Prikazati pojedinačan prilog
  #2  
Staro 27.01.2006, 22:35
rammstein
Gost
 
prilozi: n/a
PORIJEKLO TITULE BAN BOSANSKIH VLADARA





Bosna u anticko doba,Spomenik sa nalazista kod Zenice iz 4. stoljeca nove ere

Jedna od karakteristika Bosanske drzavne posebnosti jeste i tradicionalna titula Ban koja se kod Bosanskih vladara upotrebljava sve do 1377.godine kada Bosna postaje Kraljevina,te titula Kralj postaje najvisa Bosanska vladarska titula.Do tada najvisa titula koja je krasila Bosanske vladare je bila titula "Ban Bosanski".

Porijeklo titule Ban mnogi historicari pripisuju Avarima (Tursko-Mongolska plemena),koji na teritoriju Bosne prvi put prodiru 567 godine,kada Avarsko pleme Kutrigore upada na tlo Bosne,iduci prema jugu.Izmedju 605 i 614 godine Bosnu ponovo zahvata Avarsko-Slovenski osvajacki i rusilacki talas.Avari,kao gospodari i vodje Slovenima,dopiru do Rimskog grada Salone u Dalmaciji i ruse je.Bosna je na ovaj nacin dosla definitivno pod vlast novih osvajaca Avara,koji su njome vladali tokom 7. i 8.stoljeca.Bosna je po nekim povjesnicarima u okviru Avarskog Kaganata,kao i ostale zemlje koje su naseljavali Sloveni.Po nekim historicarima imala je istu (Avarsku) organizaciju vlasti kao i susjedni Sloveni.Vladarska titula u Bosni,do 1377 godine,bila je Ban,iako bi njome nakratko vladao i susjedni Zupan.Medju Turskim (Avarskim) imenima ranog srednjeg vijeka u Alpama,nalazi se ime Phissa koji je bio 777.godine prvi Jopan.Avarska rijec Ban,Bajan bila je titula ranga u Avarskoj vojsci,a Kagan je bila sluzbena titula Avarskog vladara koji je komandovao Banovima,Bajanima,Jo panima.I titula Gaziz,Chaziz,Haziz je Avarska,a znaci prijatelj,draga osoba.Javlja se u Bosni kao pridjev uz imena junaka i dobrocinitelja.To znacenje imaju i pojmovi Suppan,Zupan,ali oni oznacavaju i vladare.

Neki historicari su imali i misljenje da je titula Ban prodrla u Bosnu kroz njene "politicke veze" sa Hrvatskom,a neki idu cak i dotle da pretpostavljaju da se je ona pojavila u Bosni tokom kratkotrajne okupacije nekih dijelova Bosne od strane Hrvatske,za sto nema nikakvih relevantnih dokaza,jer nikada i nigdje nije zabiljezeno da je Bosna ikada bila u statusu nekakve "hrvatske banovine" tokom srednjeg vijeka.Takodjer vrlo je bitno naglasiti i to da cijelim tokom postojanja samostalne srednjovjekovne hrvatske drzave nijedan hrvatski vladar ne nosi titulu Ban,nego nose titule Knez i Kralj.Upotreba Banske titule u Hrvatskoj za vrijeme njene srednjovjekovne samostalnosti je bitno drugacija nego u Srednjovjekovnoj Drzavi Bosni,jer se u Hrvatskoj koristi kao titula nizeg ranga od vladarske titule i njena pojava je vise anegdotalna,nego sto je tradicionalna,za razliku od Bosne gdje je ne samo tradicionalna,nego i najvisa vladarska titula! Historijska je nepobitna cinjenica da titula Ban nikada nije bila hrvatska vladarska titula,nikada je nije nosio nijedan hrvatski vladar,i to tokom cijele srednjovjekovne nezavisnosti Hrvatske,a cinjebnica da se titula Ban pojavljuje i u Bosni i u Hrvatskoj,naravno,ap solutno ne znaci da je ona hrvatskog porijekla,jer se mnoge titule sa istim nazivom pojavljuju y razlicitim zemljama na Balkanu.Npr. titula Zupan se pojavljuje i u Bosni i u Hrvatskoj i u Srbiji,a jedino sto je zajednicko u svemu tome jeste da je titula Zupan Avarskog porijekla,ili primjer mnostva drugih titula,kao sto su to knez,vojvoda itd,koji se pojavljuju takodjer u mnogim zemljama,ali ono sto je sustinski bitno jeste njihova drugacija upotreba u svakoj pojedinoj zemlji.Da su Bosnjaci preuzeli titulu Ban iz Hrvatske onda bi je i koristili na isti nacin,ali nisu.Iduci tom logikom,onda bi najvisa titula Bosanskog vladara bila Knez,kao sto je to bilo u Hrvatskoj,ali upravo je suprotno,titula Knez u Bosni je titula nizeg ranga,a ne vladarska titula,uz napomenu na jos jednu Bosansku specificnost,a to je pojava titule Veliki Knez,koje nije bilo nigdje drugdje.

