Vumi's Antika

Vumi's Antika (http://www.vumidet.net/forum/index.php)
-   Praistorija (http://www.vumidet.net/forum/forumdisplay.php?f=165)
-   -   Praistorija (http://www.vumidet.net/forum/showthread.php?t=544)

bojanrist 07.10.2005 22:52

Praistorija
 
Napisao bih par priloga o Praistoriji......
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12044 &postcount=21

......nadam se da Rami nece da se naljuti.
Praistoriju mozemo svrstati u cetri razdoblja:
1.Kameno doba
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12060 &postcount=27
2.Bakarno doba
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12059 &postcount=26
3.Bronzano doba
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12058 &postcount=25
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12057 &postcount=24

4.Gvozdeno doba
Pocetak Praistorije tesko mozemo da smestimo u neku godinu ili epohu.Taj period u razvoju ljudskog drustva vezan je za pojavu prvih ljudi i njihov evolutivni razvoj kroz starije,srednje i mladje kameno doba.Pod tim se ne podrazumeva samo bioloski,nego i kuulturni razvoj.Periodi se nemogu smenjivati preko noci,pa je u nekim zemljama praistoriska epoha zasla duboko u istorisku epohu,ona je obelezena prvim pismom.
KAMENO DOBA
Njega svrstavamo u prvi period praistorije,kada ljudi upotrebljavaju kameno orudje kao najtvrdje.Pocetak je oko 2000000 godina i traje jos uvek u nekim delovima Afrike.Deli se na PALEOLIT (starije) i NEOLIT(mladje) kameno doba.Prelazni period je MEZOLIT ili srednje kameno doba (MAGDALENSKA EPOHA),traje od oko 15000-8000g.p.n.e.bitno je da se tu radjaju prve zajednice mislim ljudske,obrada zemljista,lov i ribolov.
PALEOLIT......
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12052 &postcount=23

,starije kam.doba je najstariji period u kulturnom i antropoloskom razvoju coveka.Cak idanas je tesko utvrditi njegov vremenski period,deli se na stariji(2000000-200000gpne),srednji( 200000-50000gpne)i mladji(50000-15000gpne).Tu su orudja i oruzija od kamena,sileksa idr.tvrdih minerala.Ono se izradjivalo okresivanjem kamena nekom vrstom cekica,privreda se sastojila od lova i sakupljanje plodova,paleolitskom coveku se prepisuje i prvi crtezi na zidovima
NEOLIT ili mladje kam.doba je najrasprostranija kultura i civilizacija praist.doba.Ima je svuda i na svim kontinetima,pocinje od kraja mezolita a negde ga ima i danas.Tu se koristi nova tehnika za obradu kamena,koristi se glacanje tvrdih kamena i minerala,iz paleolita se nasledjuje lov,ali se postepeno pripitomljava pas,svinja i govece.Glavna novina je Zemljoradnja,javljaj u se ljudi sadasnjeg tipa i rasa,osniva se prve ljudske zajednice,prave se glinene figure,vaze i posude,i bitan je kult MAJKE BOGINJE,glavni religijski pravac.Ljudi se sahranjuju u grobove ili spaljuju a pepeo se stavja u urnu pa u grob.U Evropi I Aziji neolit se zavrsio u III milenijumu pre nove ere.
Nadam se da sam nekome pomogao da bar delimicno shvati Praistoriju,neko o ovome izlaganju i zna i vise,ima jos tu dosta zanimljivih stvari koje mogu da se napisu,jos jednom zahvalnost Vumiju sto je otvorio ovaj podforum o Praistriji

rammstein 08.10.2005 00:35

Citat:

citat od bojanrist
Napisao bih par priloga o Praistoriji nadam se da Rami nece da se naljuti.

Boki zasto bih se ljutio......:36_1_21[1 :36_1_21[1 :36_1_21[1 .Samo piisi druze........
Samo zajednickim snagama i prilozima mozemo ovaj forum odrzati u zivotu,i poboljsati njegov rad i sadrzaj informacija......... ..
:36_1_12[1

bojanrist 08.10.2005 16:20

b
 
Ma ja to u sali rekao,nego da pomognem dok ne sredis kompjuter,napisacu jos dosta zanimljivosti iz praistorije

rammstein 08.10.2005 18:21

Boki stvar je sredjena sto se tice kompa........
Hvala ti na pomoci.
Nadam se da sad neces prestati da pises priloge u vezi praistorije,posto sam sredio komp.......:36_1_21[1 :36_1_21[1 :36_1_21[1 ............

rammstein 08.10.2005 20:06

Branicevo predstavlja jednu od glavnih geostrategijskih tacaka jugoistocne Evrope. Prirodne komunikacije, plodno zemljiste i rudama bogato zaledje, uslovili su bogatu kulturno - istorijsku proslost ovog prostora.Prvi tragovi coveka poticu iz vremena starijeg neolita, oko 6000. g. p. n. e. Krajem neolita, oko 4500. g. p. n. e. dolazi do formiranja vincanske civilizacije, koja je me|u prvima dosla do otkrica metalurgije bakra, koja je potvr|ena na lokalitetu Belovode kod Petrovca. Vreme razvijenog bakarnog doba, poznato je u nauci pod nazivom kostolacka kultura, koja je ime dobila po nalazistu koje je smesteno u selu Kostolcu.
Tokom bronzanog doba, na prostoru Braniceva egzistira vatinska kultura, koju smenjuje dubovacko - zutobrdska, nazvana po lokalitetu Zuto Brdo kod Golupca. Otkrivena groblja u Podunavlju, raskosnim keramickim materijalom govore o visokom stepenu duhovnosti. O velikom znacaju ovog prostora krajem II milenijuma stare ere, svedoce brojne ostave metalnih predmeta. One svedoce o visokom stepenu duhovnosti i tehnolosko - metalurskom znanju stanovnika ovog prostora .
Tokom starijeg gvozdenog doba u ovom delu Srbije zive Tribali, jedno od najznacajnijih starobalkanskih plemena. Njihovi groboOivi, otkriveni u Kostolcu, sadrze brojne predmete koji osvetljavaju ovaj period.
Krajem IV veka stare ere u srpsko Podunavlje stizu Kelti. Oni na ovom prostoru formiraju bazno podrucje za ekspanziju na Balkan. Najznacajnije nalaziste je nekropola "Pecine"u selu Kostolcu. Kraj praistorijske epohe i pocetak antickog perioda obelezio je nalaz srebrnog nakita i novca iz sela Bara, koji predstavlja jedinstvenu sponu izmedju rimskog istarobalkanskog sveta i kulture.

http://www.museum.dkuzma.com/thumbs....500&height=375


;FRAGMENAT ANTROPOMORFNE STATUETE SA PREDSTAVOM LEPTIRA

Kasno bronzano doba, dubrovacko - zutobrdska kultura, 1500 -1200 g. stare ere.

Lokalitet: Golubac.
http://www.museum.dkuzma.com/thumbs....473&height=500

KERAMICKI PEHAR

Mladje gvozdeno doba, IV - III vek stare ere.

Lokalitet: Kostlac - Pecine.
http://www.museum.dkuzma.com/thumbs....500&height=442
;ZLATNI PRIVEZAK

Razvijeno bakarno doba, prodor stepskih kultura.

Lokalitet: Kumane.
http://www.museum.dkuzma.com/thumbs....389&height=420
;SREBRNI MEDALJON SA GRIVNE

Mladje gvozdeno doba, I vek stare ere.

Lokalitet: Bare - Ostave.




Svi predmeti u prilogu pripadaju Narodnom muzeju Pozarevac





Miki 08.10.2005 21:36

Sve ovo sam imao prilike da uzivo vidim pretprosle godine , dodao bih jos nesto sto se nemoze nigde procitati......naime radnica muzeja u Pozarevcu Gospodja XXXXXX na moje pitanje sta je od najveceg istorijskog znacaja u Pozarevackom Muz. odgovorila mi je da je to XXXXX od koga na celom svetu samo jos jedan slican ( ali ne isti ) postoji i cuva se u Nacionalnom Muzeju u Kölnu ( Nemacka ) .

rammstein 08.10.2005 21:39

Citat:

odgovorila mi je da je to XXXXX od koga na celom svetu samo jos jedan slican ( ali ne isti ) postoji i cuva se u Nacionalnom Muzeju u Kölnu ( Nemacka ) .
Nije mi samo jasno zasto se taj XXXX predmet od velikog znacaja cuva u Kolnu...........

Miki 08.10.2005 21:45

Rami procitaj prvo malo bolje sta sam napisao - pa mi onda jos jednom postavi pitanje ! :)

rammstein 08.10.2005 21:52

Ma jasno mi je sve.......:36_1_12[1

Oto 16.10.2005 23:04

Citat:

citat od rammstein
Неолит - млађе камено доба


У овом поглављу налази се само мали део археолошких налаза, који су пронађени током ископавања многобројних неолитских
[/left]

А јеси ме усречио са чирилицом , ти не знаш да је ово већ антикно знаковлје у овим крајевима.

rammstein 16.10.2005 23:35

Citat:

citat od Oto
А јеси ме усречио са чирилицом , ти не знаш да је ово већ антикно знаковлје у овим крајевима.

:36_11_1[1 Ups..........E sada imamo problem........Veruj mi da nisam ni obratio paznju da je tekst napisan cirilicom......uffff ffffffff neznam ni ja sam sta da radim.Pokusacu ako mogu da nesto popravim,ili da se konsultujem sa vumijem........:36_1 _12[1

Oto 17.10.2005 00:28

Citat:

citat od rammstein
:36_11_1[1 Ups..........E sada imamo problem........Veruj mi da nisam ni obratio paznju da je tekst napisan cirilicom......uffff ffffffff neznam ni ja sam sta da radim.Pokusacu ako mogu da nesto popravim,ili da se konsultujem sa vumijem........:36_1 _12[1

Ma nije problem vjerovatno?? jedino što je po "difoltu" forum na western-ISO 8859-1 i mislim da vecina vidi normalno. ja sam se zeznuo jer odgovorio slućajno na cirilic Win-1250 ali sam to ispravio.

rammstein 27.10.2005 01:00

Paleolit - starije kameno doba ...................
U ovom poglavlju nalaze se samo neke fotografije ostataka materijalne kulture ljudi iz paleolita. Oni su živeli na teritorijama koje će Srbi naseliti i stvoriti svoje države i kulturu.

Prvi ljudi na ovim prostorima pojavili su se oko 40.000. godine pre n.e. Njihova prva staništa bile su pećine. Arheološka istraživanja, naročito pećine pod Jerininim brdom na ograncima Crnog vrha u selu Gradac i Risovače na Venčacu omogućavaju da se izgradi osnovna predstava o životu tih ljudi. Oni su živeli u zajednicama od petnaestak ljudi, od jedne do tri biološke porodice. Živeli su od lova i prikupljanja plodova. Oruđa su pravili od kremena, a neke alatke od kostiju. Takve iste predmete izrađivali su i stanovnici pećina od Slovačkog rudogorja do Banata pa se pretpostavlja da je u vremenu od 35.000. i do 25.000. godine pre n.e. centralno balkansko područje bilo povezano i kulturno i populaciono sa Banatom i Transilvanijom.

Velike klimatske promene, kao i izmenjena flora i fauna, bitno su uticale na život praistorijskih ljudi. Usled velikih zahlađenja oni su bili prisiljeni na seobe. Na to ih je podsticalo i iščezavanje životinja.

Sistematsko naučno ispitivanje 14 lokaliteta u Đerdapu pokazalo je da je na ovom području čovek neprekidno živeo od 11.000. do 5.000. godine pre n.e. Utvrđeno je da su na obalama Dunava u povoljnoj klimi nikla ljudska naselja - Lepenski Vir, Vlasac, Padina, Hajdučka Vodenica, Ikona, Kladovska Skela, i druga. Bolji uslovi života, pogodnosti za lov i ribolov, omogućili su priraštaj stanovništva, što je dovelo do izgradnje kuća i sela.

U ovim naseljima pronađena su kultna mesta, sakralni predmeti i prve skulpture: ribolike ljudske glave, ribe, jeleni.

Nosioci kulture Lepenskog Vira živeli su u dve do četiri biološke porodice. Živeli su od sakupljanja plodova i lova. Međutim, osnovano se pretpostavlja da su se oni upuštali i u uzgajanje biljaka i pripitomljavanje životinja, koje je bilo preduslov za razvoj zemljoradnje i stočarstva u mlađem kamenom dobu.
http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/13_4.JPG
Lepenski vir, Narodni muzej Beograd
http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/13_2.JPG
Lepenski vir, Narodni muzej Beograd
http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/13_1.JPG
Lepenski vir, Narodni muzej Beograd
http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/12_1.JPG
Lepenski vir, Narodni muzej Beograd
http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/10_2.JPG
Lepenski vir, Narodni muzej Beograd

rammstein 27.10.2005 01:10

Citat:

citat od Oto
А јеси ме усречио са чирилицом , ти не знаш да је ово већ антикно знаковлје у овим крајевима.

Oto pa i bavimo se antikom zar ne.........:36_1_12[1 Salim se........
Kao sto sam obecao,izvrsio sam promene u tekstu........
Pozdrav.........

rammstein 27.10.2005 01:13

Neolit - mlađe kameno doba
U ovom poglavlju nalazi se samo mali deo arheoloških nalaza, koji su pronađeni tokom iskopavanja mnogobrojnih neolitskih nalazišta. Oni pokazuju napredak u izradi predmeta od kamena, kosti i pečene zemlje. Oblici posuđa, napravljeni za praktičnu upotrebu ili za kultne (religiozne) svrhe, kao i ljudska i životinjska plastika, odražavaju i svakodnevni i duhovni život ovih ljudi.

Osnovno privređivanje bilo je zemljoradnja i stočarstvo, što je nov kvalitet u odnosu na raniji način života nomada i lovaca. Rani neolit u Srbiji ponajviše poznajemo zahvaljujući iskopavanjima u Starčevu (starčevačka kultura). Bliže antroploško određenje nosilaca ove kulture nauka još nije objasnila.

Ljudi ranog neolita pravili su kuće kvadratno-trapezoidnih osnova od drvene armature, oblepljene blatom i plevom. Kuće su verovatno bile grupisane unutar porodica. Pronađeni hambari (ukopani u zemlju) sa ugljenisanim ječmom i pšenicom ukazuju da se radi o ratarima, a kosti domaćih životinja o stočarstvu. Ostaci divljih životinja pronađeni u kućama ili pored njih ukazuju da su se ljudi ranog neolita bavili i lovom. Veliki broj šila, spatula, harpuna i udica ukazuje na bavljenje ribolovom, tim pre što su se naselja nalazila pored reka.

Nosioci starčevačke kulture, sudeći prema ostacima njihove materijalne kulture, živeli su na jugu do Makedonije, a ima dokaza njihovog života i u Bosni.

Grnčarija je uglavnom bila bombastog oblika. Sudovi, pehari i zdele su ukrašavani barbotiniranjem, štipanjem, prevlačenjem prstiju po svežoj prevlaci. Pronađeno je mno ljudske i životinjske plastike. Životinjske figure su realistički napravljene, a ljudske statuete imaju izrazite oblike ženskog tela što odražava verovanje u kult plodnosti.

Nosioci kulture srednjeg neolita nastali su mešanjem starosedelaca i ljudskih zajednica poznatih po nalazištu Vinča (vinčanska kultura). Njihove nastambe pravljene su po starom principu i od istog materijala. Vinčanske kuće bile su masivnije, sastojale su se od dva odeljenja sa ognjištima. U kućama se izrađivala grnčarija i alatke od kamena. Ljudi su poznavali pletenje asura od trske i like, a nalazi delova tkačkog stana ukazuju da su znali i za preradu vune.

Veliki broj pronađenih ostataka materijalne kulture svedoči o majstorstvu u grnčariji. Sudovi su zaobljeni; bilo ih je bikonusnih profilacija, a osobita spretnost vidljiva je pri izradi zdela i pečenju. Ljudska plastika je dobila nove oblike; pojavljuju se strogo stilizovane statuete sa durim vratovima i licima koja podsećaju na maske.

Vinčanci poznatog neolita živeli su u porodicama, posedovali su stoku (goveda, ovce, svinje) koje su držali u dvorištima. Kuće su im bile poređane po redovima, sa "ulicama" što upućuje na zaključak da su sela bila sa "urbanističkim" rešenjima.

Njihova grnčarija je raskošnija i ukrašenija. Preovladavaju zdele bikonusnog i konusnog oblika. Ornamentika je urezana i česta je primena crvene boje. Ljudska plastika i dalje se bavi ženom, trudnicom i majkom sa detetom, ali ima i figurina i sa naglašenim muškim atributima.



http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/19_3.jpg
Životinjska figura. Grivac, Narodni muzej Kragujevac


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/22_1.jpg
Sedeća statueta. Predionica. Muzej Kosova Priština


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/22_3.jpg
Ornitomorfni sud. Grivac, Narodni muzej Kragujevac


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/22_4.jpg
Pehar. Drenovac kod Paraćina, NMB


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/23_1.jpg
Statueta. Ripanj kod Beograda, NMB


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/23_2.jpg
Antropomorfna vaza, NMB


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/23_4.jpg
Zoomorfna vaza. Vinča. Arheološka zbirka Univerziteta u Beogradu


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/14_1.jpg
Statueta. Mostonga I, Deronje
Sud. Grad, Starčevo, MB
"Venera". Grad, Starčevo, Narodni muzej Zrenjanin



http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/21_1.jpg
Kurotrofna figura. Slatina, Drenovac. Zavičajni muzej Svetozarevo


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/21_2.jpg
"Moravka" Slatina, Drenovac. Zavičajni muzej Svetozarevo


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/19_4.jpg
Statueta. Slatina, Drenovac NMB


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/20_1.jpg
Statueta. Medvednjak, Narodni muzej Smederevska Palanka


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/19_2.jpg
Glava statuete. Potporanj, Kremnjak, Narodni muzej Vršac


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/19_1.jpg
Zoomorfni sud. Potporanj, Kremnjak, Narodni muzej Vršac


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/18_2.jpg
Poklopac, Potporanj, Kremnjak, Narodni muzej Vršac


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/17_3.jpg
Pehar, Tečić, NMB


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/17_1.jpg
Sud. Ledina, Žarkovo, Muzej grada Beograd






rammstein 28.10.2005 00:25



Bronzano doba



Bronzano doba ljudske istorije u nauci se smešta u vreme od 2000. do 1000. godine pre nove ere. Ovo ime dobilo je po tome što je za razliku od ranijih perioda preovladala upotreba metala za proizvodnju oruđa, oružja i nakita. Na Balkanskom poluostrvu bronzano doba se vezuje i za indoevropeizaciju domorodačkog stanovništva i stvaranje etničkih grupa koje će dati starobalkanska plemena: Tračane, Ilire, a severno od Save i Dunava, Dačane i Gete. Pod indoevropeizacijom se podrazumeva prodor ljudi iz srednje Azije u Evropu.

Arheološka nalazišta bronzanog doba (osobito Bubanj kod Niša) pokazuju da su se ti ljudi bavili intenzivnim stočarstvom. Karakteristični su njihovi sudovi sa dve drške i siromašnom ornametikom. Tehnika izrade upućuje na stare tradicije. Nalazište Gloždar kod Paraćina je najvažnije za tzv. paraćinsku grupu. Poznato je isključivo iz grobalja - nekropola. Pokojnici su spaljivani, a spaljeni ostaci stavljani su u urne sa nizom drugih predmeta, najčešće sa nakitom.

Vatinska grupa (po nalazištu Vatin kod Vršca) bliska je dubovačko-žutobrdskoj (nalazište Dubovac kod Kovina i Žuto Brdo u selu Vinci kod Golupca) grupi i ove dve grupe predstavljaju kulturu srednjeg bronzanog doba. Grnčarija ovog porekla ima nesumnjivu estetsku vrednost, a osobito sudovi u obliku životinjskih figura.

Votivna kolica iz Dupljaje su značajan kultni predmet. Na kolicima koja vuku barske ptice prikazana je stojeća ljudska figura. Radi se o muškoj figuri obučenoj u ženske haljine. U nauci se ova kolica povezuju sa mitom o delfijskom Apolonu, koji boravi šest meseci u zemlji Hiperborejaca, a šest u Delfima.


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/25_1.jpg
Votivna kolica. Dupljaja, lok. Grad, Bela Crkva, NMB


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/26_1.jpg
Antropomorfna statueta "Vršački idol", Vršac, lok. Ludoš, Narodni muzej Vršac


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/26_2.jpg
Votivna kolica, Dupljaja, lok. Grad, Bela Crkva, Narodni muzej Vršac


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/27_2.jpg
Ornitomorfni sud. Vatin, lok. Bele vode, narodni muzej Vršac


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/27_3.jpg
Votivna grivna. Drmno kod Požarevca, NMB


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/27_4.jpg
Zoomorfni sud. Vatin, Narodni muzej Vršac


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/24_2.jpg
Antropomorfna statueta. Korbovo, lok. Glamija. Kladovo, NMB


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/24_1.jpg
Naušnice (zlato). Trućevac, Svetozarevo, NMB


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/24_3.jpg
Mač, Joševa, Šabac, NMB


http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/27_6.jpg

Sekira - kelt. Brestovik kod Beograda, NMB




rammstein 28.10.2005 00:43

Gvozdeno doba
Gvozdeno doba obuhvata period od hiljadu godina - od 1000. godine pre n. e. do 1. veka nove ere. Ono je u nauci i dobilo ime po tome što u ovom periodu gvožđe ulazi u stalnu upotrebu za izradu oružja, alata i drugih predmeta. Njegova karakteristika jeste i u pojačanim kretanjima stanovništva. To je vreme "ljudi s mačevima" i doba čestih sukoba, uništavanja, ali i uobličavanja plemena. Gvozdeno doba je poslednji period praistorije, no zahvaljujući grčkim i rimskim piscima mi znamo i imena pojedinih plemena na Balkanskom poluostrvu. Masovna primena gvožđa nije prouzrokovala veće potrese u kulturnom razvoju ljudi na našem tlu. Promene su nastupile sa prodorom plemena sa Kavkaza i južne Rusije. Taj prodor u nauci se vezuje za ime Trako-Kimeraca (800-700. godine pre n. e.), a kasnije za Skite (600-500. godine pre n. e.). Stapanjem starosedelaca sa došljacima u dužem vremenskom periodu došlo je do stvaranja plemena.

Naselja ovih ljudi obično su građena na uzvišenjima pogodnim za utvrđenja i odbranu. Ta mesta u narodu se i danas nazivaju gradine. Sahranjivanje je bilo u rodovskim tumulima sa mnoštvom oružja, nakita i keramike. Zahvaljujući ispitivanju tumula može se zaključiti da je unutar plemena došlo do raslojavanja i, verovatno, postojanja plemenskih vođa. Pojedini tumuli ne izdvajaju se samo po mestu i veličini, nego i po predmetima u njima. Oni su bili puni domaćeg, ali i uvezenog oružja, a takođe i ostalih predmeta od zlata i srebra. Jedno od naših najznačajnijih nalazišta iz ovog doba jeste velika nekropola sa više hiljada tumula na Glasincu (centralna Bosna). Ova glasinačka grupa bila je razvijena i u Hercegovini, Metohiji i severnoj Albaniji.

