TEMA: Praistorija
Prikazati pojedinačan prilog
  #34  
Staro 17.02.2007, 01:38
rammstein
Gost
 
prilozi: n/a
Vinča centar neolitske kulture u Podunavlju

Vinča
Centar neolitske kulture u Podunavlju


Geografski položaj i istorijat istraživanja





Vinča i ostala neolitska naselja u Srbiji





Arheološko nalazište Belo brdo u Vinči, na desnoj obali Dunava, 14 km nizvodno od Beograda, zahvata površinu od desetak hektara. Visoka lesna terasa i kulturni slojevi padaju prema periferiji, tako da formiraju brežuljak koji dominira okolinom. Položaj nalazišta je takav da je pružao sve uslove za dugotrajan boravak ljudskih zajednica: reka, sa jedne strane, sa svim svojim preimućstvima, počev od bogatstva ribom do mogućnosti komuniciranja sa svetom, i dolina Bolečice, s druge strane, koja je Vinču povezivala sa zaleđem bogatim mineralima i rudama (Avala, Rudnik), lovnim životinjama i plodnim zemljištem. Geografski položaj Vinče obezbeđivao je njenim stanovnicima posredničku ulogu između kultura koje su se razvijale na jugu sve do Egejskog mora i na severu do srednje Evrope. Refleksi značajnih zbivanja i promena u materijalnoj i duhovnoj kulturi očitavaju se u pojedinim nivoima kulturnog sloja debljine oko 10 m, koliko se nataložilo dugim boravkom ljudi na ovom mestu. Zato je i razumljivo što se Vinča u arheološkoj nauci srednje i jugoistočne Evrope uzima kao pouzdan reper za proučavanje pojave i razvoja velikog broja neolitskih i eneolitskih kultura ovih područja.

Prvo arheološko iskopavanje u Vinči započeo je Miloje M. Vasić 1908. godine na prostoru od približno 400 m2. Ca manjim prekidima, ti radovi su trajali sve do početka Prvog svetskog rata. Radovi su obnovljeni tek 1924. godine, ali nakratko, jer su materijalne mogućnosti države osiromašene u ratu bile skromne. Srećna okolnost koja je ulila veliku nadu pojavila se kada je, posredstvom pisca Aleka Brauna (Alec Brown) i prijatelja sa ratišta Džon Linton Majresa (John Linton Myres), profesora Univerziteta u Oksfordu, u ruke M. Vasića dospeo jedan oglas iz Times-a, u kome ser Čarls Hajd (Sir Charles Hyde) nudi finansijsku pomoć za istraživanje starina. Uz povoljne preporuke koje su pružala dotadašnja istraživanja u Vinči i uz pomoć engleskih prijatelja, dobijena su značajna finansijska sredstva, kojima su omogućena istraživanja na velikoj površini. Ta istraživanja dobila su i veliki publicitet, posebno u engleskoj štampi (Birmingham Post, Man, Illustrated London News). Vinča se tako između 1929. i 1931. godine našla u žiži interesovanja arheološke nauke i postala nalazište čuveno u celom naučnom svetu.


Vinča - iskopavanje 1924. godine




Sa četiri toma monografije Praistorijska Vinča (Beograd 1932, 1936) i sa četrdesetak bibliografskih jedinica iz pera M. Vasića, završena je druga faza istraživanja Vinče. Do obnove istraživanja u Vinči prošlo je 47 godina. Za to vreme je nalazište bilo prepušteno divljim iskopavanjima, uništavanju profila od strane raznih amatera i kolekcionara. Osnivanjem Odbora za arheološka istraživanja u Vinči pri Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, a naročito angažovanjem predsednika toga Odbora akademika Vase Čubrilovića i potpredsednika Jovana Todorovića, započeta su 1978. godine nova iskopavanja.


Vinča - iskopavanja 1931. godine




U prvo vreme, dok su ispitivani slojevi metalnog doba i srednjeg veka, istraživanjima je rukovodio Nikola Tasić u saradnji sa Gordanom Vujović, a od 1982. godine, kada su započeti radovi na neolitskim slojevima, tu dužnost su preuzeli akademici Milutin Garašanin i Dragoslav Srejović.