Pitanje porijekla srednjovjekovne vladarske Bosanske titule Ban u dosadašnjoj znanosti tumačilo se jednostrano, Avarskim porijeklom. Međutim, pripadnost riječi Avarima nije sporna, pa prema tome ni činjenica da su je Avari sa sobom nosili i donijeli na Balkan krajem VI i u VII vijeku. Sporna je hronologija riječi.Antički izvori pokazuju široku zastupljenost jezičke osnove Ban u Ilirskoj i Keltskoj onimiji na tlu Rimske provincije Dalmacije, odnosno na tlu današnje Bosne i Hercegovine u antičko doba znatno prije VI i VII vijeka, iz čega se može zaključiti da je u pitanju indoevropska riječ koju su baštinili ne samo Avari, već i Iliri i Kelti. Avari su je više stoljeća baštinili u svojoj postojbini Aziji, pa potom sa sobom ponijeli u Evropu, kamo su se uputili kao osvajači. Iliri i Kelti baštinili su je u svojoj postojbini Evropi znatno prije Avara. Stoga, Avari su riječ Ban donijeli u Bosnu, ali i – zatekli u Bosni.

Komparativna lingvistika, znanost XIX vijeka, u potpunosti je previdjela mogućnost da riječ Ban baštine još neki indoevropski narodi, a ne samo Avari, čemu su znatno doprinijele znanstvene predrasude o Ilirskom jeziku. Savremena ilirologija i lingvistika uglavnom su dokazale da Albanci potječu od Starih Ilira i da se u Albanskom jeziku, u više ili manje izmijenjenom obliku, sačuvao znatan broj nekadašnjih Ilirskih riječi. Domete savremene ilirologije i lingvistike ne prati u dovoljnoj mjeri komparativna lingvistika kojoj se u XX i na početku XXI stoljeća ni približno ne pridaje značaj kao u prethodnim. Prazninu djelomično popunjava onomastika. Multidisciplinarnim onomastičkim metodom moguće je otkriti mnoge povijesne zablude, kao što je ona koja je vladala po pitanju porijekla Bosanske vladarske titule Ban.

Utemeljenje riječi Ban u Iliro-Romanska vremena Bosne otvara više važnijih pitanja na koja će buduća znanost morati potražiti valjane odgovore. Imajući u vidu da je na tlu Bosne i Hercegovine, prije Slavensko-Avarskih naseljavanja u VII vijeku, postojao povijesni kontinuitet društvenog i državnog organizovanja u vremenu od deset stoljeća, te da se u navedeno vrijeme područje današnje Hercegovine zasigurno nalazilo u Ilirskoj državi a vjerovatno i jedan dio uze Bosne, uz činjenicu da su i neki Rimski Carevi bili Iliri, osnovno pitanje je: da li je Iliro-Romansko starosjedilačko stanovništvo Bosne punih deset stoljeća čekalo Avarske Banove da im oni organizuju Srednjovjekovnu Bosansku Državu.