Nalazi iz tumula svedoče i o razvijenoj trgovini sa Grcima. Putevi su vodili preko Makedonije, a posle grčke kolonizacije i sa istočne jadranske obale. Ovom kolonizacijom počinje i opšti helenistički uticaj na starobalkanska plemena koji je zaustavljen dolaskom Kelta početkom 3. veka pre n. e.

Etnička pripadnost kulturnih grupa na Balkanskom poluostrvu može se utvrditi na osnovu ostataka njihove materijalne kulture i podataka grčkih i rimskih pisaca. U zapadnim delovima Balkana živeli su Iliri i njima se može pripisati glasinačka kultura, a zapadno od reka Iskera i Strume bili su Tračani. Između njih su bili Tribali i Dardanci koje antički pisci poistovećuju sa Tračanima i Ilirima.

Fibule, ukrasne, a i funkcionalne igle bile su mnogo u upotrebi u gvozdeno doba. Najstarije su imale lučni oblik sa dve petlje i sa nogom u obliku trougla, trapeza "beotskog štita" ili kruga. I kasnije se takođe pojavljuju lučni oblici sa zvezdastim ukrasima, stilizovanim zmijskim glavama i dr.
Pojas (zlato). Novi Pazar, NMB
Sud. Ruište kod Ražnja, NMB
http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/29_2.jpg
Pojas (srebro). Pomoravlje, okolina Smedereva, NMB
http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/29_3.jpg
Grivna (zlato). Mramorac, NMB
http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/29_4.jpg
Simpulum-posuda s dugačkom drškom. Mala Vrbica kod Kladova. Keltski grob, NMB
http://www.snaga.org.yu/Ilustrovana_...ke/01/30_1.jpg
Naočarasta fibula. Žirovnica, NMB

Pojas (srebro). Ušće Velike Morave, Narodni muzej Požarevac

Nož. Mala Vrbica kod Kladova. Keltski grob, NMB

Fibula (srebro). Nepoznato nalazište, NMB



Fibula (srebro) Čurug, NMB



Šlem (bronza). Pećka banja, tumul, Muzej Kosova Priština



Grivna (srebro) Ostava. Čurug, NMB



Igle (srebro). Grob Kruševica. Zavod za zaštitu spomenika Kraljevo

Vrh koplja. Mala Vrbica kod Kladova, Keltski grob, NMB





rammstein 31.10.2005 00:00

Replika zdjele S-profilacije

http://www.mdc.hr/krizevci/images/foto-arh-1.jpg
• Gips
• Kasni neolitik, brezovljanski tip sopotske kulture, 4900 - 4700/600
g. pr. Krista
• Visina zdjele 11 cm, promjer ruba usta 11 cm
Zdjela je ukrašena oslikavanjem crvenom bojom. Riječ je o paralelnim horizontalnim crvenim linijama koje tvore traku ispod oboda i na prijelomu. Iz horizontalne bordure izlase snopovi vertikalnih linija.

Duboka zdjela s blagim bikonično oblikovanim prijelomom, mrljasto pečena, rekonstruirana, Brezovljani

http://www.mdc.hr/krizevci/images/foto-arh-2.jpg
• Pečena glina
• Kasni neolitik, brezovljanski tip sopotske kulture, 4 900-4 700/600 g. pr. Krista
• Visina 11,4 cm, promjer ruba usta 16,5 cm
• Mrljasto pečena keramika glavno je obilježje brezovljanskog tipa sopotske kulture.

Mala bikonična bočica, Beketinec

http://www.mdc.hr/krizevci/images/foto-arh-3.jpg
• Pečena glina
• Srednji eneolitik, lasinjska kultura, oko 3 500 g. pr. Krista
• Visina 6 cm, najveća širina 5 cm
• Bikonične su bočice jedno od glavnih obilježja beketinečkog tipa lasinjske kulture.

Ulomak kalupa za lijevanje brončanih igala, Kalnik - Igrišće

http://www.mdc.hr/krizevci/images/foto-arh-5.jpg
• Kamen pješčenjak
• Kasnobrončano doba, kultura polja sa žarama, 12. st. pr. Krista
• 9,5 x 8 x 4,5 cm
Bikonična jantarna perla tipa Tirins,
Križevci - Ciglana

http://www.mdc.hr/krizevci/images/foto-arh-6.jpg
• Jantar
• Kasnobrončano doba, 11. st. pr. Krista
• Visina 3 cm, najveća širina 2,2 cm
• Jantarna perla svojim baltičkim podrijetlom svjedoči o ustaljenim trgovačkim putovima toga doba koji su prolazili područjem na kojemu je pronađena.

Prijenosno ognjište, djelomično rekonstruirano, Križevci - Ciglana

http://www.mdc.hr/krizevci/images/foto-arh-7.jpg
• Pečena glina
• Kasnobrončano doba, kultura polja sa žarama, 11. st. pr. Krista
• 36 x 35 cm
• Izdvojeno je kao vrlo rijedak nalaz.

rammstein 03.01.2007 02:33

Prikažite listu dokumenata (Broj: 1)
Jos malo zanimljivosti u vezi praistorije

rammstein 04.01.2007 01:05

Catal Hujuku
 
http://www.anarheologija.org/veliki/catal/catal-01.jpg
Centralna Anadolija proteklih nekoliko decenija bila je fokus istraživanja mnogih britanskih arheologa. Britanski arheološki institut u Ankari (BIAA) je osnovan 1948. godine da pomaže, promoviše i publikuje rezultate istraživanja u Turskoj. Tokom pedesetih godina 20. veka, bilo je malo nalaza koji bi ukazali na eventualni razvitak neolita van Plodnog Polumeseca. Preduzimana su detaljna pretraživanja širokog prostora tzv. Anatolijskog platoa od početka pedesetih godina na ovamo i Džejms Melart (James Mellaart) otkriva Čatal Hujuk (u turskom originalu: Çatal Hüyük) krajem pedesetih godina prošlog veka. Nekoliko godina kasnije, započeo je iskopavanja kojima nadalje rukovodi uz pomoć svoje žene Arlet (Arlette). Nakon http://www.anarheologija.org/veliki/catal/catal-02.jpgčetiri kampanje (1961-1965) i objavljivanja spektakularnih rezultata, lokalitet je vrlo brzo postao poznat širom sveta, najviše zbog svog monumentalnog zidnog slikarstvai reljefa. Pored reprezentativnih kremenih bodeža sa drškama od kosti, keramičkih figurina, obsidijanskih ogledala i glinenih kugli, ono što izdvaja ovaj lokalitet jeste specifična organizacija naselja. Naime, sva komunikacija stanovnika Čatal Hujuka se najverovatnije odvijala preko krovova kuća, jer ulica u pravom smislu te reči - nije bilo. Kuće ravnih krovova su bile naslonjene jedna na drugu, što je dozvoljavalo kretanje po "ploči". Vrata između prostorija unutar kuća takođe nije bilo, već takozvanih "rupa kroz koje se puzi" (eng. crawl hole), a u samu kuću se ulazilo (zapravo - silazilo) niz merdevine kroz otvor na krovu. Nekropola nije bilo, a stanovnici su mrtve sahranjivali ispod podova zgrada. Sa ovakvim nalazima Čatal Hujuk je najavio ogromne potencijale za dalji rad i od strane stručnjaka širom sveta postao je sinonim za - "prvi grad"!


Melart je svojim rekognosciranjima i iskopavanjima otvorio vrata mnogim drugim arheolozima koji će uskoro u velikom broju doći u Anadoliju, ali je 1965. godine sebi zatvorio sva. Šta se zapravo dogodilo? Sticajem vrlo nesrećnih okolnosti, on je optužen za trgovinu antikvitetima na crnom tržištu i praktično proteran iz Turske, lokalne vlasti mu nikada više nisu dozvolile da nastavi istraživanja... Mnogo je priča bilo u vezi sa mogućim razlozima Melartovog prestanka rada na tako značajnom projektu, ali nijedna nije do kraja razjašnjena i potvrđena. Na kraju, pošto je skrenuo pažnju svetske javnosti na Čatal Hujuk i Anadoliju, http://www.anarheologija.org/veliki/catal/catal-04.jpgMelart je nastavio da predaje na Londonskom univerzitetu. Na sve ono o čemu je pisao o neolitskoj Anadoliji bačena je sumnja spekulacijama "da je izmišljao priče i kreirao činjenice". Bile su ovo teške godine za Džejmsa Melarta, no nakon dosta vremena, danas izgleda da je većina njegovih saznanja ipak bila istinita. Zbog svog stava i stila iskopavanja on je često nailazio na osude i neodobravanja, ali i zavist kod drugih naučnika. Pored optužbi da je bio lovac na slavu i zainteresovan samo za ekskluzivne nalaze, ipak, opšte je mišljenje da je Melart bio i ostao - veliki arheolog. Minimalnim sredstvima je u samo četiri kratke kampanje otkrio više od 200 zgrada, na trinaest nivoa! Takva ekstenzivna metoda je omogućila da se sagleda i plan naselja u krupnom planu.


Godine 1993. počela su nova iskopavanja na znamenitom lokalitetu, ovoga puta pod vođstvom Jana Hodera (Ian Hodder). Projekat koji će zasigurno trajati narednih dvadesetak godina, okupio je stručnjake sa svih strana sveta. Nakon nekoliko godina površinskog ispitivanja i sondiranja započelo se sa detaljnim istraživanjima pojedinih kuća, u različitim delovima naselja. Akcenat je stavljen na mikroanalize i određene kontekste koji bi mogli pružiti detaljnije informacije o svakodnevnom životu, rutini stanovništva neolitskog Čatal Hujuka. 1995. godine tim iz Kembridža počeo je tamo gde je Džimi Melart stao i otvorena je površina direktno ispod Melartovih rovova, kao i kuće čiji su samo zidovi bili otkriveni 60-ih. Godine 1997. priključio se i tim iz Berklija (UC Barkeley), koga vode R. Tringam (Ruth Tringham) i Mirjana Stevanović. Grčka ekipa na čelu sa Kostasom Kocakisom na terenu je od 1998, a poljski tim sa Univerziteta u Poznanju prvu kampanju započinje 2001.


Iskopavanja od kraja 90-ih godina su intenzivna, ali prostorno vrlo svedena. Jasan cilj je bio da postave svu umetnost i simbolizam Čatal Hujuka u okvire prirodne sredine i ekonomski i društveni kontekst. Ova svojevrsna kontekstualizacija umetnosti zahteva ozbiljnu analizu arhitektonskih detalja, načine izrade podova, zidova; dalje, analizu svih aktivnosti koje su se odvijale u naselju, kao i šira pitanja društvenog konteksta na celom geografskom prostoru i modelovanje moguće prirodne okoline.


Posle duge sezone 1999. godine, u kojoj su radovi trajali čitavih šest meseci, bilo je dovoljno materijala i informacija da se sledeće dve godine radi samo na obradi i objavljivanju tri velike publikacije. Poslednja u ovom nizu bi trebalo da iz štampe izađe ove godine. Uz iscrpne izveštaje paleobotaničara, arheozoologa, geologa, pedologa i ilustratora obavlja se detaljna rekonstrukcija okolnog terena. Otvorila se zaista mogućnost da se ovaj značajni lokalitet postavi i da "zaživi" u vremenu i prostoru. S tim u vezi odvijaju se i socioantropološka ispitivanja na savremenoj populaciji ovog dela Anadolije. Kučukoj (na turskom ovaj naziv znači malo selo), najbliže selo koje teren snabdeva radnicima, pravi je etnografski izvor i lokalne vlasti već razmišljaju da promene ime svog naselja u - Čatal Hujuk. Zapanjujuća je tradicija izgradnje svih objekata, koja prati neolitski Čatal Hujuk. Naselje ima najmanje dvanaest slojeva kuća koje su građene jedna iznad druge, gde su zidovi starije zgrade korišćeni kao temelji nove. Organizacija enterijera je skoro jednoobrazna kroz sve slojeve: ulazni otvor je na jugoistočnom uglu krova, a unutrašnji prostor je po pravilu podeljen na čistu i prljavu zonu. Peć i "kuhinja" se nalaze na južnoj strani, a platforme za spavanje i sedenje uz zidove. Omiljena interpretacija ovakvog pamćenja, bezmalo transcedentne memorije je snažan kult predaka, a u prilog toj teoriji idu i grobovi koji se nalaze ispod platformi, kao da su živi spavali nad grobovima svojih predaka.


Čatal Hujuk danas predstavlja i poprište bizarnosti modernog sveta. Npr. simbolizam i spečifična figuralna umetnost kojom je lokalitet toliko bogat, a i pisanja samog Melarta, na Čatal Hujuk su privukli i grupu ljudi koji sebe nazivaju pripadnicima kulta Boginje Majke. Većinom žene, koje odgovarajućim stasom zaista zaslužuju počasno članstvo, svake godine posećuju nalazište i na razne načine pomažu projekat. Ove istraživačke godine, najreprezentativniji nalaz čitave kampanje bila je figurina sa zrnom pšenice u leđima, koja podseća na čuvenu Boginju sa leopardima, što je naišlo na veliko oduševljenje kod posvećenica. Ali, ovaj nalaz je, svi veruju, nagovestio i epohalne nalaze u 2003. godini. Iako je prethodnih godina pronađena velika količina materijala, nije bilo otkrića koja bi uzbudila javnost, poput onih iz Melartovog vremena. Sigurno će još neko vreme biti nedoumice u vezi sa prirodom njegovih otkrića i da li je možda on samo naišao na bogati "kvart" naselja sa elaborisanim zgradama i svetilištima. Svejedno, ogromna prednost Čatal Hujuka u 21. veku je u http://www.anarheologija.org/veliki/catal/catal-09.jpg
napretku nauke i metodologije arheoloških istraživanja, ali i u specifičnoj organizaciji nalazišta. Jer, dok iskopavanja traju, na samom terenu se vrše ispitivanja i analize u nekoliko laboratorija smeštenim u okviru samog kampusa. Na taj način omogućen je stalan protok informacija u oba smera i međusobno dopunjavanje, pa i korekcije - usavršavanje čitavog sistema nikad ne prestaje. Direktor projekta dr Ian Hoder je krenuo u najmanje dvadeset godina dug poduhvat i, kao i njegovog prethodnika, prate ga priče "da se često igra nauke". Međutim, Čatal Hujuk danas definitivno postaje lokalitet broj jedan u svetu i model uspešnog arheološkog marketinga, a zaista sve što se iskopa i pronađe može da se vidi u publikacijama ili na internetu.

Ime Čatal Hujuka je proslavilo neolitsko nalazište (East Mound) tipa tzv. tel, međutim, sam naziv Čatal Hujuk na turskom znači "brdo u obliku viljuške" - zbog dva uzvišenja, dva naselja. Ovo drugo naselje pripada periodu bakarnog doba (eneolitu) i, iako ga je Melart konstatovao, nikad se njime nije ozbiljnije bavio. U poslednje tri godine i na tom mestu (West Mound) vrše se istraživanja, a preko cele površine oba uzvišenja nailazi se na ostatke iz perioda Vizantije, koji često zalaze duboko u starije slojeve. Kako je do današnjeg dana istraženo tek 4-5% celog lokaliteta, sa nestrpljenjem se očekuje najnovija kampanja 2003. godine, koja bi trebalo da obuhvati nekoliko do sada iskopavanih zona. Ovakva strategija, pretpostavlja se, trebalo bi da otkrije nove slike, reljefe i epohalne nalaze, koji će obezbediti Čatal Hujuku arheološku budućnost, veće i bogatije sponzore i više novca. Ono što savremena nauka očekuje od "prvog grada" jeste da on pruži odgovor na uvek aktuelna pitanja pripitomljavanja životinja i žitarica, neolitskih sistema vrednosti i svega onog što neolitsku populaciju čini posebnom, ali što bi moglo i da označi prelaz ka novom, sedelačkom načinu života. Ono što očekuju vođe iskopavanja u sledećim godinama su spektakularni nalazi i slava koja sa njima dolazi.


Prema najnovijim apsolutnim datumima, život na neolitskom Čatal Hujuku počinje oko 7400. godine pre naše ere i traje oko 900 godina!

rammstein 11.02.2007 02:17

Prapovijest

http://www.vumidet.net/forum/showpos...65&postcount=1



http://upload.wikimedia.org/wikipedi...mira_Bison.JPG
Crtež bizona u španjolskoj špilji Altamiri


Prapovijest je najduže razdoblje u prošlosti čovječanstva. Procjenjuje se da ono traje od 1 800 000. godine p.K. pa sve do 4000. godine p.K.

Prapovijest se podijelila na dva velika razdoblja – kameno doba i metalno doba. Kameno doba dijeli se na starije, srednje i mlađe kameno doba, a metalno doba na bakreno, brončano i željezno doba. Paleolitik traje od 3 500 000. god. p.K. pa do oko 10000. godine p.K. Mezolitiki traje od 10 000 g.pr.Kr. do 6500 g.pr.Kr. Neolitik traje od 6500. godine p.K. do 3500 g.pr.Kr. Metalno doba traje od 3500. godine p.K. pa se nastavlja i kroz povijest. Međutim nije svuda u isto vrijeme završio paleolitik i počeo neolitik. Na nekim prostorima paleolitik je završio u 12 tisućljeću p.K., a na drugim prostorima je paleolitik završio tek u 4. tisućljeću p.K. Prvi uspravni čovjek naziva se Homo Erectus, a prvi razumni čovjek naziva se Homo Sapiens. Najstariji ostaci Homo Sapiensa nađeni su u Australiji i stari su oko 70 000 godina.

Prva čovjekova zadaća bila je sakupljanje jer je čovjek već tada radio po svojoj svrsi. Prvi alat čovjek je dobivao tešući mekani kamen od kojeg je izrađivao ručne klinove ili oblutke. Čovjek živi u skupinama od 15 do 20 jedinki. Takve zajednice nastajale su kad se skupe ljudi radi ostavljanja potomstva i radi lakšeg preživljavanja. Takve zajednice su bile kratkog vijeka svaki su se čas mogle raspasti. Čovjek je u tom dobu pronašao i vatru. Vatra je zasigurno najveći pronalazak u povijesti. Čovjek ju je najvjerojatnije primijetio onda kada je negdje udario grom i zapalio vatru. Čovjek je tu vatru pokušavao zadržati što je dulje mogao jer je primijetio da ona daje toplinu. Po hladnijem vremenu kad bi se sklanjao u pećine i spilje uvijek je sa sobom ponio i vatru. Život u pećinama nije bio stalan nego samo povremen radi zaštite od kiše, hladnoće i životinja. Ostalo vrijeme ljudi su lutali i skupljali. Nakon ovoga javlja se i artikulirani govor, tj. pojavljuju se glasovi. Čovjek je potom upotrebljavao tvrde vrste kamenja koje je glačao i brusio te tako dobivao savršeno izrađeno oruđe. Da bi sačuvao hranu što dulje, čovjek je počeo kopati trapove u koje je zakapao hranu. To je bilo prije 12 000 godina. Nakon nekog vremena sjemenke u trapovima su proklijale i izrasle iz zemlje. Tako je otkrivena zemljoradnja i to najprije u Mezopotamiji. Prvo oruđe za zemljoradnju bila je kamena motika. Uz zemljoradnju ljudi su i dalje odlazili u lov i usavršavali luk i strijelu. Prve pripitomljene biljke bile su žitarice, pa je prva zemljoradnja i bila motičarstvo. Za spremanje hrane trebale su i neke posude pa je čovjek naučio praviti posude od keramike. Javljala se i tkalačka radnja jer se je morala izrađivati i odjeća. Pošto je čovjek otkrio zemljoradnju morao je ostati živjeti na jednom mjestu pa je započeo sjedilački način života. Iz toga su se razvijale krvne zajednice: rodovi, bratstva i plemena. Rodovi su se sastojali od 150 do 200 članova. Nastalo je i prvo selo – Kalat Jarmo, pa i prvi grad – Jerihon. Zajednice vode žene i takve zajednice zovu se matrijarhati. Da bi se ostavljanje potomstva i dalje razvijalo žena iz jedne zajednice ostavljala je potomstvo čiji je otac bio član druge zajednice. Rad u zajednici je bio zajednički, no bio je podijeljen prema dobi i spolu. Žene su obrađivale zemlju, a muškarci su bili stočari, lovci i ribolovci, a isto tako su i gradili naselja i branili ih od napada drugih zajednica. Ostarjele žene kuhaju, spremaju hranu, predu i tkaju, dok ostarjeli muškarci popravljaju kuće, prave posuđe i razne alate. Jedina zadaća djece bila je učiti od odraslih. Muškarci polako preuzimaju vodstvo zajednice i takve zajednice zovu se patrijarhati. Uslijedio je napredak znanja i iskustva, a javlja se i promjena načina rada. U metalnom dobu tehnika se znatno razvija. Od zemljoradnje se odvaja obrt, a od obrta kasnije trgovina. Događa se društvena podjela rada po zajednicama. Svaka zajednica do sada se bavila s raznim poslovima, a sada se svaka zajednica bavi svojim poslom. Ako neka zajednica ima mnogo obradive zemlje posvetit će se zemljoradnji. Ako pak druga zajednica ima mnogo gline, posvetit će se lončarstvo. Temeljni je rad fizički rad i njime se bave gotovo svi ljudi. Neke bogataške obitelji bave se samo umnim radom i za njih rade ratni zarobljenici. Zbog okrenutosti zajednice k jednom poslu pojavljuje se višak proizvoda. Pa jača trgovina. Prva vrsta trgovine bila je trampa s principom proizvod za proizvod. Nakon toga vrlo je tražena bakrena pločica pa je ona postala predmet trgovine ili tadašnji novac. Zbog ove trgovine počinje nejednakost ljudi. To doba nazvano je doba bogataša i siromaha. Rat postaje glavni izvor bogatstva, a ratno zarobljeništvo postaje roblje. Rodovi se raspadaju u patrijarhalne obitelji s 20-50 članova. Zbog toga se javlja potreba za vezom s drugim obiteljima zbog potomstva, obrane i razmjene. Udruživanjem više patrijarhalnih obitelji nastaju seoske općine koje su nova vrsta zajednice. Starješina općine izabran je iz ugledne i bogate i ugledne obitelji. Uz starješinu vlada i ratno vijeće. Društvo se dijeli na robovlasnike, robove i slobodne siromašne seljake. Robovlasnici organiziraju vojsku i sudove te izdaju zakone. Također uvode i poreze da bi plaćali vojsku i činovnike. Pojavljuje se država. Na mjestu razmjene među općinama nastaju gradovi. Gradovi postaju države na čijem je vrhu knez. Počinje doba civilizacije. Kroz prapovijest broj robova sve više raste, a broj slobodnih seljaka je sve manji jer se seljaci zadužuju kod bogatih da bi platili porez, a kad ne mogu vratiti dug onda najčešće sami postaju robovi bogataša. Fizički rad postaje sramota za slobodnog čovjeka. Robovi se smatraju oruđem koje govori.