Vinča - iskopavanja 1985. godine




Tokom poslednjih deset godina u Vinči su istraženi velika starosrpska nekropola i ostaci iz bronzanog i bakarnog doba, a započeta su i reviziona iskopavanja neolitskih naselja, i to primenom najsavremenijih arheoloških metoda.

Vinča i njena kultura

Vinča je najveće i najcelovitije istraženo neolitsko naselje u Evropi. Na ovom mestu, gde se preko doline Bolečice i Dunava razigrani reljef Šumadije susreće sa banatskom ravnicom, nalazila se između 4500. i 3500. g. pre n. e. metropola jedne sadržajima prebogate kulture. Stoga je Vinča pojam kojim se danas obeležava zenit neolitske kulture u Evropi.

Kulturni sloj Vinče, visok oko 10,5 m, pruža neobično zanimljivu i uzbudljivu sliku. Kao na raskošnom ćilimu u njemu se po vertikali nižu jedan nad drugim rumeni, žuti, mrki, pepeljasti i crni proslojci formirani od ostataka razorenih naselja, spaljenih koliba, velikih rovova i zasutih jama i grobova. Svaki od tih proslojaka, koji obeležava pojedine faze života u Vinči, sadrži prave riznice najraznovrsnijih predmeta: oruđe i oružja od kamena i kosti, posuđe za svakodnevnu upotrebu, raskošno dekorisane ritualne vaze, veliki broj antropomorfnih i zoomorfnih figurina, nakit od raznih vrsta retkih, skupocenih materijala i bezbroj drugih predmeta, izrađenih u samoj Vinči ili pribavljenih iz udaljenih oblasti, iz srednje Evrope, donjeg Podunavlja ili sa Mediterana.


Kulturni sloj u Vinči, debeo 10,5 metara




Mada je praistorijsko naselje u Vinči godinama iskopavano, ipak je ispitan samo njegov središnji deo. Na istraženom prostoru nađeno je, međutim, na hiljade predmeta koji danas krase mnoge muzejske zbirke, a rad na njihovom poučavanju traje s nesmanjenim interesovanjem i danas. Na osnovu tih brojnih i veoma raznovrsnih predmeta, kao i ostataka arhitekture i korišćenih sirovina, može se pouzdano rekonstruisati cela istorija Vinče, odnosno materijalna i duhovna kultura brojnih generacija koje su u njoj živele.


Vinča - grob Bodrogkerestur kulture




Prvo poglavlje Vinčine istorije sačuvano je samo u fragmentima i otuda je nedovoljno jasno. Na osnovu skromnih ostataka najstarijeg naselja, otkrivenih na oko 10,5 m ispod površine, može se zaključiti da je Vinča prvi put naseljena u trenutku kad je kultura srednjeg neolita (starčevačka kultura) već prešla zenit i počela da se bliži svom kraju, verovatno negde oko 4800. godine stare ere. U to vreme jugoslovenski deo Podunavlja bio je gusto naseljen i osnivanje prvog naselja u Vinči treba verovatno rezati za manju grupu kolonista koja je u traganju za slobodnim njivama i pašnjacima napustila neko obližnje veće naselje, locirano u južnom Banatu. Mada je njihovo naselje u Vinči bilo relativno kratkotrajno i malog obima i mada u njihovom stvaralaštvu nije moguće otkriti neki nov, osoben izraz, ipak su ti doseljenici ostavili u Vinči jedan dokument, izuzetno značajan za upoznavanje njihovog fizičkog izgleda i njihove duhovne kulture. To je velika grobnica s prilazom i devet skeleta koja je u centru najstarijeg naselja otkrivena 1931. godine. Ovaj nalaz, jedinstven u okvirima neolitske kulture jugoistočne Evrope, pokazuje da su prvi zemljoradnici Podunavlja pripadali jednom posebnom antropološkom tipu u kome se objedinjuju odlike stare evropske populacije s odlikama gracilnih Mediteranaca. Isto sažimanje starobalkanskih, autohtonih elemenata sa mediteranskim opaža se u starčevačkoj kulturi, odnosno kulturi prvih stanovnika Vinče. Tako najstarija staništa u Vinči imaju, kao i staništa na ostalim naseljima ovog vremena u Podunavlju, najčešće elipsoidne osnove ukopane u les i šatorasti krov od pruća, trske i slame koji naleže neposredno na osnovu. Ove šatoraste kolibe, grupisane u najstarijem naselju Vinče po određenom sistemu oko centralne kolibe, živo podsećaju na arhitekturu starije podunavske mezolitske kulture (kultura Lepenskog Vira).