O PORIJEKLU VLADARSKE TITULE BAN U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

U dosadašnjim historiografskim studijama koje se odnose na srednjovjekovnu Bosnu vladarskoj tituli Ban nije poklanjana značajnija pažnja, posebno sa aspekta porijekla titule u Srednjovjekovnoj Bosni. Iz analize dosadašnjeg metodološkog pristupa ovom znanstvenom problemu vidi se da je on u dosadašnjoj naučnoj praksi dvojako tretiran – lingvistički i historiografski. Još i danas aktuelno i jedino lingvističko objašnjenje, po kojem je titula Avarskog porijekla, rezultat je dostignuća komparativne lingvistike koja se bavi poređenjem većine evropskih jezika, a to su Grčki, Latinski, Keltski, Germanski, Baltijski, Slovenski, Albanski i nekoliko azijskih među kojim su Indijski, Iranski i Jermenski. [1]

Pritom, sa aspekta teorijsko-empirijske praznine, kada je u pitanju riječ i titula Ban, u komparacijama navedenih jezika ubrzo se nametnulo i pitanje Ilirskog jezika. Ono je odmah otežano činjenicom da je Ilirski jezik vrlo malo poznat, što je dovelo do različitih, pa i potpuno suprotnih mišljenja o porijeklu tog jezika. Teza J. E. Thunmanna iz l774. godine, po kojoj su Albanci ostaci Ilira [2] , u radovima A. T. Linharta [3] i G. von Hahna [4] dobila je svoje jezičko i znanstveno utemeljenje, ali i ljute protivnike. Protivnici teze J. E. Thunmanna bili su H. Pauli, H. Hirt, G. Weigand, V. Georgijev, H. Barić. [5] I pored činjenice da se u radovima P. Kretschmera [6] , H.Krahea [7] , A. Mayera [8] , itd. sve više postavljaju i konkretni lingvistički problemi koji se – što direktno što indirektno – tiču i titule Ban, pod utjecajem protivnika Thunmannovih, Linhartovih i Hahnovih radova sve što je u vezi sa Ilirskim jezikom bilo je, više ili manje, pod znakom pitanja.

Mada je savremena ilirologija uglavnom dokazala Albansko izravno porijeklo od starih Ilira [9] ,mnoge zastarjele lingvističke sudove koji se odnose na neke probleme koje je moguće riješiti uz pomoć Ilirskog jezika neophodno je podvrgnuti naučnoj kritici i revidirati. Jedan od njih je sud o porijeklu vladarske titule Ban u Srednjovjekovnoj Bosni.

U dosadašnjoj južnoslavenskoj lingvističkoj znanosti pitanjem porijekla titule Ban bavio se jedan od najpoznatijih hrvatskih i južnoslavenskih lingvista P. Skok. U interpretaciji Skoka, titula Ban potječe od "Avarske časti Bajan; odatle nastade Bojan, danas Bân sa istim stezanjem kao pojas > pâs" [10] . Prema interpretaciji Skoka, naziv Ban sačuvan je u Rumunskom jeziku samo u nazivu novca, a u starije doba i kao naziv časti. Rumunsko bani ne pokazuje u početku karakterističan Rumunski vokal î. Zbog toga, Skok je pretpostavio da je Rumunsko banî ušlo u Rumunski jezik slavenskim posredstvom, i to iz balkanskog Slavenskog. [11] Skok također informiše da Bana ne poznaju Bugari, "premda se i ova čast dade potvrditi na protobugarskim natpisima u obliku baganoz " [12] . U lingvističkom smislu, uglavnom sa pozicija P. Skoka, pitanjem titule Ban bavili su se i A. Šimčik [13] i S. Sakač [14] . Sakač je o tituli pisao u kontekstu teze o kavkasko-iranskom porijeklu Hrvata. [15] U novije doba, djelomično sa pozicija S. Sakača, ovim pitanjem bavio se i M. Vidović. [16]

