, Trilju - Tilurium, Zadru - Jader, Sisku - Siscia, u Srbiji Kostolac - Viminacium, Sremska Mitrovica - Sirmium i.t.d...

Kolika je važnost najpoznatije rimske znamenitosti, najbolje govori navod Bede Časnog, poznatog crkvenog učitelja:

" Dok Kolosej stoji, stajat će i Rim, kada Kolosej padne, past će i Rim, a kada padne Rim, past će i svijet!"

AMFITEATRI (3 dio)
 

Osim što amfiteatri nisu baš svi jednako građeni, manji bi mogli služiti za kazališne predstave i parade, pa čak dopuštam mišljenje o gladijatorskim bitkama, ali amfiteatri poput pulskog ili rimskog nikako zbog gladijatora, već sasvim druge uloge, današnjici malo poznate.

Blizu sviju koloseja izgrađene su i ''trijumfalne kapije'' ili ''slavoluci'', golemi zidani ''ulazi'' oblika potkove. Arheolozi i znanstvo kažu da su kroz ova slavoluke ritualno prolazili vojskovođe s vojskom, naročito nakon neke pobjede. U novije doba građeni su mnogi slavoluci, kao onaj u Parizu, Berlinu, Moskvi ili Sjevernoj Koreji, opet kao sjećanje na velike
''pobjede'' nad neprijateljem. Sve navedena pretpostavke nikako se ne uklapaju u izgled amfiteatra u Rimu, što mi je dugo privlačilo pažnju i protivilo se zdravom razumu. Bio sam zbunjen njegovim izgledom koji je očito odudarao oblikom od sviju drugih, meni poznatih amfiteatara, sve dok nisam pronašao fotografiju izvornog izgleda Arene u Puli.

Onda sam tražio dalje i ugledao još nekoliko slično oblikovanih. Bilo mi je sve jasnije da to nikako nisu bila gladijatorska borilišta. Nema tu mjesta niti za puno boraca, niti za puno zvjeri, poput lavova i tigrova, kamo li za flotu galija, kako bi se u objektu vodile i mini pomorske bitke.

Pula mi je bila prvi trag moguće svrhe izgradnje velikih koloseuma tek onda kada sam pronašao stare fotografije na kojima se jasno vidi kako je pravi izgled Arene prepravljen, zatrpan i prilagođen današnjim potrebama. Shvatio sam da je pulski amfiteatar jednako star kao i rimski, da je služio istoj namjeni i da mu je dio naglo zatrpan poslije nekog velikog vodenog vala…

Prije starih razglednica nije mi bilo jasno zbog čega je podloga na dnu građevine potpuno ravna. Nešto je tu bilo nelogično. Koloseum u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Tunisu i Alžiru bile su prilično slični, a Arena u Puli drugačija. Prošao sam pješice pokraj nje barem sto puta, s one vanjske strane gdje je bilo upadljivo nelogično brdo. Trećina zidova (otprilike) bila je jednim dijelom ukopana u brdo, a ostatak se vidio onako kako je objekat i sagrađen. Ponekad sam, u prolazu, s toga brda promatrao kulturne događaje na pozornici, ali i šetao u unutrašnjosti građevine, razmišljajući zbog čega i kako su graditelji ukopali u brdo ''prizemlje i prvi kat'' zidina.

Opasnost od ispiranja i klizanja terena uslijed kiša umanjena je izgradnjom sustava kanala za prihvat i odvodnju oborinskih voda ispod borilišta, direktno u more, a meni nije jasno koliko je tu vode bilo, jer su ''odvodni kanali'' preveliki i prilično simetrično građeni. Budući da ostataka unutarnjih zidova s cjevovodima nije pronađeno, ne može se sa sigurnošću rekonstruirati distribucijska mreža vodovoda. Da bi se popunili kanali u središtu građevine morao je postojati drugačiji način.

Naravno da postoji, a i danas su u funkciji vodotornjevi na vrhu rimske utvrde Castrum, kako za grad tako i za amfiteatar. Blizu amfiteatra u Puli od davnina je stalni izvor žive pitke vode imena Nimfej, a Rimljani su ga koristili za vodoopskrbu stanovništva i druge aktivnosti u Areni i oko nje.