U prapovijesno doba razvija se i kultura. Stručnjaci za kulturu prapovijesti su arheolozi. Prva se razvijaju vjerovanja. Kult lubanje je štovanje ljudske glave. Arheolozi su pronašli na jednom mjestu uredno pokopane ljudske glave bez ostatka tijela. Totemizam je obožavanje životinja. Ljudi su u to doba vjerovali da su njihove svete životinje praotac i pramajka njihove horde. Dolazi do pojave osobnih imena. Svaka zajednica dobiva ime po svom totemu i svaki član zajednice zove se kao i njihov totem. Tijekom vremena se javljaju obredi magije totemu, a jednom godišnje pračovjek ubija svog totema i njime prehranjuje zajednicu i članovi zajednice tako se duhovno spajaju sa svojim totemom. Totemi su dotad bili samo životinje, no to kasnije postaju i biljke i neki predmeti. Nakon totemizma javlja se animizam ili vjerovanje u duhove. Pračovjek je pridonosio žrtvu dobrim duhovima. No na kraju čovjek shvaća da je o najrazvijenije biće, pa svi duhovi dobivaju ljudski oblik i izgled. Razvija se politeizam, a i monoteizam. Od umjetnosti najrazvijenije su likovna umjetnost i kiparstvo. Najpoznatija spilja s likovnim crtežima je spilja Altamira u Španjolskoj. Izrađuju se i kipovi totema. Na nakit i alat se rezbare totemi. Za religijske obrede i za istjerivanje zlih duhova koristi se šminkanje. Počinje i tetoviranje, ponajprije tetovaže totema. Glazba se slabije razvijala, a prvi instrument bio je bubanj. Književnost se razvija usmenom predajom. Graditeljstvo je kasnije postalo vrlo razvijeno. Gradila su se prva naselja, kuće i svetišta. Sve građevine građene su od ogromnih kamenih blokova – to se naziva megalitsko graditeljstvo i razvijeno je u Europi i Africi. Najpoznatije takvo svetište je Stonehenge u Engleskoj

rammstein 11.02.2007 22:10

Krapinski pracovjek
 
Krapinski pračovjek

Krapinski pračovjek ili Krapinski neandertalac. Naziv za nalazište fosilnih ostataka pračovjeka.

Istraživanja paleolotičkih nalazišta u Hrvatskoj, kao i priča o krapinskim praljudima, započinju 23. kolovoza 1899. godine kada je Dragutin Gorjanović-Kramberger na poziv fra. Dominika Antolkovića posjetio nalazište na Hušnjekovu brijegu u Krapini kako bi proučio ostatke kostiju i zubi koji su tamo pronađeni. Naime, uslijed iskopavanja pijeska koje se vršilo na spomenutom brdu, radnici su pronašli fragmente kostiju.


Tijekom istraživanja, otkrivene su četiri zone odjeljene prema faunističkim nalazima:
  1. Castor fiber (europski dabar)
  2. Homo sapines (čovjek)
  3. Rhinocerus merckii (nosorog)
  4. Ursus spelaeus (špiljski medvjed)
Starost krapinskog pračovjeka procjenjuje se na 100 000 godina. Tokom iskapanja 1905. godine je prikupljeno više od 5 000 predmeta (kosti pračovjeka i faune, artefakti), od čega su 874 ostatka ljudskog porijekla. Artefakti su pripadali musterijanskoj kulturi. takođe su pronađeni i ostaci ognjišta, po čemu možemo zaključiti da je krapinski pračovjek poznavao vatru.

Krapinski pračovjek bavio se lovom i sakupljanjem šumskih plodova, bio je nižeg rasta i robusne građe.

Ono na što treba posebno skrenuti pažnju jest način na koji je nalazište rekonstruirano za potrebe javnog izlaganja. Rekonstrukcija neandertalaca je načinjena prema predrasudama koje su u ono vrijeme vladale o praljudima. Prikazivalo ih se kao priglupa i defektna bića. To je potpuno krivo. Neandertalci su bili na vrlo visokom stupnju razvoja, sposobni izrađivati sofisticirana oruđa, brinuli su za bolesne, pokapali svoje mrtve, imali su neku vrstu jezika, te postoje naznake religioznosti.

Znanstvenici još uvijek oštro polemiziraju o načinu na koji je krapinski pračovjek nestao. Neki podupiru teoriju da je bio kanibal, no glavni argument protivnika te teorije je visok stupanj ljudskih odnosa postignut u zajednici, te skrb za pripadnike te zajednice.

Velik dio ostataka s Hušnjakova nalazi se u Muzeju evolucije u Krapini, a upravo je u izgradnji novi muzejski kompleks, suvremenog dizajna u obliku školjke.

Najočuvanija lubanja je lubanja C koja se nalazi u mnogim udžbenicima diljem svijeta. Dragutin Gorjanović-Kramberger prvi je paleontolog i paleoantropolog koji je upotri****o rendgen za proučavanje fosilnih ostataka kostiju.

rammstein 12.02.2007 00:16

paleolitska umjetnost
 
Paleolitska umjetnost

Paleolitska umjetnost, je umjetnost od prije otprilike 32.000 do 11.000 godina, tijekom kamenog doba. Može se podijeliti na dvije glavne kategorije:
  • nosive komade, male figurice i dekorirane predmete i
  • spiljsku umjetnost.
Nosiva umjetnost su rezbarije od kostiju, rogova, kamena ili modeli u glini. Mnogo je takvih ostataka nađeno u Europi, a isto tako i u sjevernoj Americi i Sibiru. Spiljsku umjetnost uglavnom nalazimo na području Španjolske i Francuske, a sastoji se od slika, crteža i gravura na zidovima spilja. Moguća treća kategorija bi bile slike i simboli ugravirani na otvorenom prostoru, no malo je od toga ostalo sačuvano.

Paleolitska umjetnost je prvo otkrivena 1860-ih, kada je francuski paleontolog Edouard Lartet našao dekorirane predmete u spiljama i kamenim skloništima u jugozapadnoj Francuskoj. Starost je procijenjena u vrijeme oruđa i kostiju životinja ledenog doba. Otkrića su pokrenula ludilo prekapanja spilja u potrazi za prastarim predmetima, no malo je pažnje bilo posvećivano crtežima na zidu.

Lokalni zemljoposjednici su 1880. otkrili crteže u Španjolskoj spilji Altamira na što su arheolozi bili veoma sumnjičavi. 1895. zidovi prekriveni gravurama otkriveni su u spilji La Mouthe, u Dordonskoj regiji jugozapadne Francuske. Šljunak je najprije zatrpao ulaz u ovu spilju, a paleolitski nanosi na pijesku potvrđuju veliku starost tih nalaza. 1901. gravure su nađene u spilji Les Combarelles, a crteži u susjednom Font de Gaume-u, u istoj regiji kao La Mouthe. 1902. arheolozi su priznali postojanje spiljske umjetnosti. Od tada su brojna nova mjesta otkrivena, te su se istraživanja nastavila, osobito u Španjolskoj i Francuskoj. 1994. Francuz imenom Jean-Marie Chauvet otkrio je spilju u dolini Adreche također u jugozapadnoj Francuskoj. Spilja Chauvet sadrži slike brojnih životinja koje datiraju 32,000 godina u prošlost, čineći ih najstarijim spiljskim slikama. Od 1981. arheolozi su otkrili nalazišta na otvorenom prostoru u Španjolskoj, Portugalu, Australiji i južnoj Africi. 1994. tokom rijeke Coa, u sjeveroistočnome Portugalu, istraživači su našli kamenje s ugraviranim ljudskim figurama, konjima, kozorozima i divljim mačkama. Umjetnici su očito čekićem istočkali konture životinja koje su kasnije spojili urezujući linije. Arheolozi procjenjuju te slike na 20,000 godina starosti te vjeruju da je takvo crtanje bilo veoma često no da su ostaci propali zbog utjecaja erozije vjetra i kiše.

Figurativna paleolitska umjetnost se odnosi na prikaz čovjeka ili životinje, a nefigurativna na oblike znakova i simbola. Prikazi pojedinih životinja variraju od mjesta i vremenskog perioda. Najčešće su se u spiljama prikazivali bizoni i konji, a mamuti i jeleni se nalaze samo na nekim područjima. Ribe i ptice su najčešće na nosivim predmetima. Prikazi insekata i biljaka su samo na nekim predmetima i jako su rijetki. Gotovo sve životinje su prikazane u profilu, uglavnom odrasle jedinke prepoznatljive vrste. Mnoge su životinje nedovršene ili dvosmislene, a ima i izmišljenih bića, kao jednorog u spilji Lascaux, Francuska. Broj figura varira od nekoliko do nekoliko stotina kao u spiljama Lascaux ili Les Trois Freres, Francuska.

Lascaux, Francuska, zidno slikarstvo. Ova slika je napravljena oko 13,000. g. pr.Kr. Prikazuje kravu i male konje, a njezini su tvorci vjerovali da će im osigurati uspješan lov.

Ljudski prikazi su rjeđi u spiljskom slikarstvu, a češći na nosivim predmetima. Mali ljudski kipići, poznati kao figure Venere, s uvećanim grudima i trbušnim dijelom su nađeni uglavnom u centralnoj Europi. Takozvana Venera iz Willendorfa, Austrija (30,000 – 25,000 pr.Kr, Naturhistorisches Museum, Beč, Austrija) je jedan od najboljih primjera.

Simboli i znakovi su mnogo češći u spiljskom slikarstvu nego prikazi ljudi ili životinja. U rasponu od jedne točke i linije do velike plohe složeno grupiranih znakova mogu stajati samostalno u spilji, no češće se nalaze uz figurativne slike. Česti su jednostavni simbolični motivi, uključujući i otiske ruke u obojenoj zemlji, a neki znanstvenici smatraju da su složeniji znakovi obilježja etničke grupe iz paleolita. Znanstvenici su isprva smatrali da je spiljsko slikarstvo bilo čisto iz dekorativnih razloga, bez konkretne važnosti, no nakon daljnjih istraživanja sve figure daju neki smisao toj umjetnosti.

Po teoriji popularnoj u ranom 20. st., ljudi iz kamenog doba su slikali životinje iz razloga da će iste susresti u stvarnosti. Tako koplja i druga oružja na slikama mogu kazivati da će imati uspješan lov. Ipak, ta je teorija još na razmatranju. Slijedeća popularna teorija kaže da su spiljske slike služile magiji plodnosti te su po njoj ljudi slikali životinje u nadi da će se iste razmnožiti i osigurati dovoljno hrane u budućnosti. Neki smatraju da će ponovno slikanje životinje po staroj slici osigurati ponovni povratak životinje svako proljeće. Neka istraživanja su pokazala da su najraskošnije slike u spiljama s osobito dobrom akustikom, te smatraju da je glazba imala veliku ulogu u obredu. Također su mnoge ostale teorije na razmatranju, no smatra se da jedinstvena teorija neće biti dovoljna za objašnjenje cijele paleolitske umjetnosti, koja je trajala 20,000 godina, na širokom području svijeta. Umjetnost na spiljskim zidovima sastoji se od raznih tehnika. Neki crteži sadrže spojene ostatke mineralnih nakupina stalagmita i stalaktita za prikaz pojedinih dijelova životinje. Drugi dolaze od prstiju utisnutih u glinu koja se nalazila na stjenkama zida. Rad u glini nađen je samo na prostoru Pirineja, isto tako sadrži i gravure na stropu spilje te reljefi oblikovani u umjetnim nakupinama gline. Spiljski umjetnici su modelirali bizona u reljefu u francuskoj spilji Le Tuc d'Audoubert, dok je u spilji Montespan, Francuska, trodimenzionalna skulptura medvjeda od 700kg gline. Zidno kiparstvo, u niskom i visokom reljefu, je nađeno samo u središnjim regijama Francuske, gdje se glina mogla oblikovati. Otkriveni su i tragovi crvenog pigmenta na većini zidnih skulptura što znači da su nekad bili obojani. U nekim je spiljama strop bio previše visok za slikanje bez ljestava ili skela. U Lascauxu, spiljski zidovi pokazuju rupe gdje su mogle biti postavljene skele. Veličine spiljskih crteža jako variraju. Slike bikova u spilji Lascaux dugačke su 5.5m.


rammstein 12.02.2007 02:02

Broncanodobni sesiri
 
Brončanodobni šeširi

Do sada su pronađena samo četiri primjerka zlatnih brončanodobnih šešira koji se vremenski datiraju u razdoblje između 1300.-900. god. pr. Kr. Njihova nalazišta prekrivaju prostor zapadne kulture polja sa žarama na kojem je nastao i njihov specifični oblik, kojeg karakterizira visoki, čunjasti gornji dio, kalotno oblikovano središte i donji plitki obod.
Prema toponimnom nalazištu ovaj izvorni oblik naziva se tip Schifferstadt, koji predstavlja prototip iz kojeg su se razvili kasnije veći i kompleksniji primjerci.
Šeširi nisu bili iskaz svjetovne moći svoga nositelja, na što upućuje činjenica da nemamo ni jedan nalaz šešira unutar grobne konstrukcije, već jedino samostalno pohranjene pojedinačne primjerke. Iz toga proizlazi da su oni bili isključivo izraz sakralne moći. Wilfried Menghin u njihovoj ornamentici vidi prikaz kompleksnog sustava kalendarskih sistema. Nositelj ovakvog šešira bila je osoba visokog intelekta, astronomskog, matematičkog i kalendarskog znanja, pripadnik uskog kruga svećenika i ujedno naručitelj ovog objekta.



Materijal od kojeg su šeširi izrađeni bio je visoko cijenjen. Naručitelj je morao raspolagati velikim platnim sredstvima koja su proizlazila iz velikih posjeda, tj. morao je po tome pripadati društvenom sloju nositelja mačeva. Ovdje se, dakle, radi o svećeniku velike autonomne moći koja se rasprostirala na širokom području. Budući da se zapadna kultura polja sa žarama nalazi na samom početku stvaranja keltske etnogeneze, moguće je postaviti tezu da se ovdje radi o društvenom sloju koji je vrlo sličan ili možda čak čini prototip kasnijih keltskih svećenika druida. Prema Menghinu, autori ornamentalnog prikaza na zlatnim šeširima, bili su upućeni u znanje o točnom trajanju sunčeve i mjesečeve godine, solarnih i lunarnih mjeseci, o potrebnim prijestupnim danima za podudaranje sunčevog i mjesečevog kalendara i devetnaestogodišnjeg ciklusa u kojem se identične konstelacije Sunca i Mjeseca podudaraju na isti dan. Izrazito su dobro bili upućeni u aritmetiku i matematiku što im je omogućilo apstrahiranje svoga znanja u ornamentima šešira.
Zlatni čunjasti šešir bio je simbol znanja njegova nosioca i programatorskog stvoritelja, o uređenju poretka neba, zemlje i vremena, njegove povezanosti sa stvoriteljima toga poretka, bogovima, te njegove moći da se brine o njegovoj stalnosti, o kojoj su ovisila godišnja doba, plodnost čovjeka, životinja i biljaka, dakle, o kojem je ovisio život.



Zlatne posude

Posude su kao i šeširi sakralnog karaktera i svojim simbolima ukazuju na moguće astralno značenje. Osobit primjer za to je zlatna posuda iz Zürich-Altstättena.
Njena je površina gotovo u cijelosti prekrivena točkastim ukrasom, a na njoj su prikazana i dva friza sunčevih diskova i mjesečevih srpova. Između njih se nalazi povorka od sedam životinja: jedan jelen i šest košuta. Simbolika životinja nije potpuno jasna, no poznato je, kako je kasnije za Kelta jelen štovan kao sveta životinja. Posuda je nastala na Pirinejskom poluotoku što objašnjava i njenu simboliku koja inače nije karakteristična za zapadnu kulturu polja sa žarama. Datirana je u razdoblje između 1100. - 800. g. pr. Kr.
U Borgbjergu u Danskoj su pronađene posude s naknadno dodanim drškama u obliku konja. Smatra se da se ovdje vjerojatno radi o izjednačavanju posude sa simbolom Sunca, vučenog od konja (simbolika sunčevih kola iz Trundholma).



Posude su uglavnom pronađene u ostavama ili močvarama. Poznata su nam samo dva primjera u grobovima: u Gönnebecku kao grobni prilog i u Unterglaukheimu u uporabi urne. Ta se pojava može objasniti činjenicom da su se na matičnom području ovih nalaza (pripadaju okrugu sjevernog brončanog doba) profana i sakralna moć često stapala u jednoj te istoj osobi. Datiraju se u 14. i 13. st. pr. Kr.


Slikovni prikazi iz ovog razdoblja su rijetki i većinom se osnivaju na prikazu ptica tj. pataka. Značajno je područje skandinavskog brončanog okruga, gdje slikovni svijet ne čine samo uveliko poznate gravure na stijeni već i bogati prikazi na brončanom nakitu i predmetima. Najčešći motiv je pritom lađa, pa nije ni čudno da su glavni nosioci ovih prikaza bile nordijske britve, izrađene i same u tom obliku. Prema Flemingu Kaulu, na dotičnim je predmetima prikazano dnevno i noćno putovanje Sunca, čiji su pratioci riba, konj i zmija. Riba se dovodi u analogiju sa sunčevim putovanjem kroz vodu tijekom noći i pri jutarnjem svitanju, konj sa dnevnom putanjom kada Sunce silazi s lađe, dok zmija simbolizira njegov zalazak. Također i smjer lađe upućuje na njegovo dnevno ili noćno putovanje: na lijevo usmjerena lađa ili konj na noćno, a na desno usmjerena na dnevno. Prikaz obih putanja ujedinjuju kola iz Trundholma koja na desno usmjerena prikazuju Sunce na dnevnom putovanju pomoću sjajne strane diska, a na lijevo okrenuta noćno putovanje pomoću tamne strane diska. U srednjoeuropskoj kulturi polja sa žarama ovaj je simbol komprimiran u tzv. “Ptičje-sunčevoj lađi”. Ptice su važne u toj simbolici, budući da se one služe zrakom, vodom i zemljom. Često su patke i danju i noću aktivne, a ciklička putovanja ptica selica simboliziraju sunčevo nestajanje tijekom jeseni i zime i njegovo ponovno rađanje u proljeće. U skladu s time patka je u sklopu lađe, ali ujedno i kao samostalni motiv, obilježje sunčevog dnevnog i godišnjeg ciklusa.
Od trenutka kada je čovjek počeo obrađivati zlato, posjedovanje zlatnog predmeta označavalo je posebni status pojedinca unutar društvene zajednice, vladara ili svećenika. Budući da njihova sjajna boja uvelike sliči boji Sunca i njegovih zraka, predmeti izrađeni od zlata upotrebljavani su u svim područjima svijeta i u religijske svrhe, pošto je tadašnji čovjek smatrao kako ga zlato povezuje s najvišim moćima tj. s bogovima.


Barbara Klara Olujić


rammstein 12.02.2007 02:06

Bronzano doba
 
Brončano doba


Brončano doba (2300. do 750./700. god. pr. Krista) obilježava proizvodnja brončanog oružja, oruđa i nakita. To je vrijeme intenzivnog razvoja metalurgije, trgovine i obrta.Brončano doba obilježava, kako upotreba bronce, tako i seoba stočara u vrijeme ranog brončanog doba (2200. - 1600. god. pr. Krista) na područje Mediterana. To je bio slijedeći val indoeuropskih doseljenika (nakon prvog vala poljoprivrednika u mlađem kamenom dobu).

Rano brončano doba na tlu današnje Hrvatske u početku se još uvijek snažno oslanja na eneolitičke tradicije u ukrašavanju keramike. Nestanak eneolitičke vučedolske kulture otvara prostor nastajanju brojnih brončanodobnih kultura. Područje između Save i Drave obilježit će vinkovačka kultura nastala na bazi vučedolskog supstrata, ali pod snažnim utjecajima s juga Balkana. Dio je tzv. podunavsko-balkanskog kulturnog kompleksa i pokazuje značajne sličnosti s njima u oblikovanju keramike, odabiru položaja na kojima se podižu naselja (visoke riječne terase ili brežuljci pogodni za obranu). S njima dijeli i nedostatak sklonosti prema figuralnom oblikovanju keramike. Koliko je zasada poznato, vinkovačka kultura nema razvijenu metalurgiju. Ipak, uz nositelje vinkovačke kulture se vežu neki zlatni nalazi: zlatne garniture iz Orolika kod Vinkovaca i iz okolice Zagreba, a možda i narukvica iz Bilja u Baranji koja bi mogla biti povezana s proizvodnjom zlata u Karpatskoj kotlini. Podatci o pogrebnim običajima su skromni, ali je jasno da je prisutna biritualnost - i pokapanje i spaljivanje pokojnika. U sjevernoj hrvatskoj dijelom dolazi do prodora ljubljanske kulture nastale također na vučedolskom supstratu. Glavna novost u ukrašavanju keramike je primjena kotačića za žigosanje što neki arheolozi povezuju s mogućim utjecajem kulture zvonastih pehara. Ipak, vučedolsko će nasljeđe ostati prepoznatljivo u zonalnoj i arhitektonskoj kompoziciji pri ukrašavanju. Ljubljanska će kultura svakako obilježiti rano brončano doba na sjevernom Jadranu gdje će postojati u obliku alpskog tipa ljubljanske kulture, a pojaviti će se i na području srednjeg i južnog Jadrana gdje će se razviti jadranska varijanta. Neki arheolozi negiraju postojanje jadranskog tipa ljubljanske kulture kao kulturne manifestacije i smatraju da je riječ o keramičkoj varijanti. Na to ih navodi postojanje cetinske kulture u unutrašnjosti srednje i južne Dalmacije. Ipak, moguće je da su nositelji jedne i druge kulture slobodno penetrirali u prostor druge kulture što bi se objasnilo različitim načinima privređivanja, mogućnostima razmjene dobara iz čega proizlazi da nositelji jedne kulture nisu nositeljima druge oduzimali životni prostor. Cetinska kultura pokazuje veliku raznolikost u proizvodnji keramike. Zanimljiva je prisutnost velikog broja metalnih predmeta, osobito bodeža. Budući da na prostoru cetinske kulture nema metalnih sirovina, može se zaključivati o dobrim trgovinskim vezama i o početku društvenog raslojavanja pri čemu mnogi izvrsno izrađeni bodeži mogu imati status luksuznog predmeta. Osim što se po području rasprostranjenosti isprepliće s jadranskim tipom ljubljanske kluture, čini se da dolazi i do izraženog prostornog prepletanja s posuškom kulturom.

Srednje brončano doba. U sjevernoj Hrvatskoj prostor prostiranja vinkovačke kulture zauzima vatinska koja se širi iz Srbije i Vojvodine iz čega se potom razvija slavonsko-srijemska varijanta vatinske kulture. S područja mađarske Panonije se širi inkrustirana keramika koja će se u hrvatskoj pojaviti u 3 osnovne grupe: južnotransdanubijsko j, Szeremle i daljsko-bjelobrdskoj. Kulture povezuje dominacija inkrustacije pri ukrašavanju keramike odnosno ispunjavanje ureza bijelom pastom (čime je došla od izražaja dekorativna kulturna komponenta) i pojava obreda spaljivanja pokojnika i polaganja pepela u urne. Daljsko-bjelobrdska kultura pokazuje izraženu sklonost prema figuralnom oblikovanju. Najpoznatiji nalazi koji o tome svjedoče su plosnati idol iz Dalja prikazan u zvonastoj haljini i shematski prikaz pogrebnih kola na etažnoj žari iz Dalja. Već na prijelazu iz ranog u srednje brončano doba dolazi do pojave licenske keramike u sjevernoj hrvatskoj. Licensku keramiku karakterizira specifičan način ukrašavanja - utiskivanje sukane vrpce ili uzice u meku, još nepečenu glinu. Ipak, neki pretpostavljaju da je i tu riječ o primjeni ktačića za žigosanje (kao u ljubljanskoj kulturi). U Istri su u prethodnoj fazi bile naseljavanje isključivo spilje, a sad dolazi do osnivanja prvih gradina - kastelijera. U isto vrijeme nastaju i prve gradine na području Like.

