Vumi's Antika

Vumi's Antika (http://www.vumidet.net/forum/index.php)
-   Istorija gradova (http://www.vumidet.net/forum/forumdisplay.php?f=140)
-   -   Istorija Gradova-Beograd (http://www.vumidet.net/forum/showthread.php?t=971)

dragan3 04.05.2006 13:47

Istorija Gradova-Beograd
 
Prikažite listu dokumenata (Broj: 1)
Tajne beogradskog podzemlja

Lagumi puni tajni
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12526 &postcount=13
Misterija rimski bunar
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12527 &postcount=14
Miris starog Rima
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12528 &postcount=15
Svaka stopa grob do groba
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12529 &postcount=16
Enigma ispod Tasa
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12530 &postcount=17
Tvrdjava-kolevka grada
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12531 &postcount=18
Cari zemunskih zemunica
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12532 &postcount=19
Tajna bezanijskog brega
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12533 &postcount=20
Lavirin ispod stanice
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12534 &postcount=21
Kule ispod grada
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12535 &postcount=22
Tosin bunar
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12759 &postcount=28
Asfalt iznad podzemnog sveta
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12760 &postcount=29
Lagumi ispod Kosancicevog venca
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12761 &postcount=30
Setnja ispod Taurunuma
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12762 &postcount=31
Ko pali svecu ispod zemunskog groblja
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12763 &postcount=32

Tajanstvo ili zbilja....
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12765 &postcount=33
Putovanje u Beogradsko podzemlje
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12766 &postcount=34
Put u srediste Beograda
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12768 &postcount=35
Mladji od svog imena
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12769 &postcount=36
Had ispod Singidunuma
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12770 &postcount=37


Istorija grada Beograda

7000 pre nove ere
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7157& postcount=2
Prvo neolitsko naselje

kraj I veka nove ere
Rimljani naseljavaju Singidunum

91.
Singidunum je rimski vojni logor sa IV Flavijevom legijom

441.
Huni srušili Beograd

posle 450.
Singidunum pod vlašću Sarmata

oko 470.
Istočni Goti proterali Sarmate iz grada

488.
Gepidi osvojili Singidunum

504.
Goti zauzimaju grad

510.
Mirovnim ugovorom grad pripao Vizantiji
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7158& postcount=3

535.
Vizantijski car Justinijan I obnavlja Singidunum

584.
Avari osvajaju i razaraju antički Singidunum

592.
Vizantija povratila grad

VII vek
Avari ruše i spaljuju grad

oko 630.
Sloveni osvojili Singidunum

827.
Bugari preuzimaju vlast nad tvrđavom

878.
Prvi pisani pomen imena slovenskog imena Beograd

896.
Ugarska vojska napala Beograd

971.
Vizantija osvaja Beograd

posle 976.
Grad preuzima car Samuilo
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12801 &postcount=40

1018.
Car Vasilije II ruši makedonsko carstvo i Beograd opet postaje vizantijski

1072.
Vizantija preuzela Beograd

1096.
Ugarska vojska razorila Beograd, ali ga je Vizantija zadržala

1096-1189.
Kroz Beograd prolaze krstaške vojske

1127.
Mađarski kralj Stevan II ruši Beograd i njegovim kamenom gradi Zemun

1154.
Vizantijski car Manojlo I ruši Zemun i beogradskim kamenom ponovo gradi Beograd

1182.
Ugarska napala i opljačkala Beograd

1185.
Vizantija povratila Beograd diplomatskim putem

1230.
Beograd u sastavu Bugarske

1232.
Grad pripao Ugarskoj

1284.
Srpski kralj Dragutin dobija od ugarske krune Beograd, koji tada prvi put dolazi pod srpsku vlast
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7159& postcount=4

1316.
Dragutinov brat Milutin oružano osvaja Beograd

1319.
Ugri oduzimaju kralju Milutinu vlast nad Beogradom

1382.
Protivnici ugarske krune, braća Horvati, osvajaju Beograd

1386.
Ugarska povratila Beograd

1403.
Pod despotom Stefanom Lazarevićem Beograd postaje prestonica srednjevekovne Srbije

1427.
Ugri oduzimaju Beograd od despota Đurđa Brankovića

1440.
Turska napada Beograd, ali je grad, uz velika razaranja, odbranjen
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7160& postcount=5

1456.
Sultan Mehmed II bezuspešno opseda grad
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=6251& postcount=14

1521.
Sultan Sulejman Veličanstveni osvaja Beograd
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=6345& postcount=15

1688.
Vojvoda Maksimilijan Bavarski osvaja Beograd

1690.
Beograd ponovo pada pod tursku vlast

1717.
Princ Eugen Savojski zauzima Beograd
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12771 &postcount=38

1723-1736.
Izgradnja Beogradske tvrđave po planovima pukovnika Nikole Doksata de Mores

1739.
Beogradski mir, zaključen između Austrije i Turske, po kome grad ponovo pripada Turcima
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12557 &postcount=24

1789.
Maršal Gideon Ernst Laudon osvaja Beograd

1791.
Svištovskim mirom Beograd dolazi ponovo pod vlast Turaka

1806.
****đorđe oslobađa beogradsku varoš i Beograd ponovo postaje glavni grad Srbije
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7161& postcount=6

1808.
Otvorena Velika škola u Beogradu

1813.
Turci ponovo zauzimaju Beograd

1815.
Miloš Obrenović započeo Drugi srpski ustanak

1830.
Sultanov hatišerif o autonomiji Srbije

...

dragan3 04.05.2006 13:51

Anticki period
 
Prikažite listu dokumenata (Broj: 2)
Na oko 600 godina p. n. e. ovim prostorom su prošla tračko-kimerska i skitska plemena, a u III veku p.n.e. Kelti. Za prisustvo keltskog plemena Skordisci vezuje se nastanak Singidunuma, koji se, kao utvđeno naselje, prvi put pominje 279. godine p.n.e. Prvi deo reči Singi označava okrugli, a dunum utvrđenje ili grad. Moguće je da naziv potiče od imena tračkog plemena Singa, zatečenom, u vreme dolaska Kelta. Nema gotovo nikakvih tragova o tom keltskom gradu, osim što su na lokalitetima Karaburme i Rospi ćuprije pronađene nekropole sa umetnički vrednim predmetima, koje su pripadale ratnicima plemena Skordisci. Znatni keltski kulturni uticaji utkani su u duhovnu kulturu stanovništva Singidunuma, koji su delom preneti i pomešani sa rimskim antičkim kulturnim elementima.

Rimljani su Beogradom ovladali početkom I veka nove ere i pod njihovom vlašću bio je čitava četiri veka. Vojnici mezijskih legija, čine prvu rimsku vojnu posadu u Singidunumu. Iz tog perioda potiču grobovi u obliku bunara pronađeni na Trgu republike i drugim mestima u gradu. Pored Singidunuma u sastavu rimske imperije bio je i Taurunum, današnji Zemun. Oba grada postaju značajna vojna uporišta na utvrđenoj rimskoj granici - "limesu".


Najveći procvat Singidunum doživljava 86. godine, dolaskom Legije IV Flavija. Tada je izgrađeno prvo utvrđenje od kamena na Gornjem gradu, čiji se fragmenti i danas mogu zapaziti. Taj je kastrum bio kvadratnog oblika i obuhvatao je prostor današnjeg Gornjeg grada na Kalemegdanu. Izgled Taurunuma (Zemuna) iz tog vremena je manje poznat i on se verovatno nalazio na mestu današnjeg Donjeg grada. Kao značajniji rimski vojni logor Singidunum je stekao gradska prava u II veku n. e. za vreme cara Hadrijana. Njegov vojnički značaj je porastao još više u III veku, kada je car Aurelije napustio Dakiju a Gornja Mezija dobila nove granice duž desne obale Dunava. Tada je Singidunum središte hrišćanske episkopije. U njemu je nešto kasnije rođen rimski car Jovian Flavie Klaudije.

Uz vojni logor, Rimljani su naseljavali veterane svojih legija kako bi još više obezbedili svoju granicu. Tako je vremenom tu nastalo dosta veliko naselje koje je imalo pravolinijsku osnovu, sa ulicama koje se seku pod pravim uglom. Neke osnove ovakvih urbanih elemenata sačuvane su i danas, što se vidi po položaju ulica Uzun Mirkove, Dušanove i Kralja Petra I. Takav pravougaoni oblik sačuvao je i Studentski trg (nekadašnji rimski forum sa termama otkriven pre tridesetak godina).

Između Singidunuma i Taurunuma, preko Save, postojao je most koji je spajao ova dva grada i kojim je išao jedan od najznačajnijih rimskih puteva. Tako je Singidunum postao značajna drumska raskrsnica za rimske provincije Meziju, Dakiju, Panoniju i Dalmaciju. Vojni put - Via militaris, koji je išao sa zapada na istok, preko Sirmiuma (Sremska Mitrovica), Singidunuma i Viminacijuma (Kostolac), do Vizanta, bio je zaštićen utvrđenjima. Takvih utvrđenja bilo je i na današnjoj teritoriji Beograda, kao što su bila: Mutatio ad Sehtum (Mali Mokri Lug), Castra Tricornia (Ritopek), Mutatio ad Sehtum Militare (Grocka) i druga. Značajan je bio i put koji je spajao tadašnja rudarska naselja na Avali, Kosmaju i Rudniku. Značajnije tragove materijalne kulture (grobnice, spomenici, skulpture, keramika, novac) nađeni su u mnogim selima beogradske okoline.

Podelom rimskog carstva na Istočno i Zapadno 395. godine, tadašnji Singidunum postaje granični grad u sastavu Vizantije. Taj novi položaj grada odredio je njegovu dalju sudbinu, jer on postaje ne samo spona različitih kulturnih uticaja, već pre svega saobraćajni i strategijski ključ Vizantijskog carstva.

dragan3 04.05.2006 13:56

Vizantija
 
Prikažite listu dokumenata (Broj: 2)
Raspad Rimskog carstva bio je praćen najezdom varvarskih naroda: Istočnih Gota, Gepida, Sarmata, Avara, Slovena i drugih. Beograd je zbog svog isturenog položaja na granici - limesu, bio česta meta napada i razaranja. Napadi sa severa preko Panonske nizije, Dunava i Save, bili su tako jaki da ni Singidunum, kao značajno vojno utvđenje, nije mogao da odoli. Tako ga Huni 441. godine zauzimaju i potpuno razaraju. Grad je tada izgubio i dotadašnje rimsko stanovništvo. Posle hunske propasti, grad je 454. godine ponovo u sastavu Vizantije, ali ga ubrzo osvajaju Sarmati, pa zatim i Istočni Goti. Već 488. godine ponovo postaje vizantijski grad.

Početkom VI veka (512. godine), vizantijski car Anastasije u njegovu neposrednu okolinu naseljava germanska plemena Herula, da bi ga oni odbranili od ratobornih Gepida. U ruševinama ranijeg rimskog grada, na zapadnoj strani Donjeg grada, nađeni su tragovi materijalne kulture Germana. U vreme vladavine vizantijskog cara Justinijana I, 535. godine, grad je iznova podignut i opasan moćnim bedemima. Tako Singidunum ponovo postaje sjajan i velike hvale dostojan grad. Po svoj prilici grad je po prvi put bio vezan sa Taurunumom na suprotnoj obali.

Krajem VI veka, dok su Vizantijci bili zauzeti ratovima po Africi i Aziji, pred zidinama Singidunuma pojavljuju se mongolska plemena Avara, a za njima i prve slovenske grupe. Posle dve opsade Avari i Sloveni osvajaju grad. Brojni su vizantijski istorijski izvori o toj opsadi i konačnoj propasti Singidunuma. Ovom varvarskom najezdom i rušenjem grada, nestao je i naziv Singidunum i više se nikada u istoriji nije pojavio. Tragovi slovenske materijalne kulture tog doba, pronađeni su u Donjem i Gornjem gradu, Zemunu i naseljima Ritopek i Višnjica. To je bio trajniji početak slovenizacije ovoga grada.


Oko 630. godine na ovo područje se doseljava srpski živalj. Posle toga, više od dva i po veka nema pomena o njemu. Avarski i slovenski ratnici nisu marili za ovaj grad, jer on više nije imao položaj graničnog utvrđenja. On se tada nalazio unutar šireg prostora Balkanskog poluostrva koji su Sloveni već osvojili. I pored toga, arheološki nalazi ukazuju na kontinuiran život u gradu i njegovoj okolini. Ponovni pomen grada, i to pod slovenskim imenom BEOGRAD (Beli grad - verovatno po zidinama od belog krečnjaka), srećemo tek u IX veku, tačnije 16. aprila 878. godine, u jednom pismu pape Jovana VIII bugarskom knezu Borisu-Mihailu, o smenjivanju beogradskog hrišćanskog episkopa Sergija. Kasnije se taj naziv sreće u različitim varijantama: ALBA GRAECA, GRIECHISCH WEISSENBURG, NANDOR ALBA, NANDOR FEJERVAR, CASTELBIANCO, ALBA BULGARICA.

Nekoliko vekova posle prvog pomena Beograda kao slovenskog grada, u njemu se smenjuju razne vojske i osvajači. Do Beogradu su najpre došli Franci koji su pod Karlom Velikim uništili Avare. Na ruševinama Taurunuma osnivaju franačko naselje Malevila, da bi slovenizacijom kasniji naziv bio Zemln (Zemun). Franačku vladavinu zamenjuju Bugari, a njihovu Mađari. Krajem X veka, u vreme velike Samuilove države, Beograd je po ko zna koji put promenio gospodara. Već 1018. godine on ponovo postaje značajna pogranična tvrđava Vizantije. Tokom XI i XII veka, oko Beograda se otimaju suparničke sile: Ugarska, Vizantija i Bugarska.

Za to vreme kroz grad prolaze brojni krstaški pohodi na Istok ostavljajući svoj rušilački pečat na njemu. Posle krstaških najezda iz 1096. i 1147. godine, pod vođstvom Fridriha Barbarose 1189. godine kroz Beograd prolazi 190.000 ljudi. Ovaj predvodnik krstaša video je Beograd u ruševinama. Koliko je grad stradao možemo suditi po upoređivanju sa zapisom arapskog geografa i kartografa Idrizija, koji je u opisu "Itinerera carigradskog puta" iz 1154. godine pominje Belgraduk kao dobro naseljenu i živu varoš sa mnogim crkvama.

dragan3 04.05.2006 14:11

Srednjovekovni srpski Beograd
 
Prikažite listu dokumenata (Broj: 3)
Srpska vladavina Beogradom počinje 1284. godine, kada srpski kralj Dragutin kao zet i vazal mađarskog kralja Ladislava IV dobija na upravu Mačvu sa Beogradom. To je bio period intenzivnog naseljavanja srpskog življa i jačanja uticaja Srpske pravoslavne crkve. Tu je Dragutin imao svoj dvor. Novosagrađena Saborna crkva, bila je oličenje snage i bogatstva mlade srpske države. Smrću kralja Dragutina na presto dolazi njegov brat Milutin, koji kratko vreme vlada Beogradom, jer grad, 1319. godine, osvajaju i do temelja ruše Mađari. Porušeni i zapusteli grad postaje pogranična baza ugarskom odupiranju širenju srpske države sa juga, u vreme cara Dušana. U takvom stanju Beograd dočekuje XV vek, kada na istorijsku scenu Evrope stupaju Turci, nova velika osvajačka sila.


U želji da se što spremnije odupru turskoj najezdi i na Savi i Dunavu imaju jako uporište, Mađari dozvoljavaju izgradnju Beograda za vreme despota Stefana Lazarevića. On je Beogradom vladao od 1403. do 1427. godine, i to je vreme pravog procvata grada. Beograd je ne samo prestonica srpske države, već i najvažniji privredni, kulturni i verski centar. Grade se: Mitropolitska crkva, nova tvrđava (citadela), despotov dvorac, bolnica i biblioteka. Trgovci dobijaju povlastice i dolaze bogati i sposobni ljudi, koji doprinose prosperitetu grada. Pretpostavlja se da je grad tada mogao brojati 40-50 hiljada žitelja.


Despotov naslednik Đurađ Branković, bio je prinuđen da grad preda Mađarima, a on po ugledu na Beogradsku, podiže Smederevsku tvrđavu. U vreme stogodišnje ugarske vladavine izmenjena je celokupna struktura stanovništva i izgled samog grada. Grad počinje naglo da stagnira, a potisnuto srpsko stanovništvo živelo je u predgrađu i njemu nije bio dostupan Gornji grad. Ugarski kralj Sigismund sve više naseljava mađarsko stanovništvo i širi uticaj katoličke crkve.

dragan3 04.05.2006 14:15

Turska i Austrijska vladavina
 
Prikažite listu dokumenata (Broj: 3)
Turci su znali da je Beograd najveća prepreka u osvajačkim pohodima ka Srednjoj Evropi. Posle pada Smedereva, 1440. godine, Beogradsku tvrđavu opsedala je turska vojska sa preko 100.000 ratnika, na čelu sa sultanom Muratom II. U želji da osvoje grad Turci na obližnjem brdu Žrnov, današnjoj Avali, podižu svoje utvrđenje, odakle su osmatrali i kontrolisali okolinu. Gotovo čitav jedan vek Beograd je odolevao turskim napadima. Konačno, Turci su pod vođstvom sultana Sulejmana Veličanstvenog, 28. avgusta 1521. godine, uspeli da osvoje Beograd - bedem hrišćanstva i ključ odbrane cele Ugarske. Grad je srušen i spaljen, a put ka Zapadnoj Evropi otvoren.


Pomeranjem granice na sever, menja se strateški položaj Beograda, i u narednih 150 godina, on postaje relativno miran grad sa značajnijom trgovačkom i saobraćajnom funkcijom. Iz Smedereva je preseljeno sedište sandžaka i počinje njegova intezivnija izgradnja. U tek obnovljenom gradu orijentalnog izgleda, sve više cveta zanatstvo i trgovina. On je stecište trgovaca iz Dubrovnika, Venecije, Grčke i Austrije, kao i zanatlija: Turaka, Jermena, Cigana i Srba. Od zanatlija isticali su se abadžije, aščije, puškari i drugi. Pored čaršije podignuti su i brojni karavan-saraji, bezistani i džamije. Grad je izašao iz okvira srednjevekovnih bedema i počinje sve više da se širi duž poznatih trgovačkih puteva koji su vezivali Istok sa Evropom. Svoj najveći uspon pod Turcima, grad dostiže u XVII veku, kada broji 100.000 stanovnika.

Krajem XVII veka u Beogradu hara kuga, što uz požare i pobune janičara, dovodi do njegove stagnacije. Posle 167 godina relativno mirnog razvoja, grad postaje meta ratnih sukoba. Nakon turskog poraza pod Bečom, septembra 1688. godine, Austrijanci su zauzeli Beograd. Turci ga, posle dve godine, vraćaju u svoje ruke, ali je grad iz ovih sukoba izašao razoren, a njegovo stanovništvo, zbog saradnje sa Austrijancima, izloženo ubijanju, progonu i pljačkama. Posle toga Beograd je ponovo pogranična varoš, i to sve do 1717. godine, kada ga Austrijanci pod vođstvom princa Evgenija Savojskog ponovo zauzimaju. Tada se na mestu već porušene Beogradske tvrđave gradi nova prema zahtevima savremenih vojno-strateških zahteva.


Austrijska vladavina Beogradom u periodu od 1717. do 1739. godine označena je pravom transformacijom grada, jer on gubi dotadašnje tursko-istočnjačke crte i poprima obeležje srednjevropskog grada. Pored tvrđave i varoš je opasana bedemima, a izgrađena su i nova zdanja. Oživljava trgovina, a u njega se sve više doseljavaju Mađari, Nemci, Francuzi, Česi i drugi. Pri ponovnom turskom zauzeću, 1739. godine ruše se bedemi oko Beograda. Turci ruše austrijske kasarne i objekte, kao i kuće, a mnoge crkve pretvaraju u džamije. On ponovo postaje varoš orijentalnih obeležja i to sa pograničnim položajem, jer je Beogradskim mirovnim ugovorom granica povučena na reci Savi.

Na drugoj strani, Zemun poprima pogranični značaj na austrijskoj teritoriji. Dobija poseban status u okviru Vojne granice i takvi uslovi mu omogućavaju da razvije privredu: trgovinu, zanate, brodarstvo i ribarstvo. Jača građanski stalež, podižu se utvrđenja, državne zgrade i crkve. Iz tog vremena potiču kuće kao što su: Karamatina, Ičkova i kuća Dimitrija Davidovića. Srpska osnovna škola je otvorena 1745. godine, a u gradu rade i slikari i drugi kulturni stvaraoci.

Krajem veka u poslednjem austro-turskom ratu, Beograd je oktobra 1789. osvojen. Potpisivanjem Svištovskog mira 1791. godine, Austrijanci se povlače u Zemun, a janičarima se zabranjuje ulazak u beogradski pašaluk. Posle pogibije Mustafa-paše, 1801. godine, janičari uspostavljaju svoju vlast u gradu i okolnim selima. To je bilo vreme potpunog bezvlašća, janičarskog nasilja i pljački. Ono je bilo završeno poznatom sečom knezova i drugih viđenijih Srba, što je bilo povod za podizanje ustanka.

dragan3 04.05.2006 14:20

Oslobadjanje Beograda
 
Prikažite listu dokumenata (Broj: 3)
Buđenje nacionalne svesti i događaji oko seče knezova doveli su do podizanja Prvog srpskog ustanka 1804. godine. Ustanak pod vođstvom ****đorđa imao je od samog početka za cilj i oslobađanje Beograda. Posle dve godine borbi, grad je osvojen 1807. godine. ****đorđe je beogradsku varoš osvojio 1806, a Beogradsku tvrđavu 1807 godine. Oko 25.000 srpskih ustanika pod vođstvom ****đorđa Petrovića grad je zateklo u ruševinama. On postaje prestonica tek oslobođenog dela Srbije i simbol slobodarskih tradicija njenog stanovništva. Po obnovi on postaje i značajan privredni, trgovački i kulturni centar. U njemu je već 1807. godine zasedao Praviteljstvujušći sovjet (srpska vlada), a od 1811. godine tu se nalaze i prva ministarstva. Iz Vojvodine i drugih krajeva dolaze viđeniji ljudi i intelektualci, među kojima Sima Milutinović i Dositej Obradović, koji je 1808. godine osnovao prvu Veliku školu.


Dinamičan razvoj Beograda prekinut je turskim osvajanjem 1813. godine, a represalije koje su usledile dovele su do ustanka 1815. godine. Vođa ustanka, knez Miloš Obrenović, uspeo je da unese više diplomatije u odnose sa Turcima. On u Beograd, uz određene povlastice, sve više naseljava srpski živalj sa juga, pa Turci, gotovo u bescenje, počinju da prodaju imanja i kuće. Turci su zadržali tvrđavu, dok je varoš pripala Srbima. U gradu se podižu prvi značajni objekti: Konak kneginje Ljubice, Saborna crkva, dvorski kompleks u Topčideru... Sem svoje privredne funkcije Beograd je postao i značajno kulturno središte. Iz Kragujevca 1835. godine je preneta štamparija i počele su da izlaze "Novine srpske". Otvorena je Bogoslovija, prva gimnazija i grad postaje utočište brojnih kulturnih stvaralaca tog vremena poput: Vuka Karadžića, Sterije Popovića, Joakima Vujića, Dimitrija Davidovića i drugih.


Prisustvo turske vojske u tvrđavi sputavalo je razvoj Beograda. Međutim, događaji oko ubistva jednog srpskog dečaka na poznatoj Čukur česmi, kada je došlo do bombardovanja beogradske varoši, bivaju povod da se počne pregovarati oko definitivnog odlaska turske vojske iz srpskih gradova. Posle vladavine od 346 godina, Turci 18. aprila 1867. godine definitivno napuštaju Beograd. Beograd je postao slobodan simboličnom predajom ključeva kada su i turske vojničke straže zamenjene srpskim vojnicima, a pored zastave Turske podignuta je i zastava Srbije. Knez Mihailo Obrenović preseljeva u Beograd prestonicu iz Kragujevca.

To je bio novi podsticaj bržem privrednom i kulturnom razvoju grada. U drugoj polovini XIX veka izvršena je i njegova urbanistička i ostala evropeizacija. Centralni položaj imala je ulica Kneza Mihaila, najkraća veza između tvrđave i varoši. Ona ubrzo postaje i najvažniji trgovačko poslovni centar, kakvu je ulogu i danas zadržala. Stare zanate zamenjuje industrija, a trgovinu i saobraćaj pospešuje izgradnja pruge Beograd-Niš 1884. Grad dobija struju, tramvaj, parobrodsko društvo i značajne naučno kulturne ustanove (Velika škola 1863, Narodno pozorište 1869...).

ЛазарС 02.02.2007 16:28

Evo i spamera! :00000964: I to ni manje, ni više, neki sa "incestnim" sadržajem.

Vumi!!! Banuj ovo što pre, inače će nas zatrpati! Bojim se da ćeš morati i zatvoriti mogućnost za goste na forumu.

Enigma 02.02.2007 17:01

Nije kršćanski, ali gosti vun, inače će biti " dajlera " i ostalih sranja. Zamene je ovo napad, uvertira u rat.
Ako žele rat, Bogami trebaju ga i dobit, ali ne na našem terenu.
Nama je pun k...c rata na ovim našim prostorima.
Mislim da treba odreagirat na prvu loptu,
inače će mo biti prisiljeni na rat u vlastitom dvorištu. :wos_armee

Enigma 02.02.2007 17:07

Mislim da na nam ne treba ovaj j.... smješko.