Nije mi jasno zašto su znanstvenici toliko uvjereni u zaključak da kanali u zidu rimskog koloseuma služe za puštanje vode u građevinu i stvaranje bazena po kome je plovilo petnaestak rimskih galija? Čista budalaština i glupost, jer bi dobar dio ''gledališta'' bio potopljen, a svijet i dalje vjeruje da su se tu vodile krvave bitke, čiji je krajnji ishod nečija smrt.

Pogledajte dobro izvornu Arenu u Puli pa se zapitajte jesu li arheolozi i ostali ''majstori'' učinili ''dobro djelo'' ili unakazili ovu prekrasnu građevinu?

AMFITEATRI (4.dio)
 

Malo sam prošetao i amfiteatrom Salone kod Splita. Mislim da nije dovoljno arheološki obrađen i da treba ''pogledati ispod površine'' elipsastog ravnog dijela. Pretpostavljam da je sličan opisanim arenama, pošto su mu i ostaci zidina skoro isti. Jedan od problema u Saloni su i ostaci megalitskih zidina za koje arheolozi nemaju pojma kako i kada su postavljeni, te koja im je svrha.

Znanstvo i arheologija uvjeravaju da su sve ove građevine amfiteatri, u kojima su se međusobno ubijali gladijatori ili borili s raznim opasnim i krvoločnim zvjerima. Moguće da su stari Rimljani uživali u brutalnim ubojstvima, ali tek onda kada su ''malo'' unutrašnjost amfiteatra prilagodili svojim potrebama, jer nisu baš svi amfiteatri jednaki. Jedni su porušeni do temelja, drugi donekle obnovljeni, treći su dograđeni onako kako arheolozi misle da su nekada davno izgledali, ali pulska Arena je najbliže izvornom izgledu, barem što se tiče vanjskih kružnih zidina. Uspoređujući unutrašnjost nekoliko amfiteatara nikako se ne mogu složiti sa znanstvom kako su to bile krvave pozornice, gdje su se stari Rimljani zabavljali i ''uživali''. Ne, nisu te objekte niti gradili Rimljani. Ovdje se davno prije Rimljana događalo nešto sasvim drugo.

Onda sam silom prilika bio u Puli, na brodogradnji, barem stotinu puta prošao kraj Arene, promatrao ju svaki put, sve dok mi pažnju nije privukao jedan detalj na samom vrhu. Pošto sam elektroničar, jako dobro poznam skoro sve vrste anteni, a na gornjem dijelu broda, tzv. nadgrađu, gdje je postavljeno desetak različitih antenskih sistema, jadna me je i te kako zaintrigirala. Znao sam kako je napravljena i kako funkcionira, pa su mi i amfiteatri odjednom postali jasniji. Da, to je to, bez imalo sumnje, na Areni su ostaci ove antene, a zove se ''slot''…

Znam da je objava pomalo glupava i nedorečena, ako uvjeravam da su na amfiteatrima oblici ''slot'' anteni,, ali kada obradim još poneki amfiteatar i ''grčko'' kazalište, mislim da će biti puno jasnije, čak i povezanije s mojom ''trakavicom'' o Troji...

AMFITEATRI (5.dio)
 

Malo je poznato da nedaleko Baalbeka, blizu Didoninog starog grada Tira postoji i veliki amfiteatar, ali prilično devastiran i turistički nepoznat.
Didona je direktna veza s Homerovom Ilijadom:
Eneja je bio vođa trojanskih saveznika Dardanaca te Hektorov poručnik. Nakon pada Troje, kao jedan od rijetkih preživjelih trojanskih junaka, s izbjeglicama je krenuo u zemlju svojih predaka - Dardana i Jaziona. Pri plovidbi prvo su došli u libijsku državu Kartagu, do grada Tira. Dočekala ga je i ugostila tirska legendarna kraljica Didona - i odmah se zaljubila u
Eneju, ali trojanski je junak sa sunarodnjacima ipak ''pobjegao'' iz Kartage i nastavio putovati u proročanski obećanu zemlju – prema Italiji. Didona je počela čupati svoju plavu kosu i nakon duge tužaljke vikne Barku,staru dadilju svoga pokojnoga muža, te svoju sestru Anu.
Onda izvuče iz korica mač - i zabode sebi u grudi...
Plavokosa kraljica u Libiji, njezina sestra Ana i dadilja Barka? Zanimljiva i poznata imena moga govornoga područja.