Antropomorfna figurina iz Vinče




Za iste tradicije se povezuju i stubaste antropomorfne figure ovog vremena, kao i neraščlanjene keramičke posude čije forme jasno upućuju na starije uzore rađene od kamena ili drveta. Međutim, pojedine ornamentalne tehnike primenjene na keramici (na primer, slikane vaze) kao i neki retki materijali korišćeni za nakit (spondilus, paligorskit) jasno pokazuju da su nosioci starčevačke kulture održavali veze sa stanovnicima egejskog i šireg istočnomediteranskog područja. Još cu bili življi kontakti sa oblastima koje leže severnije od jugoslovenskog Podunavlja. Njih potvrđuju nožići od vulkanskog stakla (obsidijana) koje cu stanovnici najstarijeg naselja u Vinči dobavljali iz gornjeg Potisja.




Antropomorfna figurina iz Vinče




Na osnovu raspoloživog arheološkog materijala može se zaključiti da cu prvi stanovnici Vinče živeli u dobrosusedskim odnosima kako sa stanovnicima Panonskog basena tako i južnih oblasti Balkanskog poluostrva. Najstarije naselje u Vinči nije bilo ni ograđeno ni utvrđeno, a nalazi iz šatorastih koliba vezuju se za mukotrpni ali i spokojni život seljaka čija je svakodnevica bila ispunjena napornim radom na izradi kamenih alatki i raznih keramičkih proizvoda, a svakako i stalnom brigom za useve, za stoku i ulov. Stanovnici najstarijeg naselja u Vinči nisu, međutim, mogli da za duže vreme ubiraju zaslužene plodove svoga truda. Već sredinom V milenija stare ere otpočinju lančani pokreti neolitskih populacija u Trakiji i donjem Podunavlju koji nešto kasnije zahvataju i oblasti oko Vinče. Ovo previranje izazvano je laganom penetracijom anadolske halkolitske kulture tipa Čan Hasan - Bejdžesulčan koja se prema Balkanskom poluostrvu kretala u dva smera: suvozemnim putevima, od jugoistočne Trakije prema Podunavlju, i maritimnim komunikacijama, od srednje Grčke do severne Dalmacije. Kao posledica ovog strujanja, pri kome se anadolske forme sažimaju s lokalnim autohtonim oblicima, nastaju na celom Balkanskom poluostrvu i srednjem Podunavlju kulture mlađeg neolita. Tako u dodiru sa novim doseljenicima i podunavska starčevačka kultura prerasta u novu, vinčansku kulturu.


Minijaturni žrtvenik iz Vinče




U ovim nemirnim vremenima Vinča je u jednom trenutku, verovatno negde oko 4500. godine stare ere, potpuno opustela. Teško je oceniti koje je vreme proteklo pre obnove i bujanja novog života u Vinči. Svakako da taj period nije bio dugotrajan jer je neposredno iznad napuštenih šatorastih staništa podignuto novo, veliko naselje čiji cu žitelji generacijama ostali na tom tlu negujući i šireći blizu 1000 godina jednu osobenu kulturu mlađeg neolita kojoj je Vinča dala ime.


