Prikazati pojedinačan prilog
  #2  
Staro 03.05.2010, 22:36
Grati
Gost
 
prilozi: n/a
Rimski period
Prodor Rimljana na Balkansko poluostrvo počeo je krajem 3. veka pre n. e. U rimsko-ilirskim i rimsko-makedonskim ratovima bile su pokorene Ilirija i Makedonija. Prvi ilirski rat (229-228. godine pre n.e.) uspešno je vođen protiv kraljice Teute i ilirskih gusara na Jadranskom i Jonskom moru. Rimski protektorat nad više ilirskih vazala nije bio dovoljno jak, te su Iliri obnovili gusarenje što je izazvalo novi rat 219. godine pre n.e. Ovaj pobedonosni rat Rimljani nisu uspeli da iskoriste u pravom smislu te reči, jer su bili zauzeti ratom sa Hanibalom. Tek, znatno kasnije u trećem ratu 168. godine pre n.e. protiv ilirskog kralja Gentija uspeli su konačno da pobede Ilire i nametnu im vlast i danak.

Pokoravanje Makedonije takođe je teklo kroz tri rata (215-205. godine pre n.e. 200-197. godine pre n.e. i treći 171-168. godine pre n.e.) Makedonija je konačno postala rimska provincija 148. godine pre n.e. Dalji rimski prodori vršeni su u pravcu Dunava i Panonije. Na prvom pravcu prepreka su bili keltski Skordisci i Dardanci. Trogodišnji uspešni rat protiv Dardanaca omogućio je Gaju Skriboniju Kurionu da 73. godine pre n.e. bude prvi Rimljanin koji je ugledao Dunav, došavši sa svojom legijom na njegove obale.

U vreme Oktavijana (Avgusta) vršeno je pokoravanje plemena u Posavini i Bosni. No, to nije išlo lako; sledio je tzv. panonski rat 13-9. godine pre n.e., a potom je izbio masovni ustanak panonsko-dalmatinskih plemena od 6-9. godine n.e. Najveću snagu ustanicima su davali sremski Breuci i Desidijati s gornjeg toka Bosne na čelu kojih su bili dva Batona. Avgustov naslednik Tiberije uspeo je da skrši ustanak i nametne vlast plemenima od Dunava do Jadrana.

Sa teritorija srednjeg Balkana Rimljani su počeli da dolaze u dodir sa Germanima (Domicijanovi ratovi protiv Markomana i Kvada), Saramtima i Dačanima. Imperator Trajan je preduzeo dva uspešna pohoda na Dakiju (101-102: 105-107. godine n.e.) i pretvorio je u provinciju. Ovim pohodima prethodili su zamašni građevinski radovi. Prvo je prosečen put kroz Đerdap 100. godine, a sledeće je prokopan kanal kod Sipa da bi se omogućila slobodna plovidba Dunavom. Čuveni Trajanov most kod Kostolca izgrađen je 105. godine. Za vreme imperatora Trajana Rimsko carstvo imalo je najveći opseg.
Na Balkanskom poluostrvu Rimljani su organizovali velike provincije: Dalmaciju (obuhvatalo je jadransko primorje i današnju BiH), Panoniju, Gornju Meziju (teritorija današnje Srbije) i Makedoniju. Glavni oslonac rimske vlasti bila je vojska. U pomenutim provincijama stalno su bile stacionirane dve legije - IV Flavia u Singidunumu (Beogradu) i VII Klaudia u Viminacijumu (Kostolcu). Vojnički logori na granici (limesu) postali su tačke oko kojih su vremenom nikli gradovi, a rudnici, banje i izuzetno plodna zemlja u unutrašnjosti bili su takođe jezgra nastanka gradskih naselja. Ovi gradovi imali su dosta zajedničkih urbanističkih elemenata: forum, dve glavne ulice koje su se sekle pod pravim uglom, javne građevine (bazilika, hramovi), stambene i trgovačke delove, kupatila (terme), bedeme oko grada i groblja. Gradovi su bili povezani putevima iz privrednih ali i vojničkih razloga. Inače, u celom Rimskom carstvu saobraćaj je bio dobro organizovan.

U rimskoj administrativnoj podeli najveći deo današnje Srbije pripadao je provinciji koja se zvala Gornja Mezija. Ova provincija poslužila je kao placdarm imperatoru Trajanu da sa vojskom pređe Dunav kod Rama i Tekije, pokori Dečane i formira provinciju Dakiju. Tada na kraju 1. veka n.e. Rimsko carstvo imalo je najveće prostranstvo. Istovremeno, to je i vreme kada se osnivaju novi i jačaju stari gradovi u Meziji i Panoniji. Dunavski gradovi postali su važni odbrambeni punktovi kada su se Rimljani povukli iz Dakije (oko 272. godine n.e.) i utvrdili na desnoj obali Dunava. Bez obzira na organizovanost Rimljana i jačinu njihove granice (limesa) varvarska plemena neprestano su napadala granične provincije što je permanentno slabilo Carstvo.

U balkanskim provincijama Rimljani su posebnu pažnju poklanjali rudarstvu, pa bi se čak moglo reći da je celokupni život bio u znaku te privredne grane. U rudnicima su radili robovi i oslobođenici, a bili su pod strogom kontrolom državne administracije. Domorodačko stanovništvo živelo je tradicionalnim životom stočara i ratara. Njegova romanizacija (porimljavanje) bila je spora, ali su celokupnim integrisanjem u rimsko društvo postojano su se gubile etničke karakteristike. Na planu religije vladalo je veliko šarenilo. Starosedelačka mnogobožačka religija bila je na udaru rimske i grčke religije, ali i raznih verovanja koja su širili došljaci sa Istoka. Odlika svih ovih religija bila je u težnji za socijalnom pravdom što je utiralo put hrišćanstvu.