Enigma 02.02.2007 17:26

Ako ovo nerješimo, prekrstit ću se u Besnog.
Neću više biti Enigme, biti ću Besni ( pseudonim iz mog kraja ). :36_5_11[1

BOKI 02.02.2007 18:05

Dragane svaka cast za ove tekstove...

rammstein 16.02.2007 22:28

Novac u beogradu kroz vekove
 
Novac u Beogradu kroz vekove

Beograd je grad u kojem je, kao u retko kojem drugom na našim prostorima, ispisana celokupna istorija numizmatike, ilustrovana monetama koje su cirkulisale u ovom gradu. Od drevnih vrema kada su ovde živeli Kelti iz plemena Skorska (od III veka stare ere do Hristovog rođenja u I veku naše ere), pa do srpskih dinara XXI veka, izdatih 2003. i 2005. godine. Pored metalnog novca, uključujući brojna izdanja u srebru i zlatu sa motivima grada Beograda, posebno bogatstvo predstavljaju i brojne medalje vezane za Beograd. Medju prve, i daleko najčuvenije, spadaju brojne medalje zauzeća Beograda od Turaka 1688, 177. i 1789. godine. Metalnom novcu i medaljama svakako treba pridodati i veliko bogatstvo ostalog numizmatičkog materijala: novčanice sa beogradskim motivima, žetoni, bonovi, akcije i obveznice...
No, da počnemo iz početka:
Prva kovanja istočnih Kelta koji su dospeli do Karpata, predstavljaju imitacije tetradrahme (oko 15 grama) Filipa II Makedonskog (359-336. godine stare.ere), sa Zevsovom glavom na aversu i konjanikom na reversu. Skordisci počinju da kuju svoj novac u II veku stare ere, tetradrahme sa bradatom glavom (Zevsa) na aversu. Nešto mlađa kovanja su ona gde je Zevs predstavljen u obliku kugle (loptice) sa naglašeno izduženim nosem. Primerci ove grupe, koju u stručnoj literaturi nazivamo sremskom, budući da se najčešće nalaze na području Srema, kuju se u dve nomile, uslovno rečeno tetradrahma (9-11 g) i drahma (oko 2,3 g). Pred kraj svoje samostalnosti i monetarne aktivnosti, u nekoliko poslednjih decenija s kraja stare ere, Skordisci su kovali sitan srebrni novac, takozvane minime.

http://www.singidunum-online.com/abo...-skordisci.jpg
Slika: Tetradrahma Skordiska, keltskog plemena koje je
osnovalo Beograd (Singiidunum), III/II vek st. ere


I pre pojave sopstvenog novca keltskih stanovnika drevnog Singidunuma, ovde je bio u opticaju stariji antički novac, zastupljen atinskom tetradrahmama iz IV veka s.e, srebrnim monetama Aleksandra Velikog Makedonskog, bronzanim novcem Pele, koja je bila glavni grad makedonoskih kraljeva itd.
Od I do V veka monetarna istorija naših prostora vezana je za bogato novčarstvo Rimske imperije. Osnov ekonomike i rasta Singidunuma kroz period rimske uprave nalazimo u stacioniranju IV Flavijeve legije na Kalemegdanu. Dobre plate legionara uslovile su razvoj zanatstva i svih pogodnosti koje su učinile mogućim nastanak i razvoj urbane koglomeracije. Opticaj rimskog novca u Beogradu (Singidunumu) bio je veoma visok i fekventan. U nalazima sa ovog prostora zastupljene su manje više sve vrste novca iz svih kovnica, takođe i novac koje su kovali pojedini gradovi, takozvana lokalna izdanja.
U ostavama novca korišćenog u Beogradu zastupljeni su i prelepi rimski zlatnici - aureusi Vespazijana, Galijena, uzurpatora Julijana, te solidi Konstantina I i Valentinijana, a takođe brojni srebrnim denari i silikve. Nisu interesantne samo te brojne monete od srebra i zlata, nego i bronzani antoninijan, sa tankim posrebrenjem, kao što je čuveni "beogradski" antoninijan carice Salonine (252-268). Na aversu je caričin lik, dok na reversu vidimo boginju ognjišta Vestu kako sedi na tronu. Po vršku dijademe na glavi Veste, svojstvene vladarkama, ona se identifikuje sa caricom Saloninom, ženom cara Galijena. U desnoj ruci Vesta, odnosno carica, drži krst. U levoj ruci joj je skiptar na čijem je vrhu formiran još jedan krst. Ovo je za sada jedinstven novac, gde se po prvi put na jednom zvaničnom dokumentu, što novac jeste, prikazuje hrišćansko znamenje - krst. Iskovan je 265. godine, u vremenu nakon Galijenovog edikta o verskom miru iz 261. godine.

http://www.singidunum-online.com/abo...g-salonina.jpg
Slika: Salonina (253-68), bronzani antoninijan

Sledeći period u numizmatičkoj istoriji Beograda je Vizantija. Kroz period milenijumskog postojanja Vizantijskog carstva, Beograd je, kao pogranična oblast, delio sudbinu ove moćne carevine. Najranije "beogradske monete" toga vremena bile su one iz vremena cara Anastazija (491-518) - bronzani folisi (sa oznakom vrednost "M", a što predstavlja brojku 40, znači 40 numija), ali i zlatni trijensi (trećina solida, težine ok 1,4 g). Tu su, svakako i veliki solidi (oko 4,5 g) Justinijana I, Mavrikija Tiberija, Kostantina VII sa Romanom II itd.
Pod kraj XI veka u vizantijskom kovanju dolazi do promena. Zlatnik dobija naziv nomizma, postaje čankast i najčešće se kuje u elektrumu (mešavina zlata i srebra). Počinju da se kuju i čankasti bronzani novci, i taj oblik će biti osnovno obeležje vizantijskog novca od XI do XIII veka.
Nastavimo li beogradski numizamtički vremeplov, dolazimo do ugarske vladavine koja delimično započinje u XII, a definitivno se učvršćuje u XIII veku, i traje sve do 1521. godine. I ovde su interesantni čankasti novci, bronzani skifati koje je kovao kralj Stefan IV (1162-1163). Sa kraljem Robertom Anžujskim (1307-1342) otpočinje jedna nova etapa u ugarskom novčarstvu koja će potrajati do ugarskog poraza od strane Turka na Mohaču 1526. godine. On izdaje veći srebrni nominal kategorije groša, i započinje kovanje zlatnog novca. To su bili zlatnici kovani direktno po uzoru na florine Firence. Od kasnijih ugarskih moneta korišćenih na području Beograda, najatraktivniji su dukati Sigsmunda (1387-1437) i Matije Korvina (1458-1490).
Napokon Beograd kao srpski grad, period novčarstva od XIII do XV veka. Prvi put u rukama jednog srpskog vladara Beograd se našao 1284. godine, kada je ugarski kralj Ladislav (Laslo) IV dao oblast današnje severne Srbije sa Beogradom na upravu kralju Dragutinu. Jedan vek kasnije, u periodu 1403/4. do 1427, Beograd je u rukama despota Stefana Lazarevića i prvi put prestonica srpske države.
Srpski srednjovekovni novac korišćen u Beogradu može se ilustrovati srebrnim dinarima počev od Stefana Uroša I (1243-1276) pa do despota Đurđa Brankovića (1427-1456).U tom istom periodu ovde cirkulišu i onovremene monete Dubrovnika i Venecije.


http://www.singidunum-online.com/abo.../bg-turski.jpg
Slika: Onluk (10 akči) Mustafe II (1617-1622) kovan u Beogradu

Tursko razdoblje Beograda (1521-1878) može se podeliti na dva dela. U prvom su, pored raznih nominala, najznačakniji osmanlijski zlatninici, počev od sultana Sulejmana I (1520-1566) pa do zaltne nove rumije - mahmudije Mehmeda II (1808-1839).
Kovnica turskog novca u Beogradu otvorena 1562. godine i radila je sa malim prekidima do 1687. godine. Pored srebrnih akči, kovnica je od 1526. do 1566. izdavala i zlatnike. Oni su veoma retki - primerak iz kolekcije Muzeja grada Beograda, predstavlja jedan od samo šest poznatih primeraka u svetu. Na njemu čitamo (ispis je na arapskom) u prevodu: Sultan Sulejman sin Selima Hana, svetla mu pobeda bila. Kovano u Beogradu 926. (godina po Hidžri).
http://www.singidunum-online.com/abo...opstinski2.jpg

Slika: Lokalni novac Beograda 1920. godine

U drugom delu turske dominacije u Beogradu, interesantan je i novac evropskih država koji je ovde, pored turskog, bio u opticaju od XVI do XIX veka. Bio je zastupljen uglavnom talirima, ali i dukatima raznih zemalja, uključujući Utrehtsku Republiku (Holandiju).
Novo doba naše nacionalne samostalnosti, pa i obnove sopstvenog novčarstva, započinje u vreme vladavine knjaza Mihaila Obrenovića III. U Beogradu cirkuliše metalni i papirni novac Srbije i svih Jugoslavija. I napokon, najnoviju etapu beogradske numizmatičke istorije predstavljaju prva izdanja novca, papirnog i metalnog, Republike Srbije, početkom ovog (XXI) veka, od kojih je posebno značajan povratak tradicionalnog srpskog grba na kovanicama od 1, 5 i 10 dinara i banknotama od 50 i 200 dinara izdatih 2005. godine.

rammstein 25.02.2007 23:03

BEOGRAD POD BEOGRADOM (1)
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1


Lagumi puni – tajni
3. oktobar 2002


PIŠE: Zoran Nikolić

BEOGRAD je jedno od najneobičnijih i najstarijih naselja u Evropi. Po starosti se može meriti sa najstarijim među prestonicama Starog kontinenta, a u odnosu na njegovu nesvakidašnju istoriju Berlin ili Pariz su pravi **gradovi dečaci**.
Bezbrojni vladari ovog grada ostavljali su svojevrsne **potpise** ispod njega, gradeći podzemne objekte, lagume, bunkere, skloništa, kao i tajne prolaze od kojih su mnogi i danas zaboravljeni i skriveni ispod pločnika prestonice. Ovo je bio pokušaj da makar deo od njih pronađemo i opišemo.
Naša ekspedicija, sačinjena od speleologa Kluba **Asak** sa Prirodnomatematičkog fakulteta u Beogradu i eksperata Javnog preduzeća za skloništa, uz savetodavnu pomoć stručnjaka Zavoda za zaštitu spomenika Beograda tražila je način da dopre do svog korena u ovom gradu. Svesni da ga nijedna biljka ne vidi, onako zatrpanog u slojevima zemlje ispod nje, ali da baš iz njega crpe svu svoju energiju, snagu i znanje, jer to je njen najstariji deo.
Uostalom, kada se drvo odvoji od korena i ne postaje drugo nego - običan balvan.

KULE NISU PUŠKARNICE
KADA se prelazi Brankov most sa novobeogradske strane ka starom delu grada, vidi se jedinstvena panorama Beograda, zakriljena Sabornom crkvom. Podzemni prostor ispod ovog **pejzaža**, od samog mosta, pa do Kalemegdana, sakriva lagume, u koje se ulazi iz ****đorđeve ulice, a koji su smešteni ispod jednog od najlepših gradskih delova - Kosančićevog venca. Lagumi su služili kao skloništa tokom savezničkog i nemačkog bombardovanja u Drugom svetskom ratu, a posle ih je prekrio veo tajni, ili bolje je reći - zaborava.
Razlog je bio taj što su lagumi bili predviđeni da se u slučaju ponovne ratne opasnosti u njih sklanjaju kulturna i materijalna dobra. Periodično su ih koristile neke firme, a danas je većina ili u rukama privatnika, ili su zaboravljeni i zapušteni.
Iz ****đorđeve ulice postoje prilazi u 13 takvih laguma, čiji se ulazi nalaze iza nekada dva najvažnija zdanja u gradu. Jedno zdanje je bilo nekada raskošni hotel **Kragujevac**, tik uz Savu, a drugo je bila Đumrukana, carinarnica kroz koju su morali da prođu svi novopridošli u Beograd. Pristanište, koje se nalazilo na mestu današnje Kapetanije, bilo je žila kucavica, jer je, pre nego što je izgrađena železnica, rečni saobraćaj predstavljao jedini kontakt sa svetom. Tada je obala bila na mestu gde danas prolaze tramvajske šine, da bi tek tridesetih godina dvadesetog veka Sava nasipom bila **odgurana** do mesta gde i danas protiče.
Trgovina se razvijala upravo tim putem, da bi se transportovana roba skladištila, bilo je neophodno iskopati lagume, gde je temperatura uvek bila konstantna. Postojali su tuneli za ventilaciju, koji su povezivali otvore na Kosančićevom vencu sa dvadesetak metara dubokim lagumima. Prolaznici koji danas vide male kule pored stepenica koje vode ka ovom vencu misle da su to ostaci puškarnica još od turskih vremena, ali to su upravo otvori kojima je vazduh sprovođen duboko u utrobu zemlje, kako se u magacinima ne bi skupljala buđ, pa žito, namirnice i vino bili su u prostoru koji je uvek imao istu temperaturu.
Svaki lagum ima površinu od nekoliko stotina kvadratnih metara, dok najveći među njima dostiže i svih hiljadu. Taj je i najinteresantniji.

ENIGMA M. O. 1809.
U NJEMU i danas postoji 17 ogromnih buradi zapremine 10 hektolitara, koja tu čame već decenijama, jer ih je napustila skopska firma **Lozar**, koja se ovde nekada bavila prometom i distribucijom alkoholnih pića. Burad je tu unešena znatno ranije, jer smo na jednom od njih naišli na ugraviranu 1921. godinu, što govori da je ovo mesto bilo i predratni vinski podrum. Istovremeno, svako bure je bilo veće od ulaza u ove velike podzemne odaje. Tako je jasno da su unošena u delovima i da su tek onda sklapana u ovom podzemnom prostoru.
Na zidu, uz sam ulaz, vidi se i natpis **M. O. 1809**, a među istoričarima se razlikuju mišljenja da li su ovo inicijali Miloša Obrenovića, ili možda Milana, knjaževog brata. On je bio trgovac i vrlo obrazovan čovek, a pretpostavka je da ga je u Bukureštu ubio ****đorđe, te iste, 1809. godine. Tako možda i ovaj potpis u lagumu, navodno delo brata kneza Miloša, podseća na opravdanje ondašnjem vladaru za jedno od najupečatljivijih kumoubistava u istoriji Srbije.
Još jedan tajni natpis postoji u lagumu koji se nalazi iza broja 33. NJega je, kao svojevrsno svedočanstvo ostavio jedan ondašnji trgovac koji je napisao: **Ovaj lagum iskopan od Petra Nikolića inače Petrića, vinarskog trgovca 1873.**
Danas su ovi lagumi, uostalom, kao i cela ****đorđeva ulica, nekada najpoznatija i najlepša u Beogradu, uglavnom zapušteni. Ne ulazeći u to da li je upravo ovaj deo mogao da predstavlja neku vrstu beogradskog Monmartra, ostaje očigledno da su nekada najlepša zdanja ovog dela Beograda, baš kao i lagumi koji se podvlače pod samo srce prestonice ostali nevažni za grad koji je od njih mogao da napravi i turističku atrakciju i pravu blagodet na zadovoljstvo svojih žitelja.

DŽINOVSKA PEĆINA
PORED ovih laguma, još jedna pećina je krajnje interesantna, nalazi se u samim obroncima Kalemegdana, u Pariskoj ulici i danas je to moderan klub **Andergraund**. Velika je oko 500 kvadratnih metara i u njoj je Kusturica snimao istoimeni film. Neistraženi deo iza ove pećine danas je urušen, ima dva kraka zatrpana kamenjem, i postoji mogućnost da su tuda Turci pokušali da prodru podzemnim putem, kada su 1440. godine opsedali Beograd. Tada su branioci napravili minu koju su zapalili kad su kopači prišli, pa se sve obrušilo na Turke.
Moguće je da se sve odvijalo u tajnim koridorima iza ovog kluba.

rammstein 25.02.2007 23:05

BEOGRAD POD BEOGRADOM (2)
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1


Misterija – Rimski bunar
4. oktobar 2002


Piše: Zoran Nikolić

KADA je filmski genije Alfred Hičkok obilazio Beograd 1964. godine posebno zadovoljstvo, kako je objasnio domaćinima i radoznalim novinarima, predstavljala mu je poseta Rimskom bunaru na Kalemegdanu. Poznati režiser tada je izjavio kako je **takav ambijent za njega oduvek predstavljao pravu poslasticu**. A nije tajna šta je za njega bila **poslastica**.
NJuh velikog filmskog maga ni ovog puta nije omanuo, jer je ovo mesto po mnogo čemu sačinjeno od neobične, i u najmanju ruku čudne i surove istorije.
Onaj ko makar malo želi da oseti neobične i hladne vetrove koji struje iz podzemlja prestonice, svakako bi trebalo da se spusti niz 212 stepenika do nivoa vode, nekoliko desetina metara pod zemljom. Stepenište se sastoji od dva spiralna hodnika, obavijena i upletena niz bunarski cilindar, od kojih se jednim silazi, a drugim penje nazad, ka izlazu iz bunara.
Danas su na ulazu velika metalna vrata iza kojih prvo postoji hodnik dugačak oko dvadeset metara, koji vodi ka bunarskom oknu, opkoljenom sigurnosnom metalnom ogradom. U monografiji **Beogradski vodovod** stručnjaci su precizno zapisali da je bunar **ukupne dubine 60,15, a prečnika 3,40 metara. Tako je do dubine 53,15, gde se sužava na prečnik od dva metra.

SUDBINA 37 ZAVERENIKA
ZVANIČNO, izgradnju bunara okončali su Austrijanci tokom vladavine Beogradom između 1717. i 1739. godine, kada su znatno izmenili lice tadašnje turske kasabe. Bunar je završen 1731. godine, a po nekim tumačenjima ime **Rimski** dobio je po austrijskoj ambiciji da budu nastavljači Rimskog carstva.
Drugi, opet, podsećaju da je još pre dve hiljade godina na mestu današnjeg Kalemegdana postojala rimska tvrđava - Kastrum, do koje su vladari Singidunuma sproveli vodu čak iz mokroluških izvora. Budući da su Rimljani bili i iskusni stratezi i vešti neimari, bilo je logično da pokušaju da iskopaju bunar, kako bi posada bila snabdevena vodom u slučaju opsade, kada je neprijatelj mogao da preseče vodovod, a vojnike ostavi žedne.
Pretpostavke su da se još tada počelo sa kopanjem na mestu današnjeg bunara, ali da su različiti vladari gradom, bez obzira na to koliko truda ulagali da se najzad dokopaju vode, ostajali pred nezavršenim, tamnim cilindrom, potpuno suvim na dnu. Čak su, razočarani, pokušali da se dokopaju rečne, savske vode, pa su posle pedesetak metara krenuli da kopaju tunel u stranu, prema Savi, ali tvrdoća podloge ih je i u tome sprečila već posle dva metra.
Mnogi istoričari kasnije pominju da je bunar služio kao silos za žito, a neko vreme i kao tamnica. Tamo su se desile i neke od najsurovijih egzekucija koje Beograd pamti...
Kako beleži istoričar Marinko Paunović, 1494. godine, u vreme kada je ovaj grad bio najvažnije ugarsko, ali i hrišćansko uporište prema Turskoj, odigrala se zavera u kojoj su hrišćani za veliki novac hteli da prepuste grad Azijatima. Tada je u poslednjem trenutku za zaveru čuo vojskovođa Pavle Kinjiži, koji je sprečio zaveru, oterao Turke već sa bedema, a onda rešio da se osveti zaverenicima.
Preki sud im je brzo presudio, i svih 37 zaverenika konopcima je bilo spušteno na tada suvo dno Rimskog bunara. Tamo su bili ostavljeni da izgladne dok im se um nije pomračio, a onda su im bili bačeni noževi da se međusobno poubijaju i prožderu. Tako je bilo sve dok i poslednji nije izdahnuo u najvećim mukama.

ŠTA SU NAŠLI RONIOCI
KASNIJA istorija beleži da je u ovom bunaru bilo još mnogo žrtava. Na dan krunisanja Milana Obrenovića 1882. godine, na njega su neuspelo pokušale atentat Jelena - Ilka Marković i Lena Knićanin. Obe su bile uhapšene, a uskoro je Ilka Marković pronađena u zatvorskoj ćeliji ugušena peškirom, dok je Lena Knićanin zatvorena u Rimski bunar. Tamo je uskoro pronađena mrtva, zajedno sa ubijenim vojnikom čiji je zadatak bio da je čuva.
Poznati filmski režiser Dušan Makavejev kasnije snima poznati film **LJubavni slučaj poštanske službenice**, inspirisan poznatim događajem, kada je čovek rešio da se odrekne ljubavnice. Tada je odveo da se prošetaju pored bunara, i bacio je u 50 metra dubok bezdan. Zločinac verovatno nikada ne bi bio pronađen, da u njigovom xepu nije pronađna tramvajska karta sa istim ****jskim brojem koji je imala i ona koja je bila u xepu žrtve.
Istraživanja dna Rimskog bunara vodila je pre Drugog svetskog rata i Vojska Kraljevine Jugoslavije i Uprava vodovoda, kada beleže da je ispod dna veliki sloj šljunka ispod koga izvire voda. Predanja kažu i da su Nemci po okupaciji istraživali dno bunara, i da čak dva **čoveka žabe** nikada nisu izronila iz njega.
Tek, kako nam je opisao iskusni speleoronilac i veliki entuzijasta Milutin - Kepa Rudaković, sredinom šezdesetih godina prvi pioniri ovog sporta počinju sa istraživanjem podzemnog Beograda i tada rone na dno bunara. Tada su, prema njegovim sećanjima, pronađena i dva ljudska skeleta, kao i nekoliko životinjskih.
I to nije čudo, jer je i zloglasna OZNA neko vreme imala običaj da koristi ovo zloslutno bunarsko okno.

NEMA PROLAZA
AKO želite da iznervirate beogradske arheologe, pitajte ih da li je Rimski bunar povezan tajnim prolazom sa Zemunom, i Milenijumskom kulom. Jer, to je jedna od najčešće demantovanih teza u istoriji modernog Beograda.
Svi argumenti jasno govore da toga nije bilo, jer bi takva trasa za kopače bila najteža, ne bi mogao da im se dovodi vazduh, a nadsloj vode iznad samog ušća na tom mestu je najveći i najteži. Ali, mašta radoznalih uvek je bila jača od demantija istoričara.

rammstein 25.02.2007 23:06

BEOGRAD POD BEOGRADOM (3)
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1


Miris starog Rima
5. oktobar 2002


Piše:Zoran Nikolić

MNOGI građevinari koji u srcu Beograda počinju sa ostvarenjem različitih urbanističkih ideja bivaju ometeni na samom početku. I tada su uzaludni vapaji finansijera ili projektanata da radovi moraju biti okončani u roku. Razlozi da tako ne bude su ili ostaci nekadašnjih, davno zaboravljenih građevina, ili opet, podzemne vode.
Tako se događalo da u okolini Cvetkove pijace, ili pored Slavije ili Bulevara revolucije, još dok kopaju temelje, radnici ulete u podzemne tunele u kojima teče voda, a mnoga zdanja koja su danas obeležja ovog grada napravljena su nad vodotocima. Bolje je redom.
Najstariji vodovod je do današnjeg Kalemegdana dovodio vodu iz Malog Mokrog Luga. Celu njegovu putanju napravili su Rimljani, i sve se događalo pre bezmalo dve hiljade godina, 85. godine nove ere. Kanal je bio visok od 140 do 160 santimetara, na dnu su mu bile polegnute keramičke cevi kroz koje je tekla voda, a bili su ostavljeni posebni otvori da bi u tunel ozidan opekom mogli da uđu majstori i otklone eventualni kvar.
Kanal je dugo postojao i čak je bilo zabeleženo da je tek izgradnjom Beograda između 1860 i 1870. godine presečen na samom početku današnjeg Bulevara revolucije, u blizini Tašmajdana. I tada je još ovaj vodovod snabdevao Fišeklijsku čaršiju i delimično dvor, a sadašnji Pionirski park.

