TEMA: Viminacijum
Prikazati pojedinačan prilog
  #1  
Staro 26.10.2005, 00:26
rammstein
Gost
 
prilozi: n/a
Viminacijum

Antički grad Viminacium predstavlja izuzetnost po mnogim elementima. Priča o bogatstvu Viminaciuma skrenula je pažnju ne samo nacionalne javnosti već i svetske javnosti, koja sa neskrivenim nestrpljenjem očekuje da Viminacium na svetskoj kulturnoistorijskoj sceni zauzme mesto koje mu i pripada.

Zajednička želja, Arheološkog instituta iz Beograda i Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Beograda, da ovaj grad i vojni logor iz rimskog perioda, iz sadašnje ravni oranica u kome se vekovima nalazi, istražimo, učinimo vidljivim i predstavimo ga javnosti.

Ostacim antičkog grada Viminaciuma, glavnog grada rimske provincije Mezije Superior (Moesia Superior), u kasnoj antici provincije Mezije Prime (Moesia Prima), nalaze se u današnjim arealima sela Stari Kostolac i Drmno, 13 km od Požarevca, i oko 90 km o d Beograda.




Za sada nije dovoljno jasno kada je nastao vojni logor u Viminaciumu. On je svakako morao nastati već prilikom dolaska Rimljana na Dunav, najverovatnije u prvoj deceniji I veka. Ponikao je, kako nam ostavlja zapise Strabon, na teritoriji keltskog plemena Skordiska, odnosno Malih Skordiska. Njegova veličina i značaj posledica su činjenica bogatog zaleđa u dolini Mlave i izuzetno povoljnog položaja. Njegov izuzetni strateški značaj ogleda se kako u sistemu odbrane severnih granica rimskog Carstva, tako i u spletu komunikacija i trgovinskog prometa.

Svakako da je za njegov položaj bila važna činjenica da se logor, i kasnije grad, nalazio na raskrsnici puteva koji su povezivali severni deo Balkanskog poluostrva sa ostalim delovima sa sve četiri strane.

Jedan od puteva koji je vodio na jug Balkanskog poluostrva je vodio preko cele Gornje Mezije, preko Naisa i dalje ka Makedoniji i Grčkoj. Drugi, koji je dolazio sa zapada, iz Panonije, preko Sirmiuma, Singidunuma i Marguma nastavljao je pored Dunava pa sve do njegovog ušća u Crno more. Sa severnim delovima Rimskog carstva i sa rimskom provincijom Dakijom, odnosno sa naseljima na levoj obali Dunava, Viminacium je bio povezan preko susednog logora Lederate, odnosno današnjeg Rama.

Iako su ovi putevi imali primarnu vojnu i stratešku funkciju, njima se tokom čitave antike odvijao veoma živ saobraćaj i oni su svakako veoma doprineli tome da Viminacium bude, ne samo vojno uporište i strateško mesto već i prosperitetno i izuzetno važno trgovačko i proizvođačko sedište.

Za razrešenje istorije Viminaciuma važno je nekoliko elemenata: istorijski izvori i podaci, arheološki, epigrafski, numizmatički i antropološki materijal.




Viminacium se u izvorima pominje od II do VI veka. Njega pominju i Ptolemej, Cosmographia Iulius-a Honorius-a, Hijeroklov Synedemos, kao i itinerari: Tabula Peutingeriana, Itinerairum Antonini, Itinerarium Burdigalense. Ptolemej je zabeležio da je Viminacium razdvajao prostore dva plemena, Trikornjana i Pikineza.

U istorijskim izvorima Viminacium se ne pominje često, ali je Viminacium obeležen u svim sačuvanim rimskim itinerarima.

U izvorima na latinskom jeziku, ponekad se obeležava kao Viminatio, kao naprimer, na Tabuli Pojtingeriani, ponekad kao Viminacio i Euminacio, kao naprimer na Itinerarium Antonini Augusti, a zatim i kao civitas Viminacio na Itinerariumu Birdigalense.

U izvorima pisanim na grčkom jeziku, Viminacium se prvi put pominje u Ptolemejevoj Geografiji i to kao Uiminakion. Prisk ga pominje kao Biminakion, istim nazivom ga obeležava i Prokopije, dok se kod Teofana javlja kao Bimenakion. U profanom geografskom spisu iz prve polovine VI veka, tzv. Hijeroklovom Sinekdemu Viminacium je obeležen sa Biminakion metropolis. U Noticiji Dignitatum Viminacium se pominje kao mesto u kojem se nalazila legija VII Klaudijeva (leg. VII Claudia) sa praefectus legionis septimae Claudiae, kao i jedan cuneus equitum promotorum ali i deo tzv. Dunavske flote praefectus classis Histicae Viminacio. Viminacium je stradao u najezdi Huna 441, odnosno, najverovatnije, 443. godine. Ne treba isključiti mogućnoist da je Viminacium nastradao i u osmoj deceniji IV veka. Do sada najpozniji novac iz tog perioda je novac Teodosija II. U kasnijem periodu, u IX veku kod, naprimer, prezvitera-kardinala, Anastazija Bibliotekara, u njegovom delu Hronografija tripartita, Viminacium se pominje kao Viminacium. Međutim treba reći, da ovaj izvor nažalost, ne prikazuje stanje u IX veku, već odslikava stanje iz VI i VII veka.