Kasno brončano doba ili vrijeme tzv. kulture polja sa žarama traje od l300. do 750./700. god. pr. Krista. Nositelji ove europske kulturne pojave pripadaju indoeuropskoj skupini, ali nemaju ista etnička obilježja. Zajednički im je obred spaljivanja umrlih, po čemu je ova kultura dobila ime, i pokapanje ostataka u žarama s prilozima nakita, oružja i oruđa. Ovakvi žarni grobovi tvore velike nekropole.


rammstein 12.02.2007 02:16

bakreno doba-enolitik
 
Bakreno doba ili eneolitik (4. i 3. tisućljeće prije Krista) povezuje se s početkom formiranja indoeuropskih plemenskih zajednica na područjima koja obuhvaćaju Pricrnomorje (Crno more), Balkan i Bliski Istok.

Kao što mu i ime kazuje, označava razdoblje kojem je čovjek stekao znanje izrade metalnih predmeta od bakra, kojeg je relativno jednostavno pronaći u prirodi bez potrebe za tehnologijom rudarstva (Rudarstvo). Bakar je pri tome hladno kovan ili lijevan. Lijevanje bakra otvorilo je mogućnost za slijedeću stepenicu u razvoju čovjeka, kada je od slitine bakra i kositra dobivena bronca, čija šira upotreba uvodi čovječanstvo u Brončano doba.

No, bakar su poznavale i rabile neke neolitičke kulture, pa sama prisutnost i kakva-takva proizvodnja nije dovoljan rezlog za izdvajanje novog prapovijesnog razdoblja ukoliko to ne povlači i promjene u načinu života. Pa tako u gospodarstvu dolazi do prevlasti stočarstva nad poljoprivredom, a ono brže stvara viškove, te omogućuje intenzivniju trgovine, a time i stvaranje znatnijih materijalnih bogatstava. Osim toga snaga životinja u bakrenom dobu se sve češće rabi u poljoprivredi i transportu. Sam razvitak gospodarstva dovodi do užih specijalizacija unutar pojedinih gospodarskih grana. U društvenom pogledu formiraju se čvršće povezane i organizirane patrijarhalne rodovske i plemenske zajednice.

Iako su sve te promjene bile izuzetno značajne, nisu imale revolucionarno obilježje neolitika, pa se stoga za bakreno doba često služi izraz eneolitik, koji ukazuje na kontinuirani razvoj neolitika u bakreno doba, tj. da je pored novih elemenata još uvijek vrlo prepoznatljiva tradicija neolitika u svim sferama života. Isto vrijedi i za termine halkolitik (rabi se uglavnom u kontekstu egejskog i maloazijskog svijeta) i kuprolitik.

Granice između ranog, srednjeg i kasnog eneolitika nisu jasno definirane. Rani eneolitik određuju kulture još čvrsto utemeljene u neolitiku, u materijalnom, duhovnom i gospodarskom smislu. Srednji i kasni eneolitik predstavljaju udaljavanje od neolitičkih tradicija, s vrlo jakim naglaskom na metalurgiju i društvene promjene koje će krajem eneolitika dovesti do stvaranja plemenskih i rodovskih aristokracija.

Područje napretka i inovacija u eneolitiku, kao i u neolitiku, jest egejski i maloazijski prostor, čije su populacije prisiljene tražiti nove krajeve za život, pa se prebacuju na europsko tlo. No u ovome trenutku pojavljuje se novo ishodište migracija, novi povijesni put koji će imati veliku ulogu u svim kasnijim razdobljima povijesti - područje Ponta, Zakavkazja i južnoruskih stepa, a put vodi preko Šumovitih i Erdeljskih Karpata uz donji tok Dunava. Iz tih krajeva pristizali su brzi, pokretljivi stočari, kojima su bila potrebna nova prostranstva za stoku, spremni da se izbore pod svaku cijenu, a nije nevažno ni to da su oni već dobro ovladali metalurgijom. Svemu se tome nisu mogle oduprijeti konzervativne poljodjelske populacije preživjelog neolitika

rammstein 12.02.2007 02:19

kameno doba
 
Kameno doba

Termin kojim se označava najstarije razdoblje prapovijesti, iako se danas rijetko koristi. Prvu periodizaciju prapovijesti definirao je danski arheolog Christian Jürgensen Thomasen 1836 g. Njegov "troperiodni sustav" kojim se prapovijest dijeli na kameno, brončano i željezno doba postaje temeljem svih kasnijih periodizacija.

Godine 1865. britanski arheolog John Lubbock] kameno doba dijeli na starije kameno doba ili paleolitik i mlađe kameno doba ili neolitik. Godine 1866. Wentropp ubacuje srednje kameno doba ili mezolitik.



podjela kamenog doba

rammstein 12.02.2007 02:22

paleolitik
 
Paleolitik
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12063 &postcount=29

Paleolitik (starije kameno doba) je prvo razdoblje u razvoju čovjeka, a traje od otprilike 2 000 000. god. prije Krista pa do oko 10 000. godine prije Krista. Počinje procijenjenim razdobljem uporabe prvih kamenih oruđa od strane prvih hominida.

Na paleolitik se nastavlja mezolitik (srednje kameno doba), koji započinje s počecima poljoprivrede.

rammstein 12.02.2007 02:24

paleolitska umjetnost
 
Paleolitska umjetnost

Paleolitska umjetnost, je umjetnost od prije otprilike 32.000 do 11.000 godina, tijekom kamenog doba. Može se podijeliti na dvije glavne kategorije:
  • nosive komade, male figurice i dekorirane predmete i
  • spiljsku umjetnost.
Nosiva umjetnost su rezbarije od kostiju, rogova, kamena ili modeli u glini. Mnogo je takvih ostataka nađeno u Europi, a isto tako i u sjevernoj Americi i Sibiru. Spiljsku umjetnost uglavnom nalazimo na području Španjolske i Francuske, a sastoji se od slika, crteža i gravura na zidovima spilja. Moguća treća kategorija bi bile slike i simboli ugravirani na otvorenom prostoru, no malo je od toga ostalo sačuvano.

Paleolitska umjetnost je prvo otkrivena 1860-ih, kada je francuski paleontolog Edouard Lartet našao dekorirane predmete u spiljama i kamenim skloništima u jugozapadnoj Francuskoj. Starost je procijenjena u vrijeme oruđa i kostiju životinja ledenog doba. Otkrića su pokrenula ludilo prekapanja spilja u potrazi za prastarim predmetima, no malo je pažnje bilo posvećivano crtežima na zidu.

Lokalni zemljoposjednici su 1880. otkrili crteže u Španjolskoj spilji Altamira na što su arheolozi bili veoma sumnjičavi. 1895. zidovi prekriveni gravurama otkriveni su u spilji La Mouthe, u Dordonskoj regiji jugozapadne Francuske. Šljunak je najprije zatrpao ulaz u ovu spilju, a paleolitski nanosi na pijesku potvrđuju veliku starost tih nalaza. 1901. gravure su nađene u spilji Les Combarelles, a crteži u susjednom Font de Gaume-u, u istoj regiji kao La Mouthe. 1902. arheolozi su priznali postojanje spiljske umjetnosti. Od tada su brojna nova mjesta otkrivena, te su se istraživanja nastavila, osobito u Španjolskoj i Francuskoj. 1994. Francuz imenom Jean-Marie Chauvet otkrio je spilju u dolini Adreche također u jugozapadnoj Francuskoj. Spilja Chauvet sadrži slike brojnih životinja koje datiraju 32,000 godina u prošlost, čineći ih najstarijim spiljskim slikama. Od 1981. arheolozi su otkrili nalazišta na otvorenom prostoru u Španjolskoj, Portugalu, Australiji i južnoj Africi. 1994. tokom rijeke Coa, u sjeveroistočnome Portugalu, istraživači su našli kamenje s ugraviranim ljudskim figurama, konjima, kozorozima i divljim mačkama. Umjetnici su očito čekićem istočkali konture životinja koje su kasnije spojili urezujući linije. Arheolozi procjenjuju te slike na 20,000 godina starosti te vjeruju da je takvo crtanje bilo veoma često no da su ostaci propali zbog utjecaja erozije vjetra i kiše.

Figurativna paleolitska umjetnost se odnosi na prikaz čovjeka ili životinje, a nefigurativna na oblike znakova i simbola. Prikazi pojedinih životinja variraju od mjesta i vremenskog perioda. Najčešće su se u spiljama prikazivali bizoni i konji, a mamuti i jeleni se nalaze samo na nekim područjima. Ribe i ptice su najčešće na nosivim predmetima. Prikazi insekata i biljaka su samo na nekim predmetima i jako su rijetki. Gotovo sve životinje su prikazane u profilu, uglavnom odrasle jedinke prepoznatljive vrste. Mnoge su životinje nedovršene ili dvosmislene, a ima i izmišljenih bića, kao jednorog u spilji Lascaux, Francuska. Broj figura varira od nekoliko do nekoliko stotina kao u spiljama Lascaux ili Les Trois Freres, Francuska.

Lascaux, Francuska, zidno slikarstvo. Ova slika je napravljena oko 13,000. g. pr.Kr. Prikazuje kravu i male konje, a njezini su tvorci vjerovali da će im osigurati uspješan lov.

Ljudski prikazi su rjeđi u spiljskom slikarstvu, a češći na nosivim predmetima. Mali ljudski kipići, poznati kao figure Venere, s uvećanim grudima i trbušnim dijelom su nađeni uglavnom u centralnoj Europi. Takozvana Venera iz Willendorfa, Austrija (30,000 – 25,000 pr.Kr, Naturhistorisches Museum, Beč, Austrija) je jedan od najboljih primjera.

Simboli i znakovi su mnogo češći u spiljskom slikarstvu nego prikazi ljudi ili životinja. U rasponu od jedne točke i linije do velike plohe složeno grupiranih znakova mogu stajati samostalno u spilji, no češće se nalaze uz figurativne slike. Česti su jednostavni simbolični motivi, uključujući i otiske ruke u obojenoj zemlji, a neki znanstvenici smatraju da su složeniji znakovi obilježja etničke grupe iz paleolita. Znanstvenici su isprva smatrali da je spiljsko slikarstvo bilo čisto iz dekorativnih razloga, bez konkretne važnosti, no nakon daljnjih istraživanja sve figure daju neki smisao toj umjetnosti.

Po teoriji popularnoj u ranom 20. st., ljudi iz kamenog doba su slikali životinje iz razloga da će iste susresti u stvarnosti. Tako koplja i druga oružja na slikama mogu kazivati da će imati uspješan lov. Ipak, ta je teorija još na razmatranju. Slijedeća popularna teorija kaže da su spiljske slike služile magiji plodnosti te su po njoj ljudi slikali životinje u nadi da će se iste razmnožiti i osigurati dovoljno hrane u budućnosti. Neki smatraju da će ponovno slikanje životinje po staroj slici osigurati ponovni povratak životinje svako proljeće. Neka istraživanja su pokazala da su najraskošnije slike u spiljama s osobito dobrom akustikom, te smatraju da je glazba imala veliku ulogu u obredu. Također su mnoge ostale teorije na razmatranju, no smatra se da jedinstvena teorija neće biti dovoljna za objašnjenje cijele paleolitske umjetnosti, koja je trajala 20,000 godina, na širokom području svijeta. Umjetnost na spiljskim zidovima sastoji se od raznih tehnika. Neki crteži sadrže spojene ostatke mineralnih nakupina stalagmita i stalaktita za prikaz pojedinih dijelova životinje. Drugi dolaze od prstiju utisnutih u glinu koja se nalazila na stjenkama zida. Rad u glini nađen je samo na prostoru Pirineja, isto tako sadrži i gravure na stropu spilje te reljefi oblikovani u umjetnim nakupinama gline. Spiljski umjetnici su modelirali bizona u reljefu u francuskoj spilji Le Tuc d'Audoubert, dok je u spilji Montespan, Francuska, trodimenzionalna skulptura medvjeda od 700kg gline. Zidno kiparstvo, u niskom i visokom reljefu, je nađeno samo u središnjim regijama Francuske, gdje se glina mogla oblikovati. Otkriveni su i tragovi crvenog pigmenta na većini zidnih skulptura što znači da su nekad bili obojani. U nekim je spiljama strop bio previše visok za slikanje bez ljestava ili skela. U Lascauxu, spiljski zidovi pokazuju rupe gdje su mogle biti postavljene skele. Veličine spiljskih crteža jako variraju. Slike bikova u spilji Lascaux dugačke su 5.5m.


rammstein 12.02.2007 02:27

Mezolitik

Mezolitik ili srednje kameno doba (o. 10000 g.pr.Kr.-o. 6500 g.pr.Kr.) je prijelazno razdoblje između paleolitika u neolitik.

Pripada vremenu geološke sadašnjosti, tj. holocenu, a početak mezolitika uvjetovan je završetkom ledenog doba (pleistocena) 10 000 godina prije sadašnjosti. Osnovno obilježje su klimatske promjene: zatopljenje, povlačenje leda, podizanje razine vode (pr. Jadransko more podiglo se za 100 m) i promjena obalnih linija. Tako se mijenja i biljni i životinjski svijet, ledenodobne životinje izumiru ili se sele na krajnji sjever, a ljudi život prilagođavaju tom izmijenjenom okolišu.

Tako se razvija lov na brzu divljač (srne, jeleni, divlja goveda, divlje svinje) i ptice, a glavno oružje postaju luk i strijela. Nabujale rijeke, potoci, jezera nude nove izvore hrane, pa se razvijaju ribolov i sakupljanje školjaka, što zahtijeva i novu vrstu oružja i oruđa, a to su mikroliti izrazito geometrijskih oblika čijim se usađivanjem dobivanju koplja, sulice, strjelice, harpuni. Brojne su i koštane izrađevine: šila, igle, udice, bodeži, nakit. Iz mezolitika potječu i najstariji nalazi čamaca izdubljenih u deblu (monoksil), ali i onih načinjenih šivanjem životinjskih koža. Novim načinom života smanjuju se migracije i omogućuje se stvaranje stalnijih naseobina.

Mezolitik je prvotno smatran svojevrsnim nazadovanjem u odnosu na paleolitik, i to u vrijeme kada su kulturne odrednice izvođene samo iz franko-kantabrijskog područja i kada su bile temeljene na artističkoj osnovi, tj. na činjenici nestanka paleolitičke umjetnosti.

rammstein 12.02.2007 02:30

neolitik
 
Mlađe kameno doba

Mlađe kameno doba se još naziva i neolitikom (ime dobiva od grčkih riječi neos = nov i lithos = kamen)

Osnovna obilježja mlađeg kamenog doba su razvoj zemljoradničke i stočarske privrede, pojava stalnih ruralnih i protourbanih naselja tj. prijelaz na sjedilački način života, te proizvodnja keramičkog posuđa i drugih predmeta od pečene gline. Kameno se oruđe oružje i dalje proizvodi (sve do u brončano doba), a javljaju se tehnike glačanja i poliranja. Umjetnost se ogleda u ukrašavanju keramičkih posuda, figuralne plastike i različitih kultnih predmeta.

Mlađe kameno doba se nije ravnomjerno pojavljivalo u svim krajevima svijeta niti na europskome tlu. Negdje nastaje postupnim razvojem, negdje kao posljedica naglog lokalnog preobražaja, a u neka područja stiže seobom nove populacije. Radi se o dugotrajnom procesu koji se odvijao između 12. i 6. tisućljeća prije Krista. Britanski prapovijesničar Gordon Childe uveo je u znanost pojam neolitičke revolucije, prve revolucije u povijesti ljudskog roda koja ima društveno-gospodarski karakter.

Neolitičke se promjene nisu svuda odvijale istovremeno. Novosti se pojavljuju prije što bliže idemo prema JI, Grčkoj i Maloj Aziji, tj. bliže žarištima - pokretačima društvenih tokova. Teorija o plodnom polumjesecu zasniva se na činjenici da su prvi koraci u proizvodnji načinjeni u prostoru koji čini široki luk što se pruža visoravnima (ne dolinama) od Levanta preko Male Azije do iračkog Kurdistana, južno od Kaspijskog jezera, a ovija se oko velikih pustinjskih prostranstava (Arapska, Sirijska, Iranska pustinja). Pravo poljodjelstvo počinje, dakle, neovisno u različitim dijelovima svijeta, u različita vremena, s uzgojem različitih biljaka (plodni polumjesec - pšenica, ječam, mahunarke oko 8000. g. pr. Kr.; Azija - riža, proso oko 6000. g. pr. Kr.; Srednja Amerika - kukuruz, grah, krumpir u 7. tis. pr. Kr.)

//

Protoneolitik

Prijelazno razdoblje između mezolitika (srednjeg kamenog doba) i mlađeg kamenog doba naziva se protoneolitik (grč. protos=prvi, prednji).

Tada kasni mezolitik ne zadržava izvorne osobine klasičnog mezolitika, već se nazire prijelaz sa skupljanja i lova na proizvodnju hrane, kao i pripitomljavanje životinja. Pojava pripitomljenih životinja potvrđena je arheološki u području Kurdistana (Zagroz planine), ali nema dokaza o uzgoju biljaka. Ipak određeni arheološki nalazi poput kamenih žrvnjeva i mužara, batova i bruseva, jama za zalihe i sl. svjedoče o promjenama u gospodarstvu. Važan izvor prehrane postaju samonikle žitarice čija je postojbina upravo u području Bliskog i Srednjeg Istoka. Istovremeno se javljaju tragovi prvih trajnih naselja koji sugeriraju sjedilački način života (sedentizam), što je vidljivo u ostacima nastambi, a također ga potvrđuju skladištenje i čuvanje hrane, ostaci flore i faune koji pokazuju na izmjenu godišnjih doba, te pokapanje mrtvih u sklopu naselja.

Primjeri protoneolitičkih zajednica su Karim Shahir kultura u području Kurdistana (Zagroz planine)i natufijenska kultura na području današnjeg Izraela i Jordana (10000. – 8300. g.p.K.), za koju su karakteristična trajna naselja na otvorenom: Ejnan, Jerihon i Beidha, ali se još uvijek naseljavaju i pećine. To su djelomično ukopane nastambe kružnog tlorisa koje imaju donji dio od kamena, gornji od trske i rogožine, a središnji stup nosi krovnu konstrukciju. Smještene su oko središnjeg prostora u kojem je ukopano više jama obljepljenih ilovačom, a koje su služile za spremanje zaliha žitarica. Natufijenska kultura u svome je prostoru pojam nečeg novog, a to je osnivanje seoskih zajednica i uvođenje žitne ishrane. Bitno je nova društvena kategorija ruralni život sa standardiziranim stambenim elementima i dugotrajnim boravkom na jednom mjestu kroz više generacija, dakle barem stotinu godina.

U Europi, protoneolitičkom razdoblju pripada kultura Lepenskog vira čije je gospodarstvo (lov i ribolov) tipično mezolitičko, ali sjedilački način života u naseljima bliže je mlađem kamenom dobu.



Pretkeramičko mlađe kameno doba

Ovim nazivom se obilježavaju zajednice koje su u različitim dijelovima svijeta dosegle razinu mlađeg kamenog doba u svim aspektima (gospodarskom, društvenom, duhovnom) osim u poznavanju keramičke proizvodnje.

Najprije je ta pojava uočena na Bliskom Istoku - pretkeramički Jerihon A i B, Çatal Höyük, Asikly Hoyuk, Cayonu, Hacilar, Jarmo - gdje vrlo stabilne klimatske prilike početkom holocena pogoduju razvoju zajednica koje uzgajaju biljke i nastavljaju s pripitomljavanjem životinja. Slične pojave uočene su u Kirokitiji (Cipru) i u grčkoj Tesaliji (tesalski pretkeramik). Sve ovo dovodi do porasta broja stanovnika i stvaranja velikih naselja, a na Bliskom istoku i u Anatoliji i do početaka stvaranja gradova.



Mlađe kameno doba u Hrvatskoj



Rano mlađe kameno doba

Prve neolitičke kulture na području Hrvatske su starčevačka kultura u sjevernoj Hrvatskoj i impresso-keramička kultura na jadranskoj obali i otocima.

Starčevo, lokalitet po kojem je ova kultura dobila ime, se nalazi u južnom Banatu. Kultura se odatle proširila na područje Srbije, do Kosova na jugu, istočne i srednje Slavonije na zapadu te sjeveroistočne i središnje Bosne gdje se dodiruje s impresso-keramičkom kulturom. Osnovno obilježje starčevačke kulture su posude kuglastih i polukuglastih oblika grube izrade. Ukrašavane su plastičnim naljepcima, izbočinama, otiscima nokta ili prsta. Za fino posuđe je karakteristična sjajna crvena ili oker površina koja je ukrašena slikanjem crvenom, crnom, smeđom i bijelom bojom. Pripadnici ove kulture žive uglavnom u zemunicama. Među najvažnija nalazišta spadaju Vučedol kraj Vukovara, Sarvaš, Vinkovci, Pepelane i dr.

Keramika impresso kulture također je kuglastog ili polukuglastog oblika, crvenosmeđe boje. Ukrašavana je otiskivanjem ruba ili poleđine školjke, puža, prsta ili nokta po čemu je i dobila ime.

Nositelji ove kulture stanuju u špiljama, a kasnije u naseljima polukružnog oblika. Najvažnija nalazišta su Vela jama (Lošinj), Smilčić, Danilo, Markova spilja (Hvar).



Srednje mlađe kameno doba

U srednjem mlađem kamenom dobu dolazi do primjene nove tehnologije u izradi keramike. Umjesto dosadašnjeg oksidacijskog načina pečenja (uz prisustvo zraka) počinje se primjenjivati redukcijsko pečenje tj, pečenje bez prisustva zraka. Zbog toga posuđe dobiva tamnu, crnu boju. Novost je i tehnika finog poliranja posuđa koje dobiva visoki, gotovo metalni sjaj. Najvažniji predstavnih ovih novina je vinčanska kultura (lokalitet Vinča kraj Beograda), ali ona u Hrvatskoj prodire samo u najistočnije krajeve (Vukovar, Bapska).

Međutim, slijedom utjecaja vinčanske na starčevačku kulturu, stvara se sopotska kultura. koja se proširila po čitavoj Slavoniji, sve do poteza Medvednica-Kalnik. Od lokaliteta, najvažniji su Sopot, Otok, Bapska i Vinkovci. Nastambe su isključivo nadzemne, s podnicama od nabijene zemlje. Posuđe je uglavnom bikoničnog oblika, a osim imitacija vinčanskih ukrasa (urezane trake ispunjene ubodima, glačanje), stvaraju se i originalni ukrasi jednostavnih nizova crta, cik-cak linije i sl.

U središnjoj Hrvatskoj starčevačku kulturu nasljeđuje korenovska kultura, koja pripada srednjoeuropskoj kulturi linearno-trakaste keramike. Karakteristično je ukrašavanje posuđa urezanim usporednim crtama. Od lokaliteta se ističu Malo Korenovo, Drljanovac, Kaniška Iva, Tomašica.

U ovom razdoblju na jadranskoj obali i otocima egzistira danilska kultura (Danilo, Vela jama (Lošinj), Vela spilja (Korčula), Bribir, Grapčeva spilja (Hvar)). Fino keramičko posuđe tamne boje ukrašavano je različitim geometrijskim motivima, spiralama, meandrima i sl. Iako se uglavnom stanovalo u spiljama, nađeni su ostaci zemunica i nadzemnih koliba. Karakteristični su ritoni - kultne posude na četiri noge, s visokom prstenastom ručkom.