SPLET HODNIKA
ŽELJNI da pronađemo ostatke rimskog vodovoda i vidimo kako njegovi ostaci danas izgledaju, uputili smo se trasom koju su nekada davno opisali naši prethodnici. Kada smo se obraćali stanovnicima u okolini Cvetkove pijace često smo slušali kako postoji neki čudan hodnik, sagrađen od izuzetno tvrdog materijala, na koji su nailazili mnogi u komšiluku.
I, zaista, uskoro smo upoznali Zorana Lekića, vlasnika kuće koja se nalazi na raskršću ulica Paje Jovanovića i Svetog Klimentija. Ispod temelja se nalazi tunel koji gazda nije hteo da zazida, iako je njegovoj porodici pravio silne muke kada su započeli gradnju. Naime, zid je bio vraški tvrd, a razlog je što su Rimljani za zidanje, odnosno vezivanje opeke koristili, pored ostalog, i negašeni kreč, koji još dugo **radi**, i čini svod ekstremno tvrdim.
Danas je ostao deo tunela dugačak oko 20 metara, a na njegovom kraju se već oseća nedostatak vazduha. Svod je ozidan tipičnom rimskom opekom, koja je visoka oko četiri santimetra, da bi joj jedna stranica bila oko 15, a najduža između 30 i 40 santimetara.
Udahnuli smo miris starog Rima koji je ostavio tragove duboko ispod grada. Svako ko je ovde živeo umeo je da ceni vodu. Tek danas, kada razgovarate sa stručnjacima **Beogradskog vodovoda**, vidite da nije baš uvek tako, i da smo mi, poslednji vladari grada, prekršili to sveto pravilo...
Beograd je grad koji živi na podzemnim vodama, ima bezbroj izvora, reka i rečica čiji vodotokovi su sada uglavnom sprovedeni u kanalizaciju. Današnjim najvažnijim ulicama grada nekada su tekle reke, pa je tako sa Nemanjinom, Kumodraškom, Rimskom... Da smo poslušali ideje inženjera Mihajla Lujanovića, jednog od najcenjenijih eksperata **Bodovoda**, danas sva ta voda ne bi bila nedostupna žiteljima prestonice, već smo mogli da budemo, poput Ciriha, varoš sa nekoliko stotina fontana iz kojih teče čista, izvorska voda.
UPRAVNIK U ČAMCU
SVE kapitalne građevine u srcu grada su **lađe** na podzemnim vodama. Iste muke imali su građevinci koji su pravili Hotel **Moskvu**, kao i oni koji su kopali temelje Palate **Albanija**. Grdno su se namučili i graditelji **Slavije**, kao i **Parka**. Kada je građena **Beograđanka** desetak jakih izvora sprovedeno je u kanalizaciju, a kada je pokušao da **spase** Pozorište na Terazijama od nabujalih podzemnih voda, upravnik Svetislav - Bule Goncić održao je konferenciju za štampu u - čamcu.
Kada smo obilazili podzemne objekte ispod Tašmajdana bacili smo kamen kroz jedan od brojnih otvora i posle nekoliko sekundi čuli kako je pao u vodu, dok je ostala zabeležena i anegdota prilikom rekonstrukcije restorana u zdanju Savezne skupštine, kada se otvorio put u koji je takođe bačen kamen koji je posle dugog putovanja takođe pao u vodu.
Istoričari beleže i veliku paniku koja je zahvatila Beograđane u predratno vreme kada je bila građena **Albanija**, tada najviša zgrada na Balkanu, čiji su radovi bili zaustavljeni zbog obilja podzemnih voda na koje su kopači naleteli.
**Albanija će se srušiti...** kružilo je gradom, a ostale su zapamćene i anegdote da su mnogi u širokom luku zaobilazili gradilište, u strahu da se na njih ne obruši zgrada. Ipak, građevinci su dobro odradili posao, pa čak ni nemačke i savezničke bombe kojima su pokušali 1944. da sruše ovu zgradu, u čijem podzemlju su se nalazile prostorije u kojima su se skrivali nemački oficiri, nisu uspeli da joj naude.
Tek šezdesetih godina ponovo počinju urbanističke muke u ovom delu grada, jer kada su otpočeti radovi na kopanju podzemnog prolaza, ponovo nastupa nevolja i opet su **krivac** podzemne vode. Eksperti **Vodovoda** zatvorili su sve ventile u okolini, međutim, postalo je jasno da pokuljala voda nije iz vodovoda, iako je bila veoma obilna. Tada su naišli na tunel prečnika oko jednog metra iz kojeg je voda kuljala. Nisu imali vremena da ga temeljnije ispitaju, rokovi za završetak radova bili su neumitni. Zabetonirali su ga, na taj način obezbedivši gradilište, ali kuda je posle sva ta voda otišla, niko ni danas ne zna...

MOKROLUŠKA REKA
JEDNA od nekada najvećih reka bila je Mokroluška reka koja se slivala od Malog Mokrog Luka ka današnjem Mostaru. Zato je ova dolina, kojom prolazi autoput Beograd - Niš i danas puna podzemnih voda. U posleratnom periodu ovde je napravljen ogroman kolektor, dimenzija 5,5 sa 5,5 metara, pa danas ta reka teče doslovce ispod autoputa i uliva se u Savu kod Mostarske petlje.

rammstein 25.02.2007 23:08

BEOGRAD POD BEOGRADOM (4)
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1


Svaka stopa – grob do groba
6. oktobar 2002


Piše: Zoran Nikolić

**TAMO gde si ti, jednom sam bio ja, a ovde gde sam ja, jednom ćeš biti ti** - epitaf sa jednog nadgrobnog spomenika u Zemunu.
U Beogradu je sahranjeno znatno više ljudi nego što je onih, koji danas hodaju pločnicima dvomilionske prestonice. Bili su najrazličitijeg porekla i nacija, pa nekada izgleda kao da je ovaj grad tokom prošlosti bio jedinstvena vrsta skitnice. Lutalica, koji je osuđen da stoji na svom mestu, a da svi dolaze k njemu. I da, tako bezbrojni, u njemu i ostanu.
Mnogi moderni Beograđani uglavnom ne znaju gde se sve nalaze groblja u njihovom gradu. Doduše, da bi naučili tu lekciju trebalo bi im dosta vremena. Pa ipak, makar istorije radi, kada obilaze centralne delove metropole, trebalo bi da znaju da gotovo ne postoji deo koji nekada tokom prošlosti nije bio groblje. Makar ono ostalo iz vremena Singidunuma, Ugarske, Turske, austrijske carevine, ili tu počiva nekadašnji srpski živalj, beogradski Jevreji, Jermeni, Grci, žrtve koje je pokosila kuga, tajna groblja iz ne tako davnih ratova, na brzinu pokopani ratnici...

BATAL DŽAMIJA

GROBLJA su se prostirala od samog Kalemegdana, duž centralnih delova grada, na skoro svakom mestu današnjeg urbanog beogradskog jezgra. Jedna od rimskih nekropola bila je u današnjoj ulici Tadeuša Košćuška, a jedna od većih prostirala se od Trga Republike duž padina Dorćola. Večna konačišta onog vremena nisu bila u potpunosti nalik današnjim, komunalnim grobljima, već su češće bila postavljana pored puteva.
O veličini groblja na kome su počivali stanovnici Singidunuma kroz više vekova govori i podatak da su sarkofazi pronađeni i u Ulici majke Jevrosime, kao i duž Palmotićeve ulice. Zna se da je rimsko groblje bilo i između Narodnog, i pozorišta **Boško Buha** na Trgu Republike.
U Zavodu za zaštitu spomenika lako je saznati ono što ne spada u opšte obrazovanje Beograđana, i što nam je objasnio arheolog Zoran Simić: **Takozvana Jugoistočna nekropola Singidunuma ogromna je, i prostore se od današnjeg Trga Republike i duž Bulevara revolucije i doseže gotovo do samog Malog Mokrog Luga. Grobovi su raspoređeni sa obe strane Bulevara, a najveća koncentracija im je u prostoru od sadašnjeg Terazijskog tunela i Nušićeve ulice, pa prema Vukovom spomeniku, delom koji ograničavaju Ulica Proleterskih brigada i donje ivice Tašmajdana.**
Turci su imali groblje na mestu današnjeg Studentskog trga, ali i oko svake od džamija, kojih je, tokom njihove vladavine gradom bilo više od 70. Tako je verovatno da je ovo groblje, u sadašnjem Studentskom parku bilo najpoznatije, ali je ogromno bilo i ono kod Batal camije, koja se nalazila na mestu današnje Savezne skupštine. Pošto je ovo bila najveća džamija, saglasno tome bilo je i groblje, koje se prostiralo od današnjeg ulaza u Bulevar revolucije, kod Glavne pošte i Tašmajdana, a dosezalo je sve do mesta gde se sada nalazi zgrada Doma sindikata.

Nešto niže od ovog dela, u pravcu prema dunavskoj obali, u okolini Tašmajdana postojalo je jevrejsko groblje, otprilike na uglu Dalmatinske i Takovske ulice, preko puta Rudarsko geološkog fakulteta. Nešto niže odatle, takođe su postojali grobovi, ovog puta opet prekriveni turskim, muslimanskim mezarima.

ZNAMENITI SRBI
KADA smo već pomenuli plato ispred Savezne skupštine, u vreme austrijske vladavine gradom, u 18. veku, od 1717. do 1739. godine na tom mestu se nalazilo još jedno, za istoriju važno zdanje - vojna bolnica. Bila je u blizini današnjeg Pionirskog parka i pored nje se nalazilo, šta drugo nego - groblje. Ovo, tzv. Nemačko vojno groblje, žitelji ondašnjeg Beograda umeli su jednostavno da zovu i **bolničkim**.
Među najstarijim srpskim grobljima je ono koje je još 1688. godine zabeležio istoričar Gump, a koje se nalazilo u blizini današnjeg Zelenog venca. Zahvaltalo je i deo Ulice Maršala Birjuzova. Posle toga se seli na mesto gde su još dugo počivali Beograđani.
Naime, danas svi znaju gde se, u Ruzveltovoj ulici nalazi Novo groblje, ali oni, mlađi Beograđani uglavnom ne znaju gde se onda nalazilo **staro**, ako je ovo **novo**.
A to, staro groblje prostiralo se na jednom od današnjih najpopularnijih šetališta, u sadašnjem Tašmajdanskom parku. I sada se uz zgradu Seizmološkog zavoda mogu naći ostaci nekadašnjih nadgrobnih ploča ondašnjih Beograđana.
Kada je 1882. godine donesena odluka da se groblje preseli na današnje mesto, varošani su burno protestovali, žaleći se da će pokojnici morati na **daleku periferiju**, ali gradske vlasti su bile odlučne. Međutim, kako je seoba obavljena, i koliko revnosno su preseljeni zemni ostaci onih koji su počivali tu, govore istorijska svedočanstva, da su se i tada Srbi neretko vrlo loše odnosili prema grobljima, da su ova bila zapuštena, a nije bilo čudo da zajedno sa grobarima kamenoresci ukradu ploču, pa je prerade za drugog pokojnika. Ipak, ostaje činjenica da su velikani srpske istorije, koji su nekada počivali na Starom groblju, preseljeni. Među njima Ilija Kolarac, Miša Anastasijević, Sima Milutinović Sarajlija, Joakim Vujić, Đura Jakšić...

BELEG CENTURIONA
U PODRUMU kuće u Siminoj ulici, koju je nekada sagradio srpski ministar finansija Laza Paču, i danas postoji grob rimskog centuriona.
Kako nam je objasnio Pačuov naslednik Aleksandar Vlaškalin, arheolozi su dali svoj sud o autentičnosti ove nadgrobne ploče, jedno se ne zna da li je centurion mogao da uživa i u blagodetima starosti ili je mlad napustio i svoj Singidunum i ovaj svet.
Vlaškalinova kuća je na grobu, a njegovi prijatelji šarmantno kažu kako dobronamerni domaćin uredno pred spavanje poželi centurionu laku noć.
Ali, zar to nije sudbina svih Beograđana?

rammstein 25.02.2007 23:09

BEOGRAD POD BEOGRADOM (5)
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1


Enigma ispod Taša
7. oktobar 2002


Piše: Zoran Nikolić

AKO postoji zagonetno mesto u Beogradu, koje traje dugo koliko i sam grad, i pamti sve njegove dobre i loše periode, a današnjim žiteljima prestonice je uglavnom ostalo nepoznato, onda je to Tašmajdan.
Ispod tašmajdanskog platoa prolazili su tuneli dvomilenijumski starog Rimskog vodovoda, sa ovog mesta je ****đorđe nadgledao oslobađanje grada, Tašmajdan je bio Staro groblje, ovde je pročitan Hatišerif koji je prvi nagovestio slobodu Srbije posle ropstva pod Turcima, tu su, kako povedaju stariji istoričari, bile spaljene mošti Svetog Save, a ne na vračarskom platou, kako danas mnogi misle. Jer, mošti sveca su bile spaljene na Malom Vračaru, a ne ovom, koji mi danas tako zovemo. Taj, Mali Vračar je počinjao upravo pored mesta koje danas okružuju Savezna skupština, početak Bulevara revolucije i Glavna pošta.

RIMSKI MAJDAN
ISPOD tašmajdanskog platoa izvađene su ogromne količine kamena još u rimsko vreme, kada su još u prvom veku od istog kamena zidane građevine Singidunuma. Mnogi sačuvani sarkofazi pronađeni širom Beograda napravljeni su uglavnom od tašmajdanskog kamena. Kamenolom su kasnije nasledili Turci, dajući mu i današnje ime sastavljeno od reči **taš** - kamen i **majdan** - rudnik. U njemu su se skrivali Beograđani tokom Prvog svetskog rata od besomučnog austrougraskog bombardovanja, da bi zjapeće okno rudnika postalo skriveno od očiju posmatrača tek pre Drugog svetskog rata. Tek tada ovo mesto postaje tajna.
Današnji ulaz u tašmajdanske pećine nalazi se iza popularnog restorana **Fratelis**, preko puta zgrade RTS. Stepenište koje vodi u dubinu, ispod velike stene, dugo je bilo daleko od pogleda i pristupa onih koje je radoznalost terala da se zapitaju šta je iza(?). Stoga što je ovaj adaptirani prostor iz Drugog svetskog rata još dugo mogao da ima značajnu vojnu funkciju, ili makar onu za sklanjanje stanovištva.
Međutim, zahvaljujući stručnjacima Javnog preduzeća za skloništa, uspeli smo da uđemo unutra, najzad dospevši u pećinu koja se nalazi na kraju vratolomnog stepeništa. Tamo nas je **čekala** dvorana od nekoliko stotina kvadratnih metara na čijim zidovima se i sada vide tragovi koje su ostavili kopači nekadašnjeg rudnika. Naime, kamene ploče su vađene pravilno, tako da su u zidu ostale pravougaone rupe iz kojih su vađeni blokovi.
Dugačak splet hodnika vodi u drugu pećinu, koja je u Drugom svetskom ratu bila adaptirana tako što joj je betonirana podloga, a kao ojačanje bili su napravljeni betonski lukovi, koji su podupirali gornji svod. Ovde je počinjao najznačajniji podzemni prostor Nemaca tokom rata, jer se upravo tu nalazila tajna podzemna Komanda za jugoistok Vermahtovog generala Fon Lera.
Posebna masivna metalna vrata odvajala su ovaj deo od samog komandnog mesta, kao i podzemnih prostorija u kojima su boravili vojnici. Ovde su bili snabdeveni svim potrepštinama, tako su imali čak i agregate za struju, kao i telefonsku komunikaciju. Ceo podzemni kompleks bio je tako napravljen, da je u slučaju potrebe, ovde moglo da boravi hiljadu vojnika tokom šest meseci, bez potrebe da izlazi napolje.
Da bi sva važna oprema, oružje, ali i namirnice bili dopremani u ovaj podzemni grad, Nemci su imali još jedan, poseban ulaz podno Tašmajdana, bliži samom bazenu, gde su mogli da uđu čak i kamioni.

PODZEMNI LAVIRINT
SPLET hodnika vodi dalje, ka još jednoj od pećina za koju je izvezno da je Vermaht nije koristio, makar ne u onoj meri u kojoj je to radio sa ostalim prostorima. Ova pećina nalazi se gotovo bukvalno ispod restorana **Šansa**. To je ogromna odaja ispod zemlje, iza koje i sada ostaje trag kako se može dalje, i kako ni ona nije kraj podzemnog putovanja za radoznalog istraživača. Očigledno je da odatle vodi put ka još nekoliko podzemnih odaja za koje se pretpostavlja da vode ka novom spletu hodnika, a oni kasnije ka Pravnom fakultetu...
Kako objašnjava jedan od najboljih poznavaoca podzemnih objekata ispod Beograda Mirko Radaković, puna istina je da niko pouzdano ne zna kuda tačno svi tajni prolazi koji polaze iz tašmajdanskih pećina i vode neznano kud. Sada bi sve trebalo temeljno ispitati.
Razgovarajući sa starim Beograđanima koji su zapamtili Tašmajdan iz doba Drugog svetskog rata, kao i sa onima koji su nešto više znali o njegovoj ulozi ali su dugo morali da ćute i čuvaju tajnu, došli smo do zaključka da je izvesno da su Nemci u vreme rata hteli da povežu sve svoje važne objekte sa svojom podzemnom komandom. Zato je izvesno da je jedan kraj odavde vodio ka **Manježu**, drugi ka zgradi **Gestapoa**, na današnjem Trgu Nikole Pašića, a treći prema Dvoru, odnosno današnjoj zgradi gradske vlade.
Onaj krak, prema **Manježu** trebalo je da povezuje najvažnije tajne podzemne koridore, baš zato što je duž Nemanjine ulice bilo najviše takvih trasa. One su spajale važne zgrade u ovoj ulici sa zgradom Železničke stanice. To je bio podzemni sistem za tajnu bezbednu komunikaciju, a ispostavilo se kasnije i povlačenje iz grada. Ovaj krak imao je uprao tu ulogu.
Tako danas do kraja nije jasno kuda vode svi tajni prolazi koji se nastavljaju iz tašmajdanskih pećina, iako je izvesno da oni ne predstavljaju delove tako davne istorije, već su uglavnom plod podzemnih radova iz Drugog svetskog rata.

ZARĐALE MINE
JEDAN od razloga što se svi tajni koridori ispod Tašmajdana ne mogu lako ispitati je i taj što su Nemci prilikom povlačenja minirali mnoge podzemne odaje. A poznato je da su bili vešti u tome. Tako su, posle oslobođenja naši inženjerci imali mnogo posla, a izvesno je da svaki tajni koridor nije do kraja proveren. Međutim, sreća je što su ondašnje mine bile u metalnim košuljicama, koje su vremenom korodirale i uglavnom postale bezopasne. Ali, nikad se ne zna, i oprez mora da bude na prvom mestu.

rammstein 25.02.2007 23:10

BEOGRAD POD BEOGRADOM (6)
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1


Tvrđava – kolevka grada
8. oktobar 2002


Piše: Zoran Nikolić

Beograd je **rođen** na Kalemegdanu, tu je uvek započinjalo i okončavalo se ono što je uobličavalo bitisanje njegovih stanovnika. Mi smo obišli deo njegovih podzemnih odaja, jednom davno napravljenih sa potpuno drugačijom namenom nego što je to danas.
Zato smo posebno bili radoznali obilazeći nekadašnji veliki barutni magacin **Pećine**, kakav je pun naziv mesta koje se danas jednostavno zove **Barutana**, kao i depoe ispod Vojnog muzeja.
Kalemegdan je i danas prepun ostataka nekadašnjih skladišta i prolaza koji su davno povezivali zidine i bastione, ali koji su sada dobili tužnu namenu, pa se tu skrivaju beskućnici, dovoljno srećni zbog činjenice da nisu pod vedrim nebom.
Ipak, najveći podzemni prostor ispod Kalemegdana je **Barutana**. Sastoji se od ogromnog hodnika koji povezuje dve velike pećine.

KLESANE PORUKE
Jedan od razloga što su Austrijanci pobedili Turke u velikoj bici za Beograd 1717. godine je bila eksplozija turske municije, koja je bila nedovoljno zaštićena i koju je zapalio jedan austrijski projektil. Barut se nalazio u jednoj od zgrada u donjem kalemegdanskom gradu, a silina eksplozije je razorila i deo odbrambenih bedema, znatno olakšavajući posao nadirućim Austrijancima.
Zato je jedan od prvih poslova koje su sebi pobednici dali u zadatak bio da naprave sigurno mesto gde će se ubuduće čuvati barut, i radovi počinju 1718, a traju naredne tri godine.
Tako su nastale ove velike veštačke pećine, koje su, kako kažu stručnjaci, uklesane u stenu. Sastoje se od hodnika dugačkog 41 metar, čija je širina 2,7 metara, i dve pećine, dimenzija 19,5 sa 17,5, odnosno 17,4 sa 17,2 metra. Debljina zidova je između četiri i pet metara, a iznad svodova ovih sala nalazi se debeo sloj zemlje čiji je zadatak bio da ublaži eventualne udare.
Unutar hodnika koji spaja ove dve velike podzemne hale, nekadašnja skladišta, poređani su sarkofazi pronađeni na ostacima nekadašnjeg groblja u Beogradu. Odnosno, biće da je pametnije reći Singidunumu, jer su oni svoj život živeli u onom, a ne ovom gradu. Danas su ti sarkofazi - napravljeni uglavnom od tašmajdanskog kamena - prazni. U prvoj pećini nalazi se lapidarijum, mesto gde se nalaze nadgrobne ploče, mnoge od njih izuzetno očuvane, na kojima su i sada jasno čitljiva imena pokojnika i poslednje poruke koje su na njima isklesali njihovi savremenici.
Nije na nama da sudimo da li je mesto ovim spomenicima u klubu gde se sluša glasna muzika, ali makar iz pijeteta prema onima koji su tu vekovima konačili, valjda bi bio red da kamene grobne kutije ne služe kao mesta na koja bi se naslanjale barske stolice i na njima držale čaše sa pićem.
Ali, kao da je to jedina beogradska nelogičnost...

VRATA PROŠLOSTI
Tokom prošlih decenija u Beogradu je postojala jedna posebna, svečana ceremonija, kada je otac sinu davao prve znake da ga uvažava kao budućeg muškarca. To je bio odlazak u Vojni muzej na Kalemegdanu. Među sablje, zastave, puške i ostalo znamenje starih ratnika.
Kalemegdanski muzej je po mnogo čemu specifičan i poseban. Ubistvene naprave koje su ispred njega izložene na otvorenom, govore o tome kolike je ljudskih života uloženo da bi one opravdale svoje postojanje. Tu, pored eksponata koji su pred posetiocima u svako doba godine, i po snegu i i na letnjem suncu, **skriva** se još jedno značajno mesto, a to je sama unutrašnjost kalemegdanskih kazamata. To su stotine kvadratnih metara podzemnog prostora koje trenutno dele depoi Vojnog muzeja, sa jedne strane, i svlačionice kalemegdanskih košarkaša, sa druge.
Vrata koja vode unutar zidina zatvorena su za posetioce, pa radoznali posmatrači mogu da vide samo eksponate izložene napolju. LJubaznošću ljudi iz Vojnog muzeja mi smo mogli da obiđemo i ovaj prostor, koji je kroz istoriju često menjao namenu. Tu su bile i konjušnjice, tamnice, skloništa i skladišta...Ispod tog dela tvrđave, koji prethodi Stambol-kapiji i Sahat-kuli, nalazi se po osam prostorija sa svake strane, gledano sa drvenog mosta koji vodi do njih. One najudaljenije od ulaza u taj deo tvrđave **produžene** su tako da njihove dodatne odaje duboko zadiru u bočne bedeme, odnosno okružuju sa jedne strane košarkaške terene, a sa druge samo podnožje muzeja. Sada u delu koji pripada Vojnom muzeju nema mnogo eksponata, ali jedan privlači posebnu pažnju...
Kada smo videli motor koji se nalazio na fotografijama iz svih uxbenika istorije koji su opisivali 27. mart 1941. godine, osećali smo se kao da smo pronašli svoj lični **vremeplov**. Isti motocikl sa prikolicom, na kojem se nalazio čovek sa zastavom u ruci, i sada postoji. Nalazi se u depoima muzeja, a stručnjaci ove kuće požrtvovano se trude da pronađu sve delove koji nedostaju, pa da mašina bude potpuno ista, kao što je izgledala pre bezmalo 60 godina, u sumrak Drugog svetskog rata.
Ne ulazeći ko je stajao iza ovog važnog istorijskog događaja, koji je uvukao i Jugoslaviju u najveći ratni sukob u istoriji, imali smo prelep osećaj da smo dotakli prošlost samu...

rammstein 25.02.2007 23:11

BEOGRAD POD BEOGRADOM (7)
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1


Čari zemunskih zemunica
9. oktobar 2002


Piše: Zoran Nikolić

PODZEMLJE Zemuna nije ništa manje interesantno nego ono, sa druge strane reke. Naprotiv, često je bivalo kudikamo zanimljivije. Tamo su se Austrijanci zadržali mnogo duže nego u Beogradu, pa su imali priliku da svoje doktrine o izgranji, podzemnim objektima, ali i njihovom međusobnom povezivanju pokažu u punom sjaju.
Naša ekspedicija počela je u delu koji danas Zemunci zovu Muhar, iako je zvanično ime ovog dela grada Trg Branka Radičevića. Naziv je dobio po kući trgovca Ivana Muhara, čija kuća se nalazi pored završetka Glavne ulice. Sa jedne strane ovog mesta, gledano ka Dunavu, nalazi se Gardoš i groblje na vrhu, dok se sa druge nalazi Ćukovac. Oba brega koja okružuju Muhar prepuna su laguma, koja zadiru duboko u utrobu uzvišenja. Ispod gardoškog brda i groblja postoji nekoliko laguma, gotovo iza svakog broja na adresi u Ulici Branka Radičevića. Najduži ide duboko ispod groblja i da je bio duži još nekoliko metara prodro bi na drugu stranu Gardoša, prema Dunavu, odakle mu **u susret** takođe dolaze veliki lagumi. Ovaj, o kojem pričamo, dugačak je 96 metara.
Odmah preko puta nalazi se Ćukovac, koji je takođe prepun ovih podzemnih koridora, da bi se slični objekti ispod zemlje nalazili i ispod Kalvarije, ali i dalje, duž cele Bežanijske kose. Do kraja 20. veka u evidenciji Javnog preduzeća za skloništa Srbije u Zemunu je ostalo zabeleženo čak 73 velika laguma, a osam sličnih podzemnih građevina nalazi se na teritoriji ovog Beograda.
Najpoznatiji i jedan od najčudnijih laguma je onaj koji se nalazi u Ulici Vasilija Vasilijevića 10, ispod najstarije kuće u Zemunu. Ovo zdanje i danas mnogi zovu **Beli medved**, po kafani koja se nekada nalazila u njemu.

