|
Eclipse 4 ne mogu se složiti s tobom. Ne postoji ni jedan događaj u povijesti o kojem možeš doći do svih dokumenata, niti povjesničar koji je uspio doći do svih dokumenata o nekom događaju, pa bi u skladu s tim mogli kazati kako nitko nije kompetentan da piše o bilo čemu. Povijest osim izravnih dokumenata poznaje i posljedice koje su nastale na osnovu nekih dokumenata. A te posljedice su često tako izravne i vidljive, da treba samo htjeti vidjeti ih. Istina, političku povijest mnogi povjesničari pišu u službi politike, ali isto tako i mnogi u službi znanstvene istine. U vremenu o kojem je ovdje riječ, pisanje povijesti je bilo opasan posao koji se nije smio prepustiti samo povijesničarima, već su to radili razni Komiteti, Ideološke komisije, a pogotovo Udruženja boraca. za njih nije bila bitna struka već samo, i isključivo dogma. Dogma u koju se nije smjelo sumnjati, već samo vjerovati. Čitav bivši sustav je izgrađen isključivo na zločinu. I prema narodima i prema pojedincima. Održavao se samo strukturom terora i straha, poništavajući u pojedincima ono osnovno - ljudsko. Podržavanje takvog sustava kroz zločine, štovanje kulta ličnosti, davanje božanskih osobina Velikom Vođi, podržavanjem zabrana da bilo tko može misliti i na drugi način, ustvari je priča o ljudima koji su izgradili i nametnuli taj sustav. U tom sustavu postoji Veliki Bog oko kojeg su oni - Mali Bogovi, a svi drugi su ili sumnjivi ili neprijatelji. Tko je htio vidjeti stvarnost - taj je i vidio (sa svim rizicima). Onaj koji je podržavao Dogmu, bilo iz straha ili svojom slabošću, njemu ni danas nikakvi dokazi ni dokumenti ništa ne znače. I danas nažalost, u Hrvatskoj imamo "povjesničara" iz onog sustava koji papagajski ponavljaju naučene Dogme i htjeli bi da i dalje svi u njih vjerujemo, jer na taj način oni peru svoju savjest. Za nas druge i za našu savjest njih i nije briga. Ni nakon Berlinskog zida, ni nakon propasti krvavog komunističkog eksperimenta na svim prostorima, njima to ništa ne znači. Oni i dalje žive u svom - od svakog morala- ispranom svijetu. A drugarica Jovanka, što god mi mislili o njoj, ipak je bila jedan od svećenika tog kulta. A ovi što sada glasno traže povrat nakita (na što imaju pravo, jer pripada srpskom narodu a ne njoj) taj isti nakit bi najprije trbali "tražiti od sebe," Ima li Jovanka pravo da se čudi zbog tih zahtjeva? Ima. Pa nije ona to uzela sama. Oni koji su joj ga dali, učinili su to klanjajući joj se do zemlje i slaveći je kao Veliku Božicu. Ona je samo naučila i prihvatila ulogu koju su joj ti isti namijenili. Eklipse 4, prijatelju nemoj ovo da shvatiš kao polemiku, već samo moje malo razmišljanje o nekom vremenu kojeg smo mnogi od nas sudionici, a naša djeca imaju tu sreću da ga nisu izravno osjetili i mogućnost da kroz život prolaze misleći svojom glavom, bez straha da ih neke Ideološke komisije odvedu na sud za verbalni delikt.
|