Rimski zidovi u egiptu

KAIRO - Hramovi u Luksoru i Karnaku su nekada bili opasani zidovima koje su izgradili Rimljani, saopštio je Faruk Hosni, egipatski ministar kulture.

Zidovi su izgrađeni u II veku, kada su Rimljani ova sveta mesta pretvorili u vojne logore. Egipatski arheolozi su prilikom čišćenja terena oko hramova otkrili velike crvene blokove, čije je poreklo utvrđeno kasnijom analizom.

Pravljenje stakla u drevnom Egiptu

KAIRO - Britanski arheolozi su na nalazištu Kvantir-Pirameses, u blizini Sredozemnog mora, otkrili predmete koje je neki egipatski staklorezac napravio oko 1.250 godine pre nove ere, piše časopis Sajens.Ovaj pronalazak dovodi u pitanje dosadašnju teoriju o Mesopotamiji kao kolevci proizvodnje staklenih predmeta. Predmeti od stakla, kao što su posude, boce i nakit igrali su važnu ulogu u razvitku trgovine pri kraju bronzanog doba.





Prokletstvo faraona

LOS ANĐELES - Mladog kralja Tutankamona (imao je samo 19 godina kada je umro, pre 3.300 godina) nikako da ostave na miru. Prvo su ga 1922. iskopali, pa su ga prevezli u Englesku, pa su ga pokazivali nalickanim aristokratima, pa su ga skenirali...Kao da mu to nije bilo dosta, nego ga sada vode preko "bare", na izložbu gde će ga posmatrati Amerikanci. Zarada od 35 miliona dolara koju očekuju organizatori ove "egzibicije" je pravi razlog njihovog interesa za egipatsku kulturu iz doba 18. dinastije.
Pronađena Davidova palata

JERUSALIM - Izraelski arheolozi tvrde da su u istočnom delu Jerusalima pronašli legendarnu palatu kralja Davida. Drugi su, naravno, odmah osporili da je u pitanju baš palata Davida, ali priznaju da je reč o prvorazrednom otkriću. U pitanju je veliko zdanje iz desetog veka pre nove ere u kojem su pronađeni grnčarija iz doba Davida i Solomona i pečati zvaničnika pomenutog u Knjizi proroka Jeremije.

Otkriveno 40 tvrđava iz doba Sasanida

TEHERAN - Tvrđave su bile u modi u drevnom Iranu, u periodu Sasanida (pre 2.000 godina) i Ismailija (pre 1.000 godina). Arheolozi su u provinciji Južni Korasan pronašli ostatke 40 utvrđenih zdanja, uglavnom na obroncima visokih planina. Do sada je u ovoj provinciji pronađeno oko 170 istorijskih spomenika od izuzetnog značaja, u koje spadaju džamije, grobnice, kuće, pećine koje su nekad bile nastanjene i podzemna utvrđenja.