Na itinerarima Viminacium se uvek nalazi na raskrsnicama puteva. Na Tabuli Pojtingeriani Viminacium je prikazan kao mesto koje je povezano sa svim stranama. Ka zapadu put vodi preko Marguma, Singidunuma i Sirmiuma dalje na zapad i sever.

Iz istorijskih izvora je poznato da je Viminacium bio značajno vojno uporište u kome je bila stacionirana rimska legija VII Claudia pia fidelis. Ne treba isključiti ni mogućnost, da je prvobitno legijski logor bio većih dimenzija i da su tokom I veka u njemu bile stacionirane dve legije.

Arheološkim iskopavanjima koja su intenzivirana u poslednjoj četvrtini dvadesetog veka, grad polako izranja iz šturih istorijskih svedočanstava i predstavlja se kao mesto koje je u svojoj istoriji, dugoj šest vekova, imalo dinamičan razvoj.

U njemu su se susretale kulture Istoka i Zapada, cvetali su zanatstvo i umetnost, a trgovci iz čitavog Rimskog carstva razmenjivali su proizvode. Izgleda da je razvijena privreda ovog grada, čija je roba nalazila kupce i van granica matične provincije, bila razlog da na ovom prostoru zažive i raznovrsne zanatske i umetničke radionice.

Upravo u tim radionicama će tokom IV veka nastati neka od najznačajnijih dela fresko oslikanih grobnica kasnoantičkog perioda.

Viminacium kao značajno vojno središte i glavni grad rimske provincije, ponikao je na teritoriji keltskog plemena Skordiska. Njegova veličina i značaj, posledica su bogatog zaleđa u dolini Mlave i izuzetno povoljnog položaja, kako u sistemu odbrane severnih granica Carstva tako i u spletu komunikacija i trgovinskom prometu. Najpre je bio sedište manjih vojnih odreda, a krajem I veka postao je legijski logor. Naselje je dobilo gradski status u prvoj polovini II veka, tačnije 117. godine, u vreme Hadrijanove vladavine. Dalji uspon Viminaciuma prekinut je epidemijom kuge za vreme Marka Aurelija, ali samo nakratko. Već u prvim godinama III veka grad je bio u punom procvatu.

U Viminaciumu je boravilo, čak jedanaest rimskih imperatora. Veoma je indikativno, da onda kada rimska država počinje da slabi, Viminacium dobija na značaju i njega od kraja III pa do kraja IV veka (blizu dve stotine godina), posećuju rimski imperatori shvatajući njegovu izuzetnu važnost. U istoriji dugoj šest vekova, Viminacium je u pojedinim decenijama, kao naprimer, krajem III veka, imao i ključnu ulogu po pitanju razrešenja vlasti u rimskoj imperiji. U dva maha ga je posetio rimski imperator Septimije Sever, po prvi put 196. godine. Viminacium je bio grad gde je Septimije Sever proglasio za cezara svog sina Karakalu. Ovaj podatak je neosporna činjenica da je Viminaciumu pridavana izutetna važnost i počast. Septimije Sever je po drugi put boravio u Viminaciumu šest godina kasnije, 202. godine. Ova njegova poseta ima izuzetnu važnost, jer su, kako stoji, tada obnovljene i kanabe (canabae). U viminaciumu su boravili i drugi imperatori: Karakala, Aleksandar Sever, Gordijan III, Filip Arabljanin, Trebonije Gal, Dioklecijan, Konstantin Veliki, Konstancije I i Julijan. Gracijan je bio poslednji imperator koji je posetio Viminacium. U vreme Gordijana III Viminacium je postao kolonija i stekao pravo kovanja novca. Ova kovnica je bila u upotrebi šesnaet godina, od 239, do 256. godine, sa dva prekida, 249. i 255. godine.

U Viminaciumu je službovao i legatus legionis VII Claudia-e pia-e fidelis, odnosno carski namesnik.




Iz istorijskih izvora je poznato da se 284. godine, u neposrednoj blizini Viminaciuma odigrala presudna bitka za prevlast nad ovim prostorima između dvojice rimskih imperatora Dioklecijana i Karina. O ovom vremenu svedoči i mermerni portret Karinovog sina Karinusa, koji se čuva u depoima muzeja u Požarevcu.

U IV veku Viminacium je bio značajno episkopsko sedište, sa potvrđenim episkopom Amantinom iz 343. godine i Kirijakom iz 356. godine. Time je Viminacium potvrđen i kao grad većeg obima i značaja.

Grad je razoren sredinom V veka u najezdi Huna, 441. odnosno 443. godine. Posle hunske najezde Viminacium, u V veku nastavlja da živi, i naseljen je Germanima, odnosno Ostrogotima, što potvrđuju i nalazi njihovih nekropola. Međutim u tom periodu to je grad koji ni izdaleka nema onu ekonomsku moć koju je imao proteklih četiri veka. U njemu od druge polovine V veka živi samo osiromašeno gradsko stanovništvo. Viminacium je obnovljen je tokom Justinijanove vladavine, u VI veku, ali samo kao vojno utvrđenje. Nekadašnji ekonomski status Viminacium je izgubio za sva vremena.


Promijenjeno od rammstein (26.10.2005 u 00:30 sati)
odgoovorite sa citatom