ZAZIDANI HODNICI
ISPOD **Belog medveda** nalazi se podzemni hodnik, dugačak više od 20 metara. Sa njegove bočne strane ulazilo se u veliki vinski podrum, u kome su nekadašnji birtaši čuvali vino. Da bi rajski napitak bio hladan, u vreme kada frižideri nisu postojali, kalfe su u zimsko vreme testerama sekli led sa Dunava i polagali ga na dno podruma. Prekrivali bi ga slamom da bi očuvali što nižu temperaturu, i u ovu prostoriju su ulazili samo jednom dnevno, da natoče onoliko vina koliko procenjuju da će im trebati tog dana. Ovakva mesta Zemunci su zvali **ledenice**.
Međutim, sam završetak hodnika koji je vodio pod Ćukovac naprasno je zazidan, drugačijim materijalom nego što je napravljen sam hodnik. Očigledno je da je neko naprasno prekinuo tok podzemne građevine, ali zašto, danas je nepoznato.
Raspitujući se među starim Zemuncima i istoričarima ovog dela grada, došli smo do dve pretpostavke. Prva, da su česte posleratne inspekcije **narodne vlasti** primoravale trgovce da zalihe sklone daleko od očiju kontrolora, a druga da su ovi prostori ostali veoma opasni još iz doba Drugog svetskog rata.
Sakrivanje robe nije bilo retko, i stariji Zemunci pamte da su vlasnici kafana umeli da skrivaju burad sa vinom u podrume, koje bi kasnije zazidali, ili na neka druga tajna mesta. Opet, kada su se Nemci povlačili posle gubitka Beograda, mnoge prostore su minirali. Tako postoji opasnost da su iza nekih, ovako prekinutih podzemnih prolaza ostale mine još iz Drugog svetskog rata, pa nasilno razvaljivanje ovakvih zidova ne bi ni u kom slučaju bilo poželjno bez eksperata koji bi nadgledali ceo posao.

TONE ĆUKOVAC
LAGUMI u ovom delu grada uglavnom su imali magacinsku namenu, mada su posle Drugog svetskog rata dugo bili u evidenciji stručnjaka nadležnih za sklanjanje stanovništva u slučaju ratne opasnosti. Vremenom su izgubili tu svrhu, jer je sloj zemlje iznad njih bio isuviše tanak za moderne bombe, pa su mnoga od ovih podzemnih zdanja prepuštena vlasnicima kuća koji su ih sada prisvojili i priveli nekoj svojoj nameni.
Koliko je važno znati šta se krije ispod podloge gde nameravate da zidate kuću, najbolje su osetili žitelji koji su sazidali stambene zgrade u okruženju tri zemunske ulice: Ugronovačke, Cetinjske i S. Dukića.
Sve se dešavalo na Ćukovcu, gde su posleratni žitelji počeli nelegalno da zidaju kuće, a da ih niko nije upozorio na opasnost gradnje, odnosno da ispod temelja novonastalih zgrada postoji veliki lagum, čija je površina bila više od 450 kvadratnih metara. Budući da nisu mogli odmah da se priključe na kanalizacionu mrežu, pravili su septičke jame koje su raskvasile podlogu, a oko kuća se skupljala kišnica koja je takođe uticala da tlo postane nestabilno. Kada je opasnost ozbiljno zapretila, moralo je da se reaguje munjevito. Jer, kuće su počele da gube stabilnost, fasade su pucale, a zidovi postajali nestabilni.
Tako su gradske vlasti 1988. godine bile primorane da brzo intervenišu. Pošto se sve dešavalo tako da su tonule kuće u tri ulice, odlučeno je da budu nasute ogromne količine betona u prethodno napravljene otvore na krovnom delu laguma, kako bi tunel potpuno napunili i tako sprečili dalju propast stambenih grada. Kroz 23 bušotine nalivane su tone betona, dok **uzburkano** podzemlje najzad nije postalo stabilno, a ovaj neobičan lagum zauvek izgubljen.

rammstein 25.02.2007 23:12

BEOGRAD POD BEOGRADOM (8)
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1


Tajna bežanijskog brega
10. oktobar 2002


Piše: Zoran Nikolić

LESNA zaravan, koja počinje od Gardoša, a prostire se, kasnije, duž Kalvarije i Bežanijske kose, sadrži u sebi brojne lagume, na koje se nailazi sve do oboda pored nekadašnjeg Starog aerodroma.
Mnoge od njih, stariji Zemunci zvali su **vojnim**, što na slikovit način podseća na njihovu nekadašnju namenu. Opravdanje za ovakvo ime postoji pogotovo kada pričamo o građevini ispod zemlje koja se nalazi kod železničke stanice **Tošin bunar**. Verovatno je tu nekada bio jedan od austrijskih laguma, međutim, njegov izgled, u vreme koje je prethodilo Drugom svetskom ratu, bio je dramatično izmenjen. Upravo to mesto izabrala je vojska ondašnje Kraljevine Jugoslavije za podzemnu bazu odakle bi se komandovalo operacijama odbrane grada tokom rata koji je otpočeo 6. aprila 1941. godine.
Tako je lagum posebno ojačan i u njemu su bili odrađeni svi radovi koji su kasnije garantovali bezbednost visokog vazduhoplovnog vojnog vrha koji je trebalo da rukovodi operacijama odbrane grada. Međutim, **pasija** jugoslovenstva, koje nikada nije bilo dovoljno jedinstveno onda kada je to za državu bilo najpotrebnije, pokazala se, nažalost, i ovde.

DVE IZDAJE
LJUBAZNOŠĆU direktora Muzeja jugoslovenskog vazduhoplovstva Čedomira Janića, došli smo do podataka iz neobjavljenog rukopisa šefa Operativnog odseka Komande vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije Andrije Pavlovića, koji je zabeležio da komandant Prve vazduhoplovne brigade, pukovnik Dragutin Rupčić, **nije lično rukovodio u komandovanju i manevrisanju vazduhoplova, već se uglavnom skrivao u bežanijskim lagumima**. Kasniji podaci u koje nas Janić upućuje, još jasnije govore o tome, s obzirom da je taj isti Rupčić nedugo zatim prebegao u Nezavisnu Državu Hrvatsku, i tamo bio tzv. **general-vitez** u vazduhoplovstvu NDH.
O istoj, tajnoj zemunskoj komandi, u vreme šestoaprilskog rata mnogo je znao i komandant Drugog lovačkog puka, tada pukovnik, Pirc. Kako nas upućuje Janić, plan je bio da Beograd brani Šesti lovački puk, dok je ova jedinica, pod Pircovom komandom, bila zadužena za akcije nad celom teritorijom Srbije. Pukovnik je, prebegavši iz Jugoslovenske vojske, već 10. aprila 1941. godine bio u Hrvatskoj, ali već 1943. godine, eto ga u partizanima, i to na mestu komandanta Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva. Posle rata, međutim, biva ražalovan. Pirc ni tada nije pokazao šta sve zna da isposluje u svojoj neobičnoj karijeri, već uskoro postaje imenovan za ambasadora Jugoslavije u Argentini. Ne lezi vraže, tamo obnavlja kontakte sa ustašama, ali istovremeno kontaktira sa Informbiroom.
Repriza **Pirc** desila se početkom rata koji je prethodio raspadu sledeće Jugoslavije, kada je na čelu vazduhoplovstva bio general Antun Tus. Ovaj, doduše, nije komandovao iz bežanijskih laguma, ali je uradio isto što i njegovi prethodnici, pošto je na samom početku rata prebegao u Hrvatsku, preuzevši tamošnje vazduhoplovne snage.
Zbog svega toga lagumi u bežanijskoj padini nisu nimalo zanemarljivi za istoriju države, čije će ime, veoma je moguće, postati samo istorijska kategorija. Deo propasti države južnih Slovena, odvijao se bgaš tu, gde je bilo središte ratnih vazduhoplovnih snaga, pokazaće se kasnije, najvažnije sile koju svaka država može da ima.
HUMKE U MULJU
RANI prolećni dani 1941. godine i nemački bombarderski napad na Kraljevinu Jugoslaviju odneli su tačno 137 života naših najboljih pilota. Ni jedan od ovih vazduhoplovaca koji su bili svesni da ono što rade neće mnogo promeniti odnose snaga u nastupajućem ratu, ali da će im makar ponos, baš kao i smrt ostati večiti, posle rata nije proglašen narodnim herojem.
Šta više, moguće je da se i danas pod dunavskim muljem nalaze ostaci nekadašnjih aviona, ali i vazduhoplovaca u njima. Ovo istraživanje započeo je prvo Antun - Braca Benčević, da bi ga nastavio istoričar Petar Bosnić, koji i danas gaji nadu da će jednog od nesrećnih pilota, odnosno makar deo njegove letelice ipak izvući na površinu.
To je bio narednik Milutin Petrov, rođen 1908. godine, koji je zvanje pilota dobio 1937. godine, a kurs noćnog letenja završio je godinu dana kasnije. Kobnog, 6. aprila uzletao je čak tri puta, oborio nekoliko nemačkih pilota, a onda je i njegov **meseršmit** oboren. Prema podacima do kojih su došli Benčević i Bosnić, to se desilo preko puta Zemuna, u okolini ekonomije pored mesta Crvenka.
Istraživačka strast požrtvovanog Bosnića nije napustila tokom nekoliko proteklih decenija, pa tako 1986. godine prvo uspeva da zainteresuje stručnjake ljubljanskog univerziteta, a ovi, potom, i kolege iz Bratforda u Velikoj Britaniji, koji su već tada ovladali tehnikama magnetometrijskog ispitivanja. I zaista, na istom mestu koje je označio Bosnić, prva ispitivanja su naslutila da postoje metalni ostaci, koji bi mogli da dostižu oko 750 kilograma. A motor aviona kojim je Petrov upravljao bio je težak oko 750. Već kada je bio na pragu otkrića, Bosnića su u tome prekinule nove ratne operacije, koje su protekle raspadu prošle Jugoslavije.
Petar Bosnić se i danas nada da će narednika pilota Milutina Petrova ipak neko dostojanstveno sahraniti, onako kako je zaslužio.

SAVEZNIČKI **LIBERATOR**
PREMA podacima kojima raspolaže Petar Bosnić, Petrov nije jedini pilot koji je ostao na dnu reke. Svoje večno konačište tamo je našao i Branislav Todorović, u mutnim vodama pored Ade huje. Kako opisuje ovaj istraživač, **male su šanse da njegov avion, ali i njegove kosti ikada budu izvučene sa dna reke**.
Slično je prošao i saveznički avion **liberator**, koje je oboren 1944. godine i **zaronio je** pored Ade čibuklije. Kako objašnjava Čedomir Janić, stručnjaci Muzeja vazduhoplovstva su sa njega uspeli da izvuku samo elisu i motor. Tako je sigurno da je i eksplozivni tovar i sada sa njim, na dnu.
Ranijih hodina, u vreme kada bi nivo Dunava opadao, letelicu je bilo moguće videti, ali je sada, godinama nakon obaranja, ipak počela da tone, prepuštena nanosima dunavskog peska.

rammstein 25.02.2007 23:14

BEOGRAD POD BEOGRADOM (9)
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1


Lavirint ispod stanice
11. oktobar 2002


Piše: Zoran Nikolić

U BEOGRADU postoji još mnogo podzemnih hodnika koji su građeni tako da budu tajna. Takva im je bila i prvobitna namena, a i sada, kada su postali manje važni ili beznačajni, ostali su isto tako tajnoviti kao što su bili i onda, kada su nešto trebalo da znače.
U Resavskoj ulici, kod broja 38, nalazi se i danas neobično lepa zgrada, čiji veliki luk, na šest pravilno raspoređenih ulaza, govori o tome da je bila nekome i nečemu posebno namenjena. Ovo zdanje napravljeno je pre Drugog svetskog rata, i to od novca ondašnje Mornaričke uprave, a bilo je namenjeno za stanovanje najviših oficira onog doba. Zgrada je i danas izuzetno očuvana, pa zato i sada odaje sjaj vremena kada se gradilo sa velikom stilom.
Ispod nje, već u skladu sa vremenom u kome je zgrada nastala, postojali su podzemni hodnici, koji su vodili ka današnjoj zgradi Generalštaba, srušenoj u bombardovanju 1999. godine.
Ruku na srce, hodnici su tada, u vreme kad su stvoreni, vodili ka drugim zdanjima na istom mestu, ali imali su istu, konspirativnu namenu. Tada nije bilo načina za hitnu evakuaciju važnih ljudi helikopterima ili nekim sličnim prevozom koji bi bio dovoljno munjevit, kao što su to mogli da budu tajni hodnici, baš ovako zamišljeni.
Danas je taj deo ispresecan zidovima koji su naprasno **nastali** baš na ovom mestu posle Drugog svetskog rata, pa tako ni ovaj prostor nije više celovit, niti dovoljno dostupan radoznalom istraživaču. Ostao je **u amanet** stanovnicima ove zgrade, ali sada samo kao podrumski prostor, koji će radoznalije među njima da podseća na tajanstvenu ulogu koju je nekada imao, a u dečjoj mašti će da budi dovoljno prostora za imaginaciju šta je sve baš tu, za vreme rata i posle njega, moglo da se dešava.

KUDA VODI TUNEL
TEK nekoliko stotina metara niže, u pravcu prema zgradi beogradske Železničke stanice, nalazi se još jedno zdanje na koje su Nemci mnogo računali tokom okupacije. To je današnja zgrada ŽTP na uglu Nemanjine i Sarajevske ulice, u kojoj se tokom rata nalazila jedna od brojnih nemačkih vojnih komandi.
U vreme borbi za oslobođenje grada od fašističkih vojnih formacija, ostalo je zapamćeno da su Rusi i partizani upravo pred ovom zgradom, baš kao i u samoj Nemanjinoj ulici, imali ogromne gubitke. Otpor je bio snažan, žrtve mnogobrojne, a zastoj u planiranim operacijama očigledan. Nemci su se vrlo srčano borili, jer su znali da ih u protivnom ne čeka ništa dobro. I danas dovoljno radoznao prolaznik lako može da vidi kako je sama zgrada **prošarana** ostacima kuršuma, koji su nevešto, posle rata, samo zabašureni slojem glet-mase, tako različitim od boje fasade same zgrade. Okrugle fleke, pogotovo oko svakog ulaza u zgradu, samo potvrđuju da su se ovde vodile borbe koje ni napadačima ni braniocima nisu obećavale lako okončanje sukoba u kome su se našli.
Zaprepašćenje je bilo veliko kada je pucnjava najzad prestala, oslobodioci ušli u zgradu, i tamo nisu zatekli nikoga!
Nemci su uspeli nekako da pobegnu, ali ovima nije nikako bilo jasno kuda, na koju stranu. Doduše, i zgrada je velika pa im je mnogo vremena odnelo pažnjivo pretraživanje ostalih praznih prostorija, ali na kraju Nemaca nigde nije bilo.
A njihovi vojnici, ispostavilo se kasnije, izašli su u okolini Železničke stanice, odakle su nastavili dalje povlačenje. Jer, ispod ove dve važne zgrade postoji tunel, kojih ih povezuje, i koji su Nemci prvo držali u najstrožoj tajnosti, da bi ga posle, na kraju rata i iskoristili.

TVRĐAVA POD ZEMLJOM
CEO potez od Nemanjine ulice do Železničke stanice, ostalo je u sećanju svedoka, predstavljao je jedan od najkrvavijih gradskih frontova za vreme oslobađanja Beograda oktobra 1944. godine. Tu je bila možda najveća koncentracija važnih nemačkih uporišta, i baš zato je sve bilo obezbeđeno, kako podzemnim tunelima, tako i niskim bunkerskim punktovima, koji su pretili potencijalnom napadaču gotovo ispred svake od zgrada u ovoj ulici.
Stariji Beograđani pamte da tom ulicom nije mogla ni **muva da proleti** i da je tu, posle bitke, ostalo mnogo olupina ruskih tenkova, jer je i pre početka samih operacija jedino oklopna jedinica mogla da se nada da će probiti ovakvu odbranu.
Ali, isto tako se sećaju da su u danima posle oslobađenja ovakvi ulazi još dugo bili vidljivi. Građeni su da budu iste one sigurnosti i čvrstine, kao i podzemni objekti koje smo sretali na Čukarici, ili na drugoj strani grada, duž Zvezdarske šume, dakle na mestima koja su bila od suštinske važnosti za kontrolu prilaza gradu.
I ovi bunkeri bili su, verovatno, povezani spletom podzemnih prolaza, koji su posadi davali osećaj dodatne sigurnosti, ali i veliku manevarsku moć, pošto bi u toku borbe mogli brzo da se premeste sa jednog mesta na drugo. Najzad, mnogo je korisniji onaj vojnik koji nije uplašen pred mogućnošću da će se naći u bezizlaznoj situaciji, a ovakve podzemne podobnosti su umnogome pomogle Nemcima da se baš tako osećaju. Odstupnica je postojala, i oni su znali za nju.

ZABORAVLJENI PROJEKTILI
OBNAVLJANJA beogradskih saobraćajnica neretko donose graditeljima čudnovate susrete sa prošlošću. Jedan od njih bio je tokom rekonstrukcije Ulice Tadeuša Košćuška, kada je ispod stare kaldrme, koju je najzad trebalo da nasledi asfaltna podloga, pronađena nemačka bomba iz šestoaprilskog bombardovanja 1941. godine.
Ugnezdila se na oko 20 santimetara ispod ulice kojom su svakodnevno prolazila bezbrojna vozila uključujući i teške kamione. Čudo, ili čista sreća, hteli su da paklena naprava ne eksplodira tokom svih tih godina.
Iz neobičnih sećanja direktora Muzeja jugoslovenskog vazduhoplovstva Čedomira Janića, pominjemo ono kada su kopajući temelje za kuću u Ulici Orlovića Pavla meštani pozvali stručnjake, budući da su pronašli neku čudnu granatu. Kasnije se ispostavilo da je tamo, na pola puta između Crvenog krsta i Slavije, ležala 80 godina, puna eksploziva, još iz Prvog svetskog rata.

rammstein 25.02.2007 23:16

BEOGRAD POD BEOGRADOM (10)
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1


Kule ispod grada
12. oktobar 2002


Piše: Zoran Nikolić

BEOGRAD ima bezbroj hodnika pod zemljom, koji spajaju jedan sa drugim delove grada, ili su doboko zavučeni u podzemlje, a saznanje o njima i o pravcima kojima se prostiru mnogim žiteljima ovog grada predstavljalo bi potpunu senzaciju. Pogotovo onima koji svakodnevno koračaju njihovim trasama ili neposredno pored njih, a da u njima ne postoji ni slutnja da je tako.
Tako, samo nekoliko stotina metara iznad Šumarskog fakulteta u Beogradu, u Ulici kneza Višeslava danas postoji niz višespratnica koje ni po čemu ne odaju nekadašnju vojnu važnost ove kote.
U vreme dok je trajao Drugi svetski rat, tu je napravljeno nekoliko neobično važnih podzemnih objekata, koji su Nemcima ulivali sigurnost, ali ne bez razloga, jer su sa tog mesta mogli da kontrolišu veliki deo tada važnih strateških prilaza gradu.

SILAZAK I - MRAK
DANAS mnogi prolaze tim predelom ne znajući šta krije. I zaista, samo običan metalni poklopac na vrhu ulaznog dela i ne obećava da skriva nešto mnogo značajnije od običnog ulaza u kanalizacionu ili vodovodnu mrežu. Možda pažnju privlači jedino metalna kupola, koja se nalazi na blagom uzvišenju, oko dva metra udaljena od šahta, ali ona je danas samo mesto gde se dokoni prolaznik nasloni kada vezuje pertlu, ili se deca baš tu zaigraju, udarajući u metalni obod koji interesantno odzvanja. Sada niko i ne sluti da je baš to bilo smrtonosno mitraljesko gnezdo. To je livena gvozdena puškarnica, sa očuvanim izgledom iz tog vremena, koju je, doduše, počeo da prekriva sloj mahovine, pa je tako nenamerno ostala zabašurena.
Kada se podigne poklopac šahta, otvara se mračan tunel u koji smo se spustili merdevinama ukopanim u beton, oko tri metra u dubinu, i tu se tek vidi umešnost nemačkih graditelja, koji su ovaj prostor vrlo spretno projektovali. Odmah po silasku, niz desetak prečaga koje su ugrađene u zid, ulazi se u hodnik, kojem prethodi dvadesetak stepenika.
Tu se nazire i drugi, rezervni izlaz, sasvim logičan kada se radi ratni podzemni objekat. Uz podzemne prolaze, kojima smo nastavili put, i koji su dugački više od 400 metara, nalaze se minijaturni kanali, čiji zadatak je bio da sprovode vodu u slivnike. To je bila ona voda za koju se očekivalo da bi lako mogla da nastane u podzemlju zbog kondenzacije koju nužno izaziva boravak velikog broja ljudi. Očigledno je da su projektanti o svemu mislili.
Hodnici su spajali delove ove podzemne instalacije sa posebno namenjenim delom za posadu, o čijem se smeštaju takođe posebno vodilo računa. U proširenom delu čekali su ih posebni, rasklapajući kreveti, obešeni o zidove. Oni su se lako podizali i spuštali, otvarajući na taj način dodatni prostor, ukoliko bi bio neophodan. Na izlazu ka površini nalazile su se i po dve topovske i mitraljeske kule, do kojih se prilazilo sa lakoćom, u šta smo se i sami brzo uverili, penjući se ostacima zarđalih, ali i danas jakih metalnih merdevina. Sada su otvori koji su nekada činili topovska gnezda zatrpani kamenom i zapušeni, iako bi možda i sada možda mogli da imaju neku drugačiju svrhu osim da zjape zaboravljeni u mraku.

KOPIJA UTVRĐENJA
CEO ovaj sistem podzemnih hodnika iz Drugog svetskog rata možda nam ne bi privlačio toliku pažnju, da nismo znali da ima **blizanca**, kojeg su Nemci napravili sa istom namenom da kontrolišu važne strateške prilaze Savi. I to pored najelitnijeg čukaričkog stambenog kompleksa, kao i uz sam stadion fudbalskog kluba koji nosi ime ovog dela grada. Sa tom razlikom što u vreme kada je ovaj podzemni bunker bio rađen, verovatno niko nije ni slutio da će beogradska varoš na ovom mestu imati toliko velike i važne stambene zgrade.
Tako je ispod stadiona fudbalskog kluba **Čukarički** po svemu sudeći, ostao deo gotovo istog spleta hodnika koji su povezivali važne nemačke podzemne instalacije. Ulazi u ova mesta kojima se sigurno služio Vermaht, nalaze se tik uz košarkaški teren, neposredno uz fudbalski stadion. Radoznalac će ih lako pronaći, a kada bi posmatrač danas pogledao u pravcu Save, zamišljajući da nema novih zgrada koje su nastale znatno posle Drugog svetskog rata, lako bi zaključio da je ovo mesto bilo strateški izvanredno i da je bilo izuzetno umešno izabrano za poziciju odakle bi se sa lakoćom kontrolisao svako ko pokuša rekom da priđe utvrđenom gradu.

NEDIĆEVO SKLONIŠTE
ĐENERAL Milan Nedić je u sumrak istog rata zapovedio izgradnju velikog skloništa za potrebe stanovnika ovog dela grada, i radovi su bili završeni u roku. Moćno podzemno sklonište bilo je veliko nekoliko stotina kvadratnih metara, i dovoljno bezbedno za ondašnje stanovike ovog dela grada.
Međutim, devedesetih godina prošlog veka, rešeno je da se u ime novih ideja u oblikovanju prestonce, gradske vlasti odreknu ovog podzemnog prostora. Tako je ogromno sklonište jednostavno zazidano, bez obzira na proteste viđenijih urbanista, koji su imali bezbroj ideja kako sklonište sačuvati.

(KRAJ)

rammstein 26.02.2007 21:40

Ratovi za Beograd u 17.v
 
Ratovi za Beograd u 17. veku
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1



Tokom 17. i 18. veka vođeno je više tursko-nemačkih ratova i bitaka za prevlast nad Beogradom.



Kalovački mir

Turska vojska je krajem 17. veka doživela nekoliko velikih neuspeha u ratovima koje je vodila sa Austrijom, što je dovelo do gubitka političke moći, naročito posle neuspeha u osvajanju Beča 1683. godine. Posle bitke kod Sente 1697., u kojoj je poginuo i sam veliki vezir, sklopljen je mir u Karlovcima, januara 1699. Turci su zadržali Banat i južni deo Srbije, a Austrija je dobila severni Srem, Slavoniju i delove Južne Ugarske.



Bitka pod Beogradom

Ne zadovoljna svojim položajem, Turska je ubrzo nakon Karlovačkog mira odlučila da zarati sa hrišćanskim zemljama, Austrijom i Venecijom. U ovom ratu najčuvenija je bila bitka pod Beogradom. Austrija je pobedom povratila Beograd 16. avgusta 1717. To je bila najveća bitka toga vremena, i po brojnosti i po prisustvu velikih imena - na austrijskoj strani veliki broj poznatih generala i prinčeva iz svih vladarskih dvorova Evrope. Ličnim junaštvom i vojničkom mudrošću i ovde se istakao Eugen Savojski. Njegova vojska imala je 110 000 vojnika. Turska vojska imala je 200 000 vojnika - sam Mustafa paša, komandant beogradske tvrđave imao je 30 000 svojih boraca, dok je janjičara bilo 20 000. Savojski je, protivno dotadašnjoj vojnoj taktici, prebacio vojsku preko Dunava, a ne preko Save, kao što je turska vojna komanda očekivala i shodno tome izvršila potrebne pripreme. Austrijska vojska imala je mnogo veću slobodu kretanja Dunavom. Izgrađene su dvostruke odbrambene linije, kontravalaciona (prema Tvrđavi) i cirkumvalaciona linija (prema vojsci koja se približavala spolja). Turska vojna komanda je odlagala početak bitke nastojeći da što više iscrpi protivničku vojsku, u čemu je i uspela - smanjivanje zaliha hrane uslovilo je bolest koja je desetkovala vojnike. Mudrost Eugena Savojskog pokazala se u munjevitom prilagođavanju situaciji- odlučio je da sazove sve svoje generale 15. avgusta i da napadne tursku vojsku već sutradan; bojeći se izdaje, odluku nije saopštio generalima sve do večeri. Ovaj potez doveo je do velike pobede. Između 9 i 10 sati pre podne, 16. avgusta 1717. dobijena je velika bitka pod Beogradom.