Olmeci nisu ishodište Američke civilizacije

MEKSIKO SITI - Analiza grnčarije stare 3.000 godina iz San Lorenca, drevnog grada Olmeka, pokazuje da njihova kultura verovatno nije bila "majka" kasnijih civilizacija na ovim prostorima - Maja, Asteka, pa posredno čak i Inka. Zvanični stav naučnika o tome do sada je bio da je trgovina, kojom su Olmeci (o kojima je "Civilizacija" opširno pisala), uslovili razvoj drugih kultura, koje su zatim dalje širile dobijeno znanje. Međutim, hemijska analiza grnčarije za koju se smatralo da su je Olmeci pravili, a zatim slali drugim narodima, pokazuje da su i u ovom ranom periodu mnogi narodi vladali izvanrednom veštinom grnčarije, te da su ćupove i posude međusobno razmenjivali. Ovo otkriće je naučnike uputilo na zaključak da su Olmeci bili samo jedna od mnogih kultura u tom periodu (doduše dominantna kultura).
Dvadeseto stoljece ostat ce zapamceno po velikom broju fascinantnih arheoloskih otkrica koja su u potpunosti promijenila nasu percepciju proslosti. Na svjetlo dana su izasli nepoznati gradovi i civilizacije, djela izuzetne zanatske i umjetnicke vrijednosti, te astronomski zapisi koji zapanjuju svojom preciznoscu. Uz pomoc nove moderne tehnologije arheolozi su doznati citav niz podataka koji dokazuju da ljudi iz proslosti nisu bili nikakvi divljaci, vec da su u svom pristupu zivotu iskazivali nama nedostupnu sofisticiranost. Uz sve to se i nastanak ljudske vrste pomaknuo se s prijasnjih par stotina tisuca godina na daleku proslost od dva miliona godina. Postalo je jasnim da smo na ovoj planeti bili prisutni puno prije nego sto smo do sada mislili i da su nasoj poznatoj civilizaciji prethodile mnoge nepoznate.
Odabir deset najvecih arheoloskih otkrica dvadesetog stoljeca nije uopce laka stvar. To je isto kao kad pokusate napravizi listu deset najboljih pjesama ili filmova. Svaki izbor nuzno mora biti bar malo subjektivan i nikako ne moze obuhvatiti sve ono sto je vrijedno. Prilikom ovog odabira kao osnovni kriterij posluzila je procjena vaznosti pojedinog otkrica na nivou mijenjanja nacina interpretacije ljudske povijesti. Svako od dolje navedenih otkrica predstavljalo je na svoj osoben nacin neku vrstu revolucije u razumijevanju onoga sto uistinu jesmo. I upravo zbog uspijeh arheologije u dvadeset i prvom stoljecu nece ovisiti o tehnologiji koju ce koristiti nego o prihvacanju jedne drugacije koncepcije svijeta u kojem zivimo.

1. Svitci s Mrtvog mora

U proljece 1947. godine u jednoj spilji pored Mrtvog mora pronadjene su posude u kojima su se nalazili vrlo stari svici. Tek nakon godinu dana postalo je jasno o cemu je uistinu rijec. Starost svitaka je procijenjena na razdoblje od 200. godine prije Krista do 68. godine poslije Krista i sadrzali su najstarije zapise zidovske Biblije. Medju njima je pronadjena i kopija biblijske knjige Izaijine koja je bila starija od svega sto je do tada bilo sacuvano na originalnom hebrejskom. Objavljivanje sadrzaja tih svitaka pratila je velika doza mistificiranja. Neki istrazivaci su inzistirali da ce oni dokazati postojanje i bozansku prirodu Isusovu, dok su vjerovali kako se u njima kriju po krscanstvo opasni sadrzaji koji su izbaceni iz sluzbenih biblijskih verzija. Postepenim obajvljivanjem moglo se doznati da se na svicima osim biblijskih tekstova nalaze i nepoznati "komentari" Biblije, posljednje rijeci pojedinih licnosti, popis rituala, instrukcije za posljednju apokalipticnu bitku, pa cak i popis zakopanih blaga. Vecina tekstova bila je zapisana na heberejskom jeziku, te neki na grckom aramejskom. Svitci s Mrtvog mora jos uvijek nisu u potpunosti istrazeni i njihova tajna ceka da bude rijesena u novom tisucljecu.

2. Tutankamonova grobnica

Engleski arheolog Howard Carter i njegov sponzor lord Carnarvon istrazivli su 1922. godine po egipastkoj Dolini kraljeva. Nisu se ni nadali da ce upravo oni biti prve osobe koje ce u povijesti pronaci grob jednog od egipatskih faraona. Grob na kojeg je naisli pripadao je Tutankamonu, sinu i nasljedniku heretika Eknatona, i bio ispunjen velikom kolicinom zlata. Njihovo otkrice izazvalo je senzaciju sirom svijeta i u kratkom vremenu ih pretvorilo u medijske zvijezde. Stvaranju mita pripomogla je i nesretna smrt lorda Carnarvona koja se povezala s apokrifnom "faraonovom kletvom". Kasnijim istrazivanjem Tutankamonove mumije ustanovljeno je da je ovaj kralj-djecak nenadano umro 1323. godine prije Krista uslijed udarca u glavu. Najvjerojatnije se radilo o uspjesno provedenoj uroti i atentatu. Usprkos velikog blaga koje je pronadjeno u njegovoj grobnici, Tutankamon nije spadao u vaznije egipatske kraljeve. Za vrijeme svog kratkog zivota on jednostavno nije uspio ostaviti neki vazniji upliva, pa je vrlo brzo zaboravljen od onih koji su slijedili iza njega. Ipak, on je vremenom postao nekom vrstom ikone ne samo za egiptologiju, nego i za citavu arheologiju.