Napadi varvara na severnu rimsku granicu postali su, u dugom nizu godina, redovna pojava. Stoga su dunavski limes, a i njegovo zaleđe, počeli da igraju neobično važnu ulogu. To se ogledalo u tome što su snažne legije, sa ovog dela Carstva, svoje zapovednike izvikivale za careve. Varvarski pritisak bio je toliki da je imperator Aurelijan (270-275) shvatio svu benzadežnost odbrane Dakije i prepustio je varvarima. Od tog momenta počinje osipanje Rimske Imperije. Imperator Dioklecijan (285-305) uveo je sistem zajedničke vlade četvorice careva na osnovu koga se jedan od četvorice morao stalno nalaziti blizu limesa. Zahvaljujući tome grad Sirmijum je stvarno postao jedna od prestonica. Gamzigrad u gornjoj Meziji (istočna Srbija) verovatno je nastao iz istih razloga. Sagrađen je početkom 4. veka kao vladarska rezidencija Dioklecijanovog savladara Galerija. Na isti način nastao je na mestu starog Vizanta, na Bosforu, Konstantinopolj.

Ratovi protiv varvara (Sarata i Gota) slabili su Carstvo i u vojnom i privrednom pogledu. Zbog opadanja proizvodnje smanjena je trgovina, a varvarski pljačkaški upadi uništavali su stanovništvo i poljoprivredu. Najteže posledice ostavila je najezda Huna pod Atilom 375. godine i Gota posle njihove pobede kod Hadrijanopolja (Jedrena) 378. godine. Od tih vremena varvari se nastanjuju na teritoriji Rimskog carstva. Teškoće upravljanja Carstvom nagnale su cara Teodosija da 395. godine izvrši njegovu podelu na Zapadno (središte Rim) i Istočno (Konstantinopolj) carstvo. Krajnji, istorijski ishod varvarskih razaranja i pljački bio je pad Zapadnog carstva 476. godine. Rimska vladavina i civilizacija na Balkanskom poluostrvu, posebno na teritoriji koju će naseliti Srbi, ostavila je duboki trag. O tome svedoče ostaci materijalne kulture, sačuvani do danas, ili otkriveni arheološkim iskopavanjima. Fotografije koje se objavljuju u ovom poglavlju samo su mali deo tog blaga, ali dovoljno upečaljive da se može zamisliti izgled i život tog sveta.

Srednji vek
Posle podele Rimskog carstva 395. godine n.e. na Zapadno i Istočno (Vizantija) ovo drugo je nasledilo neprestane borbe sa varvarima na Dunavu. U vreme Justinijana (527-565) došlo je do stabilizacije stanja, ali potom je usledila najezda Avara i Slovena čija su pustošenja zaustavljena tek njihovim porazom pod Carigradom 626. godine.

Doseljavanje Slovena
Sloveni su započeli doseljavanje na Balkan u 5. veku. U toj slovenskoj masi nalazili su se i Srbi. Po vizantijskom izvoru njima je car Iraklije (610-641) dozvolio da se nasele oko Soluna što su oni i učinili, ali su se kasnije povukli na sever. Zahvaljujući takođe istom vizantijskom izvoru znamo da su se prvi srpski kneževi (arhonti) zvali Višeslav, Radoslav, Prosigoj i Vlastimir.

Najstarija istorija Srbije sve do Nemanje bila je u znaku neprestanih borbi, bilo sa Bugarskom, bilo sa Vizantijom, uz istovremenu unutrašnju borbu srpskih kneževa - članova iste familije za prevlast. Vrhovna vlast Vizantije pogodovala je i hristijanizaciji Srba u drugoj polovini 9. veka što je bilo delo, uglavnom, učenika Ćirila i Metodija. Od treće decenije 12. veka Ugarska postaje treća država koja će uticati na istoriju Srba. U ugarsko-vizantijskim borbama 1165-1167. godine prvi put se spominje ime Stefana Nemanje, koji je prvih godina svoje vladavine upravljao Toplicom, Ibrom, Rasinom i Rekom. Posle sukoba sa bratom Tihomirom, Nemanja je postao raški veliki župan verovatno 1166. godine. Nemanjini pokušaji da se osamostali doveli su ga u sukob sa vizantijskim carem Manojlom I Komninom. Pobedio je car; Nemanja je bio zarobljen i odveden u Carigrad, ali bio je vraćen u Srbiju gde je kao vazal ostao lojalan caru Manojlu I do njegove smrti (1180. godine).

U razdoblju od 1180. do 1190. godine Nemanja je ofanzivnom politikom, koristeći se teškoćama Vizantije (bugarski ustanak, krstaši), uspeo da znatno proširi srpsku državu. Na jugu je uspeo da osvoji Metohiju i Kosovo. Dalje proširenje došlo je pripajanjem niške oblasti, Dubočice, Vranja, Biničke Morave, zemalja istočno od Južne Morave i Reke. U isti red pada i prisajedinjenje oblasti između Zapadne i Velike Morave (Levač, Belica, Lepenica). Na zapadu Nemanja je osvojio Duklju sa primorskim gradovima (Ulcinj, Bar, Kotor) koju je na upravu predao sinu Vukanu. Pokušaji Nemanje i njegove braće Miroslava i Stracimira da osvoje Dubrovnik nisu urodili plodom. Tako je Nemanja uspostavio i učvrstio svoju vlast na teritoriji od Kotora do Sofije sa centrom u Rasu gde su stolovali srpski episkopi Jevtimije i Kalinik. Tokom svoje vladavine Nemanja je izdašno pomagao sveštenstvo, a iza sebe ostavio je velike zadužbine.
odgoovorite sa citatom