Pehar iz Vinče




Duh nove kulture i novog načina života manifestovan je jasno u arhitekturi. Pri izgradnji novog naselja posebna pažnja obraćena je rasporedu kuća. Od njih cu, nažalost, ostale očuvane samo osnove, ali je utvrđeno da cu sve bile orijentisane u pravcu jugoistok-severozapad, da cu imale četvorougaone, gotovo kvadratne osnove, vertikalne zidove i krov na dve vode.


Zoomorfna posuda iz Vinče




Kao građevinski materijal i dalje je korišćeno drvo i glina, ali sam građevinski postupak obogaćen je novim detaljima i znanjima, kao na primer nivelisanjem, stabilizacijom podloga, izolacijom od vlage, oblepljivanjem zidova i njihovim bojenjem. U razdoblju od hiljadu godina Vinča ostaje ušoreno, ograđeno naselje sa istim sistemom komunikacija. Vremenom se jedino stambeni prostor uvećava i funkcionalno razuđuje. Dok cu prve kuće redovno jednoćelične i dovoljne za život samo jedne manje porodice, u mlađim naseljima otkrivene cu velike pravougaone građevine od 40 do 60 m2 sa većim brojem prostorija i ugrađenim "nameštajem" (banci, peći, mangani, dolapi, stolovi).


Ritualna vaza iz Vinče




Kontinuitet kulture još izrazitije potvrđuju pokretni arheološki nalazi, na prvom mestu keramičke izrađevine - posuđe i antropomorfne figurine. Ove dve velike grupe nalaza, kroz koje je ispoljen i visoko razvijen smisao za umetničko oblikovanje, krajnje osetljivo održavaju sve životne situacije brojnih Vinčinih generacija, odnosno dinamiku vinčanske kulture u celini. Na osnovu stilskih odlika keramike i antropomorfne plastike mogu se najlakše utvrditi osnovne etape života u Vinči, odnosno izvršiti periodizacija kulture mlađeg neolita u srednjem Podunavlju.


Lonac sa urezanom dekoracijom iz Vinče




Utemeljenje, rast i najviši uspon vinčanske kulture ilustruju arheološki nalazi otkriveni u Vinči na dubinama između devetog i šestog metra. U ovom razdoblju, koje se metodom S-14 može datovati okvirno između 4500. i 3800. godine stare ere, stanovnici Vinče i njihovi saplemenici ostvaruju kulturu osobenog stila koja daleko zrači i superiorno dominira najvećim delom srednje i jugoistočne Evrope. Vinčanska kultura posedovala je oko 4000. g. pre n. e. teritoriju veću od teritoriju bilo koje druge neolitske kulture u Evropi, a pojedina njena naselja, na primer Vinča, Potporanj, Selevac ili Divostin, premašala cu veličinom i brojem žitelja ne samo sva istovremena neolitska naselja već i prve gradove koji cu znatno kasnije nastali u Mesopotamiji, Egeji i Egiptu. Zajednice tih velikih naselja prilagođavale cu svoje osnovne delatnosti lokalnim uslovima. Tako se u nekim naseljima veća pažnja poklanjala zemljoradnji i stočarstvu, a u nekima tkačkoj radinosti i trgovini, dok cu se u onima koja u svojoj okolini imaju retke sirovine začeli rudarstvo i razne vrste zanata.


Antropomorfna posuda iz Vinče




Specijalizovane delatnosti omogućile cu brz privredni uspon, društveno raslojavanje i opšte bogaćenje svih zajednica vinčanske kulture. Zajednice u Šumadiji, Banatu i Sremu brižljivom obradom zemlje i negom krupne stoke stvorile su viškove proizvoda, koji su im omogućavali da od susednih etno-kulturnih grupa dobijaju sirovine koje nisu imali na svojoj teritoriji, na prvom mestu erdeljski obsidijan, dragocenu sirovinu za izradu srpova i preciznih alatki. S druge strane, stabilnost privrede omogućila je vinčanskim zajednicama da izvestan broj svojih članova oslobode neposredne proizvodnje, odnosno da ih usmere na posebne delatnosti, prvenstveno na iznalaženje lokalnih sirovina ili njihovu preradu.