3. Kosti koje su uzbudile Ameriku

George McJunkin bio je po svemu vrlo neobican kauboj. Na sedlu njegovog konja zajedno su visili puska i teleskop. U kolovozu 1908. godine jasuci kroz podrucje Novog Meksika uocio je gomilu starih kostiju. Sjahao je s konja i ustanovio da se radi o ostacima drevne vrste bizona koji je bio ubijen od strane ljudi. Pored kostiju jasno su se raspoznavali i ostaci kamenog oruzja koje su pri tome koristili. McJunkin je odmah shvatio da se radi o vrlo vaznom otkricu i odlucio s njime upoznati najpoznatije americke arheologe. U to doba vodeci autoritet na planu istrazivanja americke proslosti bio je Aless Hrdlicka, voditelj Smithsonian instituta, koji je postavio teoriju kako su prastanovnici Amrike zivjeli tamo prije 3000 godina. Kosti koje je pronasao McJunkin bile su stare 10000 godina i nikako se nisu uklapale u njegove procijene, pa je zato ucinio sve kako bi sprijecio javno objavljivanje informacija o ovom epohalnom otkricu. No, u tome mu se suprotstavio arheolog Jesse Figgins i pomogao da istina izadje na vidjelo.

4. Zaboravljena slava grada Ur

C. Leonard Woolley je u razdoblju izmedju 1922. i 1934. godine izazvao veliku pozornost svojim iskopavanjima na podrucju danasnjeg Iraka. On je otkrio stari mezopotamski grad Ur, tradicionalno mjesto boravka biblijskog Abrahama. Uz pomoc velikog broja radnika on je otkopao gotovo 2000 grobova, medju kojima su neki bili izuzetno bogato ukraseni, pa je Woolley odmah pretpostavio da se radi o ostacima kraljevskih grobnica. Medju tim grobovima svojom ljepotom isticao se onaj koji je pripadao kraljici Pu-abi iz ranog dinastickog perioda (2600-2500 godina prije Krista). U njemu su se nalazili ostaci 23 zrtvovana sluge, lira sa zlatnim ornamentima, te razliciti nakit napravljen od zlata, srebra i dragog kamenja. Osim grobova otkrivene su i brojne privatne kuce koje su pokazivale visok nivo zanatske umjesnosti. Citav svijet imao je priliku upoznati se s jednom vrlo razvijenom civilizacijom koja je tisucama godina bila nepoznata.

5. Brodolom kod Uluburuna

Otkrice George Bassa u potpunosti je promijenilo stereotipove arheologije kao znanosti koja se bavi iskapanjima pijeskom zatrpanih starih civilizacija. Pocetkom sezdesetih godina proslog stoljeca on je u jugozapadnoj Turskoj na dnu mora pronasao ostatke potonolug broda iz razdoblja Broncanog doba. Postalo je ociglednim da i morske dubine kriju velik broj informacija koje bi mogle promijeniti poznatu povijest covjecanstva. Na potonulom brodu pronadjene su drvene grede iz tropske Afrike, jantar sa sjevera Europe, broncani mac iz Italije, kameno zezlo iz podrucja Crnom mora, pecat napravljen u Mezopotamiji, skarabeji iz Egipta, keramika i bakar sa Cipra i Grcke, kositar iz Afganistana, te orudje i oruzje s palestinsko sirijske obale. Sve to je dokazivalo kako je u proslosti postojala intenzivna komunikacija medju prostorno udaljenim kulturama.