Kasno mlađe kameno doba

U ovom razdoblju se na danilsku nadovezuje hvarska kultura (Hvar, Lastovo, Pelješac, Korčula i dr.) koja nije jedinstvena na cijelom prostoru rasprostiranja, već se pojavljuju određene lokalne varijante. Karakteristična je fina, tamna glačana i oslikana keramika. Razni se motivi slikaju crvenom, bijelom, smeđom i crnom bojom.

rammstein 12.02.2007 02:33

stonehenge
 
Stonehenge



Stonehenge je građevina iz neolitika i brončanog doba
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12066 &postcount=31
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12058 &postcount=25

, smještena u okolini Amensburya u Engleskom okrugu Wiltshire, otprilike 13 km sjeverozapadno od Salisburya. Stonehenge je dodan u UNESCO-ovom popis Zaštićene baštine tijekom 1986. godine.

http://upload.wikimedia.org/wikipedi...enge_Total.jpg
Stonehenge


Prethistorijski spomenik na Salisburškoj nizini, sjever Salisburya, u jugozapadnoj Engleskoj koji datira od mlađeg kamenog do starijeg brončanog doba (3000.-1000. pr.Kr). Spada među megalitičke spomenike jer je građen od ogromnih kamenih blokova. Spomenik danas u ruševnom stanju, a nije poznato kojoj je svrsi Stonehenge služio, no smatra se u obredne ili vjerske svrhe.

On nema jedinstvenu strukturu, nego seriju struktura koje su izmjenjivane i ponovno građene tijekom perioda od 1500 godina. Malo je poznato o njegovim graditeljima. U 17. stoljeću engleski sakupljač starina John Aubrey izložio je teoriju da je to druidski hram. Druga je pretpostavka da su sami Rimljani sagradili spomenik. Obje su pretpostavke osporene u 20. stoljeću kada je dokazano da je Stonehenge sagrađen 2000 godina prije dolaska Druida i Rimljana na to područje. Danas se smatra da su neolitski narodi britanskih otoka započeli gradnju Stonehengea prije 5000 godina.

Iskopavanja Stonehengea 1950-ih su pokazala da je spomenik građen u tri glavne faze. Najranija je dovršena otprilike 2900. pr.Kr. Sastoji se od kružnog jarka promjera 110 m i dubine od 1,5 m. Arheolozi smatraju da su se kao motike koristili jelenji rogovi. U drugoj fazi koja je trajala od 2900. do 2500. pr.Kr. podignuto je više drvenih debla koje su stavili u središte jama. Na sjeveru odkud se ulazilo u hram su također podignute i grede. Stonehenge je uvelike promijenjen tijekom treće faze gradnje, koja je trajala od otprilike 2550. do 1600. pr.Kr. Otprilike 80 stupova (tzv. plavih kamena, zbog njihove boje) od vulkanskih stijena je podignuto u dva koncentrična kruga u središtu mjesta. Stupovi su stigli s planina Preseli u jugozapadnom Walesu, smještenih 220 km od Stonehengea. Prijevoz tih stupova, od kojih svaki teži 4 tone, bio je nevjerojatan pothvat te se odvijao po moru, rijekama i kopnu. Tijekom te gradnje ubrzo su stupovi maknuti i doneseni novi od druge vrste stijena, pješčanih, iz Marlborough doline, 40 km sjeverno od Stonehengea. 30 tih kamena je podignuto u krugu od 33 m promjera. Na njih su dodani još i "nadvratci" tvoreći tako prsten na stupovima. Tako dva stupa s gredom na njima tvore luk zvan trilithon (od grčkog što znači tri kamena). Od izvornih 30 danas stoji još 17 stupova i 6 "nadvrataka". Na sjeveroistoku se nalazi otvor te tako ima oblik potkove.

Na britanskim otocima se nalazi više od 1000 kamenih krugova, no Stonehenge je jedinstven među njima. Zašto je Stonehenge sagrađen ostaje nepoznato. Mnogi se znanstvenici slažu da je morao biti sveto ili posebno mjesto religioznih rituala i ceremonija. Mnogi smatraju da je Stonehenge sagrađen od štovatelja Sunca. Otvor u krugu je okrenut prema ljetnom izlasku Sunca. U susjednoj je Irskoj sličan spomenik Newgrange, sagrađen približno u isto vrijeme okrenut prema zimskom izlasku Sunca. Ranih 1960-ih američki je astronom Gerald S. Hawkins izložio teoriju u kojoj je Stonehenge zvjezdarnica i kalendar iznenađujuće složenosti, a koja je danas veoma popularna. On je smatrao da su stari ljudi pomoću Stonehengea predviđali astronomske pojave, uključujući i zimski i ljetni solsticij te pomrčine Sunca i Mjeseca.

Današnji znanstvenici mogu samo nagađati o tome što je Stonehenge značio njegovim graditeljima i što ih je nagnalo da ulože toliko rada i pažnje njegovom stvaranju.

Do samog početka 20-og stoljeća, većina kamenja koja sačinjava Stonehenge nije se nalazila na svojim originalnim lokacijama . Razlog tomu je povećan broj posjetitelja toj lokaciji, a ti su se posjetitelji često penjali po monolitima i na taj su ih način pomicali. Provedene su 3 faze konzervatorskih radova vezanih uz štićenje Stonehengea od daljnjeg propadanja. Palo i oštećeno kamenje je vrlo uspješno i pažljivo zamijenjeno i postavljeno na originalne lokacije. Stonehenge je dodan u UNESCO-ovom popis Zaštićene baštine tijekom 1986. godine.

rammstein 12.02.2007 10:19

Vinca
 
Arheološki lokalitet Belo brdo u Vinči, na desnoj obali Dunava, 14 km nizvodno od Beograda, obuhvaća površinu od desetak hektara. Sam lokalitet je na visokoj lesnoj terasi koja dominira okolinom i ima oblik prostranog, zaravnjenog humka nastalog umjetnim putem uslijed neprekidnog obnavljanja horizonata stanovanja. Položaj lokaliteta je omogućavao dugotrajan boravak stanovnicima, Dunav s jedne strane sa svojim mogućnostima, bilo ribarenje bilo komuniciranje s drugim zajednicama, i dolina Bolečice s druge strane koja je Vinču povezivala sa zaleđem bogatim mineralima i rudama (Avala, Rudna glava), divljači i plodnim zemljištem. Ovakav geografski položaj Vinče osiguravo je njenim stanovnicima posredničku ulogu između kultura koje su se razvijale na jugu sve do Egejskog mora i na sjeveru do srednje Europe.
Prvo arheološko iskopavanje u Vinči započeo je Miloje M. Vasić 1908. god. na prostoru od približno 400 m2. S manjim prekidima ti su radovi trajali sve do 1914. god. Radovi su obnovljeni tek 1924. god., ali samo za kratko uslijed nedostatka financijskih sredstava. Uz pomoć sreće M. Vasić dobija financijsku pomoć od ljubitelja starina sir Charlesa Hyde i uz stručnu pomoć Johna Lintona Myresa sa Sveučilišta u Oxfordu istraživanja se nastavljaju od 1929. do 1931. god. uz veliki publicitet u engleskim novinama. Ova iskopavanja vršena su za to vrijeme najsuvremenijim metodama i sredstvima uz pažljivo praćenje stratigrafije - bilježenje dubinskih kota na svim otkopanim objektima i djelomičnim izdvajanjem zatvorenih cjelina. S četiri toma monografije Praistorijska Vinča i s četrdesetak djela M. Vasića završena je ova druga faza istraživanja Vinče. Do obnove istraživanja prošlo je 47 godina. Za to vrijeme nalazište je bilo podosta devastirano. Nova iskopavanja 1978. god. vodili su Milutin Garašanin i Dragoslav Srejović, a provođena su i revizijska istraživanja.

Počeci povijesti Vinče sačuvani su samo djelomično i zbog toga su nedovoljno jasni. Ostaci najstarijeg naselja nađeni na oko 10.5 m visine pokazuju da je Vinča prvi put naseljena oko 4800. god. pr.Kr. Već sredinom 5. st. pr.Kr. započinju lančani pokreti neolitskih populacija u Trakiji i donjem Podunavlju koji ubrzo zahvaćaju i područje Vinče. Ova previranja izazvana su prodorom anadolske halkolitske kulture tipa Khan-Hasan - Beycesultan koja se prema Balkanskom poluotoku kretala u dva smjera, kopnenim putevima, od jugoistočne Trakije prema Podunavlju, i pomorskim putem od srednje Grčke do sjeverne Dalmacije. Kao posljedica ovih strujanja, pri čemu se anadolske forme miješaju s lokalnim autohtonim oblicima, nastaju na cijelom Balkanskom poluotoku i srednjem Podunavlju kulture mlađeg neolita. Tako je u dodiru s novim doseljenicima i podunavska starčevačka kultura prerasla u novu, vinčansku kulturu.


Utemeljenje, rast i najveće domete vinčanske kulture ilustriraju nalazi otkriveni u Vinči na visinama između devetog i šestog metra. U ovom razdoblju, koje se metodom C-14 može okvirno datirati između 4500. i 3800. god. pr.Kr., stanovnici Vinče i njihovi suplemenici ostvaruju kulturu koja dominira najvećim djelom srednje i jugoistočne Europe. Vinčanska kultura imala je oko 4000. god. pr.Kr. područje veće od bilo koje druge neolitske kulture u Europi, a pojedina njena naselja npr. Vinča, Divostin ili Selevac premašivala su veličinom i brojem stanovnika sva istovremena neolitska naselja u Europi. Zajednice tih naselja prilagođavale su svoje osnovne djelatnosti lokalnim uvjetima. Tako se u nekim naseljima veća pažnja posvećivala zemljoradnji i stočarstvu, a u nekima su se začeli rudarstvo i razne vrste zanata.

Vinčanska kultura bila je u zenitu sve do oko 3800. god. pr.Kr. Ostaci naselja i pokretni arheološki nalazi otkriveni na visinama između šestog i drugog metra kulturnog sloja Vinče, datirani metodom C-14 u razdoblje između 3700. i 3500. god. pr.Kr., pokazuju da Vinča polako gubi svoj značaj i da se vinčanska kultura u cjelini gasi. Najprije se uočava da je naselje iz ovog djela kulturnog sloja znatno manje od prethodnog i da se u jednom trenutku pristupa izgradnji novog obrambenog sistema. Iako se i dalje nastavlja lokalna proizvodnja svih vrsta oruđa i keramičkih proizvoda, ipak je karakteristično da je broj importiranih predmeta sve veći i da se sve češće kopiraju uzori iz drugih kultura. Očigledno je da umjesto metropole koja proizvodi trendove Vinča sad postaje samo mjesto koje sabire elemente s različitih strana. Ovaj opći zamor izazvan je pronalskom i sve češćom uporabom metala, u prvom redu bakra i zlata. Otkrićem ovih metala narušava se ranija kulturna ravnoteža i započinje raspadanje strukture neolitskog svijeta. S razvojem metalurgije bakra formiraju se postupno i novi ekonomsko-društveni odnosi, koji se suprostavljaju tradicionalnom načinu života, a koje stanovnici Vinče nisu bili spremni prihvatiti.



Naselje u Vinči trajalo je od 4500. do 3500.god. pr.Kr. i ima kulturni sloj od 10.5 m, a istražen je samo središnji dio naselja. Prvi autor koji se pozabavio podjelom vinčanskog sloja je bio M.M. Vasić koji ga dijeli u 6 stratuma, čisto mehanički po, metrima. J. Fewkes i G. Childe zastupaju teoriju da kulturni sloj u Vinči nije moguće podijeliti. O.Menghin ima fazu I. s podgrupom i fazu II. F. Holste kao bazu za svoju podjelu uzima pojedine keramičke grupe koje predstavljaju zatvornu cjelinu te ima 5 stupnjeva od A do E. M. Garašanin ima podjelu na dvije glavne faze i to stariju vinčansko-tordošku i mlađu Vinča-Pločnik. J. Korošec ima podjelu na 5 glavnih slojeva i njihove podslojeve.
Na osnovu skromnih ostataka najstarijeg naselja, otkrivenih na oko 10.5 m visine, može se zaključiti da je Vinča prvi put naseljena u trenutku kad se starčevačka kultura (kultura srednjeg neolita) počela bližiti svom kraju, vjerojatno negdje oko 4800.god. Tad je taj dio Podunavlja bio gusto naseljen i osnivanje prvog naselja u Vinči treba vjerojatno vezati za manju grupu kolonista koja je tragajući za slobodnim poljoprivrednim površinama napustila neko veće naselje locirano u južnom Banatu. Inače, sličan obrazac vrijedi i za ostala naselje vinčanske grupe koja su nastala na prostoru starčevačkih npr. Pavlovac, Sopska i Mala Grabovnica. Najstarije nastambe u Vinči su elipsoidne osnove ukopane u les sa šatorastim krovom od pruća, trske i slame koji dolazi neposredno na osnovu, a nađeni su i tragovi kućnog lijepa ove šatorasate kolibe (neki autori ih nazivaju zemunice) grupirane su po određenom sistemu oko centralne kolibe te imaju 2 prostorije. Vjerojatno negdje oko 4500. god. Vinča je potpuno opustjela. Teško je ocijeniti koliko je vremena prošlo prije obnove života u naselju, no taj period nije bio dugotrajan jer je neposredno iznad napuštenih šatorskih nastambi podignuto novo, veliko naselje. Duh nove kulture i novog načina života jasno je vidljiv u arhitekturi. Pri izgradnji novog naselja posebna pažnja obraćena je rasporedu kuća. Od njih su ostale samo osnove, ali je utvrđeno da su sve bile orijentirane u pravcu jugoistok-sjeverozapad (različite varijacije u orijentaciji prisutne su na različitim nivoima), imale su četverokutne, gotovo kvadratne osnove, vertikalne zidove i krov na dvije vode. Kao građevinski materijal i dalje je korišteno drvo i glina, ali sam građevinski postupak obogaćen je nekim inovacijama kao npr. niveliranje, stabilizacija podloge, izolacija od vlage (ovo je naročito primjenjivano kod velikih pitosa koji su bili dio podne konstrukcije i koji su služili za čuvanje hrane), bojenje zidova (postoji teorija da je ovo rađeno u kultne, a ne u utilitarne svrhe) i pojava podova od premaza s podnim gredama. U razdoblju od oko tisuću godina Vinča ostaje shematizirano, ograđeno naselje (nađena su dva rova, jedan s početka života nove zajednice, a drugi je sa samog kraja neolitskog razdoblja) s istim sistemom komunikacija. Vremenom se jedino stambeni prostor povećava i funkcionalno razrađuje. Dok su prve kuće redovito s jednom prostorijom i dovoljne za život samo jedne manje porodice, u mlađim naseljima otkrivene su velike pravokutne građevine od 40 do 60 m2 s većim brojem prostorija i razrađenim interijerom - ognjišta, peći, banci, stolovi, ormari uza zid za posuđe s policama.

Oblik sahrane prisutan u Vinči je kosturno pokapanje i to u samom naselju (iako su za samu grupu karakterističnije i brojnije izdvojene nekropole van naselja). Ovakvo pokapanje u naseljima vjerojatno treba povezati s kultom koji su uživale pojedine posebno istaknute osobe u zajednici. Prvim doseljenicima u Vinču pripada velika grobnica s prilazom i devet kostura koja je u centru najstarijeg naselja otkrivena 1931. god. Na visini od 8.5 m nađen je zgrčeni pokojnik bez darova, a sve do 4.5 m nalaženi su ostaci dislociranih ljudskih kostiju (uništeni kosturni grobovi). U Vinči je prisutna i incineracija - u gruboj keramičkoj posudi nađeni su ostaci kalciniranih kostiju.

Široka razmjena dobara, napredna ekonomija i razvoj komunikacija s drugim grupama oslobodili su tvorce vinčanske kulture uske vezanosti za mali komad zemlje, pustili njihovu maštu na volju i dali slobodu stvaranja. Vinča i još nekoliko neolitskih naselja u blizini Vršca (Potporanj), Kragujevca (Grivac, Divostin), Mitrovice (Valač) i Prištine (Predionica) postali su veliki religiozni centri, a istovremeno i umjetnička žarišta koja bitno utječu na stvaralaštvo svih neolitskih zajednica srednje i jugoistočne Europe. Velik broj glinenih statueta i ritualnih posuda otkrivenih u spomenutim naseljima, ne pokazuje samo izuzetnu maštovitost i umjetničku nadarenost njihovih tvoraca već i na razvijene mitove i naglo grananje magijsko-religijske prakse u okvirima vinčanske kulture. Tematska raznolikost statueta - ženske statuete podjeljene na stojeće (bilo s praznim horizontalnim rukama ili u kojima su plastične glave ili s rukama i nogama u pokretu), sjedeće (bez postolja s različitim položajem nogu, na prijestolju, na žrtveniku, na stolici s različitim položajem nogu) i kurotrofne (stojeće, sjedeće ne prijestolju, sjedeće na žrtveniku i ležeće), muške statuete podjeljene na stojeće, klečeće i sjedeće (na zemlji s rukama na trbuhu i na prijestolju), hermafroditi, ostale statuete (u obliku ljudskog poprsja, ljudski likovi s 2 nosa ili 2 roga na glavi, grbavi likovi), životinjske statuete (goveda, koze, ovce, ptice, žabe, psi) i monumentalna plastika i njihov stilski razvoj od naturalističnih preko realističnih do sasvim apstraktnih formi siguran su dokaz da je u vinčanskoj kulturi prevladana primitivna magija tj. da je oformljena jasna religijska misao. Ta misao, sudeći po izgledu statueta izražena je u ritualima i mitovima povezanim sa smjenom godišnjih doba, sjetvom i žetvom, rađanjem i umiranjem, kao i stalnom obnovom života, likovno najpotpunije izraženom u prikazu žene s djetetom u naručju. U prilog ovoj pretpostavci govori i činjenica da su često nalažene oštećene i odbačene statuete - nisu više korištene nakon trenutka kada su ispunile svoju funkciju u vezi s određenim obredom.

Kako se vinčanska grupa kultura polako bližila kraju mjenjala se i duhovna struktura vinčanskog stanovništva. U prvom trenutku poticaji sa strane imali su pozitivno djelovanje jer sažimanjem tradicionalnih formi s elementima stila nastaje u Vinči kratkotrajana renesansa kulture karakterizirana u prvom redu orginalnim oblicima antropomorfne plastike i novim ornamentalnim tehnikama na keramici. Pri ovoj novoj stilskoj sintezi statuete zadržavaju u osnovi još realistične oblike, ali ranije trodimenzionalno modelirane površine postaju ravne, a plastično modelirani detalji postepeni se shematiziraju i pretvaraju u teško razumljive ornamentalne znakove. Ovaj dosljedno provođen ornamentalni stil teži k tome da pomoću jedne vrste crteža i sjenčenja kompenzira izgubljen smisao za treću dimenziju. Na pojedinim statuetama primjenjeno je i bojanje kojim se još više naglašava piktoralni karakter novog ornamentalnog stila. Zbog toga urezani ili oslikani detalji na vinčanskim statuetama ne označavaju ni odjelo, ni tetovirane znakove već nastaju kao rezultata razvoja stila koji ide od trodimenzionalnih realističnih oblika prema linearno-apstraktnim formama. Formiranje ovog stila mora se vezati za tehniku urezivanja i ukrašavanja metalnog lima i kosti. Kao što je u toku starijeg perioda vinčanske kulture glina određivala osnovne oblike antropomorfnih statueta, tako u mlađem periodu statuete od metalnog lima i kosti postaju nosioci linearno-apstraktnog stila koji se s više ili manje uspjeha transponira i u druge vrste materijala. Sličan proces prošla je i keramika. I dok na početku i u ornamentici na keramici dolazi do izražaja sve veća sloboda i traženje novih formi izražaja u jednom određenom okviru što se vidi bilo u bogatstvu i raznolikosti tehnika ukrašavanja bilo u raznim kombinacijama u ritmički raspoređenim motivima npr. u raznim kombinacijama kaneliranih ornamenata ili urezanih traka, razbijanje starih podjela površina i rasporeda motiva te njihova zamjena novim formama i izražajnim mogućnostima što je naročito uočljivo kod keramike sa žigosanim ubodima gdje se teži pokrivanju cijele površine i djelovanju vlastitom raznovrsnošću, pri kraju vinčanske kulture sve se mijenja. Posuđe je sad mahom neukrašeno. Ova činjenica, naizgled kontradiktorna, u stvari je u skladu s osnovnom stilskom koncepcijom kojoj je strana treća dimenzija i prostorno razvijanje ukrasnih motiva. Stoga se sad i favorizira samo slikana dekoracija izvadena pastelnim bojama ili inkrustacijom, dok su druge ornamentalne tehnike uglavnom zanemarene. Više se ne primjenjuju neprekinuti ukrasni motivi (spirala, meandar), već su svi ornamenti ili prostorno ograničeni (stil metopa) ili vezani za pojedine dijelove posude. Ovaj strogi tektonski stil na keramici, kao i linearno-apstraktne forme plastike, izraz je ozbiljne krize izazvane uvođenjem metala u još izrazito agrikulturnu sredinu. U Vinči je sigurno postojanje zemljoradnje kao osnovnog zanimanja što potvrđuju nalazi pougljenjenog žita na različitim lokalitetima, a osim žitarica nađeni su grašak i hrastov žir. Nalazi životinjskih kostiju potvrđuju postojanje lova i uzgoj domaćih životinja, ponajviše goveda, te ovaca, koza i domaćih svinja. Postojanje ribolova, pored ribljih kostiju, potvrđuje i pojava ribarskih alatki, naročito u Vinči. Ipak, specijalizirane djelatnosti omogućile su brz privredni uspon, društveno raslojavanje i opće bogaćenje svih zajednica vinčanske kulture. Zajednice u Šumadiji, Banatu i Srijemu obradom zemlje i uzgojem krupne stoke stvorile su viškove proizvoda, koji su im omogućili da od susjednih kulturnih grupa dobiju sirovine koje nisu imali na svom području, na prvom mjestu erdeljski opsidijan s Bükk-planina, dragocjenu sirovinu za izradu srpova i preciznih alatki, koji se koristi velikim intenzitetom od samih početaka naselja i nađeno je oko 1500 predmeta od opsidijana te spondylus-školjke za izradu nakita. S druge strane, stabilnost privrede omogućila je vinčanskim zajednicama da određen broj svojih članova oslobode neposredne proizvodnje tj. da ih se usmjeri na posebne djelatnosti, prvenstveno na pronalaženje lokalnih sirovina ili njihovu preradu. Na taj način stanovnici Vinče došli su cinabarita, vađenog u Šupljoj steni kod Avale, kao i nekih drugih rijetkih stijena i minerala (alabaster, mramor). Za izradu alata od kamena u Vinči korištene su stijene u blizini naselja, konkretno Avala (osim nefrita) jer su potrebe za sirovinom neolitskog čovjeka mogle biti zadovoljene i iskorištavanjem malih, neznatnih ležišta koja su mogla biti brzo iscrpljena i nisu zanimljiva u modernom smislu. Oko 90% kamenog oruđa i oružja Vinče izrađeno je od mekih škriljastih i vapnenačkih stijena, dok tek oko 10% otpada na druge vrste tvrdih stijena npr. nefrit i granit. Od vulkanskih stijena izrađivane su redovito bušene sjekire. Za proizvodnju se od samih početaka naselja još koristio i kremen. Još treba naglasiti da se čovjek u Vinči relativno rano koristio metalnim izrađevinama o čemu svjedoče perle ovalnog oblika od bakra koje je našao M. M. Vasić.
Generalnim urbanističkim planom razvoja Beograda, priobalni pojas Dunava u zoni Vinče proglašen je arheološkim parkom. Taj arheološki park u Vinči sastojat će se od Muzeja neolita srednjeg Poduavlja, Međunardonog centra za proučavanje neolita srednjeg Podunavlja, konzervatorsko-radioničkog bloka te slobodne površine parka. Muzej neolita srednjeg Podunavlja trebao bi čuvati odabrani dio samog nalazišta ("nalazište kao trajni eksponat"), da osigura muzejski postav predmeta nađenih u Vinči, da omogući izlaganje odabranih predmeta s ostalih neolitskih lokaliteta u srednjem Podunavlju i da osigura prostor za tematske izložbe. Tako projektiran, muzej je djelom "arhitektonska opna" koja štiti i prezentira nalazište - vertikalni profil kulturnih slojeva od najvišeg do najdubljeg, visine od oko 10 m i najstarije prapovijesno naselje u Vinči. Posjetioci će se kretati rampama i stepenicama od jednog do drugog eksponata. Bit će to u stvari jedinstven prostor ispresjecan platoima i galerijama u kojem će se omogućiti uvid u život koji je tu tekao u prapovijesti. Ostali dio ima karakter klasičnog arheološkog muzeja u kojem su izloženi odabrani eksponati. Međunarodni centar za proučavanje neolita srednjeg Podunavlja treba postati mjesto za razmjenu iskustava, suradnju i usuglašavanje znanstvenih dometa o neolitu jugoistočne Europe. Tu bi se održavali odgovarajući skupovi, a glavni sadržaji centra bi bile dvorane za sastanke, predavanja, kabineti za individualni rad i biblioteka. Konzervatorsko-radionički blok osigurava prihvat nalaza s terena, njihovu klasifikaciju i rekonstrukciju, crtanje i fotografiranje. Tu su i labaratoriji za utvrđivanje apsolutne kronologije primjenom fizičko-kemijskih metoda i labaratoriji za paleozoološke i paleobotaničke analize. Također su predviđeni i konzervatorska radionica i fotolabaratorij. Tu je i centralni arhiv: kartoteka, fototeka, filmoteka i ostali arhivski i dokumentacijski materijali.
Slobodne površine-park zauzimat će najveći dio arheološkog nalazišta. Uz sam arhitektonski objekt, s njegovim poluotvorenim i natkritim djelovima, sve je u zelenilu. Taj prostor, ispresjecan pješačkim stazama imat će odgovarajuću estetsku i dendrološku ulogu u okviru šireg pejzažnog uređenja priobalnih površina i zaštićene prirodne okoline samog grada. U vezanim, poluotvorenim prostorijama bit će izloženi eksponati na otvorenom - po pravilu to će biti rekonstruirane prapovijesne kuće, njihovi djelovi, makete naselja i njegovih djelova. Ti eksponati bit će eduktivnog karaktera, a na osnovu novih rezultata i spoznaja bit će vremenom nadopunjavani.