Posuda sa tri nožice iz Vinče




Na taj način stanovnici Vinče došli su do cinabarita, koji je vađen u Šupljoj steni ispod Avale, kao i do nekih drugih retkih stena i minerala (alabaster, mermer). Vinča je iz tih razloga postala i najveće tržište jugoistočne Evrope, i to ne samo zbog izuzetne vrednosti sopstvenih proizvoda već i zbog retkih sirovina ili predmeta koji su u nju dopremani iz Transilvanije, gornjeg Potisja, donjeg Podunavlja pa čak i sa obala Egejskog i Jadranskog mora.


Antropomorfna figurina iz Vinče




Široka razmena dobara i razvoj komunikacija oslobodili su tvorce vinčanske kulture grčevito vezanosti za maleni komad zemlje i predačke navike, dali su polet njihovoj mašti i omogućili im da naslute nove svetove i uspostave odnos pun poverenja prema prirodi, životu i budućnosti. Vinča i još nekoliko neolitskih naselja u blizini Vršca (Potporanj), Kragujevca (Grivac, Divostin), Titove Mitrovice (Valač) i Prištine (Predionica) postaju veliki religiozni centri, a istovremeno i umetnička žarišta koja presudno utiču na likovno stvaralaštvo svih neolitskih zajednica srednje i jugoistočne Evrope. Na stotine i hiljade glinenih figurina i ritualnih vaza, otkrivenih u pomenutim naseljima, ne ukazuju samo na izuzetnu maštovitost i umetničku nadarenost njihovih tvoraca već i na razvijeno mitotvorstvo i naglo razgranavanje magijsko-religijske prakse u okvirima vinčanske kulture.


Sedeća antropomorfna figurina iz Vinče




Tematska raznolikost glinenih figurina (nage ili obučene figure žena i muškaraca u stojećem, klečećem ili sedećem stavu, figure s maskama na licu, hermafroditske figure) i njihov stilski razvoj od naturalističkih preko realističkih do sasvim apstraktnih formi sigurni su dokaz da je u vinčanskoj kulturi prevladana primitivna magija, odnosno da je oformljena jasna religijska misao. Ta misao, sudeći po izgledu glinenih idola i raznovrsnih kulturnih predmeta izražavana je u ritualima i motivima povezanim sa smenom godišnjih doba, setvom i žetvom, rađanjem i umiranjem, kao i stalnom obnovom života, likovno najpotpunije izraženom prikazom žene sa detetom u naručju. One vinčanske zajednice koje se nisu opredelile za zemljoradnju i stočarstvo već za pronalaženje i obradu novih sirovina stvorile su, međutim, sasvim drugačiji duhovni svet.


Vaza potiske kulture iz Vinče




Zajednice koje su živele između visova Kučajne i Deli Jovana, u blizini pećina, velikih pukotina i toplih izvora, rano su naslutile da u utrobi zemlje, u potpunoj tami, nastaju, rastu i sazrevaju najrazličitije stene i minerali. Pripadnici tih zajednica prvi su u Evropi prodrli u taj začarani podzemni svet, izneli na svetlost dana njegove plodove i, uz pomoć vatre, naterali ih da se preobraze u novu materiju - u metale, u konkretnom slučaju u bakar. Otkrićem velike tajne preobražaja materije ovi prvi evropski rudari i kovači upleli su se u procese kosmičkog života i vezali za jedan poseban svet bogova i heroja. Posle otkrića bakra, njihova mašta naselila je celu prirodu bezbrojnim tajanstvenim bićima - palčićima, vilama i vilenjacima, koji su se pridružili demonima žita i duhovima plodonosnog drveća. Taj osoben sakralni svet, koji je u vinčanskoj kulturi uspostavljen najkasnije početkom IV milenijuma pre nove ere, održao se na Balkanskom poluostrvu sve do vremena širenja hrišćanstva, a jedan njegov deo verovatno je ugrađen i u temelje najstarije zabeležene evropske mitologije - u starogrčke mitove o Demetri, Dionisu i božanskom kovaču Hefestu.