6. Covjek iz leda

Dva njemacka turista su se u rujnu 1991. godine odlucila popesti na planine koje oznacavaju granicu izmedju Italije i Austrije. Na visini 3210 metara naisli su na zacudan prizor. Iz sante leda ukoceno gledao ih je zaledjeni covjek. Ne samo da mu je tijelo bilo ocuvano, nego je isto takvom stanju bila i njegova odjeca, orudje i oruzje. U pocetku se mislilo da se radi o nekom nestalom turistu, pa je prvo pozvana policija i hitna pomoc. Tek kasnije je postalo jasno o kome se radi i na scenu su stupili arheolozi. Pronadjeni covjek je izmjeren, snimljen rentgenom i temeljito pretrazen. Ustanovljeno je da je star nesto vise od 5000 godina i da je pripadao Kasnom kamenom dobu. Umro je kad je imao cetrdeset godina i po tijelu je imao tragove tetoviranja koji su najvjerojatnije bili u svrhu lijecenja. Odjeca i obuca su mu bili izuzetno kvalitetno napravljeni i prilagodjeni niskim temeperaturama. No, ono sto najvise iznenadjuje je sam njegov izgled i sofisticirani izraz lica koji se nikako ne uklapa u nase ustaljene predodzbe o ljudima kamenog doba.

7. Otkrivene tajne Maja

Generacije znanstvenika cudile su se dostignucima drevnih Maja. Njihove piramide, matematika, astronomija, znanost i umjetnost, bili su svjedocima jedne izuzetno razvijene civilizacije. Najvecu zagonetku je predstavljao njihov jezik, jedini koji je za sobom ostavio pisani zapis iz prekolumbovske Amerike. Godinama se smatralo da se radi o sustavu glifova gdje svaka slicica predstavlja pojedinu rijec ili ideju. No, pokazalo se da su takva razmisljanja potpuno kriva. Pismo Maja bilo je u stvari kombinacija znakova koji su pojedinacno prikazivali konsonante i vokale u svrhu stvaranja rijeci. Revoluciju u desifriranju drevnih rukopisa Maja izazvao je Jurij Knorosov koji je pedesetih godina proslog stoljeca postavio temelje za daljnja istrazivanja. Posto se radilo o ruskom arheologu bilo je potrebno dosta vremena da njegova otkrica budu priznata od snobovskih arheoloskih krugova na Zapadu. Danas mozemo ustvrditi da je otprilike 80 posto zapisa Maja moguce desifrirati, a pri tome gotovo citav sustav pisanja.

8. Porodica koja je otkrila porijeklo ljudi

Tradicija porodice Leakey je da se svi njezini clanovi bave arheologijom. Predanim radom razlicitih generaciji oni su napravili najveci pomak u razumijevanju porijekla ljudske vrste na Zemlji. Oduvijek su svi fosilni ostaci ljudske prapovijesti dolazili su iz Europe i Azije, dok se Afrika smatrala beznacajnom za ljudsku evoluciju. No, u lipnju 1959. godine dogodio se veliki preokret. Mary Leakey naisla je kopajuci na vrlo zanimljivu kost. Pazljivo je uklonila pijesak i ustanovila da se radi o humanoidnom zubu. Zajedno s ostalim clanovima porodice nastavila je kopati dalje i uskoro su pronasli stotine dijelova pracovjeka kojeg su nazvali Zinjantropus. Objavili su da se radi o najstarijem "covjeku na svijetu" i datirali njegovu starost na otprilike 600 000 godina. No, pravo iznenadjenje je tek slijedilo. Uporabom moderne tehnologije ustanovljena je starost od 1,75 miliona godina. Citavo ljudsko porijeklo se preokrenulo, a Afrika je postala koljevkom covjecanstva.

9. Umjetnici iz Lascauxa

Pas sedamnaestogodisnjeg Marcela Ravidata je lovio zeca i dosao nanjusio rupu na brdu Lascaux. Tako zapocinje uvod u jedno od najvecih areholoskih otkrica uopce. U spilji koja je tada otkrivena nalazili su se crtezi stari vise od 17 000 godina, crtezi koji su iz temelja promijenili promisljanje o proslosti. Po prvi put imali smo priliku vidjeti fascinantne prikaze ogromnih bikova i konja koji su ocaravali svojom anatomskom preciznoscu. Vjesto izvedene linije bile su ispunjene bojama, dok su sjenke svemu davale osjecaj dubine. Na nekim crtezima mogli su se primjetiti i naznake impresionistickih tonova. Ukupno je pronadjeno sest "galerija" ukrasenih sa 600 slika i skoro 1500 rezbarija. Za taj poduhvat bilo je sigurno potrebno vise drvenih umjetnika koji su prilikom slikanja morali koristiti i ljestve. Sama spilja nije sluzila kao mjesto stanovanja, vec je prije svega imala ritualni karakter. Najnovija istrazivanja pokazuju da medju crtezima u Lascauxu postoje i oni s nedvosmislenom astronomsko-astroloskom simbolikom, sto dodatno potvrdjuje nase kompletno neznanje o znanjima koja su posjedovali ljudi u dalekoj proslosti.