Zvonimir Forker


rammstein 17.02.2007 01:38

Vinča centar neolitske kulture u Podunavlju
 
Vinča
Centar neolitske kulture u Podunavlju


Geografski položaj i istorijat istraživanja



http://www.rastko.org.yu/arheologija...img/img_03.jpg

Vinča i ostala neolitska naselja u Srbiji





Arheološko nalazište Belo brdo u Vinči, na desnoj obali Dunava, 14 km nizvodno od Beograda, zahvata površinu od desetak hektara. Visoka lesna terasa i kulturni slojevi padaju prema periferiji, tako da formiraju brežuljak koji dominira okolinom. Položaj nalazišta je takav da je pružao sve uslove za dugotrajan boravak ljudskih zajednica: reka, sa jedne strane, sa svim svojim preimućstvima, počev od bogatstva ribom do mogućnosti komuniciranja sa svetom, i dolina Bolečice, s druge strane, koja je Vinču povezivala sa zaleđem bogatim mineralima i rudama (Avala, Rudnik), lovnim životinjama i plodnim zemljištem. Geografski položaj Vinče obezbeđivao je njenim stanovnicima posredničku ulogu između kultura koje su se razvijale na jugu sve do Egejskog mora i na severu do srednje Evrope. Refleksi značajnih zbivanja i promena u materijalnoj i duhovnoj kulturi očitavaju se u pojedinim nivoima kulturnog sloja debljine oko 10 m, koliko se nataložilo dugim boravkom ljudi na ovom mestu. Zato je i razumljivo što se Vinča u arheološkoj nauci srednje i jugoistočne Evrope uzima kao pouzdan reper za proučavanje pojave i razvoja velikog broja neolitskih i eneolitskih kultura ovih područja.

Prvo arheološko iskopavanje u Vinči započeo je Miloje M. Vasić 1908. godine na prostoru od približno 400 m2. Ca manjim prekidima, ti radovi su trajali sve do početka Prvog svetskog rata. Radovi su obnovljeni tek 1924. godine, ali nakratko, jer su materijalne mogućnosti države osiromašene u ratu bile skromne. Srećna okolnost koja je ulila veliku nadu pojavila se kada je, posredstvom pisca Aleka Brauna (Alec Brown) i prijatelja sa ratišta Džon Linton Majresa (John Linton Myres), profesora Univerziteta u Oksfordu, u ruke M. Vasića dospeo jedan oglas iz Times-a, u kome ser Čarls Hajd (Sir Charles Hyde) nudi finansijsku pomoć za istraživanje starina. Uz povoljne preporuke koje su pružala dotadašnja istraživanja u Vinči i uz pomoć engleskih prijatelja, dobijena su značajna finansijska sredstva, kojima su omogućena istraživanja na velikoj površini. Ta istraživanja dobila su i veliki publicitet, posebno u engleskoj štampi (Birmingham Post, Man, Illustrated London News). Vinča se tako između 1929. i 1931. godine našla u žiži interesovanja arheološke nauke i postala nalazište čuveno u celom naučnom svetu.


Vinča - iskopavanje 1924. godine




Sa četiri toma monografije Praistorijska Vinča (Beograd 1932, 1936) i sa četrdesetak bibliografskih jedinica iz pera M. Vasića, završena je druga faza istraživanja Vinče. Do obnove istraživanja u Vinči prošlo je 47 godina. Za to vreme je nalazište bilo prepušteno divljim iskopavanjima, uništavanju profila od strane raznih amatera i kolekcionara. Osnivanjem Odbora za arheološka istraživanja u Vinči pri Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, a naročito angažovanjem predsednika toga Odbora akademika Vase Čubrilovića i potpredsednika Jovana Todorovića, započeta su 1978. godine nova iskopavanja.


Vinča - iskopavanja 1931. godine




U prvo vreme, dok su ispitivani slojevi metalnog doba i srednjeg veka, istraživanjima je rukovodio Nikola Tasić u saradnji sa Gordanom Vujović, a od 1982. godine, kada su započeti radovi na neolitskim slojevima, tu dužnost su preuzeli akademici Milutin Garašanin i Dragoslav Srejović.


Vinča - iskopavanja 1985. godine




Tokom poslednjih deset godina u Vinči su istraženi velika starosrpska nekropola i ostaci iz bronzanog i bakarnog doba, a započeta su i reviziona iskopavanja neolitskih naselja, i to primenom najsavremenijih arheoloških metoda.

Vinča i njena kultura

Vinča je najveće i najcelovitije istraženo neolitsko naselje u Evropi. Na ovom mestu, gde se preko doline Bolečice i Dunava razigrani reljef Šumadije susreće sa banatskom ravnicom, nalazila se između 4500. i 3500. g. pre n. e. metropola jedne sadržajima prebogate kulture. Stoga je Vinča pojam kojim se danas obeležava zenit neolitske kulture u Evropi.

Kulturni sloj Vinče, visok oko 10,5 m, pruža neobično zanimljivu i uzbudljivu sliku. Kao na raskošnom ćilimu u njemu se po vertikali nižu jedan nad drugim rumeni, žuti, mrki, pepeljasti i crni proslojci formirani od ostataka razorenih naselja, spaljenih koliba, velikih rovova i zasutih jama i grobova. Svaki od tih proslojaka, koji obeležava pojedine faze života u Vinči, sadrži prave riznice najraznovrsnijih predmeta: oruđe i oružja od kamena i kosti, posuđe za svakodnevnu upotrebu, raskošno dekorisane ritualne vaze, veliki broj antropomorfnih i zoomorfnih figurina, nakit od raznih vrsta retkih, skupocenih materijala i bezbroj drugih predmeta, izrađenih u samoj Vinči ili pribavljenih iz udaljenih oblasti, iz srednje Evrope, donjeg Podunavlja ili sa Mediterana.


Kulturni sloj u Vinči, debeo 10,5 metara




Mada je praistorijsko naselje u Vinči godinama iskopavano, ipak je ispitan samo njegov središnji deo. Na istraženom prostoru nađeno je, međutim, na hiljade predmeta koji danas krase mnoge muzejske zbirke, a rad na njihovom poučavanju traje s nesmanjenim interesovanjem i danas. Na osnovu tih brojnih i veoma raznovrsnih predmeta, kao i ostataka arhitekture i korišćenih sirovina, može se pouzdano rekonstruisati cela istorija Vinče, odnosno materijalna i duhovna kultura brojnih generacija koje su u njoj živele.


Vinča - grob Bodrogkerestur kulture




Prvo poglavlje Vinčine istorije sačuvano je samo u fragmentima i otuda je nedovoljno jasno. Na osnovu skromnih ostataka najstarijeg naselja, otkrivenih na oko 10,5 m ispod površine, može se zaključiti da je Vinča prvi put naseljena u trenutku kad je kultura srednjeg neolita (starčevačka kultura) već prešla zenit i počela da se bliži svom kraju, verovatno negde oko 4800. godine stare ere. U to vreme jugoslovenski deo Podunavlja bio je gusto naseljen i osnivanje prvog naselja u Vinči treba verovatno rezati za manju grupu kolonista koja je u traganju za slobodnim njivama i pašnjacima napustila neko obližnje veće naselje, locirano u južnom Banatu. Mada je njihovo naselje u Vinči bilo relativno kratkotrajno i malog obima i mada u njihovom stvaralaštvu nije moguće otkriti neki nov, osoben izraz, ipak su ti doseljenici ostavili u Vinči jedan dokument, izuzetno značajan za upoznavanje njihovog fizičkog izgleda i njihove duhovne kulture. To je velika grobnica s prilazom i devet skeleta koja je u centru najstarijeg naselja otkrivena 1931. godine. Ovaj nalaz, jedinstven u okvirima neolitske kulture jugoistočne Evrope, pokazuje da su prvi zemljoradnici Podunavlja pripadali jednom posebnom antropološkom tipu u kome se objedinjuju odlike stare evropske populacije s odlikama gracilnih Mediteranaca. Isto sažimanje starobalkanskih, autohtonih elemenata sa mediteranskim opaža se u starčevačkoj kulturi, odnosno kulturi prvih stanovnika Vinče. Tako najstarija staništa u Vinči imaju, kao i staništa na ostalim naseljima ovog vremena u Podunavlju, najčešće elipsoidne osnove ukopane u les i šatorasti krov od pruća, trske i slame koji naleže neposredno na osnovu. Ove šatoraste kolibe, grupisane u najstarijem naselju Vinče po određenom sistemu oko centralne kolibe, živo podsećaju na arhitekturu starije podunavske mezolitske kulture (kultura Lepenskog Vira).


Antropomorfna figurina iz Vinče




Za iste tradicije se povezuju i stubaste antropomorfne figure ovog vremena, kao i neraščlanjene keramičke posude čije forme jasno upućuju na starije uzore rađene od kamena ili drveta. Međutim, pojedine ornamentalne tehnike primenjene na keramici (na primer, slikane vaze) kao i neki retki materijali korišćeni za nakit (spondilus, paligorskit) jasno pokazuju da su nosioci starčevačke kulture održavali veze sa stanovnicima egejskog i šireg istočnomediteranskog područja. Još cu bili življi kontakti sa oblastima koje leže severnije od jugoslovenskog Podunavlja. Njih potvrđuju nožići od vulkanskog stakla (obsidijana) koje cu stanovnici najstarijeg naselja u Vinči dobavljali iz gornjeg Potisja.




Antropomorfna figurina iz Vinče




Na osnovu raspoloživog arheološkog materijala može se zaključiti da cu prvi stanovnici Vinče živeli u dobrosusedskim odnosima kako sa stanovnicima Panonskog basena tako i južnih oblasti Balkanskog poluostrva. Najstarije naselje u Vinči nije bilo ni ograđeno ni utvrđeno, a nalazi iz šatorastih koliba vezuju se za mukotrpni ali i spokojni život seljaka čija je svakodnevica bila ispunjena napornim radom na izradi kamenih alatki i raznih keramičkih proizvoda, a svakako i stalnom brigom za useve, za stoku i ulov. Stanovnici najstarijeg naselja u Vinči nisu, međutim, mogli da za duže vreme ubiraju zaslužene plodove svoga truda. Već sredinom V milenija stare ere otpočinju lančani pokreti neolitskih populacija u Trakiji i donjem Podunavlju koji nešto kasnije zahvataju i oblasti oko Vinče. Ovo previranje izazvano je laganom penetracijom anadolske halkolitske kulture tipa Čan Hasan - Bejdžesulčan koja se prema Balkanskom poluostrvu kretala u dva smera: suvozemnim putevima, od jugoistočne Trakije prema Podunavlju, i maritimnim komunikacijama, od srednje Grčke do severne Dalmacije. Kao posledica ovog strujanja, pri kome se anadolske forme sažimaju s lokalnim autohtonim oblicima, nastaju na celom Balkanskom poluostrvu i srednjem Podunavlju kulture mlađeg neolita. Tako u dodiru sa novim doseljenicima i podunavska starčevačka kultura prerasta u novu, vinčansku kulturu.


Minijaturni žrtvenik iz Vinče




U ovim nemirnim vremenima Vinča je u jednom trenutku, verovatno negde oko 4500. godine stare ere, potpuno opustela. Teško je oceniti koje je vreme proteklo pre obnove i bujanja novog života u Vinči. Svakako da taj period nije bio dugotrajan jer je neposredno iznad napuštenih šatorastih staništa podignuto novo, veliko naselje čiji cu žitelji generacijama ostali na tom tlu negujući i šireći blizu 1000 godina jednu osobenu kulturu mlađeg neolita kojoj je Vinča dala ime.


Pehar iz Vinče




Duh nove kulture i novog načina života manifestovan je jasno u arhitekturi. Pri izgradnji novog naselja posebna pažnja obraćena je rasporedu kuća. Od njih cu, nažalost, ostale očuvane samo osnove, ali je utvrđeno da cu sve bile orijentisane u pravcu jugoistok-severozapad, da cu imale četvorougaone, gotovo kvadratne osnove, vertikalne zidove i krov na dve vode.


Zoomorfna posuda iz Vinče




Kao građevinski materijal i dalje je korišćeno drvo i glina, ali sam građevinski postupak obogaćen je novim detaljima i znanjima, kao na primer nivelisanjem, stabilizacijom podloga, izolacijom od vlage, oblepljivanjem zidova i njihovim bojenjem. U razdoblju od hiljadu godina Vinča ostaje ušoreno, ograđeno naselje sa istim sistemom komunikacija. Vremenom se jedino stambeni prostor uvećava i funkcionalno razuđuje. Dok cu prve kuće redovno jednoćelične i dovoljne za život samo jedne manje porodice, u mlađim naseljima otkrivene cu velike pravougaone građevine od 40 do 60 m2 sa većim brojem prostorija i ugrađenim "nameštajem" (banci, peći, mangani, dolapi, stolovi).


Ritualna vaza iz Vinče




Kontinuitet kulture još izrazitije potvrđuju pokretni arheološki nalazi, na prvom mestu keramičke izrađevine - posuđe i antropomorfne figurine. Ove dve velike grupe nalaza, kroz koje je ispoljen i visoko razvijen smisao za umetničko oblikovanje, krajnje osetljivo održavaju sve životne situacije brojnih Vinčinih generacija, odnosno dinamiku vinčanske kulture u celini. Na osnovu stilskih odlika keramike i antropomorfne plastike mogu se najlakše utvrditi osnovne etape života u Vinči, odnosno izvršiti periodizacija kulture mlađeg neolita u srednjem Podunavlju.


Lonac sa urezanom dekoracijom iz Vinče




Utemeljenje, rast i najviši uspon vinčanske kulture ilustruju arheološki nalazi otkriveni u Vinči na dubinama između devetog i šestog metra. U ovom razdoblju, koje se metodom S-14 može datovati okvirno između 4500. i 3800. godine stare ere, stanovnici Vinče i njihovi saplemenici ostvaruju kulturu osobenog stila koja daleko zrači i superiorno dominira najvećim delom srednje i jugoistočne Evrope. Vinčanska kultura posedovala je oko 4000. g. pre n. e. teritoriju veću od teritoriju bilo koje druge neolitske kulture u Evropi, a pojedina njena naselja, na primer Vinča, Potporanj, Selevac ili Divostin, premašala cu veličinom i brojem žitelja ne samo sva istovremena neolitska naselja već i prve gradove koji cu znatno kasnije nastali u Mesopotamiji, Egeji i Egiptu. Zajednice tih velikih naselja prilagođavale cu svoje osnovne delatnosti lokalnim uslovima. Tako se u nekim naseljima veća pažnja poklanjala zemljoradnji i stočarstvu, a u nekima tkačkoj radinosti i trgovini, dok cu se u onima koja u svojoj okolini imaju retke sirovine začeli rudarstvo i razne vrste zanata.


Antropomorfna posuda iz Vinče




Specijalizovane delatnosti omogućile cu brz privredni uspon, društveno raslojavanje i opšte bogaćenje svih zajednica vinčanske kulture. Zajednice u Šumadiji, Banatu i Sremu brižljivom obradom zemlje i negom krupne stoke stvorile su viškove proizvoda, koji su im omogućavali da od susednih etno-kulturnih grupa dobijaju sirovine koje nisu imali na svojoj teritoriji, na prvom mestu erdeljski obsidijan, dragocenu sirovinu za izradu srpova i preciznih alatki. S druge strane, stabilnost privrede omogućila je vinčanskim zajednicama da izvestan broj svojih članova oslobode neposredne proizvodnje, odnosno da ih usmere na posebne delatnosti, prvenstveno na iznalaženje lokalnih sirovina ili njihovu preradu.


Posuda sa tri nožice iz Vinče




Na taj način stanovnici Vinče došli su do cinabarita, koji je vađen u Šupljoj steni ispod Avale, kao i do nekih drugih retkih stena i minerala (alabaster, mermer). Vinča je iz tih razloga postala i najveće tržište jugoistočne Evrope, i to ne samo zbog izuzetne vrednosti sopstvenih proizvoda već i zbog retkih sirovina ili predmeta koji su u nju dopremani iz Transilvanije, gornjeg Potisja, donjeg Podunavlja pa čak i sa obala Egejskog i Jadranskog mora.


Antropomorfna figurina iz Vinče




Široka razmena dobara i razvoj komunikacija oslobodili su tvorce vinčanske kulture grčevito vezanosti za maleni komad zemlje i predačke navike, dali su polet njihovoj mašti i omogućili im da naslute nove svetove i uspostave odnos pun poverenja prema prirodi, životu i budućnosti. Vinča i još nekoliko neolitskih naselja u blizini Vršca (Potporanj), Kragujevca (Grivac, Divostin), Titove Mitrovice (Valač) i Prištine (Predionica) postaju veliki religiozni centri, a istovremeno i umetnička žarišta koja presudno utiču na likovno stvaralaštvo svih neolitskih zajednica srednje i jugoistočne Evrope. Na stotine i hiljade glinenih figurina i ritualnih vaza, otkrivenih u pomenutim naseljima, ne ukazuju samo na izuzetnu maštovitost i umetničku nadarenost njihovih tvoraca već i na razvijeno mitotvorstvo i naglo razgranavanje magijsko-religijske prakse u okvirima vinčanske kulture.


Sedeća antropomorfna figurina iz Vinče




Tematska raznolikost glinenih figurina (nage ili obučene figure žena i muškaraca u stojećem, klečećem ili sedećem stavu, figure s maskama na licu, hermafroditske figure) i njihov stilski razvoj od naturalističkih preko realističkih do sasvim apstraktnih formi sigurni su dokaz da je u vinčanskoj kulturi prevladana primitivna magija, odnosno da je oformljena jasna religijska misao. Ta misao, sudeći po izgledu glinenih idola i raznovrsnih kulturnih predmeta izražavana je u ritualima i motivima povezanim sa smenom godišnjih doba, setvom i žetvom, rađanjem i umiranjem, kao i stalnom obnovom života, likovno najpotpunije izraženom prikazom žene sa detetom u naručju. One vinčanske zajednice koje se nisu opredelile za zemljoradnju i stočarstvo već za pronalaženje i obradu novih sirovina stvorile su, međutim, sasvim drugačiji duhovni svet.


Vaza potiske kulture iz Vinče




Zajednice koje su živele između visova Kučajne i Deli Jovana, u blizini pećina, velikih pukotina i toplih izvora, rano su naslutile da u utrobi zemlje, u potpunoj tami, nastaju, rastu i sazrevaju najrazličitije stene i minerali. Pripadnici tih zajednica prvi su u Evropi prodrli u taj začarani podzemni svet, izneli na svetlost dana njegove plodove i, uz pomoć vatre, naterali ih da se preobraze u novu materiju - u metale, u konkretnom slučaju u bakar. Otkrićem velike tajne preobražaja materije ovi prvi evropski rudari i kovači upleli su se u procese kosmičkog života i vezali za jedan poseban svet bogova i heroja. Posle otkrića bakra, njihova mašta naselila je celu prirodu bezbrojnim tajanstvenim bićima - palčićima, vilama i vilenjacima, koji su se pridružili demonima žita i duhovima plodonosnog drveća. Taj osoben sakralni svet, koji je u vinčanskoj kulturi uspostavljen najkasnije početkom IV milenijuma pre nove ere, održao se na Balkanskom poluostrvu sve do vremena širenja hrišćanstva, a jedan njegov deo verovatno je ugrađen i u temelje najstarije zabeležene evropske mitologije - u starogrčke mitove o Demetri, Dionisu i božanskom kovaču Hefestu.