Požarevački mir

Već 1718. godine u Požarevcu je između Austrije i Turske sklopljen mir, koji je trajao do 1740. godine kada se novi austrijsko-turski rat završio nepovoljno po Austriju. U oktobru 1720. upravu nad Beogradom preuzeo je Aleksandar fon Vintenberg koji se istakao u ovoj bitci. Ubrzo se pristupilo izradi planova za preuređenje grada, pa su ponovo utvrđeni i gornji i donji grad. Radovi su trajali od 1723. do 1736. Mnogobrojni planovi i izveštaji iz ovog perioda čuvaju se u bečkom Ratnom arhivu. Do danas se na Kalemegdanu sačuvala kapija Karla šestog, rimski bunar, delovi tvrđave. Promenjen je i način života Beograda, kako stvaranjem trgovačkog staleža, tako i planskim demografskim promenama - rimokatoličkom stanovništvu davane su privilegije sa ciljem da se broj nemačkih doseljenika poveća. Posle novog trogodišnjeg rata i austrijskih gubitaka, naročito u bitci kod Grocke, 23. jula 1739. godine, sklopljen je novi mir - Beogradski mir,
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12557 &postcount=24
kojim je Austrija izgubila sve što je stekla Požarevačkim mirom. Izgubila je celu Srbiju i Beograd koji je vraćen pod tursku vlast. Odredbe ovog Mira nalagale su Austriji da u starom gradu sruši sve delove utvrđenja koje je podigla. Hrišćanske crkve su ponovo pretvorene u džamije, a stanovništvo je počelo da se iseljava.

rammstein 26.02.2007 21:41

Beogradski mir
 
Beogradski mir
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1

Beogradski mir zaključen je 18. septembra 1739. između Austrije i Turske posle austrijsko-turskog rata 1737-1739. Odredbama mira Austrija je potisnuta sa Balkanskog poluostrva. Beograd i Šabac sa celom Srbijom do Save i Dunava, Vlaška sa Oršavom i delovi Bosne dobijeni Požarevačkim mirom 1718. vraćeni su Turskoj. Austrija je zadržala Temišvarski Banat ali je morala porušiti i evakuisati sve tvrđave koje je sagradila tokom okupacije ali i tvrđave uz Dunav prema Turskoj. Odredbama mira obostrano su se morali amnestija amnestirati učesnici u ratu, pustiti zarobljenici na slobodu, garantovati nepovredivost granica, zabranjeno je prihvatanje prebeglica (hajduka) i povreda teritorije. Regulisan je promet Dunavom i Savom, i zagarantovana sloboda trgovine.

Nigrianvs 27.02.2007 00:24

Pozdrav rami lepo je sve ovo sto unosis na forum.Jedna molba ako imas nesto o gradu kupiniku i njegovoj okolini tojest sve od sirmijuma do singiduma uz levu obalu save srem

rammstein 27.02.2007 00:34

Citat:

citat od rade-bec1 (Prilog 12563)
Pozdrav rami lepo je sve ovo sto unosis na forum.Jedna molba ako imas nesto o gradu kupiniku i njegovoj okolini tojest sve od sirmijuma do singiduma uz levu obalu save srem

pozzdrav radehttp://smileys.smileycentral.com/cat/23/23_29_125.gifZahvaljujem se na pohvali,veliku zaslugu za ovo ima i dragan jer je on temu zapoceo.
Videcu sta mogu da nadjem pa da ubacim.
:36_1_12[1

Nigrianvs 27.02.2007 00:38

Rami prijatelju hvala unapred a i za Dragana pohvale.Ali ti si mi zapao za oko el najvise pises aa ja uzivam da citam samo tako nastavi sve naj naj....

rammstein 08.03.2007 01:03

Tosin bunar
 
http://avala.yubc.net/~vd/podzemlje/images/bunar.jpg


Zoran Nikolić

GRK ISKOPAO TOŠIN BUNAR
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1


Zemun je grad prepun zaboravljenog podzemnog blaga. Kroz njega su se smenjivali različiti vlastodršci i civilizacije, ali je imao sreću da ne bude toliko često do temelja razaran, kao što je to bio slučaj sa Beogradom.
Zato su mnoge istorijske blagodeti u ovoj varoši, ipak bolje, sačuvane od onih sa druge strane reke.
Međutim, neka od zemunskih znamenja, koja su dugo bila marljivo čuvana, kasnije su nestala zarad čiste nemarnosti. Ovo je priča o takvoj istorijskoj zanimljivosti i zabeleška o jednoj od najdužih zemunskih ulica...
Čudno snoviđenje
Današnje, mlađe generacije, uglavnom ne znaju da su u pravoslavnoj istoriji Zemuna veliku ulogu odigrali Grci. Oni su ovde ugradili i delove svoje kulture, zajedno sa Srbima su ulagali u izgradnju crkava, pa su i njihovi "potpisi" na starinama ovog grada značajni.
Mnogi Grci su, naime, i sami bili izloženi turskom zulumu, pa su spas za sebe i svoje porodice potražili bežeći ka centralnoj Evropi.Prelazeći preko Save, u Zemunu su prvi put nalazili hrišćanski mir, koji ih je i tu zadržao. Budući da su bili manjinsko stanovništvo, mnogi od njih su podlegli asimilaciji: nešto sklapanjem brakova sa Srbima, ili prosto uzimanjem srpskih imena.
Jedan od takvih Grka bio je trgovac Teodoros Apostolos. On je ime promenio u srpsko, pa je ostao zapamćen kao Toša Apostolović. Veoma vičan trgovačkom zanatu, za života je stekao poveliko bogatstvo. Međutim, nije imao sreće sa zdravljem. Mučio je gadne muke sa očima, i ma kakve lekare tražio i koliko novca nudio da se izleči, spasa mu, očigledno nije bilo: slepilo je pretilo da ga potpuno savlada.
Predanje, koje i danas često zaintrigira stanovnike ovog dela Zemuna, govori da je Toša imao veoma neobično snoviđenje koje mu je, najzad, omogućilo da povrati vid.
Kako priča kaže, Toša je usnio san u kome mu se prikazalo kako bi trebalo da se popne na vrh Bežanijske kose i odatle zakotrlja nizbrdo najveće bure koje može da nađe. E, tu se, govorilo je snoviđenje o kome je Toša kasnije mnogo pričao, nalazi vodotok, duboko pod zemljom. Gde se bure zaustavi, znači treba da iskopa bunar i umiva se vodom iz njega, ne bi li njegovim mukama došao kraj.
Nemajući bolji izbor, Toša, tako i uradi. Poznato je da oboleli ljudi traže svaki spas, ne birajući da li je objašnjenje previše logično ili ne. I, gle čuda, navodno beše progledao!
Gde se krije?
I ovaj bunar je, koji po njemu i dobi ime, još dugo postojao. Da Grk ne padne potpuno u zaborav služi današnji naziv ulice koja se nalazi pored nekadašnje građevine, ali mnogi ne znaju ni odakle joj ime, a ponajmanje ko je Toša.
Interesantno je to da stariji Zemunci pamte kako bunar nije nimalo zanemarljiva građevina, kao i to da su se tu dugo organizovali prvomajski uranci i okupljanja mladeži.
Navodno je tek posle Drugog svetskog rata zatrpan, jer su oni koji su dolazili zaključili da im više nije potreban. Jer, to je bilo vreme kada se Novi Beograd širio, pa je u blizini bunara planiran i Studentski grad, a granični deo između stare zemunske periferije i novog betonskog novobeogradskog dela grada nije trpeo "arhaizam" kao što je bio "običan" bunar.
Tako se stari Zemun oprostio od još jedne neobične građevine, odnosno izvora u čiju lekovitost danas više ne možemo da se uverimo. Ostaje da verujemo predanju i sećanju na Tošu Apostolovića, naturalizovanog Grka.

rammstein 08.03.2007 01:12

Asfalt iznad podzemnog sveta
 
Zoran Nikolić

ASFALT IZNAD PODZEMNOG SVETA
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1


Ma koliko to neobično zvučalo Beograđanima, pogotovo onim mlađim, u srpskoj prestonici ima znatno više sahranjenih nego što danas ima nas koji hodamo pločnicima ovog grada. Tu počivaju ljudi najrazličitijeg porekla i nacionalnosti, pa izgleda da je tokom istorije ovaj grad bio neobična vrsta vagabunda. Lutalica, osuđena da ostane na svom mestu, a da svi dolaze k njoj. I da, tako bezbrojni, tu i ostanu.
Sada je izlišno pominjati kako je najveći broj tih grobova do današnjeg dana nije mogao da bude sačuvan. Humke su davno prekopane, a pepeo je otišao pepelu...
Od Rimljana do Srba
Groblja nekadašnjih Beograđana prostirala su se od samog Kalemegdana pa duž centralnih delova grada, na skoro svakom mestu današnjeg urbanog jezgra. Tako je jedna od rimskih nekropola, stara oko dva milenijuma, bila u ulici Tadeuša Košćuškog, a još jedna, znatno veća, prostirala se od sadašnjeg Trga Republike duž padina Dorćola. Večna konačišta onog doba nisu bila nalik današnjim, komunalnim grobljima, već su često bila postavljena pored puteva, baš kao što se to dešavalo znatno kasnije sa našim krajputašima, koji, ipak, nisu bili nadgrobna obeležja, već samo sećanja na one koji su sahranjeni na nekom drugom mestu.
Tako se i danas može naići na rimske grobove u Beogradu. Oni su se prostirali blizu današnje Knez Mihajlove i Vasine ulice, pa dalje ka prostoru gde se Terazijski tunel završava pored Nušićeve ulice, a zatim paralelno sa Bulevarom kralja Aleksandra sve do Malog Mokrog Luga. Najveća koncentracija rimskih grobova bila je uz sam Bulevar, a pogotovo u delu od današnje Savezne skupštine do Pravnog fakulteta. Interesantno je i to da su rimske nekropole pronađene i tokom radova u Palmotićevoj ulici, a bezmalo svako ko je želeo da proširi podrum ili da izgradi nove temelje za stambenu zgradu u ulici Majke Jevrosime, nezaobilazno je nailazio na - sarkofage.
Nama je posebno značilo druženje sa gospodinom Aleksandrom Vlaškalinom, koji živi u Siminoj ulici u Beogradu. Naime, osim toga što je ovaj dobronamerni starac potomak neobično važnog čoveka srpske istorije - Lazara Pačua, ispod današnjeg zdanja u kojem on živi i sada postoji nadgrobna ploča - rimskog centuriona.
Štaviše, Vlaškalinovi prijatelji u šali kažu kako se ovaj uredno javi Rimljaninu svako veče pred spavanje, iako je centurion već odavno usnio svoj san. Vlaškalin je svojevremeno doveo arheologe u podrum svoje kuće i oni su nedvosmisleno potvrdili kako je grob autentičan. Sada večno sniva pod gradom ispod koga, kao i on, počiva bezbroj bojovnika koji su se borili za moć nad Beogradom.
Gde spavaju ostali
Jedno od najvažnijih turskih grobalja nalazilo se na mestu današnjeg Studentskog trga, ali i oko svake od đžamija kojih je, tokom istorije u Beogradu bilo više od 70. Tako je na mestu današnje kafane "Proleće" takođe nekada bila đžamija, turski mezari su se prostirali od današnjeg zdanja Srpske akademije nauka sve do hotela "Palas".
Tokom 17. veka najveća đžamija nalazila se upravo na mestu današnje Savezne skupštine, zvala se Batal džamija i oko nje nalazilo se najveće tursko groblje onog doba u Beogradu. Prostirala se od današnjeg ulaza u Bulevar kralja Aleksandra pa sve do Doma sindikata.
Preko puta ovog mesta, tokom austrijske vlasti u Beogradu u 18. veku, nalazila se važna zgrada koju su ondašnji Beograđani zvali nemačkom vojnom bolnicom. Interesantno je da se pored nje nalazilo - šta bi drugo nego groblje, ali ovog puta onih koji su u našu prestonicu doneseni germanskim vetrovima i ambicijama.
Tako će Beograđani ovih dana, radi podzemne garaže koju će dobiti ispred sadašnje zgrade Gradske vlade, imati priliku da prisustvuju i raskopavanju starih grobalja koja su bila sastavni deo nekadašnje periferije, a današnjeg centra grada. Ali, u ovom delu se donedavno nalazila i jedna od najstarijih kafana u Beogradu - "Tri lista duvana", pa je bilo neophodno da je srušimo kako bi je danas nasledio - parking. Beograd je, ponekada, grad apsurda.
Samo je neizbežnost izvesna
Staro groblje nalazilo se na Tašmajdanu i ono ni do danas nije potpuno iseljeno, dok je starije srpsko groblje bilo u okolini današnje ulice Maršala Birjuzova na Zelenom vencu. Staro tašmajdansko groblje bilo je sazdano tako da u delu bližem Takovskoj ulici počivaju katolici i protestanti, dok su centralni deo, današnje tašmajansko šetalište, zauzimali Srbi. U blizini današnjeg Seizmološkog zavoda bili su sahranjivanji vojnici, samoubice i utopljenici.
Uz Lominu, kao i ulicu Narodnog fronta bili su sahranjivanji Grci, dok su iznad, gledano ka Terazijama, počivali nekadašnji beogradski Jevreji i Jermeni. Jevreji su imali groblje i u okolini Rudarsko geološkog fakulteta, dok su turski grobovi pokrivali deo koji je odatle išao ka Dunavu.
Da bi sve bilo jasnije, očuvanih grobova u Beogradu ima oko šest stotina hiljada, i to ne računajući oslobodioce Beograda iz Drugog svetskog rata, kao i bezbrojna tajna počivališta iz tog perioda, kako osvajača tako i oslobodilaca, ma sa koje strane oni bili.
Beograd ne pamti male bitke, svaka vojska koja se na njega obrušila bila je velika. U gradu je harala kuga, bilo je bezbroj bolesti, pa su pokojnici bivali sahranjivani brže bolje u masovne grobnice kojima se danas ne zna mesto.
Tako je, ma kako to naizgled morbidno zvučalo, naša varoš grad bezbroj pokojnika, o kojima malo znamo, ili iskrenije reći - uglavnom ne znamo ništa. A ostao je epitaf na jednom zemunskom grobu, koji valjano upozorava kako je samo neumitnost izvesna. Naime, pokojnik je naručio da mu na grobu stoji nadgrobni spomen sa natpisom koji upozorava prolaznike: "Tamo gde si ti, nekada sam bio ja, a ovde gde sam ja, jednom ćeš biti ti". Znate li za veću istinu?

rammstein 08.03.2007 01:23

Lagumi ispod Kosancicevog venca
 
Zoran Nikolić

LAGUMI ISPOD KOSANČIĆEVOG VENCA
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1

Kada se krene Brankovim mostom od novobeogradske strane ka starom delu grada, pred očima "puca" jedinstvena panorama Beograda, zakriljena Sabornom crkvom. Taj prizor je već dugo pojam prepoznatljivosti naše prestonice i najčešća inspiracija mnogim umetnicima, slikarima, rezbarima i fotografima koji su na sebe "uzeli" misiju da zabeleže izgled grada i tako "ukradu" od vremena trenutak njegovog postojanja i sačuvaju ga za one koji će tek biti rođeni.
Malo njih zna da podzemni prostor ispod ovog "pejzaža", od mosta pa do Kalemegdana, sakriva lagume u koje se ulazi iz ****đorđeve ulice, a koji su smešteni ispod jednog od najlepših i najromantičnijih delova grada - Kosančićevog venca.
Zaštita od ratne stihije
O njima se dugo nije govorilo ni znalo, a javnost posle Drugog svetskog rata o njima nije ni smela da bude obaveštena. To je stoga što su oni tada bili predodređeni kao mesta gde bi, u slučaju velike potrebe, bivala sklanjana i sakrivena kulturna i materijalna dobra prestonice u danima rata, odnosno potencijalno vojnih operacija, ukoliko namenska skloništa ne bi bila dovoljna. Uostalom ovi lagumi su i služili kao skloništa, doduše za stanovništvo, za vreme nemačkog i savezničkog bombardovanja Beograda 1941. i 1944. godine. Mnogi današnji Beograđani pamte te ratne dane kada su kao mališani, uz brižan nadzor roditelja odlazili tamo, tražeći spas od nemačkih "štuka" i savezničkih bombardera.
Međutim kako su godine prolazile postojalo je jasno da je ta lokacija krajnje nesretno rešenje za ovu namenu. Makar kada je reč o sklanjanju ljudstva. Jer, sloj zemlje, odnosno stenovita podloga, dakle zaštitni sloj iznad laguma postao je isuviše tanak i neotporan za savremena vojna sredstva i bombe velike prodornosti, a novu ulogu niko od potonjih gradskih vlasti nije dovoljno "doumio". I tako je do današnjih dana. Tako lagumi ostadoše tamo gde su, a sve se menjalo oko njih, osim same zapuštenosti, koja je jedino ostala trajna.
Ulazi iz ****đorđeve ulice
Iz ****đorđeve ulice postoje ulazi u 13 velikih laguma. Koliko su tu dugo, veliko je pitanje i za većinu Beograđana, mada ih oni najstariji pamte odvajkada. Nalazili su se iza zdanja koja su nekada bila ponos Beograda, kao što su hotel "Kragujevac" i dabome, nekadašnja carinarnica koju su zvali Đumrukana (po turskom "đumruk" - carina).
Svojevremeno je ovo bilo ubedljivo najvažniji, ali i najlepši deo Beograda. To je bila i trgovačka žila kucavica prestonog grada, jer je najviše robe u Beograd i iz njega bilo dopremano rekom, odnosno brodovima. Tada je drumski saobraćaj bio nerazvijen i nesiguran, a železnica još nije postojala, pa je rečni transport bio ubedljivo najvažniji.
Istovremeno, bilo je neobično važno da se pristigla roba lageruje kako se ne bi ukvarila, a u vreme kada nisu postojale hladnjače i frižideri takav zadatak nije bilo ni malo lako rešiti. Tako su kopani lagumi, veštačke pećine koje su se nalazile blizu luke da bi se u njih lakše smestila roba, a istovremeno su to bila mesta u kojima je temperatura bila stabilna i niska i leti i zimi. Da se ispod zemlje ne bi pojavila buđ i vlaga, kopani su posebni otvori za ventilaciju, pa su ove podzemne prostorije uvek bile provetrene i suve.
I danas prolaznici koji idu ka Kosančićevom vencu pored stepeništa vide male kule, za koje misle da su nekakve puškarnice ili ostaci nekadašnje tvrđave. Međutim, istina je da su to gornji otvori ventilacionih tunela, koji se spuštaju ka unutrašnjosti laguma, dvadesetak metara u dubinu.
Bačve kao garsonjere
Najveći lagum ima dva ulaza, nalazi se upravo pored bivšeg hotela i ima oko hiljadu kvadratnih metara površine. Danas je to zapušten prostor u kome se nalaze prazne bačve veličine garsonjere i bezbrojne, razbacane gajbe iz sredine prošlog veka, koje izgledaju kao da su ih zaboravili stari Rimljani, a ne neki varošani od pre pedesetak godina. Tamo je nekada poslovalo skopsko preduzeće za promet alkoholnih pića "Lazar", kome su ondašnje vlasti dale ovaj prostor na korišćenje. Zaostala burad imaju zapreminu od po deset hektolitara, a osim debelim slojem koji je stvorilo kapanje sa gornje ploče laguma, prekrivena su prašinom koja dugo ostaje na prstima kada se dodirne.
Na jednom od najvećih buradi videli smo ugraviranu 1921. godinu. kao datum kada je napravljeno. Interesantno je i to da su burad veća od ulaza u lagum, pa je jasno da su u njega unošena deo po deo, a tek onda sklapana. To je bio posao ondašnjih zanatlija koji su se zvali pinteri. Međutim, kada je skopsko preduzeće napustilo ovaj prostor burad su ostala neiskorišćena a ovaj lagum zaboravljen, sve do današnjih dana, kada smo se opet "uvukli" u njega, neprijatno iznenađeni činjenicom koliko i kako Beograd brzo zaboravlja svoje blagodeti.
Ideja o prvom metrou
Od ulaza u lagume do tadašnje luke vodio je i minijaturni železnički kolosek, kojim je prevožena roba od brodova do ovih magacina, i to vagonetima nalik onim rudarskim. To nas vraća u još jednu važnu priču vezanu za stari Beograd i prvu ideju da se u njemu stvori neka vrsta metroa.
Naime, još 1883. godine dvojica građana, po imenu Gugla i Gal, od opštine Beogradske tražili su koncesiju kako bi u praksi sproveli jednu nesvakidašnju ideju. Oni su hteli da iz ulice Kneza Mihaila do stovarišta savskog prokopaju "podzemnu železnicu za prevoz espapa i putnika i da kroz nju sprovedu i vodovod". Tako je u Beogradu na pomolu bio prvi svetski metro. U knjizi "Česme i fontane Beograda" ovo je pedantno zabeležio publicista Vladimir Bunjac, koji je napomenuo i to kako su Gugla i Gal hteli da se obezbede, pa su molili za obećanje da opština do kraja godine neće nikome drugome dati takvu koncesiju. Na sednici odbora od 14. maja 1883. godine, takvo obećanje im je bilo dato.
Ne zna se zašto se Gugla i Gal više nikada nisu javili, i zašto njihova ideja nikada nije sprovedena u delo, ali je sigurno da bi tako Beograd postao jedna od prvih svetskih prestonica sa metroom. Ta prilika je bila propuštena. I tako do dana današnjeg.