10. Kineski nijemi vojnici iz groba

Sedamdesetih godina arheoloski nalazi u Kini zapanjili su sve televizijske gledatelje koji su mogli na ekranima vidjeti vojsku od 8000 vojnika napravljenih od terakote. Svi oni bili su postavljeni u grobu prvog vladara Kine Qin Shihuanga koji je umro izmedju 221. i 210. godine prije Krista. Svaka od tih figura predstavljala je unikatni umjetnicki rad i odlikovala se individualnim karakteristikama. Vojnici su stajali u 11 redova i zauzimali prostor veci od 200 metara. Kasnije se pokazalo da je tih 8000 nijemih vojnika samo dio citavog grada koji je podignut kao posmrtna pratnja umrlom vladaru. Pronadjene su jos i prostorije s figurama konjanika, razlicitim zivotinjama, te kraljevskom kocijom. Kasnije je otkrivena i impoznatna piramida koja je u sebi sadrzavala kraljevski grob u kojem su osim kralja bile zive sahranjene i njegove konkubine koje mu nisu rodile djecu.

Igor Ognjenovic (Fokus)

Rukopis koji nitko ne zna procitati

Kad je americki kolekcionar i prodavac starina Wilfrid M. Voynich 1912. godine u vili Mandragone u Frascaitu, blizu Rima, pronasao nepoznati rukopis sigurno nije bio svjestan na kakvu je tajnu naisao. U prvi trenutak Voynich je odlozio nadjene papire po strani i posvetio se drugim vrijednim knjigama. Kasnije kad je tajanstveni rukopis konacno dosao na red utvrdjeno je da je napisan jezikom koji nitko ne poznaje. S komadica papira prilozenog uz rukopis moglo se doznati da je on prije pripadao Petrusu Backxu, 22. generalu Druzbe Isusove. Voynichev rukopis je bio dio njegove privatne knjiznice i prodan je od strane rodbine nakon generalove smrti.U originalu se rukopis sastojao od barem 116 folija, no sacuvano ih je samo 104. Na folijama su prisutne ilustracije i tekst napisan nepoznatim jezikom. Sve dok se ne pronadje kljuc za desifriranje teksta ilustracije ostaju jedina informacija koja nam moze razjasniti karakter ove cudesne knjige.
Prema ilustracijama izgleda da se radi o znanstvenoj knjizi o biljkama s nekim dodacima. Wilfrid Voynich je datirao rukopis na osnovu kaligrafije, crteza, pergamenta i pigmenta, negdje oko kraja 13. stoljeca. Uz vec spomenute crteze biljaka u rukopisu su prisutni i crtezi malenih golih zena u kadama povezanim kompliciranim vodovodnim cijevima koje vise izgledaju kao anatomski dijelovi nego hidraulicne naprave. Tu su i tajanstvene karte na kojima neki vide astronomske objekte vidjene kroz teleskop, a neki zive stanice vidjene kroz mikroskop. Na tim kartama prisutan je i neobicni kalendar zodijackih znakova naseljenih malenim golim ljudima u kantama za smece. Svi lingvisti koji su analizirali popratne tekstove ustvrdili su kako pismo i jezik rukopisa jednostavno nisu poznati.