Vaza potiske kulture iz Vinče




Vinčanska kultura bila je u zenitu sve do oko 3800. g. pre n. e. Ostaci naselja i pokretni arheološki nalazi otkriveni na dubinama između šestog i drugog metra kulturnog sloja Vinče, datovani metodom S-14 u razdoblje između 3700. i 3500. godine stare ere, pokazuju da Vinča postepeno gubi svoj pređašnji značaj i da se vinčanska kultura u celini lagano gasi. Najpre se zapaža da su naselja iz ovog dela kulturnog sloja znatno manja od prethodnih i da se u jednom momentu pristupa izgradnji novog odbrambenog sistema. Mada se i dalje nastavlja lokalna proizvodnja svih vrsta oruđa i keramičkih proizvoda, ipak je karakteristično da je broj importovanih objekata sve veći i da se sve češće podražavaju uzori iz tuđinskih kultura. Očigledno je da umesto metropole koja zrači, Vinča sad postaje samo mesto koje sabira elemente sa najrazličitijih strana. Ovaj opšti zamor, ispoljen kako u neoriginalnoj keramičkoj proizvodnji tako i u izradi antropomorfnih figurina, izazvan je pronalaskom i sve češćom upotrebom metala, u prvom redu bakra i zlata. Otkrićem ovih metala narušava se ranija kulturna ravnoteža i otpočinje raspadanje strukture neolitskog sveta.


Zdela iz Vinče




Svi ti događaji delovali su snažno na materijalnu i duhovnu kulturu Vinčinog stanovništva. U prvom trenutku podstreci sa strane imali su pozitivno delovanje jer sažimanjem tradicionalnih formi s elementima novog stila nastaje u Vinči kratkotrajni renesans kulture okarakterisan u prvom redu originalnim oblicima antropomorfne plastike i novim ornamentalnim tehnikama na keramici. Pri ovoj novoj stilskoj sintezi antropomorfne figurine zadržavaju u osnovi još realističke oblike, ali ranije trodimenzionalno modelovane površine postaju ravne, a plastično modelovani detalji postepeno se shematizuju i pretvaraju u teško razumljive ornamentalne znake. Ovaj dosledno sproveden ornamentalan stil ima za cilj da pomoću jedne vrste crteža i senčenja kompenzuje izgubljen smisao za treću dimenziju.


Antropomorfna figurina iz Vinče




Na izvesnim statuetama primenjeno je i bojenje kojim je još više naglašen pikturalni karakter novog ornamentalnog stila. Otuda urezani ili slikani detalji na Vinčinim figurinama ne označavaju ni odelo, ni tetovirane znake, već nastaju kao rezultat razvoja stila koji se kreće od trodimenzionalnih realističkih oblika ka linearno-apstraktnim formama. Formiranje ovog stila mora se vezati za tehniku rezanja i ukrašavanja metalnog lima i kosti. Kao što je u toku starije etape vinčanske kulture glina određivala osnovne oblike antropomorfnih statueta, tako u mlađoj etapi figurine od metalnog lima i kosti postaju nosioci linearno-apstraktnog stila koji se sa više ili manje uspeha transponuje i u druge vrste materijala.


Prosopomorfni poklopac iz Vinče




Nasuprot figurinama, posuđe je mahom neukrašeno. Ova činjenica, naizgled kontradiktorna, u stvari se dobro slaže s osnovnom stilskom koncepcijom kojoj je strana treća dimenzija i prostorno razbijanje ukrasnih motiva. Stoga se sad i favorizuje samo slikana dekoracija izvedena pastoznom bojom ili inkrustacijom, dok su druge ornamentalne tehnike uglavnom zanemarene. Više se ne primenjuju neprekinuti ukrasni motivi (tekuća spirala, meandar), već su svi ornamenti ili prostorno ograničeni (metopski stil) ili vezani za pojedine delove vaze.


Antropomorfna figurina (The Lady of Vinca)




Ovaj strog tektonski stil na keramici, kao i ornamentalno-apstraktne forme plastike, izraz je ozbiljnije krize izazvane uvođenjem metala u još izrazito agrikulturnu sredinu. Sa razvojem metalurgije bakra formiraju se postepeno i novi ekonomsko-društveni odnosi koji se suprotstavljaju tradicionalnom načinu života. Stanovnici Vinče nisu bili spremni da prihvate progresivnu ekonomsko-društvenu strukturu i nove bogove već dostignute u kulturama susednih područja. U takvoj životnoj situaciji bilo je potrebno stare bogove Vinče što više uzdići i suprotstaviti ih stranačkim božanstvima. Otuda se sad u Vinči formira jedna nova religioznost dokumentovana prvenstveno poznatom ikonografskom shemom majke s detetom u naručju, opšte hraniteljice i velike gospodarice. Ovi numeni, bez prave moći i lica, sagoreli su zajedno s kolibama njihovih tvoraca pri naletu invazionih kultura bakarnog doba. U Vinčinom kulturnom sloju, na oko 2 m ispod površine, danas se još dobro vide zgarišta poslednjeg naselja. Ovaj horizont označava poslednje veliko poglavlje istorije Vinče - istorije duge oko petnaest vekova, ispunjene značajnim kulturnim ostvarenjima i uzbudljivim događajima.


Reljef sa prikazom majke sa detetom iz Vinče




U Vinči je život nastavljen i kasnije, sve do dolaska Rimljana u naše krajeve, ali ne više sa istim intenzitetom niti na istom prostoru. Danas je iz Vinče poznat niz nalaza iz bakarnog, bronzanog i gvozdenog doba (kao i starosrpski lokalitet - prim. PR). To cu, međutim, samo tragovi, često veoma značajni za razumevanje izvesnih pojava u praistorijskoj kulturi srednjeg Podunavlja, ali cu oni za istoriju Vinče od drugorazrednog značaja. Čini se da je Vinčino tlo očuvalo svoju privlačnu snagu i u civilizaciji našeg veka. Odmah uz praistorijsko naselje danas se diže impozantna građevina Instituta za nuklearne nauke "Boris Kidrič".

Vinča - arheološki park


Maketa Arheološkog parka u Vinči




Generalnim urbanističkim planom razvoja Beograda, priobalni pojas Dunava u zoni Vinče proglašen je arheološkim parkom. Taj budući arheološki park u Vinči sastojaće se iz Muzeja neolita srednjeg Podunavlja, Međunarodnog centra za proučavanje neolita srednjeg Podunavlja, konzervatorsko-radioničkog bloka, kao i slobodne površine parka (autor projekta: arhitekt-urbanista, Bratislav Stojanović, član Odbora pri SANU za arheološka istraživanja u Vinči).



http://www.rastko.org.yu/arheologija...img/img_25.jpg

Antropomorfna figurina iz Vinče




Muzej neolita srednjeg Podunavlja treba da očuva odabrani deo samog nalazišta ("nalazište kao trajni eksponat"), da obezbedi muzejsku postavku predmeta nađenih u Vinči, da omogući izlaganje odabranih predmeta sa ostalih neolitskih lokaliteta u srednjem Podunavlju i da obezbedi prostor za tematske izložbe. Tako projektovan, muzej je delom "arhitektonska opna" koja štiti i prezentuje nalazište - vertikalni profil kulturnih slojeva od najvišeg do najdubljeg, visine od oko 10 m, i najstarije praistorijsko naselje u Vinči. Posetioci će se kretati rampama i stepenicama od jednog do drugog eksponata; biće to u stvari jedinstven prostor ispresecan platoima i galerijama, u kome će se omogućiti uvid u život koji se odvijao na ovom mestu u dalekoj praistorijskoj prošlosti. Ostali deo ima karakter klasičnog arheološkog muzeja u kome cu izloženi odabrani eksponati, kao opšta i usaglašena naučno-kulturna informacija o arheološkim nalazima u srednjem Podunavlju. Međunarodni centar za proučavanje neolita srednjeg Podunavlja treba da postane mesto za razmenu iskustava, saradnju i usaglašavanja naučnih dometa arheologa o neolitu jugoistočne Evrope. Tu bi se održavali odgovarajući međunarodni kongresi, simpozijumi, savetovanja, seminari i slični skupovi.


Antropomorfna figurina iz Vinče

("Sijamski blizanci")




Glavni sadržaj centra su: sala za plenarne sastanke, skupove, predavanja, saopštenja, manje sale za rad po grupama, odnosno za rad po komisijama, kabineti za individualni rad, biblioteka, kancelarije za rad organizatora međunarodnih aktivnosti i tekući rad centra. Potrebno je napomenuti povoljnosti koje za ovakve aktivnosti pruža Beograd kao značajan centar naše zemlje, u kome su institucije kao što su Srpska akademija nauka i umetnosti, Centar za arheologiju Filozofskog fakulteta, Narodni muzej, Muzej grada Beograda, Centar "Sava" u Novom Beogradu i sl.

Konzervatorsko-radionički blok obezbeđuje prihvatanje nalaza sa terena, njihovu klasifikaciju i rekonstrukciju, kao i crtanje i fotografisanje. Tu su i laboratorije za utvrđivanje apsolutne hronologije primenom fizičko-hemijskih metoda i laboratorije za paleozoološke i paleobotaničke analize. Takođe su predviđene i ostale radionice i laboratorije (konzervatorska radionica, fotolaboratorija itd.). Tu je i centralni arhiv: kartoteka, fototeka, filmoteka i ostali arhivski i dokumentacioni materijali.

Navedeni sadržaji, Muzej neolita srednjeg Podunavlja, Međunarodni centar i konzervatorsko-radionički blok, smešteni su u jedinstvenom arhitektonskom objektu. Iako svaki od ovih sadržaja predstavlja zaokruženu funkcionalnu celinu i može samostalno da egzistira - on je istovremeno i deo sinhronizovane namene i uloge Arheološkog parka kao celine.


Zoomorfna figurina iz Vinče






3. Slobodne površine - park zauzimaće najveći deo arheološkog nalazišta. (Ukupno zaštićena površina iznosi šest hektara na višoj koti i oko dva hektara priobalne zone). Uz sam arhitektonski objekat, sa njegovim poluotvorenim i nadkrivenim delovima, sve je u zelenilu. Taj zeleni prostor, ispresecan pešačkim stazama, imaće odgovarajuću estetsku i dendrološku ulogu u okviru šireg pejzažnog uređenja priobalnih površina i zaštićene prirodne okoline grada. Ozelenjavanjem će se pratiti nedevalviran karakter pejzaža. Pri izboru zelenih kultura pokušaće se da se održi izvestan botanički kontinuitet, od praistorije do današnjih dana, u ovom delu Podunavlja.

Donji, priobalni plato, obaloutvrda i prostor do vertikalnog profila, urediće se kao korisna, zatravljena površina po širem gradskom konceptu uređenja dunavskog priobalja.

Tako će Arheološki park, iako celina za sebe, biti i svojevrsni izletničko-turističko-rekreativni sadržaj beogradskog priobalja. Zato će se i dalje negovati navika da se sa obale lovi riba, da se njoj pristupa čamcima kao i izletničkim i javnim gradskim plovilima. Na obali je predviđen i mali informativno-turistički objekat.

U veznim, poluotvorenim prostorijama, kao i po celom parku - biće izloženi i eksponati na otvorenom prostoru. Po pravilu to će biti rekonstruisane praistorijske kuće, odnosno delovi kuća, makete naselja, odnosno njihovih delova a sve prema saznanjima sa kojima se raspolaže i do kojih će se dolaziti u toku istraživanja. Ti eksponati biće edukativnog karaktera; oni će ce vremenom popunjavati, menjati, odnosno zamenjivati - na osnovu novih rezultata i saznanja.

Nikola Tasić
Dragoslav Srejović
Bratislav Stojanović

rammstein 17.02.2007 01:56

Paleolitska religija
 
Paleolitska religija

(Odrednica preuzeta iz Leksikona religija i mitova drevne Evrope, sastavili Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović i Dragoslav Srejović, Savremena administracija, Beograd, 1992)

Podrazumeva religijska shvatanja, kultove i rituale ranog čovečanstva, tj. najstarijih predstavnika ljudskog roda - Homo habilisa, Homo erectusa, Homo sapiensa i fosilnog Homo sapiensa, koji su tokom ledenog doba (pleistocena) ostvarili kulture starijeg kamenog doba (paleolita). Tokom tog dugog razdoblja, čije se trajanje procenjuje na približno dva miliona godina, postavljeni su temelji religijskog mišljenja celog čovečanstva: izvršena je sakralizacija pojedinih elemenata prirode i prirodnih pojava, razdvojeno je profano od sakralnog i utvrđeni su načini komuniciranja sa natprirodnim, odnosno božanskim svetom i silama. Sve religije kasnijih razdoblja baštine elemente religijskog života koje su uspostavili Homo habilis i Homo erectus tokom starijeg paleolita (pre približno dva miliona i 120000 godina), Homo sapiens tokom srednjeg paleolita (pre približno 120000 i 40000 godina) i Homo sapiens sapiens fosilis tokom mlađeg paleolita (pre oko 35000 i 10000 godina).

Paleolitsku religiju je mogućno rekonstruisati jedino na osnovu arheoloških nalaza. Ti nalazi su brojni, ali se najvećim delom svode na kamene rukotvorine namenjene svakodnevici. Sporadični arheološki nalazi iz pouzdano sakralnog konteksta potiču tek iz srednjeg paleolita, a njihov broj i vrste naglo se uvećavaju tokom mlađeg paleolita. S druge strane, arheološka građa jasno pokazuje da kulturni razvoj tokom paleolita nije tekao u svim oblastima ravnomerno, odnosno u Evropi se veoma rano izdvajaju regionalne kulture sa osobenom tehnologijom izrade oruđa, ekonomikom društvenim ustrojstvom i religijom. Iako su sve zajednice kamenog doba male i usredsređene na lov i sakupljanje hrane, ipak se na karti Evrope iz tog doba razlikuju oblasti koje su u kulturnom smislu vodeće od onih koje su kulturno zaostale ili marginalne. Sve to pokazuje da ni najranije čovečanstvo nije imalo jedinstvenu religiju. Zbog toga je, pod odrednicom paleolitska religija, mogućno samo naznačiti elementarne forme religijskog mišljenja i ponašanja ljudi u ledeno doba.

O najranijem čovečanstvu, a samim tim i o prvobitnoj religiji veoma se malo zna jer se arheološka građa s početka ledenog doba svodi na kamena oruđa nađena u istočnoj Africi (Kenija, Tanzanija). Tvorac tih oruđa, takozvani vešti čovek (H. habilis) koji je hodao uspravno, bio omnivor i imao moždanu zapreminu od 600 do 800 cm3, ustanovio je osobenu i dugovečnu kulturu, nazvanu kultura oblutaka. U toj kulturi najveća pažnja poklanja se kamenu, najčešće oblutku, neuobičajenom bilo po obliku, boji, sjaju ili tvrdoći, bilo po prirodnom okruženju, po vezanosti za određeni izvor, reku, procep, pećinu ili neki drugi osobeni ambijent. U svim prebivalištima H. habilisa nađeno je nekoliko tipova oruđa proizvedenog primenom jednoobrazne tehnike, kao i nerukotvoreni kamen donesen sa veće ili manje udaljenosti. Brižno odabiranje kamena i njegovo samo delimično preoblikovanje - dva postupka koji su jasno dokumentovani u svim najstarijim ljudskim prebivalištima - neophodno podrazumevaju određeno poštovanje osnovne sirovine za izradu oruđa, tj. sakralizaciju kamena.

Teško je naslutiti, koja je sve svojstva H. habilis pridavao kamenu, ali svi posvedoči postupci u izradi prvih kamenih rukotvorina pokazuju da je već u najranijem razdoblju kulturne istorije čovečanstva pojedinom kamenju pridavana izuzetna moć, tj. da su bila stvorena uverenja o natprirodnim silama utelotvorenim u određenoj steni ili kamenu. Te prve religijske ideje verovatno su delimično sačuvane u kolektivnom pamćenju kasnijeg čovečanstva, na šta upućuju poštovanje amorfnog kamena u religijama drevne Evrope (v. Betil) i pojedina mesta u Starom zavetu, gde je svetost prirodnog, ljudskom rukom neokaljanog kamena posebno naglašena. Neobrađeni kamen smatran je svetim i savršenim, a s obzirom na to da ga ljudska ruka skrnavi, neophodno je da se pre njegove obrade obave određeni obredi pokajanja. Utvrđen redosled gestova koji je H. habilis koristio prilikom izrade prvobitnog oruđa zapravo ukazuje da je preoblikovanje kamena veoma dugo bilo svojevrstan obredni čin. Za neke od najstarijih kamenih rukotvorina, na primer za pravilno oblikovanje kamene kugle, takozvane sferoide, nije izvesno da su imale bilo kakvu praktičnu namenu, a i izrada funkcionalnih oblika - raznih cepala ili sečiva - svakako da nije obavljana bez magijskih obreda, jer je bilo potrebno osigurati njihovu uspešnost, trajnost ili ubojitost. Već u tom najranijem razdoblju stvorene su verovano prve predstave o magijskim silama skrivenim u oruđu i oružju.

Počev od pre približno 1,600.000 godina, rukotvorine od kamena, tehnički i oblikovano sve raznovrsnije, osim u Africi, pojavljuju se i u jugoistočnoj Aziji, a pre oko 1.500.000 godina i u Evropi. Njihov tvorac, nazvan uspravni čovek (H. erectus), koji je imao zapreminu mozga od 800 do 1200 cm3, ostvario je takozvanu ašelsku kulturu, okarakterisanu ručnim klinom, univerzalnim kamenim oruđem oblikovanim sa izrazitim smislom za simetriju. Tehnološki progres, jasno uočljiv u proizvodnji oruđa ašelske kulture, motivisan je verovatno sve intenzivnijom vezanošću H. erectusa za kamen, tj. daljom sakralizacijom osnovne sirovine. Uočeno je da na najsavršenije oblikovanim i najvećim ručnim klinovima nema tragova upotrebe i da su takvi primerci ostavljani na određenim mestima. Te činjenice, kao i podatak da su pojedini primerci neupotrebljivi jer su dugi više od 40 cm i teški po nekoliko kilograma, utvrđuju sakralni karakter ručnog klina. Ti veliki i izuzetno vešto oblikovani ručni klinovi mogli bi biti oznaka vlasti i autoriteta, moćni fetiši, kamenje munje koje stvara oganj i povezuje nebo i zemlju, kultni instrument, votivni dar ili, pak, deo rituala inicijacije kojim onaj koji se posvećuje svoju zrelost dokazuje majstorskom obradom ručnog klina.

Sa veštinom obrade kamena povezana je verovatno i veština ovladavanja vatrom. Varnice koje vrcaju prilikom okresivanja kamena uverile su rano čovečanstvo da magijske sile kamena vezuju za sebe i sile svetlosti i toplote. Svako okresivanje oslobađa za trenutak te sile, ali je tek H. erectus u razdoblju od pre približno 500.000 - 400.000 godina otkrio način da iskru iz kamena trajno održi, da je preobrazi u stalno goreći plam, u vatru.

Najstarija vatrišta u Evropi arheološki su dokumentovana nagorelim oblucima koji se u svim kasnijim razdobljima praistorije smatraju najboljim čuvarima vatre i toplote. Odomaćenje vatre podrazumeva uvođenje mnogih odredbi u vezi s njenim održavanjem, na kojima se zasnivaju sva kasnija verovanja i rituali vezani za ognjište. Vatra je iz osnova preobrazila život ranog čovečanstva: izmenila je ishranu ljudi, umanjila strah od hladnoće, mraka i zveri, produžila vreme individualnog delovanja i društvenog okupljanja, a time bitno doprinela razvoju verbalne komunikacije, čuvanju tradicija, razigravanju mašte i stvaranju atmosfere pogodne za ispredanje legendi i mitova. Zbog toga osnovna verovanja vezana za vatru i ognjište treba datovati najkasnije u razdoblje od približno pre 400.000 godina.

U razdoblju od pre oko 300.000 - 120.000 godina u Evropi i ostalim oblastima starog sveta formira se nov antropološki tip, nazvan umni čovek (H. sapiens), koji se razvija u dva smera - u Aziji prema tipu savremenog čoveka (H. sapiens sapiens), a u Evropi prema jednoj osobenoj ljudskoj vrsti, prema takozvanom neandertalskom čoveku (H. sapiens neandertalensis) sa moždanom zapreminom koja doseže ili čak nadmašuje moždanu zapreminu današnjih ljudi. Neandertalac je bitno promenio tradicionalnu kulturu i prvi uspostavio kult mrtvih i verovanja o zagrobnom životu. Mahom je živeo po pećinama, gde je uspostavio prisni odnos sa svetom stenom. U kulturi koju je ostvario (tzv. mustijerska kultura) uočava se sve izrazitije razdvajanje tehničke od simboličke misli, a postepeno i osamostaljivanje likovnih zamisli. U srednjem paleolitu (između 120.000 i 35.000 g. pre n. e.) naglo su se umnožila simbolička i sakralna značenja kamena, a otkrivene su i praktičke i simboličke vrednosti još nekih sirovina, pre svih kosti, rožine i slonovače. Pojedine vrste mekih stena, upadljivo kolorisane, razvile su kod neandertalca osećanje za boje. U njegovim prebivalištima otkriveno je grumenje mineralnih boja, najčešće oksid gvožđa (oker) i oksid mangana, a ređe kalcinisani hematit, pirit i galenit. S druge strane, na nekoliko nalazišta je uočeno da su sva oruđa izrađivana od kamena iste boje. Pretpostavlja se da je bojom označavana pripadnost određenoj grupi ili da su prilikom raznih rituala njome ukrašavani obnaženi delovi tela. Činjenica da su u nekoliko slučajeva pokraj skeleta neandertalca nađeni komadi okera jasno dokazuje da se simbolika boja utvrđuje u tom razdoblju.

Neandertalac je prvo ljudsko biće koje je svoje mrtve s pijetetom sahranjivalo i tom prilikom povezivalo sa kamenjem. Na nekoliko mesta u Francuskoj i Italiji pokojnik je zaštićen lomljenim kamenom, oblucima ili kamenim pločama. U Regurduu (Francuska) pokojnik je položen na veliku gomilu kamena, pokraj koje je sagrađena kamena konstrukcija za skelet medveda. Ta i nešto jednostavnije konstrukcije u pećini Monte Čirčeo (Italija) anticipiraju celokupnu kasniju funeralnu arhitekturu u kojoj kamen zadobija simboličnu vrednost jer štiti i učvršćuje ono što zaslužuje najveći pijetet i što se smatra najvećom svetinjom.

Na pojedinim skeletima neandertalca primećeni su tragovi izvesnih oboljenja koja su dovodila do sakatosti ili nesposobnosti za kretanje i rad. Činjenica da su i takvi članovi zajednice negovani i s pijetetom sahranjeni ukazuju na humana osećanja neandertalaca. Mrtvi su sahranjivani u stavu spavača, tj. polagani su na bok, najčešće desni, sa povijenim kolenima. U La Ferasiju (Francuska), u grobovima odraslih i dece nađene su brižno oblikovane kamene alatke kao grobni prilozi. Da je ljudskoj glavi ukazivano posebno poštovanje, pokazuju izdvojeno sahranjene lobanje ili običaj d se bazalna strana lobanje proširuje kako bi se izvukao mozak. Zajednica neandertalaca koja je naseljavala Krapinu (Hrvatska) lomila je kosti pokojnika s namerom da dođe do srži. Ti tragovi kanibalizma upućuju u stvari na ritualno kušanje mesa umrlih srodnika, kakvo je posvedočeno u mnogim kasnim kulturama, kao i u kulturi današnjih zaostalih zajednica. Kult lobanje i ritualna antropogafija možda su čak bili poznati i H. erectusu, jer na to upućuju činjenice da su ostaci te ljudske vrste najčešće nalaženi u fragmentima. Za kult predaka se verovatno vezuje i elipsoidna pločica od mamutovog zuba obojena okerom, koja je nađena u Tati (Mađarska), a koja veoma mnogo podseća na čuringe kod današnjih zaostalih zajednica.