Vaza potiske kulture iz Vinče




Vinčanska kultura bila je u zenitu sve do oko 3800. g. pre n. e. Ostaci naselja i pokretni arheološki nalazi otkriveni na dubinama između šestog i drugog metra kulturnog sloja Vinče, datovani metodom S-14 u razdoblje između 3700. i 3500. godine stare ere, pokazuju da Vinča postepeno gubi svoj pređašnji značaj i da se vinčanska kultura u celini lagano gasi. Najpre se zapaža da su naselja iz ovog dela kulturnog sloja znatno manja od prethodnih i da se u jednom momentu pristupa izgradnji novog odbrambenog sistema. Mada se i dalje nastavlja lokalna proizvodnja svih vrsta oruđa i keramičkih proizvoda, ipak je karakteristično da je broj importovanih objekata sve veći i da se sve češće podražavaju uzori iz tuđinskih kultura. Očigledno je da umesto metropole koja zrači, Vinča sad postaje samo mesto koje sabira elemente sa najrazličitijih strana. Ovaj opšti zamor, ispoljen kako u neoriginalnoj keramičkoj proizvodnji tako i u izradi antropomorfnih figurina, izazvan je pronalaskom i sve češćom upotrebom metala, u prvom redu bakra i zlata. Otkrićem ovih metala narušava se ranija kulturna ravnoteža i otpočinje raspadanje strukture neolitskog sveta.


Zdela iz Vinče




Svi ti događaji delovali su snažno na materijalnu i duhovnu kulturu Vinčinog stanovništva. U prvom trenutku podstreci sa strane imali su pozitivno delovanje jer sažimanjem tradicionalnih formi s elementima novog stila nastaje u Vinči kratkotrajni renesans kulture okarakterisan u prvom redu originalnim oblicima antropomorfne plastike i novim ornamentalnim tehnikama na keramici. Pri ovoj novoj stilskoj sintezi antropomorfne figurine zadržavaju u osnovi još realističke oblike, ali ranije trodimenzionalno modelovane površine postaju ravne, a plastično modelovani detalji postepeno se shematizuju i pretvaraju u teško razumljive ornamentalne znake. Ovaj dosledno sproveden ornamentalan stil ima za cilj da pomoću jedne vrste crteža i senčenja kompenzuje izgubljen smisao za treću dimenziju.


Antropomorfna figurina iz Vinče




Na izvesnim statuetama primenjeno je i bojenje kojim je još više naglašen pikturalni karakter novog ornamentalnog stila. Otuda urezani ili slikani detalji na Vinčinim figurinama ne označavaju ni odelo, ni tetovirane znake, već nastaju kao rezultat razvoja stila koji se kreće od trodimenzionalnih realističkih oblika ka linearno-apstraktnim formama. Formiranje ovog stila mora se vezati za tehniku rezanja i ukrašavanja metalnog lima i kosti. Kao što je u toku starije etape vinčanske kulture glina određivala osnovne oblike antropomorfnih statueta, tako u mlađoj etapi figurine od metalnog lima i kosti postaju nosioci linearno-apstraktnog stila koji se sa više ili manje uspeha transponuje i u druge vrste materijala.


Prosopomorfni poklopac iz Vinče




Nasuprot figurinama, posuđe je mahom neukrašeno. Ova činjenica, naizgled kontradiktorna, u stvari se dobro slaže s osnovnom stilskom koncepcijom kojoj je strana treća dimenzija i prostorno razbijanje ukrasnih motiva. Stoga se sad i favorizuje samo slikana dekoracija izvedena pastoznom bojom ili inkrustacijom, dok su druge ornamentalne tehnike uglavnom zanemarene. Više se ne primenjuju neprekinuti ukrasni motivi (tekuća spirala, meandar), već su svi ornamenti ili prostorno ograničeni (metopski stil) ili vezani za pojedine delove vaze.