Male kupacice i nepoznate biljke

Pismo kojim je pisan Voynichev rukopis u osnovi je alfabetsko pismo koje ima od 19 do 28 slova, a niti jedno od njih nije vezano uz bilo koji europski sustav pisanja. Slova su pisana gustim rukopisom i uklapala se u neobicne crteze vodenim bojama. Postoji pretpostavka da se vjerojatno radi o nekoj vrsti tajne alkemijske knjige. Rukopis je prema ilustracijama podijeljen na nekoliko cjelina. U prvom dijelu naglasak je stavljen na biljke. Radi se uglavnom o neidentificiranim fantasticnim biljkama. Nakon toga slijede dio o astronomiji gdje sve vrvi zodijackim simbolima. Razni anatomski ctezi i ljudski likovi dominiraju trecim dijelom, najvjerojatnije posvecenim biologiji. Na njega se nastavlja dio o kozmologiji, gdje pronalazimo razlicite zabiljeske o zvijezdama i nebeskim sferama. Voynichev rukopis zavrsava farmakoloskim temama uz posebni dio s receptima za biljne pripravke.
Povijesno se Voynichev rukopis po prvi put javlja 1586. godine na dvoru Rudolfa II, ceskog cara i jednog od najekscentricnijih europskih monarha svih vremena. Rudolf je sakupljao patuljke i imao regimentu divova u svojoj vojsci. Bio je okruzen astrolozima i fascinirale su ga igre, sifre i glazba. Na dvor Rudolfa II je stigla nepoznata osoba i prodala mu ovaj rukopis za tri stotine dukata. To je u to vrijeme bila ogromna svota, sto samo dokazuje da se rukopis snazno dojmio cara. U to vrijeme u pragu je kod Rudolfa II boravio i John Dee, veliki engleski moreplovac, astrolog, carobnjak i okultist. Nakon Deeove smrti njegov sin je govorio kako je njegov otac posjedovao tajnovitu knjigu, "knjigu koja je sadrzavala samo hijeroglife i koju njegov otac i nakon mnogobrojnih pokusaja nije uspio protumaciti". Poslije Deea knjiga je zavrsila kod Jacobusa de Tepenecza, upravitelja Rudolfovih botanickih vrtova. Tu joj se gubi svaki trag i stvarno je nejasno kako je na kraju zavrsila u Rimu.

Da li je rijec o krivotvorini?

Bilo je mnogo pokusaja desifriranja ovog teksta, no niti jedan od njih nije objavljenjer su potencijalni odgonetaci iskreno priznali neuspjeh. Poznati kriptolog William F. Friedman je 1944. godine organizirao skupinu sastavljenu od specijalista za jezike, matematiku, botaniku i astronomiju, kako bi pokusao rijesiti zagonetku Voynichevog rukopisa. Oni su se suocili s velikim tehnickim izazovima. medju tim izazovima je bio i zadatak transkripcije Voynichevog alfabeta, sto se pokazalo puno tezim nego se u prvi cas mislilo. Mnogi znakovi se u rukopisu razlikuju samo u sitnim varijacijama i ukrasima koji mogu a i ne moraju nositi neko znacenje. Bilo je tesko izbjeci opasnost da se dva ista znaka citaju kao jedan, da se slovo o zamijeni nulom, ili da se jedno tek neznatno izmjenjeno slovo kao vise razlicitih znakova. Unatoc tome skupina je uspjela izvrsiti statisticku analizu na primjerima Voynichevog teksta.
Javile su se neke zagonetne cinjenice. Analiza je najprije pokazala da se tekst Voynichevog rukopisa dosta ponavlja. Na nekim mjestima se ista rijec javlja dva lili tri puta u nizu, a rijeci koje se razlikuju samo u jednom slovu takodjer se pojavljuju neobicno cesto. Ukupno gledajuci, vokabular Voynichevog teksta je manji nego bi trebao biti i iako su rijeci neobicno kratke u usporedbi recimo s latinskim, kad se blize pogleda, uocava se da gotovo nema rijeci od jednog ili dva slova.. Friedman je vidio slicnost izmedju ovog statistickog profila i profila sintetickog univerzalnog jezika kojeg je u 17. stoljecu stvorio filozof John Wilkins, nesto poput proto-esperanta.
Citav rad ove strucne skupine odvijao se za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kad je ona konacno uspjela napraviti transkripciju teksta u simbole koji se mogu procesuirati, rat je zavrsen i okupljeni znanstvenici su se posvetili drugim istrazivanjima. Kasnije je Prescott Currieer, jedan od strucnjaka koji su radili na rukopisu, objavio tekst u kojem dokazuje da su, sudeci prema stilu pisanja, Voynichev rukopis pisale barem dvije osobe. Uslijed neuspjesnog desifriranja doslo je i do pretpostavki kako je rukopis prijevara. On je mogao biti krivotvoren u 16. stoljecu kako bi bio prodan za visoku cijenu caru Rudolfu II. Neki su cak posumnjali da je tekst krivotvorio sam Voynich, sto je uskoro otpalo kao mogucnost jer su strucnjaci koji su datirali rukopis dokazali da je on postojao i prije 1887. godine. Teoriju o krivotvorenju pobijaju statistike o rijecima u tekstu koje su karakteristicne za prirodne jezike. Malo je vjerojatno da bi netki krivotvoritelj iz 16. stoljeca mogao tako savrseno poznavati unutrasnje strukture jezika.