rammstein 08.03.2007 01:29

Setnja ispod Taurunuma
 
Zoran Nikolić

ŠETNJA ISPOD TAURUNUMA
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1

Podzemlje Zemuna nije ništa manje interesantno nego ono, beogradsko, s druge strane reke. Naprotiv, ponekad izgleda kudikamo interesantnije.
Tamo su se Austrijanci zadržali znatno duže nego u Beogradu, pa su zbog toga njihove doktrine o izgradnji, podzemnim objektima, ali i njihovom medjusobnom povezivanju došle do izražaja. Prvo, za to su imali znatno više vremena, jer nisu bili često "prekidani" kao što se dešavalo u vreme njihove vlasti u Beogradu, kada su bili prisiljeni da se smenjuju na tronu prestonice sa Turcima. Zatim, još jedna okolnost im je išla na ruku: prijemčivost samog stanovništva. Naime, izgradnja ovakvih utvrda ispod zemlje odgovarala je i meštanima, budući da su počeli da uviđaju da im podzemni prostori pružaju veliku ekonomsku korist.
Ulaz kraj pozorišta
Naše "rovarenje" počelo je u delu Zemuna koji se danas zove Muhar. Ime je dobio po trgovcu Ivanu Muharu, koji je živeo u kući na kraju današnje Glavne ulice. Iako je zvaničan naziv ovog mesta "Trg Branka Radičevića", kako uostalom i piše na oficijelnoj tabli, stvari su se, tokom ne tako davne istorije, odvijale zlosrećno po slavu velikog pesnika. Njegov otac je bio carinik, a zgrada u kojoj su živeli bila je zdanje uzeto u zakup, trošna kuća bez ikakve arhitektonske vrednosti, pa je njeno rušenje bilo neminovnost. I, ma koliko su se potonji Zemunci trudili da ovo mesto nosi ime pesnika, ipak su prezime trgovca i njegovo lepo zdanje i danas ono po čemu se označava taj deo grada. Stotinak metara od zemunskog pozorišta nalaze se same "dveri" kroz koje se ulazi u danas manje poznato uglavnom zaboravljeno zemunsko podzemlje.
Prepustili smo se izazovu onog dela grada koji je "ispod" i neverovatnog prostora pod površinom antičkog Taurunuma, a sada prelepog grada na obali Dunava. Neka procene oni koji vole da sude da li je Zemun lep ili ne, ali neka isto tako ostane i zabeleženo da je retkost da neko toliko voli svoj grad kao Zemunci. Mora da za to postoje dobri razlozi.
Mi smo potražili samo deo njih, zakopanih i pomalo zaboravljenih.
Skriveni koridori
Muhar, je dakle, onaj deo Zemuna gde prestaje Gardoš, na čijem vrhu, iznad posmatrača, ostaje groblje. I samo raskršće ispod njega govori o tome da su se u tri trase, tu razilazili i nekada važni zemunski putevi. Na tom razmedju postoje istovremeno Ćukovac, Trg Branka Radičevića i veliki deo koji okružuje benzinsku stanicu. I sa druge strane, nezaobilazni Gardoš. Stare kuće, koje okriljuju ovaj pejzaž, kao da govore kako je sve trošno i neugledno. Ali, tu su i nove, koje kao da na silu pokušavaju da prodru u brda iza njih.
Za one, vremešne, jasno je da se tu nalaze kao deo istorije. Međutim, što se novih kuća tiče, neočekivane nevolje su već zatekle neke Zemunce, koji su ih pravili u onim delovima grada čije se tlo kasnije pokazalo nestabilno.
Stare zgrade ove varoši bile su uklopljene u ondašnji pejzaž i takve, mirne i uglavnom prizemne, behu priče o lagumima, koji su stajali iza, ukopani u brdo. Uostalom, iznad njih se prostiralo (a i danas se tu nalazi) groblje, pa ni red nije nalagao da se tu prave bučna ili po nečemu nametljiva zdanja.
Kada su veštačke pećine, u brdu, iza sadašnjih kuća nastajale, za vreme pomenute austrijske vladavine u 18.veku prvobitno su mnoge kopane da bi bile lagumice. Ovaj naziv razlikuje identične podzemne gradjevine po tome što su lagumi uglavnom imali magacinsku namenu, dok su lagumice bile mesta za stanovanje.
Lagumi su u ovom delu Zemuna uvek imali važnu ulogu, jer su bili blizu reke kojom je u grad bila dopremana vaskolika roba. Medjutim, ono što je takodje bilo bitno, jeste da su mnoge od njih gradili austrijski vojni inženjeri, sa jasnom namerom da grad utvrde i pod zemljom i da osiguraju svoje uporište dovoljno strateški efektno - podzemnim prolazima.
Tako smo pošli u obilazak nekih od njih. Onamo, gde je najstarija kuća u Zemunu, u ulici Vasilija Vasilijevića 10, ispod koje postoji raskošan lagum, kao i u susednoj zgradi iste ulice, kod broja 4a. Ali i preko puta, duž cele ulice Branka Radičevića, gde takođe postoje lagumi.
Ostalo je da pokucamo na neka vrata i vidimo šta unutrašnjost treba da skriva.
Podzemlje najstarije kuće
Ova kuća je i danas poznata pod nazivom "Beli medved", jer se u njoj nekada nalazila istoimena kafana. Inače, ovo je jedina kuća u gradu koja je sačuvana još iz turskog vremena.
U njenom podrumu postoji tunel čiji je završetak, baš kao i u mnogim sličnim podzemnim građevinama u ovom kraju - zazidan, ali drugačijim materijalom nego što je onaj od kojeg je kuća napravljena, pa dileme da je njegov kraj mlađi nego nastanak -nema.
Donji deo laguma ima dodatnu prostoriju koja je nekada bila vinski podrum. U njoj i sada postoji veliki otvor za ventilaciju, a svi koji se iole razumeju u čuvanje vina znaju da takva prostorija mora da bude suva i provetrena.
Drugi deo podzemlja ove zgrade ostaje vrlo interesantan i do sada nedovoljno poznat. Neki istoričari tvrde da je ovde boravio Josif Drugi, austrijski car, u vreme kada je (u 18. veku) opsedao Beograd, dok drugi tvrde da je ovde jednu noć proveo lično Eugen Savojski, najveći austrijski vojskovođa i legenda.
Objašnjenja zašto su brojni zemunski lagumi, upravo kao ovaj o kome pričamo, naprasno zazidani, različita su, i u sebi kriju deo misterije. Neki tvrde da je to plod komunističko-partizanskog posla, jer su uplašeni domaćini u vreme posle Drugog svetskog rata često skrivali vino, žito i druga dobra u ovakve lagume, ne bi li sprečili nove vlasti da im imovinu otmu, ili kako se tada lepše govorilo, "nacionalizuju".
Drugi razlog bio je što su, tokom povlačenja ka Sremu, prilikom završenih operacija u Drugom svetskom ratu, Nemci minirali mnoge podzemne hodnike koje su prethodno koristili. Partizani su, nadirući za njima, imali pred sobom veliki posao da ceo taj prostor razminiraju i učine bezbednim, ali pošto je za to trebalo mnogo vremena, rešili su da neke od tunela jednostavno zazidaju i na taj način ih, makar privremeno, učine sigurnim. Tako i danas neka mesta predstavljaju veliku opasnost za radoznale posetioce pa njihov obilazak, u najmanju ruku, zahteva obazrivost. Postoji mogućnost da su mnogi lagumi u ovom delu grada bili međusobno povezani. Za to postoje naznake ne samo kod Muhara, već i na Ćukovcu, Kalvariji i duž cele bežanijske padine, koja je, po mnogo čemu sudeći izbrazdana bezbrojnim tunelima.

rammstein 08.03.2007 01:33

Ko pali svecu ispod Zemunskog groblja
 
Zoran Nikolić

KO PALI SVEĆU ISPOD ZEMUNSKOG GROBLJA?
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1


Naoružani radoznalošću i baterijskim lampama krenuli smo da ispitujemo podzemne objekte u Zemunu. Pošto su mnogi lagumi stari i nekoliko vekova, postoji opasnost da se uruše, pa je obazrivost neophodna. U to smo se uverili kada smo se našli u onima koji se nalaze uz obalu Dunava, gde su se svodovi odvalili. Iako posmatraču to predstavlja veliki izazov, opasnost je još veća. Jer, posle toliko godina svodovi su popustili, verovatno pritisnuti brojnim zgradama koje su u poslednje vreme napravljene iznad njih. Ovog puta nastavili smo istraživanje na Kalvariji.
Šetnja "Hristovim putem"
Samo ime "Kalvarija" vezano je za nekadašnji katolički deo grada, jer je ova populacija često pored puteva postavljala znamenja vezana za Hristovo stradanje. Kalvarija je, da podsetimo, bio sinonim za Hristov put ka Golgoti. Tako i danas u Vojvodini postoje mesta koja su imenjaci ovog dela Zemuna. Njih su katolici neretko nazivali i "križni put" po križu, odnosno krstu koji je Hrist izneo na Golgotu.
Baš kao i većina zemunskih laguma, i građevinski sistemi pod Kalvarijom su očigledno prvo bili prokopani, da bi kasnije, zbog sigurnosti samog objekta, bili precizno ozidani opekom.
U unutrašnjosti ovog brega, u delu koji danas povezuje uzvišenje na kome se nalaze dečiji vrtić i stambene kuće u podnožju, postoje stepenice koje se protežu između donjeg dela i uzvišenog platoa, a sa obe strane stepeništa su ulazi u podzemne prostorije, kao i otvori za ventilaciju koji uvode vazduh duboko u utrobu brega.
Ulazeći unutra, prvo smo naišli na splet hodnika koji su vodili stotinak metara unutar brda i koji su, za razliku od ostalih zemunskih podzemnih tunela, bili izlomljeni, tako da su na svakih nekoliko metara, pogotovo na onom delu posle ulaza, naprasno menjali pravac prostiranja, ili su se granali u nekoliko različitih koridora. Hodnici su bili ozidani opekom, a kako smo pretpostavili, najverovatnije su bili građeni u drugoj polovini 18. veka. Vodili su do centralne prostorije, koja ima površinu od nekoliko stotina kvadratnih metara i koja je, očigledno, bila najvažniji deo ovog podzemnog kompleksa. Svod i ove prostorije bio je marljivo građen, jer je prostor za ovu odaju prvo bio iskopan pa ozidan, dok je pod ostao od nabijene zemlje.
Barutana ili magacin?
Pretpostavku da je ovo mesto bilo plod austrijskih građevinskih napora iz 18. veka potvrdili su nam i stručnjaci iz Muzeja grada Beograda, jer je ovo bio tipičan način austrijske gradnje u doba njihove dominacije Zemunom.
Ma šta se čuvalo unutra, očigledno je da je bilo u dobro provetrenoj, sigurnoj i suvoj veštačkoj pećini. Način da se to postigne bili su, za ono vreme, izuzetno važni i teško izgradivi ventilacioni otvori, širine oko jednog metra, a dubine nešto više od deset metara. Tako je svež vazduh bio sproveden duboko u brdo, čineći ovaj prostor suvim i provetrenim.
Očigledno je da su otvori za ventilaciju imali i neku vrstu sigurnosne namene i da su, eventualno, predstavljali i rezervni izlaz, budući da su niz vertikalni cilindar bile postavljene metalne prečage. Mi smo prošli tim putem, međutim danas su te "stepenice" u dobroj meri korodirale, pa su nam znatno otežavale put kroz ovaj prolaz i činile ga opasnim.
Spuštajuči se, morali smo da se osiguramo kanapom. Pokušali smo i da se oslonimo na onaj deo stepenica koji je bio bliži samom zidu i "obećavao" nam veću sigurnost.
Ovaj, rezervni izlaz mogao je da bude i znak da je taj objekat nekada imao vojnu namenu. Naime, već smo pominjali da su Austrijanci bili veoma vešti graditelji i da su bili beskrajno mudri i obazrivi. Ovakav objekat mogao je da bude i barutana, jer su upravo one česte bile građene na ovakav način. Postojali su razlomljeni hodnici, koji vode ka centralnoj prostoriji gde se čuva eksploziv. Baš kao i ovde.
Razlog za takvu vrstu arhitekture je to što bi hodnici , koji često menjaju pravac, znatno umanjili strahotnu snagu eventualne eksplozije.
Drugi stručnjaci, opet, tvrde da je realnija pretpostavka da je ovo bio magacin, jer u tom delu Zemuna nije bilo tako važnih objekata. Tako je, na kraju, najverovatnije da je ovaj deo Kalvarije imao ipak, ulogu magacina.
Opsena mraka
Hodnici ispod Kalvarije, kao i oni pod Ćukovcem, Muharom i u ulici Jakuba Kuburovića, interesantni su i po tome što su grupisani na malom prostoru, ali i zato što su mogli imati i vojnu i ekonomsku svrhu. Najzad, verovatno je da se njihova namena menjala u zavisnosti da li je bilo ratno ili mirnodopsko vreme.
U vreme vojevanja u 18. veku, ovi objekti su za potencijalnog neprijatelja mogli da budu samo - nepoznanica. Ispod zemlje, zavojevači i vojskovođe onog doba mogli su da budu potpuno bezbedni i mirne glave su mogli da razmišljaju kuda i kako dalje.
Tako je i verovatno da su u delu oko Muhara bile prokopane čitave podzemne mreže, a ne samo individualni lagumi. Tako je u Radičevićevoj ulici, kod broja 10, 14 i 18. Najdublji među njima dugačak je 96 metara i zadire u brdo ispod zemunskog katoličkog groblja. U lagum kod broja 18 ušli smo noseći samo sveću i fotoaparat. Tamo su ostavljene police na kojima je neko prvo hteo da gaji pečurke.
Mrak koji smo čkiljavom svećom razbijali, stvarao nam je iluziju da je prostor pred nama kudikamo duži nego što je objektivno bio. Mrak je ono što čoveka ispod zemlje posebno koči i dramatično mu menja osećaj za prostor, ali mu i pojačava istraživačku strast.
Tu smo, uz samo jednu sveću, bili gosti prvog zemunskog podzemlja, jer nema jače i jezivije simbolike nego naći se, nekih dvadesetak metara, ispod groblja i nositi upaljenu sveću. To, obično, rade oni mnogo iznad nas...

rammstein 08.03.2007 01:36

Tajanstvo ili zbilja
 
Zoran Nikolić

TAJANSTVO ILI ZBILJA - ŠTA KRIJE VILA VUKOJČIĆA
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1



Zemun predstavlja pravu "izložbu" podzemnih građevina koje umnogome pamte i "čuvaju" njegovu istoriju, pogotovu njene zaboravljene segmente.
Pa ipak, što god da pričamo ili koje god mesto, koje privlači veliku pažnju, da opišemo, a da je ono deo podzemlja Zemuna, ono najtajanstvenije u ovom gradu je sasvim sigurno vila "Vukojčić". Za ovu zgradu vezana su najmisterioznija predanja, doduše iz novije istorije, koja su iz decenije u deceniju "narastala i bubrila", da bi danas postala gotovo epski neverovatna.
Pa ipak, izvesno je da "gde ima dima ima i vatre" i da sve ove priče vezane za čudnovatu kuću na periferiji Zemuna nisu nastale ni malo slučajno. Naprotiv...
Vila "Vukojčić" je nastala kao zdanje koje je napravio predratni industrijalac Vukojčić, po čijem prezimenu je i do danas ostala poznata. Malazi se pored Batajničkog puta, preko puta Elektronske industrije,na strani bližoj Dunavu.
Očigledno da joj vlasnik nije uzalud izabrao takvo mesto, jer je zaista tako postavljena da putniku namerniku nije daleko da dođe do nje, ali istovremeno, naizgled, dovoljno zabačena da vas tamo niko ne bi tražio, ukoliko hoćete da se sklonite od radoznalih pogleda.
I danas zgrada izgleda prelepo; iako oronula, još nosi očigledne znake gospodstva "stare dame". Građena je kao glamurozno zdanje, ali sa mnogo ukusa, pa su tragovi raskoši na njoj i sada jasno vidljivi.
Da bismo proverili priče o ovoj zgradi poveli smo u "akciju" i speleologa Željka Latasa, člana Akademskog speleološkog kluba "ASAK" sa Prirodno-matematičkog fakulteta u Beogradu. Kao i tokom svih istraživanja po podzemlju Beograda i ovoga puta su stručnjaci ASAK-a bili uz nas. A ono što je najinteresantnije, oni su tipični entuzijasti, jer sve akcije prave o svom trošku, a okupljeni su samo zarad ljubavi prema onome što rade. Svi su intelektualci, pa je tako Latas kontrolor leta, ali ih u klubu ima iz svih branši.
Budući da nam je Latasovo prisustvo ulilo sigurnost, bili smo spremni za akciju, a tome su znatno doprineli naši domaćini Mihajlo Oluić, nadzornik obližnjeg autokampa i Slobodan Bujagić, veliki poznavalac važnih zemunskih objekata. Ali, bolje da vas uputimo redom u razloge zašto smo ovde...
O ovoj vili se tako dugo raspredaju neobične priče da su mnoge već postale legendarne. Hteli smo da proverimo koliko im se može verovati. Naime, oni upućeniji kažu da se ispod zgrade nalazi splet mnogobrojnih hodnika koji, najverovatnije potiču iz perioda Drugog svetskog rata. Očigledno je da je tada mudri industrijalac shvatio da mu predstojeći rat, a pogotovo nastupajući komunizam mogu doneti nesreću.
Moguće je i to da ovaj splet podzemnih koridora nema mnogo veze sa ostalim lagumima i podzemnim prolazima u Zemunu, jer je verovatno znatno mlađi od njih.
Različite priče su raspredane o ovoj kući i oko nje zato što je zdanje, posle Drugog svetskog rata, dugo vremena bilo i restoran preduzeća "Central". To je bila ekskluzivna kafana, koja "pamti" i bezbroj svadbenih ručkova i različitih slavlja, pa nije neobično da su se, u masi koja se u nju slivala, nalazili i oni koji su znali malo više o istoriji samog zdanja.
Dakle, najverovatnije je vilu još tridesetih godina prošlog veka podigao Živojin Vukojčić, ondašnji tekstilni industrijalac. Kažu da je splet podzemnih hodnika kasnije napravio njegov sin, Dragi Vukojčić, verovatno 1943. godine, kako bi pod zemlju spustio tadašnju fabriku tekstila, ne bi li je na taj način sklonio od očiju javnosti, ali i zaštitio od eventualnog bombardovanja. Poznato je i da je imao ideju da dole napravi tajne magacine u kojima bi držao bale sa tkaninama. Vrlo je moguće da mu je osnovna zamisao bila da važne stvari smesti daleko od očiju partizana, jer je njihov dolazak tada postao izvestan a on, sa razlogom zabrinut.
Tako se krajem rata, i zbila najdramatičnija priča vezana za ovo mesto. Dragi Vukojčić je uspeo da pobegne partizanima i da se na kraju domogne Južne Amerike, ali na zaista spektakularan način, dostojan najboljih trilera.
Naime, krajem rata ispred vile se zaustavio vod vojske, sa zadatkom da privede vlasnike kuće. Navodno su ga pozvali i kada se pojavio na otškrinutim vratima, naredili su mu da se spremi, kako bi mogao da pođe sa njima. Za svaki slučaj, za njim je unutra ušao i komandir voda, dok su ostali vojnici opkolili kuću.
I tada je famozni splet hodnika odigrao ključnu ulogu u daljem raspletu i time potvrdio da ima i te kako mnogo razloga što postoji.
Vojnici su dugo čekali, a iz vile nije izlazio ni njihov starešina ni očekivani zarobljenik. Već uveliko nervozni, otvorili su vrata i ušli unutra da provere šta se tamo dešava, ali su, na svoje ogromno razočarenje, zatekli samo mrtvo telo svog komandanta, koji je bio razoružan, dok od Dragog Vukojčića nije bilo ni traga ni glasa. Očigledno je imao prigušivač, pa je uspeo da ubije partizanskog starešinu tako da pucanj ne privuče pažnju onih što su ga čekali ispred, i da tako dobije dovoljno vremena da se tajnim hodnicima iskrade ka Dunavu.
Ulaz u podzemne koridore Vukojčić je dobro maskirao, pa su vojnici još dugo tražili put kojim je pobegao. Kada su najzad, iza kuhinje, pronašli skriveno stepenište koje je vodilo ka podzemlju zgrade. Dragi Vukićević se već domogao reke i dao se u bekstvo. Ovog puta zauvek. Iz zemlje koju je voleo i iz kuće u koju je mnogo uložio. Nekoliko meseci kasnije obreo se u Brazilu.
Vlasnik vile Vukojčić u Zemunu zaista je na spektakularan način uspeo da pobegne od partizana koji su došli na njegov kućni orag da ga uhapse: uspeo je da ubije jednog od njih, uvukao se u trajni podzemni prolaz koji je prethodno naravno napravio i pobegao do dunavske obale.
Tamo ga je čekao čamac spreman u potaji, kojim je pobegao dalje. Ni jedna priča o tome kako se iskobeljao od potere nije do kraja sigurna, ali po jednoj, pobegao je preko Dunava na banatsku stranu gde su ga jataci brižno čuvali, dok nije dočekao priliku da se prebaci preko granice, a kasnije put Južne Amerike.
Druga varijanta govori o tome da je čamcem, koji ga je čekao na kraju tunela, uz još dva pratioca, krenuo da beži ka današnjem Novom Beogradu. To su, izgleda, progonitelji naslutili, pa su napravili zasedu, otprilike, na mestu gde se danas nalazi zgrada Savezne vlade, na Ušću.
Navodno, tada je izbilo puškaranje pri kome su oba Vukojčićeva pratioca poginula, dok je on i tom prilikom imao sreće. Uspeo je da umakne ka Starom aerodromu, pored današnjeg Tošinog bunara. Tako je, kažu, pobegao iz Jugoslavije jednim od poslednjih letova sa ovog letilišta.
Predanje kasnije kaže kako je, otišavši u Brazil, ponovo rešio da se bavi onim što je najbolje znao, a to je bila trgovina i biznis sa tekstilom. I tamo je stekao veliki imetak mada je, verovatno, jedan deo novca poneo i odavde.
U svakom slučaju, interesantno je i da je još dugo vremena iz Brazila slao razglednice adresirane na svoju kuću. Kako su nam pomenuli zaposleni u "Centralu", to je radio o Božiću, a umesto imena naslovio bi kartu rečima: "Onome ko stanuje u mojoj kući".
A šta dalje?
Kada smo ušli u vilu, dočekali su nas ljubazni radnici "Centrala" koji su otpočeli radove na rekonstrukciji ove kuće. Nadaju se, kažu, da će nakon toga ona povratiti onaj stari sjaj i da će opet okupljati mnoštvo gostiju.
Unutrašnjost još podseća na to koliko je zgrada bila lepa, uz delimično očuvane raskošne lustere, prelepu drvenariju i raskošne stepenice koje su vodile ka gornjem spratu.
Nas je privlačilo prizemlje i deo iza kuhinje, gde se ulazilo u Vukojčićev tajni prolaz. Tamo su nas pažljivo uveli, uz škiljava svetla baterijskih lampi. Jedan od njih je, pokazujući na zjapeću rupu u kojoj se nazirao samo početak spiralnih stepenica, rekao: "Ja tamo nikada ne bih smeo da siđem". E, pa tako nam i nije baš "podigao" raspoloženje, ali znali smo da sada nema odustajanja. Dok nas je budno pratio nadzornik Mihajlo Olujić, prvi je krenuo speleolog Željko Latas.
Važno je i to da u speleologiji postoje zakonitosti kako se u pećine ulazi i iz njih izlazi, odnosno kako se u njima ponaša. Međutim, kada se uputite u ovakvu avanturu ispod površine zemlje, u prostoriju koju je gradila ljudska ruka, onda je obazrivost mnogo veća, jer postoji rizik i od urušavanja, kao i od toga da popuste, na primer, metalne stepenice, izložene decenijama zubu korozije.
Krenuli smo stepenicama za koje smo znali da vode, otprilike, oko 25 metara ispod kuće. Silazili smo jedan po jedan, kako se istovremeno ne bi svi našli na stepeništu i na taj način ga bezrazložno opteretili. Duž cilindra kojim smo se spuštali u podzemlje već su postojali tragovi obrušavanja, pa nas je to upozoravalo na opasnost.
Na žalost, kada smo se spustili u prostoriju koja se nalazi ispod stepeništa, naš put je bio gotovo okončan. Jer, ispred nas se našao ozidan tunel koji je vodio još samo nekoliko metara ali na mestu gde je počinjao da se spušta postojali su ogromni nanosi zemlje, i dalje se nije moglo. Željko Latas je samo bio u prilici da, uz ogroman napor, skloni deo nabacane zemlje i tako pokuša, puzeći, da makar malo nastavi put, ali i to ne zadugo.
Jer, tunel se okomito spuštao dalje, a zemlja je bila sve tvrđa. Najzad, bilo je važno ono što je video, a to je da se na desetak metara od mesta gde se smo se mi nalazili hodnik račvao u dva pravca. Dakle, očigledno je bilo da smo se nalazili na samom početku, a da misterija ostaje pred nama. I to, čini se, zauvek.
Kako se priča završava
Kada smo izašli na svetlo dana, a da bismo završili priču, odnosno makar naslutili njen epilog, potražili smo svedoke, odnosno ljude koji bi mogli da je upotpune.
I zaista, dokaz da smo bili tek na početku puta, vrlo brzo nam je dao Mihajlo Olujić. Jer, kako kaže, pre nekoliko godina je pukla betonska ploča na kojoj se nalazila bašta ispred vile, a ispod se otvorio ambis. Tada je čak 13 kamiona punih zemlje izručilo svoj sadržaj u novonastalu provaliju.
Tako je jasno na koji način smo i mi naišli na prepreku i koliko bi bilo teško i skupo danas pokušati proći istim putem kojim je pobegao Dragi Vukojčić. Ali zaključak koji se sam nameće jeste da je ispod vile Vukojčić zaista postojao ogroman prostor, i da je tamo očigledno moglo da se sakrije mnogo dragocenosti. Jer, čak 13 kamiona je moralo da zatrpava ogromnu prostoriju, koja je građevinare iznenadila ispod zemlje. Najzad, nameće se i pitanje koliko je bilo teško ondašnjem vlasniku zgrade da krišom iskopa i iznese toliko mnogo materijala, a da sve ostane neprimećeno i dovoljno velika tajna da je partizani nisu naslutili.

rammstein 08.03.2007 01:38

Putovanje u Beogradsko podzemlje
 
Rajko Rosić

PUTOVANJE U BEOGRADSKO PODZEMLJE
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1