Antropomorfna figurina (The Lady of Vinca)




Ovaj strog tektonski stil na keramici, kao i ornamentalno-apstraktne forme plastike, izraz je ozbiljnije krize izazvane uvođenjem metala u još izrazito agrikulturnu sredinu. Sa razvojem metalurgije bakra formiraju se postepeno i novi ekonomsko-društveni odnosi koji se suprotstavljaju tradicionalnom načinu života. Stanovnici Vinče nisu bili spremni da prihvate progresivnu ekonomsko-društvenu strukturu i nove bogove već dostignute u kulturama susednih područja. U takvoj životnoj situaciji bilo je potrebno stare bogove Vinče što više uzdići i suprotstaviti ih stranačkim božanstvima. Otuda se sad u Vinči formira jedna nova religioznost dokumentovana prvenstveno poznatom ikonografskom shemom majke s detetom u naručju, opšte hraniteljice i velike gospodarice. Ovi numeni, bez prave moći i lica, sagoreli su zajedno s kolibama njihovih tvoraca pri naletu invazionih kultura bakarnog doba. U Vinčinom kulturnom sloju, na oko 2 m ispod površine, danas se još dobro vide zgarišta poslednjeg naselja. Ovaj horizont označava poslednje veliko poglavlje istorije Vinče - istorije duge oko petnaest vekova, ispunjene značajnim kulturnim ostvarenjima i uzbudljivim događajima.


Reljef sa prikazom majke sa detetom iz Vinče




U Vinči je život nastavljen i kasnije, sve do dolaska Rimljana u naše krajeve, ali ne više sa istim intenzitetom niti na istom prostoru. Danas je iz Vinče poznat niz nalaza iz bakarnog, bronzanog i gvozdenog doba (kao i starosrpski lokalitet - prim. PR). To cu, međutim, samo tragovi, često veoma značajni za razumevanje izvesnih pojava u praistorijskoj kulturi srednjeg Podunavlja, ali cu oni za istoriju Vinče od drugorazrednog značaja. Čini se da je Vinčino tlo očuvalo svoju privlačnu snagu i u civilizaciji našeg veka. Odmah uz praistorijsko naselje danas se diže impozantna građevina Instituta za nuklearne nauke "Boris Kidrič".

Vinča - arheološki park


Maketa Arheološkog parka u Vinči




Generalnim urbanističkim planom razvoja Beograda, priobalni pojas Dunava u zoni Vinče proglašen je arheološkim parkom. Taj budući arheološki park u Vinči sastojaće se iz Muzeja neolita srednjeg Podunavlja, Međunarodnog centra za proučavanje neolita srednjeg Podunavlja, konzervatorsko-radioničkog bloka, kao i slobodne površine parka (autor projekta: arhitekt-urbanista, Bratislav Stojanović, član Odbora pri SANU za arheološka istraživanja u Vinči).





Antropomorfna figurina iz Vinče




Muzej neolita srednjeg Podunavlja treba da očuva odabrani deo samog nalazišta ("nalazište kao trajni eksponat"), da obezbedi muzejsku postavku predmeta nađenih u Vinči, da omogući izlaganje odabranih predmeta sa ostalih neolitskih lokaliteta u srednjem Podunavlju i da obezbedi prostor za tematske izložbe. Tako projektovan, muzej je delom "arhitektonska opna" koja štiti i prezentuje nalazište - vertikalni profil kulturnih slojeva od najvišeg do najdubljeg, visine od oko 10 m, i najstarije praistorijsko naselje u Vinči. Posetioci će se kretati rampama i stepenicama od jednog do drugog eksponata; biće to u stvari jedinstven prostor ispresecan platoima i galerijama, u kome će se omogućiti uvid u život koji se odvijao na ovom mestu u dalekoj praistorijskoj prošlosti. Ostali deo ima karakter klasičnog arheološkog muzeja u kome cu izloženi odabrani eksponati, kao opšta i usaglašena naučno-kulturna informacija o arheološkim nalazima u srednjem Podunavlju. Međunarodni centar za proučavanje neolita srednjeg Podunavlja treba da postane mesto za razmenu iskustava, saradnju i usaglašavanja naučnih dometa arheologa o neolitu jugoistočne Evrope. Tu bi se održavali odgovarajući međunarodni kongresi, simpozijumi, savetovanja, seminari i slični skupovi.


