Velebit je uistinu gorostas kojega u gotovo svoj njegovoj dužini "ljubi" veliko plavetnilo Jadrana. U toj mitskoj planini, opjevanoj od Petra Zoranića, ne treba tražiti "zakopano blago". To je posve suvišno, jer je Velebit svojim savršenim skladom boja, zvukova i oblika, jedno "golemo blago", kojega, eto, mnogi još uvijek nezamjećuju, iako taj prirodni dragulj pruža svakom dobronamijerniku raznovrsne oblike razonode i odmora. On je uistinu "spiritus movens" (pokretač duha). Odlagati u njemu smeće zločin je kojega treba najstrože kazniti. Tu iznimno lijepu i raznoliku prirodnu baštinu svakako treba sačuvati za buduće naraštaje, za one koji će znati cijeniti i poštovati čisto, nevino i neprocjenivo "blago" kojega nam je Bog blagonaklono darovao! Nažalost, svjedok sam i nedavne teške i bezobrazne devastacije jednog iznimno zanimljivog arheološkog lokaliteta koji se nalazi u podnožju Velebita, nedaleko od morske obale. Riječ je o jednoj još neistraženoj ranobizantskoj fortifikaciji, s tragovima i iz prapovijesnoga razdoblja, čije je kulturne slojeve jednim dijelom teško razorio bager, trasirajući divlje izgrađenu cestu! Svakako teba spriječiti nastanak jednog možebiti budućeg zlokobnog mita, koji bi pripovijedao o tome kako je nekad davno, u 21. stoljeću poslije Krista, postojala jedna golema planina, tj. Velebit, savršena oaza nalik Raju, neprocjenjivo prirodno blago, koje je nekad to bilo, a to više nije! Sprijećimo to dok je još moguće, sačuvajmo za budućnost svu kulturnu i prirodnu baštinu, bio to Velebit, ili bilo koji drugi kutak naše Zemlje. To je "istinsko blago" koje svi baštinimo!