Beograd je jedno od najneobičnijih i najstarijih naselja u Evropi, grad koji se po starosti može meriti sa Atinom i Rimom, ali i grad koji spada u red onih koji su najviše zaboravili i zapustili ono što su mu prethodnici ostavili, pa su mnoga od raskoši prethodnih civilizacija ostala nedostupna, kako turistima tako i Beograđanima, uglavnom neupućenim u ono što imaju, piše u predgovoru knjige "Beograd ispod Beograda" dr Vidoja D. Golubovića i Zorana Lj. Nikolića.
Ulazimo u podzemlje Tašmajdana dugim stepenicama preko puta zgrade RTS-a, kroz velika rešetkasta vrata. Dok se oči privikavaju na tminu i mlazevi svetiljki probijaju ka visokim svodovima ove prve i najstarije pećine, na kojoj su još jasno vidljivi tragovi davnih rudara, rimskih, vodič nam objašnjava da smo ujedno i ispod starog groblja, sada parka, na kojem su poslednji pokopani Draga Mašin i Miloš Obrenović. Jedan prolaz odatle, vidljiv, zazidan, pretpostavlja se da vodi ka Palilulskoj pijaci, a splet različitih hodnika na različite strane.
Saznanje da ste duboko pod zemljom, a tu u srcu grada, jeste fascinantano, ali ne i sasvim ugodno. Ogromne stene iznad stvaraju osećaj skučenosti i teskobe, dok tmina svemu tome dodaje neku čudnu magiju, protkanu i znatiželjom i strahom. Podsvesno, čini vam se da nedostaje dovoljno vazduha. A onda znatiželja prevlada i krenete za snopom baterijske svetlosti dalje.
Druga pećina je zasvođena betonskim lukovima i dorađivana, na njenom završnom delu neozidan prolaz odvodi u treću pećinu, iz koje se prostire tunel prema crkvi Svetog Marka. Tu je i nemačko sklonište iz Drugog svetskog rata, Komande za jugoistok, generala Fon Lera, koje kao da je nedavno rađeno. Oko 600 kvadrata čini jedna veća i petnaestak manjih prostorija, osvetljenih sijalicama. One su i pre 60 godina bile osvetljene sijalicama, sa sopstvenog agregata, uz električnu centralu, telefonske linije sa ostalim prostorijama i ko zna još čime. Ispod tribina Tašmajdanskog stadiona prostire se treća, najteže objašnjiva pećina, čije obrise čine krečnjački zidovi i stene, a koja je očigledno napravljena ljudskom rukom. U njenom dnu pukotine ka novim prostorijama i tunelima koji vode neznano kud.
- Zna se da je jedan tunel vodi ka Pravnom fakultetu, odnosno ka nekadašnjoj zgradi Gestapoa, na današnjem trgu Nikole Pašića, odatle prema Glavnoj pošti, sve do crkve Svetog Marka. Drugi tunel se račva ka platou ispred Savezne skupštine, preko Ruskog doma do zgrade Vlade, nekadašnjeg Dvora. U četvrtoj pećini postoji niz metalnih vrata koja su zatvorena, iza kojih su prostori zazidani, što je slučaj sa većinom tunela, a što produbljuje tajnu o podzemnom gradu. Hapšenje Lera u Zemunu dugo je opsedalo Beograđane, kao i pitanje da li postoje podzemni tuneli čak do tamo. Ima mnogo hodnika za koje se ne zna kuda tačno vode - priča dr Vidoje Golubović.
Goluboviću je prostor Tašmajdana najuzbudljiviji i najčudesniji, jer su se na njemu dešavale mnoge istorijski veoma važne stvari. Odatle je ****đorđe poveo ustanike u oslobađanje grada 1806. godine, tu je javno pročitan hatišerif, tu su, verovatno, spaljene mošti Svetog Save, tu je poslednji deo do kojeg su dopirali talasi nekadašnjeg Panonskog mora. A dole, ispod, ostaci su dvomilenijumski starog rimskog vodovoda, najstariji rudnik od čijeg su kamena klesani sarkofazi koji i danas odolevaju zubu vremena, kamen od kojeg je građena prva kaldrma u Beogradu i zidine Kalemegdana, tu su bile crkvene relikvije i kripte, vojne komande nekada moćnih carstava, najveći sistem podzemnih građevina u Beogradu.
- Pod Beogradom je najstariji vodovod, koji su Rimljani radili još 85. godine nove ere, od Malog Mokrog Luga, širok 70-80 i visok 140-160 santimetara, građen tašmajdanskim kamenom i zasvođen rimskim opekama, ali i onaj koji su, po uzoru na ovaj rimski, Austrijanci u 18. veku izgradili, spajajući okolne izvore Beograda sa Kalemegdanom. Poznato je da su Turci 1801. godine, uvukavši se negde u tunele blizu današnjeg restorana "Ruski car" izašli iza bedema grada, poznato je da je Dorćol protkan tunelima i podzemnim prolazima, da iz ****đorđeve ulice postoje ulazi u 13 laguma, da je Kalemegdan velika tajna, da su u Zemunu zvanično registrovana 73 velika laguma, uz pretpostavku da postoji komunikacija među njima, tuneli vode od Bežanije do Starog aerodroma, postoje od Nemanjine ulice do Železničke stanice, ima ih ispod Konaka kneginje Ljubice i ispod Tanjuga... Spisak je beskrajan u mnogim delovima grada. Neki su vezani za redovnu komunikaciju, neke koriste vojska i policija za različite namene, što podgreva maštu. Tek, većina je zazidana, a i rađena da bude i ostane tajna. Nažalost, Arhiv u Beču ima bolju dokumentaciju o podzemlju Beograda nego mi - kaže Golubović.
Otkriveni prostor bi svakako bio velika atrakcija kako za turiste tako i za naše građane. Pojedini gradovi u svetu su takva nalazišta dobro turistički i komercijalno iskoristili. Kod nas takvi planovi ne postoje. Pa, ipak, nakon čitanja Nikolićeve i Golubovićeve knjige, jedna grupa zaljubljenika se organizovala da, po ugledu na Budimpeštu, ispod Tašmajdana napravi ogroman podzemni akvarijum za morske životinje. Izvršili su sva istraživanja, napravili projekat, pribavili potrebnu dokumentaciju, dobili obećanja za kredit. Država još nije uradila ništa. Čak i čuveni Rimski bunar zvrji prazan i zatvoren.
Krtice traže blago Postoje dva tunela u Tašmajdanskom prostoru koje je neko, izgleda, godinama iskopavao vadeći i izbacujući zemlju van pećine primitivnim kolicima. Nestao je kada je shvatio da je primećen. Ne zna se šta je tražio, da li je imao neke nepoznate podatke, mada je malo verovatno da nekakvo zakopano blago još čeka svog nalazača.

rammstein 08.03.2007 01:52

Put u srediste Beograda
 
Nikola Vrzić

PUT U SREDIŠTE BEOGRADA
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1



Nije reč o metafori: beogradsko podzemlje je razgranato i dublje nego što to mnogi misle; ipak, nema tamo ni bauka ni sakrivenog blaga ili duhova, tek poneki beskućnik, prašnjava gajba s (praznim) pivskim flašama, pacovi, paučina i, možda, skeleti stari nekoliko vekova koji u mraku beogradskih laguma i dalje čekaju da budu propisno sahranjeni. Dovoljno da raspali maštu? Reklo bi se da jeste, uprkos uveravanjima arheologa da tamo dole nema ničeg naročito mističnog niti posebno atraktivnog, kako kaže dr Marko Popović sa Instituta za arheologiju.
Beograd je ipak, to je činjenica, potkopan na sve strane. Podzemni hodnici idu kroz Banovo brdo, zemunske brežuljke Ćukovac i Gardoš, Senjak, Tašmajdan naravno i čitav stari deo grada i sa dunavske i sa savske strane, Kalemegdan. Ima ih i u Rakovici, onih najmlađih iz Drugog svetskog rata i na Voždovcu, Vračaru, Zvezdari. Zanimaju nas, međutim, oni stariji. Koliko su stari?
Najdužu istoriju imaju tašmajdanske pećine, ispod današnje Crkve Svetog Marka, odakle se još u rimsko doba, na periferiji ondašnjeg Singidunuma, vadio kamen od koga će biti pravljeni sarkofazi iskopavani dva milenijuma kasnije svuda po Beogradu. Sarkofazi, ali i mnogo šta drugo, pravljeno je od tašmajdanskog kamena, govore za NIN autori knjige "Beograd ispod Beograda", novinar "Večernjih novosti" Zoran Lj. Nikolić i dr Vidoje Golubović.
Hodajući Tašmajdanskim parkom, vrlo često i ne sluteći ništa, Beograđani šetaju po starom beogradskom groblju ali i nad spletom od barem sedam pećina koje su i same u prošlosti bile grobnice. Neke od ovih pećina su prirodne, druge su iskopali i proširili Rimljani i Turci koji su odatle vadili šalitru, kaže arheolog dr Marko Popović. Beograđani su se u njima skrivali od austrijskog bombardovanja u Prvom svetskom ratu, ali posebno zanimljive one postaju u Drugom, kada ih Nemci preuređuju u komandu jugoistoka, uvode struju u podzemlje i grade podzemne komunikacije, "ali taj sistem nije završen", objašnjava dr Popović. Niti je do kraja ispitan, dodaće Zoran Nikolić. Kuda su vodili nemački podzemni prolazi? Pretpostavka je, ka svim važnijim tačkama u gradu, štabu Gestapoa na današnjem Trgu Nikole Pašića, ka Pravnom fakultetu, Manježu a odatle možda i do železničke stanice... Nemačka skloništa i prolazi prešli su po oslobođenju u ruke vojske i tako postali zabranjeni grad za znatiželjne istraživače, koji se sada pitaju i da li su baš sve tašmajdanske prolaze prokopali Nemci. Ili su oni "delo nekih davnih rudara", koji su "nameravali da ovaj deo grada sačuva tajanstvenu, za mnoge skrivenu namenu"?
Austrijski ili rimski vodovod
Prvi hodnici i podzemni prolazi ispod beogradskih ulica pojavljuju se tek u tursko doba, stav je zvanične arheologije. Dr Popović govori da su u starom delu grada nađeni ostaci turskih vodovodnih kanala, visokih 80-90 santimetara, širokih oko 60. Više i solidnije vodovodne tunele, osmišljene da obezbede cevi od izvora u Malom Mokrom Lugu do Kalemegdanske tvrđave, sagradili su Austrijanci u 18. veku u okviru velike barokne rekonstrukcije Beograda. "Deo toga doživljava se kao misterija," kaže arheolog Popović, aludirajući na tvrdnje koje prenose Nikolić i Golubović, da su još stari Rimljani sagradili ove vodovodne kanale. Kažu, Srbi i ostali kasniji stanovnici Beograda umeli su da se koriste ovim antičkim nasleđem pa su Turci mnoge od njih, kada su 1521. godine konačno zauzeli grad, deportovali u Carigrad ne bi li osposobili tamošnji Konstantinov vodovod.
Marko Popović, pak, kaže da su ostaci rimskog vodovoda nađeni na samo dva mesta, u Studentskom parku i nedaleko odatle, u Rimskoj dvorani današnje Gradske biblioteke, a i to su samo vodovodne cevi ali ne i hodnici.
Tek, ovi podzemni prolazi, bili oni austrijski ili rimski svejedno, imali su u jednom trenutku i interesantniju namenu - bilo je to 1801. godine, kada su se zloglasne dahije kroz njih ušunjale unutar gradskih bedema i otele Beograd od Hadži Mustafa-paše.
Osvajanja i osvajački pokušaji ostavili su Beogradu još tunela i pećina. Istoričari beleže da su Turci 1440. godine, kada je sultan Murat II opsedao Beograd, negde u okolini današnje Pariske ulice iskopali lagum ne bi li se provukli ispod bedema i braniocima došli iza leđa; bili su otkriveni, posada grada je sa suprotne strane takođe prokopala prolaz, minirala turski, i nesuđeni osvajači ostali su da leže ispod Beograda do danas. Sličan pokušaj uspeo je, međutim, 1521. godine, kada su u Donji grad ušli sa dunavske strane i Beograd konačno prešao u turske ruke.
U neposrednoj blizini onih laguma iz 15. veka, inače, nalazi se deo beogradskog podzemlja koji je tokom devedesetih godina prošlog veka dobio celishodniju namenu, nakon što su iz njih iseljene romske porodice. To su mesta gde su danas klubovi "Lagum" i "Andergraund", koja su Turci, a zatim i Austrijanci (uz današnju "Barutanu", koja je tako i dobila ime) koristili kao skladišta baruta. Iz "Andergraunda", priča Zoran Nikolić, vode urušeni tuneli za koje se pretpostavlja da vode ka spomeniku Pobednik i na drugu stranu, ka francuskoj ambasadi. Dr Marko Popović govori i da postoji još jedan podzemni hodnik ispod Kalemegdanske tvrđave, koji je ostao neistražen. "Potiče iz 15. veka a otkriven je 1965. godine. Ne zna se pouzdano kuda vodi, ali jasno je da nije reč o vodovodnom tunelu, već da je to bila komunikacija. O tome svedoči i visina ovog tunela od 160 santimetara", kaže Popović.
Od Gardoša do Kalemegdana
Ovaj i ovakvi neistraženi tuneli podstakli su, naravno, širenje priča a jedna od najzanimljivijih jeste ona da su beogradski lagumi bili povezani čak sa onima u Zemunu. Jedan od takvih laguma "povezivao" je (u priči) Rimski bunar na Kalemegdanu sa zemunskim brdom Gardoš na suprotnoj strani ušća Save u Dunav. Ali, kaže dr Popović, Rimski bunar "niti je rimski, niti je uopšte bunar", iako je nastao tokom austrijskih nastojanja u 18. veku da reše problem vodosnabdevanja. Njegovo dno je 14 metara ispod nivoa Save. Međutim, on je dugo bio suv pošto se završava u čvrstoj steni. Voda kojom je ispunjen, sliva se u njega odozgo.
Daleko je misteriozniji i nejasniji - priznaje i dr Popović - drugi bunar pronađen u centru današnjeg Beograda, kod Vukovog spomenika prilikom kopanja metro-stanice. Zna se da su i njega sagradili Austrijanci u 18. veku, potvrdili su to i predmeti pronađeni na dnu, ali je "neobično što je tolika konstrukcija napravljena tako daleko na periferiji tadašnjeg Beograda". "Nije jasno ni čemu je taj bunar služio, jer nisu pronađene vodovodne cevi. Moguće da nije dovršen", navodi naš sagovornik, i dodaje da od bunara vodi jedan zasvođeni hodnik; kuda on vodi, takođe je nepoznato, jer ni on nije istražen. Uz to, kaže Popović, ni u "obimnoj građi u Vojnom arhivu u Beču o ovoj konstrukciji nema ni reči" premda, istini za volju, ni ova arhivska građa nije do kraja proučena. Daleko manje romantično i mistično poreklo imaju mračni lagumi u ****đorđevoj ulici - ukupno 13 - i oni njima slični u Zemunu. Slični, jer su izgrađeni iz istih, "čisto utilitarnih razloga", da budu magacini i skladišta. Kopanje su, ponovo, započeli Austrijanci u 18. veku a nastavljeno je ono i u devetnaestom. Na zidu najvećeg među ovim lagumima urezan je monogram "M. O. 1809", za koga Nikolić i Golubović tvrde da se odnosio na Milana Obrenovića, Miloševog brata. Uzgred, spominje se u knjizi "Beograd ispod Beograda", iako nema mnogo veze sa ovom pričom, nagoveštaj da je Milana Obrenovića baš te 1809. godine u Bukureštu ubio ****đorđe. U svakom slučaju, i Milanov i ostali lagumi zadržali su do danas prvobitnu namenu, a u najvećem od njih, koji je potpuno zapušten, ostalo je još s početka prošlog veka da leži 17 ogromnih buradi za vino od po nekoliko hektolitara.U ostalima su danas, gajbe piva i kojekakav krš koji sakriva i uspomenu na ideju da se, počev baš od ovih laguma, još 1883. godine ispod Beograda prokopa metro...

rammstein 08.03.2007 01:55

Mladji od svog imena
 
Kristina Vlahović

MLAĐI OD SVOG IMENA
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1


- Zavodu nedostaju sredstva da se sanira građevinska struktura objekta, poprave ograde i stepenište. Takođe je potrebno da se obnove električne instalacije i reflektori koji se zbog vlage brzo kvare - ističe na početku razgovora o Rimskom bunaru na Kalemegdanu, Zoran Tucić, arhitekta iz Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada.
U dugoj istoriji Beogradske tvrđave, obeležene dugim ratovanjima, opsadama i rušenjima, jedno od strateških pitanja je bilo rešiti i obezbediti vodu.
U doba antike rimski kostum, stalni vojni logor IV Flavijeve legije koji se nalazio na platou Gornjeg grada i prostoru parka Kalemegdan, bio je povezan vodovodom sa udaljenog izvorišta u Malom Mokrom Lugu. Deo te antičke vodovodne linije s velikom olovnom cevi je otkriven na samom ulazu u Bedem, ispod sadašnje Biblioteke grada i može se videti u Rimskoj dvorani.
Prve podatke o jednom takvom bunaru u gornjem gradu Beogradske tvrđave, odnosno u starom despotskom zamku, zabeležio je poznati turski putopisac Evlija Čelebi, koji je u Beogradu boravio 1660 godine.
Prema njegovom pisanju ovom utvrđenju nalazio se jedan stari bunar, još iz vremena pre turskog osvajanja grada. Kako je Čelbi, bio poznat po preterivanju, bunar je bio dubok 50 hvati ili oko 85 metara i navodno bio je spojen tunelom sa rekom Savom. U vreme kada je on boravio u tvrđavi, bunar nije korišćen za vodu već se tu "čuvalo" žito. Sudeći po tome ono što je video znameniti tuski putopisac nije bilo bunar već dublja cisterna ili "žitnica".
Ime "Rimski" je novijeg porekla i prvi put je zabeležno u 19 veku. Sadašnji Rimski bunar izgrađen je u toku velike barokne rekonstrukcije Beogradske tvrđave u vreme austrijske okupacije 1717 - 1739. godine. Izgradnja bunara je trajala oko desetak godina i završena je 1731. godine. Na starim planovima tvrđave iz toga vremena ali i onim kasnije, ovo zdanje je uvek bilo označeno kao "Veliki bunar". Rimski bunar nije antička tvorevina uprkos imenu koje su mu Beograđani dali pre dva veka.
Nalazi se ukopan u stenovito tlo ispod sadašnjeg platoa Gornjeg grada. Za prilaz se koristi put koji vodi prema Kralj kapiji. Unutra se ulazi za svedenim hodnikom širine 2,15 i dužine 15 metara. U levom zidu hodnika nalaze se tri polukružne niše koje su nekada služile za postavljanje svetiljki. U desnom zidu se nalazi prostorija koja je po svemu sudeći nekada služila kao rezervoar izvađene vode iz bunara jer su tu bile i tri česme.
Sam bunar se nalazi u sredini centralnog prostora i prečnika je 3,40 metara. Prema najnovijim merenjima dubok je oko 51 metar, što znači da mu je dno nešto niže od dna reke Save. Oko zida se nalaze dva spiralna zasvedena stepeništa kojima se silazi u bunar do dubine 35,30 metara, što je gornji nivo vode u bunaru.
- Do sada je bilo nekoliko pokušaja istraživanja Bunara. Prvi put je detaljno istražen 1940. godine. Posle Drugog svetskog rata, tačnije pedeset i neke godine, kažu dogodilo se neko ubistvo, gde je muž bacio ženu u vodu zbog čega je bunar bio zatvoren. Tako je 1959. godine počela i rekonstrukcija da bi tek sedamdeset i neke bio ponovo otvoren za posetioce - kažu u Zavodu za zaštitu spomenika kulture grada.
Bunar ne preseca nijedno izvorište sa koga bi se snabdevao. Voda se skuplja sa površine, koja se sa platoa Gornjeg grada sliva kroz propusno tlo i akumulira. Tako da je to pre cisterna nego bunar. - Od bombardovanja, skoro već dve godine, Rimski bunar je zatvoren za posetioce. U ovom momentu nedostaju sredstva za neophodne popravke i radna mesta kustosa vodiča - objašnjava Zoran Tucić, zašto su zaključana vrata ovog zdanja.
http://avala.yubc.net/~vd/podzemlje/images/bunar2.jpg
Stepeništa
Spiralnim stepeništima se prilazi iz obimnog hodnika kroz zasvedene otvore između stubaca. Oba ova stepenišna hodnika u vidu dvojne spirale, spuštaju se jedno iznad drugog, praveći svaki po četiri i po zavoja. Do dna svakog od hodnika vodi po 208 stepenika. Posle svakih devet stepenika nalazi se odmorište sa pojedinom polukružnom nišom, naspram koje je prozor u zidu između stepeništa i samog prostora bunara.
http://avala.yubc.net/~vd/podzemlje/images/bunar1.jpg

rammstein 08.03.2007 01:57

Had ispod Singidunuma
 
Dragan Jovanović

HAD ISPOD SINGIDUNUMA
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1



Ko ne zna za Rimski bunar na Kalemegdanu, taj ne zna ništa o pupku sveta, o verigama sveta. Katena mundi. Pod tim imenom obeleženo je Podunavlje na vatikanskim mapama. A ako su verige sveta iznad Beograda, ako je Kalemegdan srce ovog grada, Rimski bunar je srce tog srca.
Svaka đačka ekskurzija, bilo da je iz Horgoša, Smedereva ili Bujanovca, obavezno se završi posetom - Rimskom bunaru na Kalemegdanu. Silazak u Rimski bunar je obavezni ritual svakog razrednog starešine. O tom događaju pričaće se posle cele godine, sve do sledeće ekskurzije u Grčku, Tursku ili gde li se već sve danas ide.
A pričaće se i ko je koga prvi put poljubio u Rimskom bunaru. Samo Rimski bunar zna koliko se đačkih ljubavi začelo u njegovoj utrobi. Jer, ako nisi smeo ranije da poljubiš drugaricu iz klupe, koleginicu sa fakulteta, svoju životnu izabranicu, Rimski bunar je idealno mesto za to. Samo treba da pristane da siđe s tobom niz stepenice, i, pola je gotovo. Memla, mrak, orfejski štimung u Bunaru počnu da plaše žensko srce i mora da ti pruži ruku, da se stisne uz tebe a onda samo treba da je poljubiš, da postaneš Orfej njenog života.
A da li je i onaj pravi Orfej silazio, baš, tu, u Had?! Neverovatna ideja, kažete!? A da li ste čitali Pekićevo "Zlatno runo"? Niste, ne lažite da jeste. Jer da ste čitali "Zlatno runo" i vi biste se setili da je Had bio ispod Singidunuma, ispod Beograda. Ali, ko da čita Pekića, njegove romančine? Nije li i Mirko Kovač, pisac iz Rovinja, svojevremeno, u šali, ali cinično, predlagao Pekiću da "Zlatno runo" skrati na sto-dvesta stranica!?
Čitam ponovo Pekića, treba mi za moju Troju na Dunavu, treba mi za ovaj tekst o Rimskom bunaru. I šapućem sebi, jer nemam kome drugom: Gospode, imali smo pored sebe srpskog Tomasa Mana, a nismo ga prepoznali! Oterali smo ga u London, tamo gde je i Crnjanski čamio, a "Zlatno runo" bacili smo pod noge. I onda se još čudimo, danas, posle Đinđićeve sahrane, šta nam se to dešava. A da je dvesta hiljada došlo na Pekićevu sahranu, da je svaki pismeni Srbin pročitao "Zlatno runo", kakva bi to Srbija bila danas, ljudi moji!
Ali, vratimo se temi.
Turci su mesto oko Rimskog bunara na Kalemegdanu nazvali Fićir-bair. Ta jezička kovanica podrazumeva "čoveka koji je zamišljen, onog ko se predao razmišljanjima na bregu".
Nije li Orfej taj zamišljeni na kalemegdanskom bregu? Nije li se sve do pustog turskog vremena znalo da je Orfej tu, pored Rimskog bunara, smišljao stihove? A zašto pred bunarom? Zato što je kalemegdanski bunar bio ulaz u Had? To mesto i danas "zaokuplja pažnju, a znanje o njegovoj prošlosti posetioca ispunjava jezom". Tako piše i u turističkom vodiču.
Stepenište kojim se silazi do dna bunara "ima 212 stepenika, dva spiralna hodnika obavijena i upletena niz bunarski cilindar od koji se jednim silazi, a drugim penje nazad, ka izlazu iz bunara". Rimski bunar je, arhitektonski, kao zigurat, kao Vavilonska kula nasađena - naglavačke!? Dakle, opet, dunđerstvo vavilonsko, a na Dunavu.
Stručnjaci su precizno zapisali da je bunar "ukupne dubine 60,15 metara, a prečnika 3,40 metra. Tako je do dubine od 35,51 metara gde se sužava na prečnik od dva metra. Oko bunara, do dubine od od 35,51 metara postoji dvostruko spiralno stepenište širine 0,9 i visine 2,05 metra."
U knjizi "Beograd ispod Beograda" dr Vidoje B. Golubović i Zoran Lj. Nikolić nas podsećaju da je stari rimski Singidunum napravila Četvrta Flavijeva legija koja je tada, pre dve hiljade godina, sačinila jedno od najmoćnijih utvrđenja na Dunavu. A šta ako su Rimljani samo nasledili moćnu infrastrukturu trojanske tvrđave?! To nijedan istoričar srpski ne sme ni da pomisli a kamoli javno da kaže. A Jon Ilijesku, geolog, šef Rumunije, priprema knjigu o dunavskoj Troji, dok ovaj naš novi, Sveta Marović, pravi rokade u Savetu ministara. Tadić umesto Živkovića, boga ti poljubim!
Autori knjige "Beograd ispod Beograda" pitaju se: da li su još stari vladari Singidunuma napravili Rimski bunar koji bi legionare snabdevao vodom, u slučaju da budu opkoljeni.
Istoričar Marinko Paunović kaže da postoji više pisanih dokaza da je Rimski bunar postojao pre austrijske obnove Beograda (1717-1739). A i to se tvrdilo; da su Rimski bunar napravili - Austrijanci!? Dobro da nisu Titovi partizani kada su kretali na Sremski front. Prošlo bi i to kod Srba. Kod njih svašta prolazi...
Jedan od dokaza da je Rimski bunar pravljen pre Austrijanaca je opis Beograda iz vremena despota Stefana Lazarevića (1304-1427). Njegov biograf Konstantin Konstanecki kaže da je "Despot obezbeđujući grad hranom, ovu smestio u Rimski bunar". Ali, da li je to, uopšte bio bunar? Nije li ulaz u PODZEMNI PROLAZ koji je sa Kalemegdanske tvrđave, ISPOD DUNAVA I SAVE, vodio direktno do ZEMUNA, do zemunske tvrđave, do GARDOŠA!?
Rimski bunar na Kalemegdanu, Tošin bunar u Zemunu. Razmišljajte o tome. Jer, postoji priča i da je iz Viminicijuma, tj. Požarevca, vodio tunel ispod Dunava, tamo, ka Beloj Crkvi...
Miodrag Dabižić, istoričar iz Zemuna, kaže: "Fama oko prolaza ispod Save, ali i njeno šire popularisanje u narodu, nastala je još prilikom rekonstrukcije Milenijumske kule, poznatije kao Kule Sibinjanin Janka, krajem 19. veka, kada su i pored njenih temelja pronađeni lagumi i podzemni hodnici kojima Zemun obiluje."
Zemun, moj Zemun. Šetam Dunavskim kejom, nigde žive duše. Veje sneg kao u januaru, policijske sirene pište. Traže Legiju. Došetam do "Radeckog", ispod Gardoša tu gde je bio rimski most preko Dunava. Tu gde sam stražario kao regrut u Četvrtoj Flavijevoj legiji. Stojim i, danas, kao da sam na straži; čuvam Srbe od Srba. Sa one strane Dunava čuje se sova. Sova ili Sardonci? Gledam, osmatram ka Nebojšinoj kuli, ka Kalemegdanu. Bože, da li je ovde bio Had? A Jung mi kaže: "Da, tu je bio Had! Had Orfejov, Had dunavske Troje, pun grobnica bogatih zlatom i Zlatno runo tu je bilo! Razmisli, Had nije li ADA?"
Onda se Jung vraća na nebo, i, opet, sam stojim tu gde je bila Četvrta Flavijeva legija sastavljena, uglavnom, od tuđinaca, stranaca, pa i Srba. I ne šalju li Srbe i danas u Had samo što je premešten u Holandiju, u nisku zemlju, nižu od mora, da se Srbi ne sete da je Had ispod Dunava. Ispod Rimskog bunara na Kalemegdanu. Tamo gde je Orfej smišljao stihove...

rammstein 08.03.2007 02:10

Eugen Savojski
 
Eugen Savojski

http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1



http://upload.wikimedia.org/wikipedi...n-Savoyen1.jpg
Princ Eugen Savojski, rad Jakoba van Šupena


Eugen Savojski (Pariz, 18. oktobar 1663. - Beč, 21. april 1736), princ, austrijski vojskovođa i državnik. Potomak sporedne linije savojske kuće; engl. Eugene of Savoy, franc. François Eugčne de Savoie-Carignan ili François-Eugčne, prince de Savoie-Carignan, nem. Franz Eugen, Prinz von Savoyen-Carignan, rus. Evgeniй Savoйskiй, srp. Evgenij/e/ Savojski /pored Eugen Savojski/.
Studirao matematiku i prirodne nauke. Stupio u austrijsku vojsku nakon neuspelog pokušaja da bude primljen u francusku armiju. Istaknuvši se u ratu protiv Turaka kod Beča, Pešte i Beograda i protiv Francuza u Pijemontu postao general, a 1693. i feldmaršal. Od 1703. do smrti bio je predsednik Dvorskog ratnog caveta. Bio je isto toliko sposoban državnik i političar koliko i vojskovođa, pa je imao veliki utecaj na vođenje poslova u Austriji prve polovine 18. veka.
Njegove pobede nad Turcima (predvođenim sultanom) kod Sente 1697, kod Petrovaradina 1716. i kod Beograda 1717. značile su prekid turskih osvajanja u Evropi, a rezultati tih pobeda, bio je Karlovački 1699, odnosno Požarevački mir (1718), kojim je Austrija stekla velike delove Hrvatske i Slavonije, Banat, severnu Srbiju, deo Bosne, Vlaške, Ugarske i Erdelj, značili su učvršćenje Austrije u Podunavlju. Pobede Eugena Savojskog nad Francuzima u Rat za špansko nasleđe (1701-1709) značile su istovremeno jačanje austrijskih pozicija u zapadnoj Evropi, gde je Francuska bila u prvom planu političkih zbivanja.
Mnogo je uticao na uređenje Srbije za vreme austrijske okupacije 1718-1739. U Beogradskoj tvrđavi ostala je kapija princa Evgenija, a doskora su postojali i ostaci njegovog dvora na Dorćolu u Beogradu.