Antropomorfna figurina iz Vinče

("Sijamski blizanci")




Glavni sadržaj centra su: sala za plenarne sastanke, skupove, predavanja, saopštenja, manje sale za rad po grupama, odnosno za rad po komisijama, kabineti za individualni rad, biblioteka, kancelarije za rad organizatora međunarodnih aktivnosti i tekući rad centra. Potrebno je napomenuti povoljnosti koje za ovakve aktivnosti pruža Beograd kao značajan centar naše zemlje, u kome su institucije kao što su Srpska akademija nauka i umetnosti, Centar za arheologiju Filozofskog fakulteta, Narodni muzej, Muzej grada Beograda, Centar "Sava" u Novom Beogradu i sl.

Konzervatorsko-radionički blok obezbeđuje prihvatanje nalaza sa terena, njihovu klasifikaciju i rekonstrukciju, kao i crtanje i fotografisanje. Tu su i laboratorije za utvrđivanje apsolutne hronologije primenom fizičko-hemijskih metoda i laboratorije za paleozoološke i paleobotaničke analize. Takođe su predviđene i ostale radionice i laboratorije (konzervatorska radionica, fotolaboratorija itd.). Tu je i centralni arhiv: kartoteka, fototeka, filmoteka i ostali arhivski i dokumentacioni materijali.

Navedeni sadržaji, Muzej neolita srednjeg Podunavlja, Međunarodni centar i konzervatorsko-radionički blok, smešteni su u jedinstvenom arhitektonskom objektu. Iako svaki od ovih sadržaja predstavlja zaokruženu funkcionalnu celinu i može samostalno da egzistira - on je istovremeno i deo sinhronizovane namene i uloge Arheološkog parka kao celine.


Zoomorfna figurina iz Vinče






3. Slobodne površine - park zauzimaće najveći deo arheološkog nalazišta. (Ukupno zaštićena površina iznosi šest hektara na višoj koti i oko dva hektara priobalne zone). Uz sam arhitektonski objekat, sa njegovim poluotvorenim i nadkrivenim delovima, sve je u zelenilu. Taj zeleni prostor, ispresecan pešačkim stazama, imaće odgovarajuću estetsku i dendrološku ulogu u okviru šireg pejzažnog uređenja priobalnih površina i zaštićene prirodne okoline grada. Ozelenjavanjem će se pratiti nedevalviran karakter pejzaža. Pri izboru zelenih kultura pokušaće se da se održi izvestan botanički kontinuitet, od praistorije do današnjih dana, u ovom delu Podunavlja.

Donji, priobalni plato, obaloutvrda i prostor do vertikalnog profila, urediće se kao korisna, zatravljena površina po širem gradskom konceptu uređenja dunavskog priobalja.

Tako će Arheološki park, iako celina za sebe, biti i svojevrsni izletničko-turističko-rekreativni sadržaj beogradskog priobalja. Zato će se i dalje negovati navika da se sa obale lovi riba, da se njoj pristupa čamcima kao i izletničkim i javnim gradskim plovilima. Na obali je predviđen i mali informativno-turistički objekat.

U veznim, poluotvorenim prostorijama, kao i po celom parku - biće izloženi i eksponati na otvorenom prostoru. Po pravilu to će biti rekonstruisane praistorijske kuće, odnosno delovi kuća, makete naselja, odnosno njihovih delova a sve prema saznanjima sa kojima se raspolaže i do kojih će se dolaziti u toku istraživanja. Ti eksponati biće edukativnog karaktera; oni će ce vremenom popunjavati, menjati, odnosno zamenjivati - na osnovu novih rezultata i saznanja.

Nikola Tasić
Dragoslav Srejović
Bratislav Stojanović

Promijenjeno od rammstein (17.02.2007 u 01:46 sati)
odgoovorite sa citatom