Amfiteatar Timgad u Alžiru ne izgleda baš da su se u njemu do smrti borili gladijatori. Konstrukcijski nije uopće sličan većini, poputTermessos-a u Turskoj. Jedan dio građevina u Termessos-u podsjeća na zagonetni grad Petra u Jordanu. Ove građevine u Turskoj i naročito u Jordanu nikako nisu bile namijenjene za stanovanje. Nemaju ni prave prozore ni ulazna vrata. Prije da su to bile ''kulise'' ulaznih zgrada predviđene za turističko razgledavanje izvana, nikako iznutra, a tko bi mogli biti ''turisti'', moje mišljenje se sudara sa znanstvenom fantastikom, osim ako niste zaboravili za Faeton i Mars, planete koje su bile naseljene sve do prve kozmičke kataklizme, dok je Zemlja bila naučni poligon, bez tehnologije koja zagađuje atmosferu i gdje su, neometano od ljudi, živjeli dinosauri. Znam da je ova moja izjava luđa on znanstvene fantastike, ali prije nego se nasmijete pogledajte Petru i još jedan zanimljiv lokalitet u Italiji.

Arheološki park Baia smješteno na obalama Napulja, zaštićeno je morsko područje koje svoju osobnost duguje vulkanskom fenomenu poznatom po potonuću morske obale od 2 do 6 metara, nakon erupcije vulkana Vezuv, barem tako misli znanstvo, a da li se stvarno baš to dogodilo ja nisam siguran, uzimajući u obzir potonule lokalitete u Jadranu. Meni je ipak zanimljivija kopnena građevina, za koje vjeruju da su tu bile rimske terme. Bez obzira što kažu znanstvenici veći problem je kopnena građevina, koje je služila kao terme za rekreaciju i kupanje starih Rimljana. Kada lokalitet usporedimo s Timgadom u Alžiru sličnost je skoro ista, osim što je Timgad amfiteatar, a Baia kupalište.

Petra nikako nije grad za stanovanje, već samo za promatranje izvana. Istina da u svakoj ''kulisi'' postoji improvizirani ulaz, ali ne u raskošnu prostoriju, koju bi očito očekivali po vanjskom izgledu, već u običnu pećinu bez bilo kakvih ukrasa. Ovako fini oblici u kamenu ne mogu se isklesati primitivnim alatkama, već naprednom tehnologijom i danas nepoznatom...

AMFITEATRI (6. dio)
 

Arheološki park Baia smješteno na obalama Napulja, zaštićeno je morsko područje koje svoju osobnost duguje vulkanskom fenomenu poznatom po potonuću morske obale od 2 do 6 metara, nakon erupcije vulkana Vezuv, barem tako misli znanstvo, a da li se stvarno baš to dogodilo ja nisam siguran, uzimajući u obzir potonule lokalitete u Jadranu. Ovdje je meni
ipak zanimljivija kopnena građevina za koje kažu da su tu bile rimske terme Potopljeni dio grada ne izgleda baš da je potonuo i razoren tektonskim poremećajem nakon erupcije Vezuva. Spomenici stoje uspravno, a mozaici su neoštećeni. Bez obzira što kažu znanstvenici meni je veći problem kopnena građevina, koje je služila kao terme za rekreaciju i kupanje starih Rimljana. Kada lokalitet usporedimo s Timgadom u Alžiru sličnost je skoro ista, osim što je Timgad amfiteatar, a Baia kupalište.

Sve ove građevine imaju prozore i razne druge ''šupljine'' koje izvana izgledaju kao kulise, ali nije to ostavljeno bez veze, jer su sve oblika slot antene i slavoluka. Današnja slot antena rotira u krug i ''pokriva'' područje uokrug, dok su prozorčići na amfiteatrima ''poslagani'' uokrug i imaju istu funkciju, primanja ''signala'' sa svih strana.