Skladištenje kostiju medveda u kamenoj konstrukciji u Regorduu, kao i stavljanje medveđih lobanja u pećinske niše, koje je dokumentovano na više mesta u alpskom prostoru, a i u Jugoslaviji (Veternica), teško je pouzdano protumačiti. Takvi nalazi upućuju na zaključak da je čovek srednjeg paleolita uspostavio bliski odnos sa određenim vrstama životinja i da je njihove kosti brižno sakupljao i slagao, možda s ciljem da se iskupi za njihovo ubistvo ili obezbedi njihovo oživljavanje.

Neandertalac je tvorac i najstarijih sakralnih konstrukcija. Neke pećine ili pojedine odaje u njima preobražene su u svetilišta na taj načni što su u njima formirane gomile od sferoidnih krečnjačkih oblutaka (npr. u Hijeninoj pećini kod Arsir Kira u Francuskoj) ili tako što je ljudsku lobanju polagao u venac od kamena (npr. u pećini na Monte Čirčeu u Italiji). Slične gomile oblutaka nađene su i u nekim prebivalištima neandertalaca u Africi, i to pokraj izvora. Ostaje neizvesno da li su te gomile žrtvenici, zavetni darovi ili obeležja mesta epifanije natprirodnih sila. Postoje mnoge analogije u kasnijim kulturama: kamene gomile u grčkom svetu posvećene Hermesu i one iz Starog zaveta koje su znak božanske prisutnosti i obeležje magijskih mesta. Pomenute konstrukcije pokazuju da je kamen, a posebno oblutak, u srednjem paleolitu povezan sa onim što je u svim kasnijim razdobljima smatrano svetinjom: sa grobom i precima, sa svetim mestima i sa boravištima natprirodnih bića. Te konstrukcije anticipiraju kamenu grobnicu, kameni žrtvenik, kameni omfalos i idol.

Arheološki i antropološki nalazi iz slojeva datovanih između 35.000 i 30.000 g. pre n. e. dokumentuju dramatična zbivanja koja nalikuju na veliki genocid: nov antropološki tip - čovek u savremenom smislu reči (H. sapiens sapiens) potiskuje neandertalca, koji gubi identitet i lagano izumire. Danas se samo sluti poreklo savremenog čoveka. Nekoliko antropoloških nalaza iz južne Afrike i Azije ukazuju da tamo već pre približno 60.000 godina nastaje H. sapiens sapiens, koji je oko 35.000 g. pre n. e. naseljavao celu Evropu. Njegova prednost nad neandertalcem ne zasniva se na većoj moždanoj zapremini već jedino na razvijenoj tehnologiji i psihičkoj superiornosti, manifestovanoj prvenstveno u umetničkom stvaralaštvu i religiji.

Za razliku od arhajskog H. sapiensa i neandertalca, H. sapiens sapiens fosilis nije svoje likovne i religijske zamisli samo prenosio na stenu i kamen već je umeo i da ih vizuelno opredmeti: na pećinskim zidovima je linijama i bojama predstavio bića koja su zaokupljala njegovu maštu, najčešće bremenite životinje, a kamen je preoblikovao u skulpture, najčešće u žensku figuru sa naglašenim odlikama materinstva. Suština mitskog koncepta koji je na ovim predstavama očigledan sastojala se verovatno u povezivanju čoveka i svih živih bića sa kamenom, možda i u rađanju ljudi i životinja iz kamena. Na mnogim nalazištima u Francuskoj i Italiji likovi životinja bukvalno kao da sami nastaju iz pukotina i neravnina kamenih pećinskih zidova i svodova, koje sugerišu njihove glave ili delove tela. Kako se u tim slučajevima dodatnim linijama i bojama, najčešće crvenim okerom, ostvaruje celovit prikaz određene životinje, na primer bizona ili konja, čini se da se likovnom predstavom iz stene izmamljuje samo ono što se pretpostavljalo da ona od ranije u sebi nosi i krije. Na pećinskim zidovima često su pokraj životinja prikazane ljudske šake ili su primetni plići i dublji zarezi i tragovi udaranja kamenom. Sve to ukazuje da je čovek u tom razdoblju slikanjem, graviranjem i vajanjem obavljao određeni ritual i da je oslikavanjem pećinskih zidova i modelovanjem reljefa i figurina podsticao obnavljanje života. Možda su već tad anticipirani kasniji mitovi o rađanju iz kamena (mit o Deukalionu i Piri ili Mitri).

Oslikane pećine, od kojih su najreprezentativnije one iz Franko - kantabrijske oblasti, glavni su izvori za upoznavanje religije mlađeg paleolita. Na zidovima tih pećina predstavljene su životinje, mahom bovidi, ekvidi i cervidi, ređe apstraktni znaci, a sasvim izuzetno i ljudske figurine. Brižnim istraživanjem ikonografije stotinak oslikanih pećina utvrđeno je postojanje određene sheme: uvek je grupa ekvida odeljenja od grupe bovida. Kako je uočeno da se za ekvide vezuju znaci koji simbolišu muškost, i za bovide znaci koji simbolišu ženskost, pretpostavlja se da pećinsko slikarstvo u osnovi izražava ideju o muškom i ženskom principu, o suprotnosti polova, njihovom izmirenju, a time i o oplođavanju i stalnom obnavljanju života. Činjenica da su te predstave izvedene često u dubini pećina, u teško pristupačnim i mračnim delovima, ukazuje da se verovalo da pećina otvara put u unutrašnjost zemlje, gde se u mraku njene utrobe vrši oplođavanje, umnožavanje ili rekreiranje celog život sveta, prvenstveno čoveku korisnih životinja.

Pojedine predstave na zidovima pećina veoma su zagonetne. To se posebno odnosi na različite hibridne životinje i scene koje se mogu povezivati sa lovačkim ritualima i ceremonijama. U pećini Tri brata (Francuska) prikazane su figure takozvanih maskiranih igrača, u stvari bića sa ljudskim nogama i glavama bizona ili hibridnih životinja (jelen sa glavom bizona ili medved sa vučijom glavom). Njima se pridružuje i prikaz takozvanog čarobnjaka ili šamana, takođe jednog fantastičnog bića, čovekolikog u donjem delu, ali sa repom konja i jelenskim rogovima na glavi. U pećini Lasko (Francuska) prikazan je bizon, a ispred njega opružena ljudska figura raširenih ruku i ptica na visokom štapu. Ta scena je tumačena kao prikaz šamana u transu, a još neke ljudske figure sa ptičjom glavom ili predstave ptica u paleolitskoj umetnosti dovedene su u vezu sa šamanizmom.

Za pojedine predstave medveda pretpostavlja se takođe religiozni ili magijski kontekst. U pećini Tri brata prikazan je medved pogođen strelama, a iz njega kulja krv u mlazevima. Slična predstava, kao i skladištenje lobanja i kostiju medveda po pećinama upućuju na ceremonijalno ubijanje medveda kakvo su obavljale kasnije lovačke zajednice, a za koje se vezuju i određeni motivi u kojima se medved pojavljuje kao rodonačelnik ili kao sin vrhovnog božanstva (v. Ugro-finska religija).

Širom Evrope, od Atlantskog okeana do Urala, zajednice lovaca i sakupljača hrane modelovale su tokom mlađeg paleolita i antropomorfne, ređe i zoomorfne figurine, od raznih vrsta kamena, kosti, mamutovih kljova, a izuzetno - od pečene zemlje. Mada te figurine nisu nalažene u sakralnom kontekstu, ipak se pretpostavlja da su korišćene u magijske svrhe, odnosno da izražavaju određene religijske ideje. Najkarakterističnije su takozvane Venere, u stvari figurine koje prikazuju nagu ženu stilizovane glave, ruku i nogu, ali sa istaknutim oznakama materinstva (dojke, bedra, gluteji). Primarne polne oznake najčešće nisu istaknute, a u nekim slučajevima naglašena je bremenitost. Zbog isticanja delova ženskog tela koji se vezuju za bremenitost, rađanje ili dojenje, paleolitske Venere se najčešće tumače kao simboli materinstva i plodnosti, a kako su najčešće nalažene u sezonskim staništima objašnjavane su i kao zaštitnice lova i prebivališta, kao gospodarice životinja ili kao boginje podzemlja do kojih u transu dospevaju šamani da bi izmolili uspešan lov i umnožavanje lovnih životinja.

Svakako su religioznog karaktera i reljefne predstave koje su nađene na nekim mestima u jugozapadnoj Francuskoj. U Loselu, na ograničenom prostoru, nađeno je šest kamenih blokova obojenih okerom, sa reljefnim predstavama ljudskih figura od kojih su posebno zanimljiva dva reljefa sa predstavom nage žene koja u desnoj ruci drži rog nekog bovida. Na jednom reljefu predstavljen je nag muškarac sa pojasom, dok su na ostalim blokovima manje jasne ljudske figure, na jednom možda prikaz porođaja. Pomenuti blokovi, kao i još nekoliko reljefa sa predstavama različitih životinja, možda su uokviravali prostor manjeg svetilišta. Ostaje nejasno da li je na tim predstavama rog u ruci ženske figure atribut božanstva ili recipijent za žrtvovanje.

Lovačke zajednice mlađeg paleolita prinosile su na žrtvu određene životinje, pre svega mamuta, irvase i pećinskog medveda. Ostaci tih životinjskih žrtava otkriveni su ili u okviru prebivališta ili u njihovoj neposrednoj blizini. U pećini kod Mauera (Bavarska) na debelom sloju crvene zemlje otkriven je skelet nedoraslog mamuta, a preko njega perle od slonovače i različito sileksno oruđe, koji su takođe bili obojeni crvenom bojom. U neposrednoj blizini, u crvenoj zemlji izmešanoj sa gareži, nađena je još jedna lobanja mamuta, polomljene kosti drugih životinja i različiti privesci. Mamuti žrtvovani na sličan ili na neki drugi način otkriveni su na još nekoliko mesta, i to u Mađarskoj, južnoj Rusiji i Sibiru. Na lokalitetu Jelisejevići (centralna Rusija), unutar kruga formiranog od 27 lobanja mamuta, otkrivena je gomila kostiju i polomljenih mamutskih kljova ukrašenih gravurama, a ispod njih i statueta koja prikazuje nagu žensku figuru.

Osim mamuta, na određen način žrtvovan je i pećinski medved. U pećini Drahenloh (Švajcarska), koja se nalazi na nadmorskoj visini većoj od 2000 m, pokraj velikog vatrišta otkrivene su dve kamene konstrukcije u vidu sanduka. U jednoj od njih nađeno je ugljevlje sa nagorelim kostima pećinskog medveda, a u drugoj - medveđe duge kosti i sedam medveđih lobanja okrenutih njuškama ka ulazu u pećinu. Malo dalje, iza jednog kamenog zidića, skladištene su kosti medveda, a u dubini pećine, u nišama, položene su medveđe lobanje, zaštićene kamenom. Kult medveda, odnosno žrtvovanje te životinje posvedočeno je na još nekoliko mesta, od alpskog prostora do Ukrajine.

Na sasvim drugačiji način su krajem paleolitskog razdoblja žrtvovani irvasi. Na dva nalazišta u blizini Arensburga (Nemačka) nađeni su u nekadašnjim baruštinama skeleti ženki irvasa čiji je grudni koš bio otvaran i ispunjavan kamenjem. Ta činjenica pokazuje da su ulovljeni irvasi namerno potapani u vodu. Podatak da je u njihovoj blizini nađena dugačka motka sa lobanjom irvasa ukazuje da je ovo mesto bilo obeleženo kao kultno.

Poštovanje mrtvih, koje je uočeno već kod neandertalaca, veoma je izrazito kod H. sapiens sapiensa. Gotovo u svim delovima Evrope otkriveni su grobovi iz mladog paleolita, a u nekim od njih pokojnici su bili sahranjeni sa bogatim prilozima, najčešće sa ličnim nakitom. Način sahranjivanja nije u svim oblastima istovetan. Pokojnici su polagani u grob najčešće u stavu spavača, ali i u opruženom stavu, kao i u izrazito zgrčenom položaju. Orijentacija je raznolika, a u gotovo svim oblastima mrtvi su posipani okerom. Uočeno je uokviravanje groba kamenom, kao i da je glava pokojnika katkad zaštićena kamenim pločama ili kostima mamuta. Na nekoliko lokaliteta u Italiji i Nemačkoj otkriveni su grobovi sa dva ili više pokojnika. U nekoliko slučajeva su stavljene lobanje pojedinih životinja (konj, bizon, mamut) najčešće tumačene kao žrtva ili kao grobno obeležje. Dokumentovano je i parcijalno sahranjivanje, pre svega skladištenje lobanja, koje je praktikovano tokom celog mlađeg paleolita, i to u raznim oblastima Evrope. Po katkad je na jednom mestu sahranjivano po nekoliko lobanja, na primer u pećini Le Placarad, gde je u grupi sahranjeno pet lobanja. Na posebno sahranjenim lobanjama, bilo da su pripadale muškarcu, ženi ili detetu, zapažaju se tragovi udara koji su prouzrokovali smrt. Zbog toga se pomišlja na ritualno ubijanje, odnosno žrtvovanje, pojedinih članova zajednice. Na nekoliko nalazišta u Francuskoj i Čehoslovačkoj otkrivene su kalote lobanja koje su posebno obrađene u vidu recipijenta za tečnost; najčešće su objašnjavane kao ritualne posude za piće. Sasvim izuzetno otkriveni su i grobovi sa bogatim i raznovrsnim prilozima. U Brnu (Čehoslovačka) jedan sredovečni muškarac sahranjen je s diskoidnim predmetom od krečnjaka, kostiju i mamutovih kljova, sa više od 600 obrađenih perli od dentalium školjke i, što je sasvim izuzetno, sa jednom figurinom od slonovače koja prikazuje nagog muškarca.

rammstein 17.02.2007 02:03

Mezolitska religija
 
Dragoslav Srejović

Mezolitska religija

Podrazumeva religijska shvatanja, kultove i rituale negovane tokom ranog holocena (oko 8300-5500 godine pre n. e.), u okvirima ribolovačkih i lovačko-sakupljačkih zajednica. Klimatske oscilacije opšte klime, koje su usledile po završetku ledenog doba, prouzrokovale su raspad tradicionalne kulture starijeg kamenog doba i njenog sakralnog sveta, jer je u novim životnim uslovima, znatno povoljnijim od prethodih, evropska populacija otpočela da iznalazi nove načine udruživanja, stanovanja i privređivanja. Kulturu, a i religiju ovog razdoblja, karakteriše, s jedne strane, čvrsta vezanost za tradiciju u kojoj je kamen osnovna sirovina i predmet obožavanja (v. Paleolitska religija), a, s druge strane, niz inovacija – na prvom mestu sedelački način života i usredsređivanje na plodove zemlje, mora, reka i jezera. Ta nova opredeljenja dovode do uspostavljanja kulta domaćeg ognjišta, vezivanja pokojnika za naselja i sakralizacije zemlje i vode. Tipične mezolitske kulture formiraju se u oblastima čije se stanovništvo trajno vezuje za obale Sredozemnog, Severnog i Crnog mora i Atlantskog okeana ili za velike reke, kao što su Dunav, Dnjepar i Rajna. Uprkos značajnim razlikama u materijalnoj kulturi, na svim ovim teritorijama uočava se vezivanje mrtvih za staništa i naselja, brižljiva izgradnja ognjišta i graviranje ili bojenje predmeta od kamena, kosti i roga. Obredi sahranjivanja su raznovrsni i složeni. Duž obale Atlantika, u Portugaliji (Muge) i Bretanji (Tevijek, Hedik), usled intenzivnog korišćenja školjki naselja imaju izgled školjkastih gomila, a na njihovim periferijama ili u neposrednoj blizini otkrivene su manje nekropole koje se sastoje od pojedinačnih ili kolektivnih grobova u kojima su pokojnici sahranjivani na različite načine (opruženi, na boku, u stavu spavača), katkad u posebnim kamenim konstrukcijama ili zaštićeni jelenskim rogovima. Na pojedinim grobovima sagrađena su kamena ognjišta, verovatno povodom daća. U Ukrajini, u dolini Dnjepra i Dnjestra otkrivene su takođe nekropole sa većim brojem sahrana, a u Bavarskoj, u pećini Ofnet, nađene su dve jame u kojima su sahranjene odsečene ljudske glave sa bogatim nakitom.

Tokom mezolita konačno se likovno definišu svi sadržaji koje je rano čovečanstvo polagalo u oblutak i istovremeno mu se daje centralno mesto u religiji i kultu. Na širokom prostranstvima, od Pirinejskog poluostrva preko Apeninskog i Balkanskog poluostrva pa do Levanta, arheološki je dokumentovano svojevrsno obožavanje oblutaka manifestovano u raznim kulturama na različite načine: ugraviranim ili crvenom bojom islikanim znacima na oblucima (npr. u azilijenskoj kulturi u oblasti istočnih Pirineja), postavljanjem oblutaka pokraj ognjišta ili u središte sakralnog prostora i njihovim preoblikovanjem u apstraktne ili figuralne skulpture (npr. u kulturi Lepenskog Vira). Za svaku od tih pojava postoje brojne analogije u tradicionalnim kulturama, kulturama zaostalih zajednica, savremenom folkloru ili narodnim običajima, pa su i obluci iz spomenutih mezolitskih kultura na osnovu toga tumačeni kao boravišta duša predaka, kao kreativni embrion univerzuma, kao primordijalno jaje iz kojeg se rađaju sva bića, kao kamen koji je vezan za svet mrtvih ili kao kamen kiše.

Osim oblutaka, u nekim kulturama severne Evrope, Apeninskog poluostrva i srednjeg Podunavlja ukrašavani su i predmeti od kosti i roga, i to najčešće ugraviranim ili punktiranim zagonetnim znacima i geometrijskim motivima, a izuzetno stilizovanim ljudskim ili zoomorfnim figurama. Neki od tih predmeta objašnjeni su kao kultni instrumenti, a predstave na njima najčešće se dovode u vezu sa nekom vrstom kalendara vezanim za sezonske seobe riba, mesečeve mene, vodu i svet koji u njoj živi. Svi navedeni elementi mezolitske religije objedinjeni su u kulturi Lepenskog Vira, posebno u svetilištima koja su otkrivena u središtu Đerdapa, na samom Lepenskom Viru, Prva stalna naselja u Đerdapu podižu se početkom VIII milenijuma pre n. e., i to pokraj velikih virova koji su obezbeđivali veliki ulov ribe. Lokalna tradicionalna kultura ovog područja od tada se brzo menja i krajem istoga milenijuma preobražava se u kulturu Lepenskog Vira za čija su svetilišta vezane ne samo prve monumentalne skulpture Evrope već i prvi uspesi na planu kultivacije biljaka i pripitomljavanju životinja.

Najstarija naselja kulture Lepenskog Vira su mala, a u njima nisu nađena kultna mesta već jedino obluci obojeni okerom i ritualni instrumenti. Kasnija naselja, podignuta početkom VII milenijuma pre n. e., nemaju iste sadržaje: dok je u jednim otkriven veliki broj specijalizovanih alatki i masa kosti divljači i riba, u drugima, npr. u Lepenskom Viru ili Hajdučkoj Vodenici, nađena su svetilišta, skulpture od džinovskih oblutaka i grobovi koji dokumentuju složene pogrebne rituale. Ovim usmeravanjem ljudskih sposobnosti ka različitim ciljevima omogućeni su, s jedne strane, nastanak prve monumentalne skulpture i za njih vezanih kultova i mitova, a, s druge strane, prelazak sa skupljačke na proizvođačku ekonomiku.

U Lepenskom Viru, koji je između 7000 i 6500. godine pre n. e. bio sakralni centar celog srednjeg Podunavlja, otkriveno je 147 staništa; u pedesetak od njih nalazila su se mala svetilišta koja su se sastojala od pravougaonih ognjišta oko kojih su u Podunavlju od krečnjačkog maltera uglavljene velike kamene ploče, žrtvenik sa kružnim ili elipsoidnim recipientom i jedna do pet skulptura od velikih oblutaka. Neposredno uz kamenu ogradu ognjišta probijeni su u podu trougaoni otvori (1 do 15), koji su ograđeni crvenim kamenim pločicama, a, katkad, i donjim ljudskim vilicama. Sva staništa sa svetilištima imaju jednoobrazne osnove u vidu zarubljenog kružnog isečka pod uglom oko 60o. Ispod podova nađeni su skeleti odojčadi (1-5), a u okvirima svetilišta vršeno je sekundarno i parcijalno sahranjivanje, najčešće lobanja. U svakom svetilištu ognjišna-konstrukcija i žrtvenik leže u osi pravca istok – zapad, dok se pokojnici i skulpture raspoređuju u pravcu sever – jug. Ova ustaljena orijentacija podrazumeva jasnu podelu sveta; svetilišta verovatno odražavaju strukturu tog sveta, dok skulpture apstraktne i figuralne, ilustruju mit o njegovom nastavku.

Apstraktne skulpture su brojnije, a preplitanje zaobljenih, "ženskih", i otvorenih, "muških", znakova na njihovim površinama sugeriše ideju o stalnom oplođavanju. Figuralne skulpture prikazuju verovatno samo ono što se iz tog preplitanja rađa: hibridna ribolika bića, vodene duhove, gospodara velike reke ili praroditelje ljudi i svega postojećeg. Bez obzira da li ti kameni likovi prikazuju pretke, vilenjake ili "bogove bez tela", njihova najprisnija povezanost sa ognjištem na kome se gotovi hrana za žive i gde se žrtvuje mrtvima pokazuje da suštinu religije kulture Lepenskog Vira čini kult domaćeg ognjišta. To ognjište označava centar sakralnog i svetovnog prostora, oko njega se okupljaju i živi i mrtvi, tu se otvara put u podzemlje, a preko plamena i dima uspostavlja veza sa Suncem i nebom.

U razdoblju kad religija i umetnost dostižu najviši uspon na planu privređivanja postignuta su dva podviga: kultivisane su neke vrste žitarica i pripitomljene su ili selekcionisane određene vrste životinja (pas, svinja, jelen) tako da kultura Lepenskog Vira zadobija odlike prekeramičkog neolita. To podvizi nisu ostvareni slučajno već su rezultat brižnog odabiranja i upornog negovanja pojedinih biljaka i životinja. Jednoobraznost koja odlikuje sva svetilišta i skulpture pokazuje da su sva predačka znanja objedinjena u celovit sistem i uključena u kult, mit i rituale. Zato su svetilišta Lepenskog Vira i neka vrsta naučnih laboratorija u kojima su ostvarene ili anticipirane glavne tekovine "neolitske revolucije", pa i religija tog razdoblja (v. Neolitska religija).
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12224 &postcount=35


Vrijeme je po ZEV +2. sada je 11:57 sati.

Powered by vBulletin® Verzija 3.8.4
Copyright ©2000 - 2024, Jelsoft Enterprises Ltd.
Powered by vBCMS® 2.7.1 ©2002 - 2024 vbdesigns.de
Vlasnik foruma nije zadužen za zaštitu ovdje unesenih tekstova, slika ili dokumenata.Za sve unesene tekstove, slike i dokumenta odgovaraju sami autori priloga!!! Ako slučajno dođe do kršenja tuđih autorskih i drugih prava, odgovoran je sam autor unesenog priloga, tako da se sam vlasnik foruma oslobađa bilo kakve odgovornosti!!!