Teorija o katarskim svetim tekstovima

Vrlo zanimljivu teoriju o Voynichevom rukopisu postavio je 1987. godine dr. leo Levitov. U svojoj knjizi "Solution of the Voynich Manuscript" on pretpostavlja da je Voynichev rukopis jedini sacuvani osnovni dokument "Velike Hereze" nastale u Italiji i procvale u Languedocu sve do temeljitog zatiranja od strane Krizara 1230. godine. Male zene u kadama koje su zbunjivale tolike, za Levitova predstavljaju sakrament katara, tj. smrt rezanjem vena kako bi iskrvarile u toploj vodi. Crtezi biljaka koji se nisu mogli razrijesiti kao botanicki prepoznatljive vrste nisu nikakav problem za Levitova koji kaze: "Ne postoji niti jedna takozvana botanicka ilustracija ukojoj nije sadrzan simbol katara ili Izis". Bozica Izis pruza rjesenje i za astroloske simbole. Radi se jednostavno o zvijezdama na njezinom ogrtacu.
Ove Levitovljeve pretpostavke iskazuju niz manjkavosti i lako ih je dovesti pod znak pitanja. Jaca strana njegove knjige je pokusaj prevodjenja Voynichevog rukopisa. On tvrdi da je tekstove bilo tesko desifrirati upravo zbog toga sto oni uopce nisu bili pisani u siframa., vec odredjenim posebnim pismom. Radi se adaptaciji poliglotskog govornog jezika u kjizevni jezik koji bi bio razumljiv koji ne razumiju latinski i kojima bi se taj jezik moglo citati. Konkretno rijec je o visem poliglotskom obliku srednjevjekovnog flamanskog s brojnim posudjenicama iz straofrancuskog i starogermanskog.
Dr. Levitov cak je napravio i prijevode odredjenih dijelova rukopisa. Jedan od njih glasi: "Osoba koja ima znanje o pomoci, zna da postoji samo jedan nacin kako postupati s velikim bolom. On lijeci svaku od njih podvrgavajuci ih Endurai. To je nacin koji pomaze smrti. Ne zna svatko pomoci onome tko boluje. Ali oni koji su u samrtnom bolu trebaju njegovu pomoc. On razumije tu potrebu. On je isto tako svjestan da osoba kojoj treba pomoc niti ne zna. Mi svi znamo da svatko treba pomoc i svaki od nas bit ce na raspolaganju da pomogne." Gledajuci ovako s distance Levitovljev prijevod se uopce ne doima senzacionalnim. U njemu se neke rijeci ponavljaju u nedogled, postujuci na taj nacin kriptografske analize teksta. Svi oni koji su od Voynichevog rukopisa ocekivali velike senzacije ostat ce poprilicno razocarani onime sto im se prezentira. Ono sto nije uspjelo velikom Johnu Deeu i ostalim istrazivacima ovog tajanstvenog rukopisa, uspjelo je ovom znanstveniku ruskog porijekla. No, vecina poznatih svjetskih strucnjaka odlucno negira Levitovljeve teorije i prijevode, napominjuci da na pravo rijesenje ove velike tajne ipak jos treba pricekati. Sirom svijeta je uz pomoc interneta pokrenuta velika akcija stvaranja transkripcija Voynichevog rukopisa i njihovog prebacivanja na komjutore. Moderna tehnologija mogla bi ubrzati proces desifriranja.

Igor Ognjenovic (Fokus)