Rotirajuća ''slot'' antena vrti se u krug, te šalje i prima signal sa svih strana, bez obzira gdje se, na primjer, brod nalazio. Da ne objašnjavam detalje rada ove antene pogledajte ostatke najgornjeg dijela Arene u Puli, po kojem zaključujem da je najbolje očuvana od svih drugih amfiteatara, a koja im je bila svrha moram pisati o još jednoj građevini, prisutnoj kod skoro svakog amfiteatra, a zove se ''trijumfalna kapija'' ili ''slavoluk''.

Onda shvatim čemu su služili amfiteatri, zajedno sa slavolucima. Sve se prilično uklopilo, naročito kada se prisjetim drevnog grada Baalbek-a u Libanonu, za kojeg se vjeruje da su ga izgradili stari Rimljani. Građen je od golemih megalita, perfektno isklesanih, a teških i oko 2000 tona. Stari Rimljani nisu ovu granitnu gromadu ni na koji način niti pomaknuti,
kamo li isklesati i premjestiti par stotina kilometara. Ni danas ne postoji tehnologija kojom bi se puno lakši megaliti mogli prevoziti…

AMFITEATRI (7.dio)
 

Amfiteatri obično nisu građeni bez jednog dodatka, koji nije u sastavu objekta, već malo udaljen, a zove se slavoluk. Kažu i da su slavoluci odraz praktičnog rimskog duha. Okomita konstrukcija, uz svod i kupolu, izum je rimskih graditelja, koji im je omogućio da stvore takve monumentalne građevine, kao što su Koloseum i samo je rimski umjetnik mogao inženjersku konstrukciju izdvojiti od njezine funkcije i pretvoriti je u spomenik. Prvi slavoluci bili su jednostruki, kasnije su se počeli pojavljivati trostruki lukovi, jedan veći središnji i dva manja
sa strane. Taj je oblik, zbog stabilnosti, zahtijevao veći i viši vijenac. Najčešće su bili smješteni na važnim gradskim točkama, ulazu u grad ili blizu amfiteatra. Ponekad, kao u Timgadu u Alžiru, u gradskim su se zidinama nalazili otvoreni slavoluci koji su u razdoblju mira imali ulogu gradskih vrata.

Po svome izgledu, trijumfalni luk prijelazni je oblik između skulpture i arhitekture. U većini slučajeva to je monumentalni ulaz koji ne vodi u neki zatvoreni prostor, već je sagrađen neovisno o drugim građevinama. Naravno da mali slavoluci postoje i na amfiteatrima. Većina otvora ili prozora, po mišljenju znanstvenika služe zbog ''osvjetljenja'' unutrašnjosti, ali tu za mene nema logike. Još manje su mi logična kamena sjedišta gledališta, koja su obično izgrađena do pola visine amfiteatra, uz napomenu da je pulska Arena visoka 38, a rimski Koloseum 48,5 metara. Elipsasti zidovi bolje sačuvanih amfiteatara imaju tri kata prozora oblika slavoluka, iznad njih još poneki red kvadratnog oblika, a nasamom vrhu vodoravne, uske ''rupe''…

Dugo mi nije bilo jasno zašto je to tako sve dok, opet kao elektroničar, nisam počeo shvaćati genijalnost ovih građevina. Ne, nisu to gradili stari Rimljani, već naslijedili od drugih puno starijih stanovnika. Bio sam jedino ispod slavoluka Sergijevaca ili Zlatnih vrata u Puli i znatno manjeg u Saloni, pa zaslužuju više pažnje, barem u mojim očima. Pulska Arena je izvornog oblika, najbolje sačuvana od svih drugih u svijetu i kod nje sam shvatio najvažniji podatak za svoju teoriju.