Potkraj života sudelovao s manje uspeha i u Ratu za poljsko nasledstvo. Neko vreme bio je carski namesnik u Italiji i Flandriji. U svom dvorcu Belvedere (tal.: "lep vidik") u Beču skupio vrednu zbirku umetničkih dela i veliku biblioteku. Poreklom Italijan, po odgoju Francuz, postao jedna od najistaknutijih osoba u Austriji, ratujući pod devizom "Austrija iznad svega".
Godine 1697. austrijski car Leopold I., u skladu s tadašnjim običajima, a za posebne zasluge u pobedi nad Turcima kod Sente, podario mu imanje u južnoj Baranji. U sklopu imanja nalazilo se 13 sela, kojima je kasnije dodano još 6 sela, površine oko 800 km˛. Za sedište imanja vlasnik je izabrao selo Bilje, gde je između 1707. i 1712. sagradio dvorac. Celo imanje dobilo je ime Belje po mađarskom izgovoru imena tog sela (Bellye).
Posle smrti Eugena Savojskog, koji je bio neženja i nije imao direktnih naslednika, počev od 1736. pa do kraja Prvog svjetskog rata, Belje je bilo naizmenično u vlasništvu austrijskog dvora i pojedinih pripadnika njegovog plemstva. (jn)

rammstein 09.03.2007 00:27

Majski prevrat
 
Majski prevrat
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1




http://upload.wikimedia.org/wikipedi...270px-Dvor.jpg
Zgrada Starog Dvora gde je izvršeno ubistvo kralja Aleksandra i kraljice Drage Obrenović 29. maja 1903.


Majski prevrat je bio državni prevrat u kom su ubijeni kralj Aleksandar Obrenović i njegova žena, kraljica Draga, čime se prekinula loza dinastije Obrenović, koja je vladala Srbijom od sredine 19. vijeka. Nakon Majskog prevrata na čelo Srbije je došla dinastija ****đorđević. Prevrat je imao veliki uticaj na odnos evropskih sila zato što su se Obrenovići politički oslanjali na Austro-Ugarsku, a ****đorđevići na Rusiju.
Sam događaj, ubistvo kralja i kraljice, sprovela je organizacija "Crna ruka" na čijem je čelu bio oficir Dragutin Dimitrijević Apis. To je bilo u noći između 28. maja i 29. maja 1903. godine (po starom kalendaru). Na isti taj dan je 35 godina ranije ubijen knez Mihailo Obrenović u Košutnjaku.
//
Pozadina

Popularnost kralja Aleksandra je opala nakon njegove ženidbe sa Dragom Mašin, bivšom dvorskom damom svoje majke Natalije i udovice inženjera Svetozara Mašina, i koja je bila starija od njega 12 godina i nije bila plemićkog porekla, što je bilo poželjno za kraljicu. Kraljev otac, bivši kralj Milan Obrenović, takođe nije odobravao brak i nije se više vraćao u Srbiju, a umro je u Beču 1901. Protiv braka se pobunila i kraljeva majka Natalija, pišući mu iz Rusije sve najružnije o Dragi Mašin. Zbog zategnutih odnosa sa spoljnim svetom zbog ove ženidbe, kralj Aleksandar se u spoljnoj politici okrenuo Rusiji, pustivši prethodno iz zatvora radikale optužene za Ivanjdanski atentat na kralja Milana.
Posle smrti kralja Milana, kralj Aleksandar je u znak navodne kraljičine trudnoće, pomilovao sve političke osuđenike i 20. marta 1901. sastavio novu vladu na čelu sa radikalom Mihailom Vujićem. U vladi su se nalazili predstavnici Narodne radikalne i Liberalne stranke. Kralj Aleksandar je potom doneo novi Oktroisani ustav, čija je glavna karakteristika bila uvođenje dvodomnog sistema, koji se sastojao iz Senata i Narodne skupštine.
Veliki problemi za kralja Aleksandra nastali su zbog nepostojeće trudnoće kraljice Drage. Na ovo je prvi reagovao Carski dvor u Petrogradu i nije želeo da primi kralja i kraljicu u obećanu posetu. Kralj Aleksandar je za to okrivio radikale, izvršio novi državni udar i postavio vladu na čelu sa generalom Dimitrijem Cincar-Markovićem 6. novembra 1902. godine.
Zbog sve veće odbojnosti ruskog dvora, kralj Aleksandar je od jeseni 1902. godine nastojao da se ponovo približi Austriji, a izvesne korake preduzimao je i ranije. Već u januaru 1902. godine kralj Aleksandar je poslao u Beč svog ličnog sekretara Miloša Petronijevića sa obećanjem da će pitanje svog naslednika rešiti u sporazumu sa susednom monarhijom, tako što će posiniti jednog od potomaka ženske linije Obrenovića, koji žive u Austro-Ugarskoj. Na to je oštro protestvovao ruski ministar inostranih poslova grof Aleksandar Lamzdorf, kada je krajem 1902. u Nišu došao u posetu kralju Aleksandru.
Radnici i studenti priredili su 23. marta 1903. masovne demonstracije, a one su se pretvorile u sukob s policijom i vojskom. Tom prilikom poginule je šest osoba. Znajući da ne može dobiti nove izbore, kralj je 25. marta 1903. godine izvršio dva državna udara u razmaku od jednog sata. Prvim udarom je ukunut Ustav iz 1901. i raspušteni su Senat i Narodna Skupština. Iza toga su izvršena nova postavljenja kraljevih ljudi u Senatu, Državnom savetu i sudovima. Zatim je kralj novim državnim udarom vratio stari Ustav iz 1901. godine. Nakon ovoga, vlada je sprovela izbore 18. maja 1903. koje je dobila. Ujedno, ovo je bila poslednja pobeda kralja Aleksandra na političkom polju.

Zavera

Mladi oficiri su revoltirali zbog kraljičine lažne trudnoće i neprestanim ispadima njenog mlađeg brata, koga je ona htela napraviti prestolonaslednikom. U avgustu 1901. konjički poručnik Antonije Antić, kapetani Radomir Aranđelović i Milan Petrović i poručnici Dragutin Dimitrijević Apis i Dragutin Dulić skovali su zaveru da ubiju kralja i kraljicu. Prvi sastanak bio je 6. septembra 1901. u stanu poručnika Antića. Kasnije su se zaverenicima pridružili poručnik Milan Marinković i potporučnik Nikodije Popović. Po prvom planu kralj i kraljica su trebali biti ubijeni na zabavi kod Kolarca prilikom kraljičinog rođendana, 11. septembra, ali je taj plan propao. Razvijajući akciju u vojnim redovima, zaverenici oficiri odlučili su da upoznaju i građane političare sa svojim namerama. Prvi je bio upoznat Đorđe Genčić, član vlade, koja je dala ostavku u znak protesta protiv kraljeve veridbe s Dragom Mašin. Genčić je u razgovorima sa stranim predstavnicima u Beogradu i na svojini putovanjima u inostranstvu pokušavao da sazna, kako bi se primio čin promene na prestolu u Srbiji, ako bi kralj umro bez dece. Pokazalo se da Austro Ugarska ne namerava isticati kandidaturu ni jednog od svojih prinčeva, jer je znala očekivala teškoće i prepreke od strane Rusije. Iz istih razloga, plašeći se otpora iz Beča, ni Rusija nije bila raspoložena da ističe kandidaturu koga od svojih prinčeva.
Međutim saznalo se da kandidatura Petra ****đorđevića, koji je živeo kao običan građanin u Ženevi, ne bi naišla na smetnju. Zato je beogradski trgovac Nikola Hadži Toma uveden u zaveru, a zatim poslan u Švajcarsku da se sastane s Petrom i upozna ga sa zaverom. Petar nije hteo da pristane na ubistvo i, oslanjajući se na takvo njegovo raspoloženje, jedna grupa starijih zaverenika, kojoj je na čelu bio general Jovan Atanacković, je pokušala je da nametne svoje mišljenje da se kralj Aleksandar samo naterati na abdikaciju i protera iz zemlje. Međutim, preovladalo je mišljenje da bi to bilo najgore rešenje, i na predlog kapetana Dragutina Dimitrijevića, Radomira Aranđelovića i Ante Antića, odlučeno je da kralj i kraljica budu ubijeni. Zaverenici su se na to obvezali pismenom zakletvom. Pošto je propao i plan da kralj i kraljica budu ubijeni na proslavi pedesetogodišnjice Beogradskog Pevačkog Društva, odlučeno je da se ubistva izvrše u samome dvoru u noći između 28. i 29. maja.

Ubistva

http://upload.wikimedia.org/wikipedi...d9/Ubistvo.jpg
Scena ubistva kraljevskog para kako su je videle Rumunske novine 1904. godine


Određeni zaverenici iz unutrašnjosti stigli su u Beograd uoči tog dana, pod raznim izgovorima. Sa svojim beogradskim drugovima su, podeljeni u pet grupa, proveli do ponoći u kafanama po varoši, a zatim su se svi našli u Oficirskom domu. U 0:45, kapetan Dragutin Dimitrijević komandovao je polazak u dvor. U tom trenutku generalštabni pukovnik u penziji Aleksandar Mašin, brat Draginog prvog supruga, već je bio pošao u kasarnu 12. puka, da preuzme komandu nad beogradskim trupama, a potpukovnik Petar Mišić se spremao da sa svojim bataljonom iz 11. puka pođe pred dvor. Određeni zaverenici bili su već opkolili kuće ministara Cincar-Markovićeve vlade i blokirali komande, koje su se morala prvo zaposesti. Gardijski poručnik Petar Živković, potonji jugoslovenski premijer, je u tačno 2 sata otvorio zaverenicima dvorska vrata. Traženje kraljevskog para je bezuspešno trajalo blizu dva sata. Za to vreme poginuli su kapetan Jovan Miljković, kraljev ordonans i pukovnik Mihajlo Naumović, ađutant, koji je bio upućen u zaveru. Vrata kraljevih odaja bila su razbijena dinamitom, ali u krevetu nije bilo nikog. Na toaletnom stočiću su pronašli Dragin omiljeni roman "La trahison", okrenut na 80. strani. . Apis je zapazio kako neko beži niz stepenice u dvorište. i učinilo mu se da je to kralj, pa je potrčao je za njim, ali ga je dole sačekao jedan gardist i teško ga ranio sa tri metka u grudi.
Nervozni zbog neuspele potrage, skorim svitanjem i nestankom poručnika Dimitrijevića, koji je ranjen ležao u suterenu Dvora, zaverenici su smatrali da je zavera propala. Zato su naredili prvom kraljevom ađutantu, generalu Lazi Petroviću, koji je zarobljen čim su zaverenici ušli u dvor, da im u roku od deset minuta kaže gde su kralj i kraljica, inače će biti ubijen. On je mirno čekao, da istekne taj rok. Kad su u tome, tražeći, naišli ponovo u kraljevsku spavaću sobu, konjički poručnik Velimir Vemić opazio je u zidu jedno udubljenje kao za ključ od tajnih vrata. Kralj i kraljica bili su tu sakriveni. I tek pošto su se, na poziv da izađu, oni pojavili, artiljerijski kapetan Mihajlo Ristić Uča (poznat u četničkoj akciji pod imenom Đervinac) je ispalio na njih sve metke iz svoga revolvera, za njim Vemić i kapetan Ilija Radivojević. Kralj je pao mrtav još od prvog metka. Odmah zatim ubijen je i general Laza Petrović. Tela kralja i kraljice su bačena preko prozora. Iste noći ubijena su kraljičina braća Nikodije i Nikola Ljunjevice od vojnika, kojima je komandirao potporučnik Vojislav Tankosić; predsednik vlade đeneral Cincar-Marković i ministar vojni đeneral Milovan Pavlović ubijeni su kod svojih kuća. Treći član Cincar-Markovićeve vlade, ministar unutrašnjih poslova Velja Todorović, koji je isto tako trebao biti ubijen, bio je teško ranjen i živeo je sve do 1922.
Članovi nove privremene vlade okupili su se uskoro, pod predsedništvom Jovana Avakumovića, a trupe, postrojene pred dvorom, aklamirale su kneza Petra ****đorđevića kao novog kralja. Narodna skupština se sastala 4. juna 1903. i izglasala je Petra ****đorđevića za kralja Srbije i izabrala poslanstvo, koje će ići u Ženevu, da ga dovede.

Posledice

U samoj Srbiji vest o prevratu dočekana je sa pomešanim osećanjima. Mnogi koji su krivili kralja za situaciju u zemlji bili su zadovoljni, dok su oni koji su ga podržavali bili razočarani. Na parlamentarnim izborima samo nekoliko dana pred atentat kraljev kandidat je dobio potpunu većinu. Revoltirani elementi vojske su se pobunili u Nišu 1904, preuzimajući kontrolu nad Niškim okrugom u znak podrške poginulom kralju i zahtevajući da se ubicama sudi za njihov zločin. Njihov cilj je takođe bio da se pokaže da vojska kao celina nije i ne može biti odgovorna za Majski prevrat. Kao simpatizer dinastije Obrenović, budući vojvoda Živojin Mišić je 1904. penzionisan.
Reagujući na atentat Rusija i Austro-Ugarska su izrazili najoštriji protest zbog "mučkog ubistva". Velika Britanija i Holandija su povukli svoje ambasadore iz Srbije, efektivno zamrzavajući diplomatske odnose, i uvele sankcije Srbiji koje su ukinute tek 1905, nakon što je završeno suđenje atentatorima koji su uglavnom kažnjeni prevremenim penzionisanjem, uz adekvatne premije, dok neki nikada nisu kažnjeni za njihov zločin.
Svetska štampa je u glavnom sa groženjem prenela vest o Majskom prevratu. Britanska štampa (Gardijan) pisala da su ovakvim ponašanjem Srbi "pokazali da su gori od Arnauta". Ni ostali u glavnom nisu imali reči hvale za poduhvat srpskih oficira.
Nakon prevrata život u Srbiji je nastavljen, sa tim da se kralj Petar minimalno mešao u politiku prepuštajući političkim partijama da se bore za vlast svim sredstvima, bez želje da se konfrontira sa "Crnom rukom", koja je postajala sve uticajnija. Zbog preokreta u spoljnoj politici, između Srbije se vodio Carinski rat ili "Rat svinja", iz kojeg je Srbija izašla kao pobednik. Članovi Crne ruke će snabneti oružjem članove organizacije Mlada Bosna, koji će 28. juna 1914. izvršiti atentat na nadvojvodu Franca Ferdinanda, što će Austro-Ugarska iskoristiti kao povod za Prvi svetski rat. Dragutin Dimitrijević Apis je streljan 26. juna 1917. zbog optužbe da je planirao atentat na regenta Aleksandra ****đorđevića.

rammstein 09.03.2007 00:42

Samuilo
 
Prikažite listu dokumenata (Broj: 3)
Samuilo

http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1



http://upload.wikimedia.org/wikipedi...ar_samuilo.jpg
Car Samuilo


Samuilo je, po istoričarima iz Srbije i Makedonije, bio slovenski makedonski car koji je na području današnje Makedonije, Srbije (osim Banata i Bačke), Crne Gore (osim Primorja), Albanije, rumunske Dobrudže, severne Bugarske i severne Grčke (pogledati kartu ispod), od 976. do 1014. godine stvorio veliku državu znanu kao u srpskoj istoriji kao Makedonsko ili Samuilovo carstvo. Prisvojio je za sebe titulu cara Bugarske, i uzdigao je Ohridsku arhiepiskopiju na rang patrijaršije. Po istoričarima iz Bugarske, čije su gledište prihvatili istoričari u svetu, Samuilo je jednostavno bio bugarski car, koji je samo "pomerio bugarsko carstvo na zapad". Ovaj spor će biti predstavljen kasnije.
//
Poreklo
  • Prema nekim autorima (S. Pirivatrić i dr.) njegov otac komit Nikola bio je bugarski upravnik oblasti Devol (danas u Albaniji i Makedoniji).
  • Prema drugim (Taškovski i dr.) njegov otac bio je brsjački knez Nikola koji je bio vazal bugarskog cara Simeona, a potom nakon što je car Jovan Cimiskije 971. godine osvojio Bugarsku, vizantijski vazal.
  • Treći tvrde da je Nikola bio upravnik Sredeca (dn. Sofija).
  • U svakom slučaju, većina istoričara se slaže da je Samuilova majka bila Jermenka.
Ustanak komitopula

http://upload.wikimedia.org/wikipedi...vo_carstvo.jpg Samuilovo carstvo 996. godine, prema D.Rizovu (Die Bulgaren in ihren historischen, etnographishen und politischen Grenzen, Berlin 1917, p. 14)


Vizantinci su nakon osvajanja bugarskog carstva, 971. godine, zaveli okrutnu upravu u Makedoniji zbog čega je 976. godine buknuo ustanak protiv Vizantije. Na čelu ustanka našla su se četiri sina vojvode-komite Nikole tzv. komitopuli: David, Aron, Mojsije i Samuilo. Tokom pobune u borbi su poginuli David i Mojsije, dok su Aron i Samuilo uspeli da proteraju Vizantince iz Makedonije. Među braćom je došlo do neslaganja oko nastavka delovanja jer je Aron bio za postizanje sporazuma sa carem Vasilijem II, dok je Samuilo bio za nezavisnost države, koje se okončalo Aronovom smrću po Samuilovoj naredbi.

Samuilovo carstvo
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12802 &postcount=41

Samuilo je krenuo da proširuje svoje zemlje koristeći se unutrašnjim sukobima u Vizantiji i njenom zauzetošću na drugim stranama. Njegovoj državi pripojeni su: Epir,Tesalija, Duklja, Raška, Bosna, Travunija, Srem, Albanija i Podunavska Bugarska. Samuilo se nakon toga proglasio za cara pozivajući se na titulu Simeona Velikog, uzdigao je Ohridsku arhiepiskopiju na rang patrijaršije, a prestonicu iz Prespe premestio u Ohrid. Prilikom zauzimanja Duklje zarobljava Jovana Vladimira, ali ga vrlo brzo vraća na dukljanski presto kao muža svoje ćerke Kosare i svog zeta. Vizantijski pokušaj da ga zaustavi 996. godine okončao se porazom kod Soluna, posle čega se Samuilo još više osnažuje i 997. godine prodire do Korinta i Peloponeza.

Pad Samuilovog carstva

http://upload.wikimedia.org/wikipedi...car_samuil.jpg
Venčanje Miroslave (ćerka Samuila) i Ašoka. Minijatura, XIII - XIV vek.


Samuilo 1001. godine pokreće ofanzivu ka Adrijanopolju i Carigradu, ali u taj sukob okončava 1004. godine njegovim porazom, mada su njegove trupe preko Filipolja stigle do Adrijanopolja. Posledica toga je vizantijsko zauzimanje skoro polovine njegove zemlje. Konačni udarac desio se na planini Belasici, u blizini Strumice, 1014. godine u kojoj je vizantijska vojska, pod komandom cara Vasilija II do nogu potukla Samuilove trupe. Zarobljenici,njih oko 14.000, je po carevoj naredbi oslepljeno, dok je svakom stotom ili hiljaditom ostavljeno po jedno oko da bi mogao da vodi ostale. Zbog ove surovosti car Vasilije II je dobio nadimak Bugaroubica. Kada je Samuilo video svoju okovanu i oslepljenu vojsku umro je na mestu od srčane kapi. Brzo nakon ovoga Samuilova država je propala usled dinastičkih trvenja među njegovim naslednicima.
  • Samuilo je poznat i po nadgrobnoj ploči svojih roditelja (Samuilov natpis iz 993. godine), koja spada u jedan od najstarijih sačuvanih slovenskih natpisa.
Makedonsko ili bugarsko carstvo?
  • U istorijama na Balkanu postoji sukob oko Samuilove etničke pripadnosti, odnosno oko toga da li je njegovo carstvo treba nazivati makedonskim ili bugarskim.
  • Bugarski naučnici svoju tezu temelje na činjenicama da se Samuilo proglasio za cara i nastavljača tradicija Simeona Velikog, kao i na činjenici da je Vasilije II dobio nadimak Bugaroubica. Osim toga u korist ove teze je i činjenica da je sam Samuilov nećak, car Jovan Vladislav u Bitoljskom natpisu izjavio da je samodržac Bugarski, car Bugara, bugarskog roda. Ovu tezu,takođe zagovara i određeni broj svetskih istoričara (Srđan Pirivatrić i drugi).
  • S druge strane treba imati u vidu da ste se za neku titulu u Srednjem veku morali pozivati na stare tradicije ili na neka osvajanja, što je u ovom slučaju bila Simeonova (čiji je vazal Samuilov otac bio) carski venac. Kasnije je za cara, nastavljača Samuilovih tradicija, proglašen Konstantin Bodin prilikom pobune 1072. godine koja izbija pod vođstvom Đorđa Vojteha.
  • Primera radi car Dušan se proglasio za cara (nastavljača vizantijskih tradicija) kada je zauzeo treći grad po snazi u Vizantiji Ser, a Solun (koji je bio drugi po snazi posle Carigrada) držao pod opsadom, pritom držeći Epir, Tesaliju i južnu Trakiju.
  • Vasilije II nazvan je Bugaroubica jer se Samuilo proglasio za bugarskog cara, dok je termin Makedonac tek mnogo kasnije počinje koristiti za taj deo balkanskih Slovena. Treba imati u vidu da Grci i dan danas ne koriste taj termin.
  • Srpska istoriografija, opet, redovno navodi Samuilovo carstvo kao Carstvo Makedonskih Slovena, i proučava je zajedno sa drugim srpskim zemljama Srednjega veka: Raškom, Zetom, Travunijom, Zahumljem, Paganijom, Bosnom, Dubrovnikom i Srpskom Despotovinom u današnjoj Vojvodini, što bi trebalo da implicira suštinski srpski karakter Makedonaca. (Vladimir Ćorović, Istorija Srba).


Vrijeme je po ZEV +2. sada je 01:39 sati.

Powered by vBulletin® Verzija 3.8.4
Copyright ©2000 - 2024, Jelsoft Enterprises Ltd.
Powered by vBCMS® 2.7.1 ©2002 - 2024 vbdesigns.de
Vlasnik foruma nije zadužen za zaštitu ovdje unesenih tekstova, slika ili dokumenata.Za sve unesene tekstove, slike i dokumenta odgovaraju sami autori priloga!!! Ako slučajno dođe do kršenja tuđih autorskih i drugih prava, odgovoran je sam autor unesenog priloga, tako da se sam vlasnik foruma oslobađa bilo kakve odgovornosti!!!