AMFITEATRI (8. dio)
 

Ne bi me iznenadilo da su negdje blizu Salone i temelji velikog slavoluka. Sve u svemu odabrao sam motive koji su mi potrebni za dvije šašave teorije. Slavoluk u Puli, kao i mnoštvo drugih, bili su ''uređaji'' za navigaciju letećih objekata opisanih u mnogim epovima, pa i u Bibliji. Zašto tako mislim? Elektroničari znaju čemu služe, kako izgledaju i od kakvog materijala su današnji transformatori, odnosno pojačala električnog napona, ali i elektromagnetnog signale, stoga su i slavoluci za slične potrebe namjenjeni. Ne želim nikoga previše zamarati elektronikom, ali moram efekat pokazati na ilustraciji. Oko ovakvog metalnog elementa, bio on prirodni magnet ili umjetni, uz dodatak žice s električnom stujom stvara se magnetno polje, koje može imati veliki domet, ovisno o veličini metala i jakosti dodane energije. Nikola Tesla je eksperimentirao ovim efektom i dokazao da postoji signal koji se može uloviti antenom, te iskoristiti i prilagoditi svojim potrebama. Naši davni preci koristili su se tehnologijom koja je današnjoj genaraciji veliki misterij. Za nekadašnje leteće objekte, koje je biblijski prorok Ezekijel zvao ''vatrenim utvarama'', a mi zadnjih pedesetak godina neidentificiranim letećim objekima (NLO), slavoluci su služili kao navigacijski uređaji
pomoću kojih su vozači ovih ''letjelica'' bez problema mogli spustiti se na bilo koju željenu lokaciju.

Amfiteatri i slavoluci obično si crvenkaste boje što jasno upućuje da su građeni opekom i betonom punim željeznog oksida, koji se nalazi u tlu, šljunku i granitnim stijenama i dobri su vodiči elektromagnetnog signala. Nisu samo amfiteatri i slavoluci bili elektronske ''mašine'' već i piramide - kao energane i megalitski obelisci - kao navigacija.

Zanimljivost starog grada Arlesa je, kako uvjerava znanost, drevni ''egipatski'' obelisk, visok 15 metara, a premješten je s lokacije još starijeg Arlesa iz današnjeg amfiteatra. Piramide i obelisci imaju istu namjenu kako u dalekoj prošlosti, tako i danas. Najbolji primjer je mali otvor u piramidi i bakreni dodaci, otkriveni specijalnim robotiziranim vozilom, koji je snimio zanimljivu fotografiju, već objavljenu u poglavlju o piramidama.

Piramide su još u prvobitnoj funkciji, ali mislim da amfiteatri nisu u jednoj od dvije važne uloge kod svoje prvobitne, specifične izgradnje. Za jednu korist amfiteatara prilično sam siguran, a za drugu samo nagađam, jer su potrebna određena mjerenja da bi bio donekle siguran. Amfiteatri su prilično devastirani, u njima nema dotoka vode, koja je jedan od
glavnih elemenata stvaranja energije, nešto slično današnjim akumulatorima.

Samo poslije ''popravka'' kompletnog amfiteatra i mjerenja stvorene energije mogu se uvjeriti jesam li u pravu. Mislim da bi, kada se u njih pusti voda, opet bili ''benzinske pumpe'' za NLO. Danas se ne koriste iz razloga što postoje i prirodni izvori jeftine energije, bez bilo kakve izgradnje drevnih ''elektrana''. Zvuči šašavo, ali sličan efekt slučajno je primijećen u mojoj bivšoj tvornici radio uređaja u Novoj Gradišci. Kada su vremenski uvjeti bili ''povoljni'', par minuta prije nailaska grmljavinskog oblaka, nas nekolicina ''igrali'' smo se s priključnim konektorima kabla anteni na krovu firme, iz kojih su ''skakale'' vatrene ''iskre'', dužine oko centimetra, a mi smo ih dirali, pomalo ''pržili'' prste na rukama, u čudu se gledali i nismo nikako mogli objasniti što se događa. Čim su počele padati prve kapi kiše nestalo je i ''napona'' na konektorima. Zbog toga NLO često možemo vidjeti u grmljavinskom oblaku, što je više puta snimljeno kamerom, a i Nikola Tesla je to znao prije stotinjak godina...

AMFITEATRI (9. dio)
 

Zašto mislim da za drugu korisnu svrhu u amfiteatrima nije ni potrebna voda. Možda i treba protok vode, ali prvo se moramo prisjetiti Visokog i tunela Ravne ispod piramidalnog brda nadomak ovog bosanskog gradića. Semir Osmanagić uvjerava da je to zaista piramida, a pošto sam tamo bio par puta i osobno postajem sve uvjereniji u njegovo mišljenje. Osmanagić se fokusirao na mnogobrojne ''negativne ione'' u tunelima ispod Visokog, a ti ''ioni'' su jedna vrsta elektromagnetskog signala, koji se zove Schumann-ova (Šumanova) frekvencija ili rezonancija, a može se izmjeriti instrumentom.

Pedesetih godina 20. stoljeća njemački fizičar Winfried Otto Schumann započeo je istraživanje kojim je htio otkriti ima li Zemlja svoj ''puls'', odnosno frekvenciju. Budući da se negativno nabijena Zemlja nalazi unutar pozitivne nabijene ionosfere, tu mora biti naboj. Bio je u pravu, pa matematički izračunao da između ionosfere i Zemljine površine postoji rezonancijski elektromagnetski val, čija frekvencija iznosi 7,83 Hz (Herca). Otkako svijet postoji, Zemlja svojim elektromagnetskim pojasom zapravo okružuje samu sebe i štiti svasvoja živa stvorenja. Njezina frekvencija snažno i pozitivno utječe ne samo na nas ljude negosve ostale žive organizme. Na nebu iznad Zemlje svakodnevno se stvori oko 2000 grmljavinskih oluja, a u svakoj sekundi zasvijetli oko 50 bljeskova munja. Schumann-ovu rezonancijsku frekvenciju pobuđuje baš to električno pražnjenje munja, u prostoru koji se nalazi između Zemlje i njene ionosfere. Tijekom aktivnosti munja može se izmjeriti specifični atmosferski ritam Zemlje ili frekvencija od 7,83 Hz. Schumann-ova rezonancija je ujedno i frekvencija naših alfa i theta moždanih valova. Ona savršeno odgovara našem biću i upravo je to jedan od razloga zašto smo tako opušteni kada smo u izravnom kontaktu s površinom planeta, odnosno kada smo u prirodnom okruženju. Naš mozak je ''prilagođen'' na alfa i theta valove, pa smo opušteni i osjećamo mir. To je stanje meditacije, smirenja i kreativnosti. Upravo su nam te frekvencije potrebne za regeneraciju stanica i iscjeljenje kojekakvih ''boleština''.

Na veliku štetu za sva živa stvorenja ova frekvencija je narušena intenzivnim tehnološkim razvojem, kao što su mikrovalne pećnice, telekomunikacijski i televizijski signali, satelitske i mobilne antene, mreža elektrodistribucije i mnogi drugi uređaji u modernoj tehnologiji. Vrijednosti na većini lokacija u svijetu danas su između 10 i 16 Hz što znači da više ne živimo u prirodnoj vibraciji. Prosječne koncentracije negativnih iona po kubnom centimetru u stanovima i kancelarijama je od 30 do 50, u gradovima od 100 do 250, selima od 800 do 1 800, u planinama oko 5 000, a u podzemnom labirintu Ravne u Visokom i do 40 000. U prirodnom okruženju najviše iona je u blizini izvora vode, vodopada i rijeka, što je već mjerenjem i dokazano. Osobno sam prilično uvjeren da amfiteatri i slavoluci ''emitiraju'' veliki broj negativnih iona po kubnom centimetru, što bi svakako trebalo izmjeriti, osim ako Osmanagić nije u pravu kod svojih mjerenja. Mislim da je sada jesno zbog čega su u većini amfiteatara ''rupe'' u zidovima i ''čudni'' kanali na sredini. Nitko me ne može uvjeriti da su se u rimskom Koloseumu ubijali iz galija, a preko sredine pulske Arene kanalima odvodili oborinske vode…

AMFITEATRI (9. dio)
 

Negativnim ionima pripisuje se pozitivan utjecaj na psihološko i opće zdravlje, kod upale grla, kašlja i mučnine, alergija, migrena, napadaja astme, olakšava bol kod artritisa i disanja, regulira kolesterol i krvni tlak, pomaže kod nesanice, ubrzava oporavak od ozljede i operacije, pojačava imunitet, čisti krv i limfe, neutralizira viruse, bakterije i gljivice, poboljšava rad jetre, bubrega i pluća, pomaže pri depresiji i pamćenju, poboljšava koncentraciju, ubrzava zacjeljivanje rana, pomaže kod nateknutih vena, herpesa i hemeroida...

Kao potvrda ovim tvrdnjama su svjedočanstva posjetitelja tunela Ravne. Kod malog procenta njih ne dolazi do poboljšanja zdravstvenih,mentaln ih i energetskih parametara. Osmanagić uvjerava da negativni ioni pomažu i kod smanjivanja rizika od ''korona'' virusa.

Inače virusi su sićušna stvorenja, koja žive između organskog i neorganskog svijeta, vidljiva su samo pod elektronskim mikroskopom, znatno su manji od bakterija, a sastoje se od genetskog materijala (DNK/RNK) i proteinskog omotača. Virusi napadaju samo žive ćelije i koriste njihovu kemijsku građu za reprodukciju i time izazivaju bolesti kod biljaka, životinja i ljudi. Negativni ioni su negativno elektrizirane molekule koje se spajaju s mikroorganizmima, te razgrađuju i viruse i bakterije i gljivice, a što je više negativnih iona, povoljnija je atmosfera za ljude, životinje i biljke. Znanstveno je potvrđeno da negativni ioni pročišćavaju zrak od čestica koje ga zagađuju, a uređaje za ionizaciju zraka već koriste u bolničkim ustanovama.

Na temelju svih navedenih parametara amfiteatri nisu zamišljeni i sagrađeni da bi se u njima ubijali gladijatori, već u sasvim druge svrhe, kao energetsko postrojenje i kao olakšavanje života ondašnjim naraštajima ljudskog roda, meditacijom i popravljanjem zdravstvenog stanja. Evo fotografija još nekih amfiteatara pa razmislite čemu su mogli služiti. Možda vi imate bolju ideju i svoje tumačenje…

U niti jednom amfiteatru, osim Butrinta, nema protoka vode pa ne znam koliku bi količinu negativnih iona mogao izmjeriti instrument, ustvari, ioni nisu uopće ni mjereni, osim u ovom zadnjem - Butrintu. Ne smijem reći koliki je broj po kubnom centimetru, pošto nisam vidio svojim očima, a ne uvjeravam nikoga dok ne vidim. Podatke mi je poslao jedan poznanik pri turističkom obilasku, a količina me prilično iznenadila. Uvjerava da je šetao kompleksom čitav dan, da mu je bilo ugodno i da nimalo nije bio umoran...

Butrint
 

Po predanju, Butrint je osnovao Prijamov sin Helen, nakon pada Troje, a ja mislim da je ovaj grad puno stariji. Pogledajte samo od kakvih je megalita građen...

Iskren da budem ja se divim tvojoj energiji, svaka ti cast :bier::bier:

Nilometar
 

Otok Roda na rijeci Nil u egipatskom glavnom gradu Kairu ima poseban arheološki lokalitet. Nema puno sličnosti s amfiteatrima, ali ako ga pažljivije pogledamo i malo razmislimo sve se očigledno mijenja. Znanstvo i arheologija uvjeravaju da je to drevni mjerač visine vode u Nilu, pa su ga i nazvali „nilometar“. Mislim da nisu baš u pravu, pa ga moram malo usporediti s amfiteatrima?

Nilometar na Rodi je najstarija slična građevina iz tog razdoblja, koja je u Egiptu preživjela izvorni oblik. Njegova je funkcija bila mjeriti vrijeme i vrstu godišnje poplave Nila i regulirati mu vodostaj, a stručnjaci za konstrukciju ''nilometra'' kažu da je sofisticiran instrument, koji radi na principu spojenih posuda.

Sastoji se od bunara, dubine oko 10 metara, a puni se vodom iz Nila kroz tunele iskopane u tri razine. U središtu bunara nalazi se mramorni stupac visok 8.5 metara, šesterokutnog oblika, koji omogućuje lak protok vode kroz unutrašnjost, kako bi se navodno smirila vode na razini mjerenja, do kojeg se silazilo kamenim stepeništem.

Meni su neprihvatljiva tri tunela i središnji mramorni "mjerač" visine vode, jer samo jedan tunel je dovoljan, ako su znali za zakon spojenih posuda, ali opet, možda su tri tunela zaista zbog nekakvog efrkta i potrebna, jer stari majstori nisu bili neiskusni i blesavi. Na mramornom stupu je previše kvadratnih udubljenje istog oblika kao "slot" antene. Antene su i na zidovima pokraj stepeništa, gornji dio građevine iznutra ima oblik slavoluka, a izvana je oblika obeliska i piramide. Mislim da je ova građevina bio odašiljač koji je elektronski slao podatke izmjerenog vodostaja, ali i možda nekog drugog mjerenja, koja niti meni nisu baš za sada jasna. Uglavnom, ovaj "nilometar" nikako nije, niti prije, niti sada - mehanički mjerač visine vode u rijeci Nil...

Malo rimsko kazalište u Puli
 

Ima Pula i Malo rimsko kazalište, jedan je od najvećih i najznačajnijih antičkih spomenika
grada, kao mjesto za održavanje kulturnih i drugih aktivnosti, ali se zbog oštećenosti prestalo
koristiti. Arheološki ostaci Malog rimskog kazališta nalaze se u središtu Pule, na istočnoj
padini Kaštela. Trenutno je turistički manje poznato i nije u funkciji. Građevinska čestica
bogata je arheološkim ostacima nekadašnjeg kazališta koji je djelomično rekonstruiran i
konzerviran u drugoj polovici 20. stoljeća. U središtu lokacije nalazi se kaskadno isklesana
živa stijena na koju su se polagali kameni blokovi nekadašnjeg kazališta, izgrađenog
vjerojatno u prvom stoljeću na padini pulskog brežuljka podno starog Castruma. Taj dio
terena posjeduje visoku povijesnu vrijednost i zauzima znatno veći prostor od onog danas
vidljivog, pošto nisu do kraja završena arheološka istraživanja. Logično je smješten na padini
brežuljka koja ima dobre uvjete za za gledanje predstava, ali ta padine nije bila karakteristika
rimskih već grčkih teatara. Prostor se dijelio na arhitektonsku scenu, gdje su igrali glumci i
svirao orkestar, te gledalište, koje je moglo primiti do 5000 gledatelja.

Mislim da je Pula i šira okolina jedan veliki arheolšoki lokalitet kojeg treba istraživati još puno godina…

U Malom rimskom kazalištu ostali su sačuvani temelji scenske zgrade i dijelovi polukružnog
gledališta koji su arheološki ''rekonstruirani''. Do kazališta danas, kao i nekada, vode Dvojna
vrata za brojno gledateljstvo, barem kako nas uvjeravaju stručnjaci.
Nije mi jasno kako je ''rimsko'' kazalište slično ''grčkom'', a nema velike razlike od sviju
poznatih kazališta, ponekad i termi, kako su već areolozi nazvali ove građevine na cijelom
Mediteranu. Postoje u Malom pulskom kazalištu i kanali za odvod vode, te nekakve ''rupe'' za
koje arheolzi kažu da su bile ''akustična pojačala'', a stručnjaci su ih lijepo poravnali, da bi se
tu opet mogle održavati kojekakve predstave i koncerti. Na kraju će mali teatar postati isti kao
i velika Arena i ne vjerujem da će u bliskoj budućnosti znanstvo shvatiti da su zatrpali jedan
od najvažnijih elemenata graditeljsva, koja su nephodna za funkcionalan rad baš onako kako
je objekat i zamišljen davno prije Rimljana...

https://www.youtube.com/watch?v=QQp00Hpf9BY&t=12s
https://www.youtube.com/watch?v=fs0OF0__aqI