Vladavina prvih Bosanskih Banova, od najstarijeg doba do sredine XII vijeka, kod većine historičara definisana je kao "najmračnije doba Bosanske historije", što se, kako je to s pravom zaključio Anto Babić, jednako može reći i za druge zemlje u unutrašnjosti Balkanskog poluotoka toga doba. [17] Oskudnost historijskih izvora o ovom periodu Bosanske historije morala se odraziti i u historiografiji koja se, tretirajući ovo doba, uglavnom ograničavala na opće konstatacije primjerene svim balkanskim plemenima toga doba. Nedostatak relevantnih historijskih izvora, u hronološkom smislu, odnosi se na period Slavenskog doseljavanja na Balkan, odnos Slavena prema starosjediocima, slavenizaciju starosjedilačkog Iliro-Romanskog stanovništva nekadašnje Rimske provincije Dalmacije i najstarijeg društveno-političkog organizovanja na tlu Bosne. Sva ova pitanja bila su i ostala krucijalna u Bosanskoj povijesti, i na njih dosadašnja je nauka odgovorila malo ili nikako.Sva ova pitanja su u direktnoj i uzajamnoj vezi sa najstarijom vladarskom Bosanskom titulom. Odgovori na njih istovremeno su, više ili manje, odgovori na najvažnija pitanja koja se mogu postaviti u vezi sa porijeklom vladarske titule Ban i na ono koje nas posebno zanima: da li su najstariji Bosanski Banovi bili Avari, odnosno, da li je Bosanska vladarska titula Ban Avarskog porijekla.

U pogledu vremena početka doseljavanja Slavena u Podunavlje, na zapadni dio Balkanskog poluotoka i u istočne Alpe postoje tri različite teorije. Lubor Niederle je, na osnovu imena mjesta i rijeka u srednjem Podunavlju koja se pojavljuju u antičkim izvorima od I vijeka naše ere pa nadalje, postavio tezu kako su "Slaveni proniknuli ovamo već nekoliko veka pre VI veka" [18] . Po drugoj teoriji, koju brane naročito neki Njemački historičari i filolozi, težište slavenskog naseljavanja, kako u "Istočnu Germaniju" tako i na Balkanski poluotok, pada oko 600. godine i kasnije, i ono je isključivo u vezi sa širenjem Avara i njihovim pohodima iz Panonije. [19] Između prethodnih teorija stoji mišljenje koje se pod utjecajem kritičke historiografije proširilo kao preovlađujuće. U srpskoj historiografiji poslije K. Jirečeka zastupali su ga S. Stanojević, V. Ćorović i M. Dinić; u slovenačkoj Fr. Kos, LJ. Hauptman i M. Kos, a ono je i danas, uglavnom, prihvaćeno u najznačajnijim radovima o ovom problemu. [20] Po ovom mišljenju, bez obzira na mogućnost infiltracije manjih i za osnovni povijesni tok beznačajnih grupa Slavena u područje srednjeg Podunavlja, ova teorija, na osnovu Jordanesovog opisa etničkog stanja oko 500. godine, uzima sredinu prvog milenija kao početak pravog širenja Slavena na jug. Po ovoj teoriji, ono nije isključivo u vezi sa Avarima niti su Avari poslije 567. godine svuda vodili i pomagali slavensko naseljavanje na Balkanskom poluotoku. [21]

O prodorima Slavena u Bosnu u ranom srednjem vijeku postoje samo tri maglovita historijska izvora. Godine 567. spominje Menandar prodor Kurtigura u oblast Sirmija, koji je vodio u Dalmaciju, a godine 597. izvještava Theofilakt Simokatta o prodoru Avara u Dalmaciju na područje "takozvanih Vonke" ( eiz t ά z legomenaz B ó gkeiz), gdje su osvojili grad i srušili oko 40 utvrda. Ovi događaji prouzrokovali su u Saloni strahovanje za sudbinu grada, izraženo u pismu pape Grgura Maximu godine 600. Sve ostalo, kako duhovito primjećuje Grafenauer - a to je gotovo sve - nije nam poznato. [22] Na osnovu ovih oskudnih izvora N. Klaić u potpunosti se složila sa Grafenaerom "da o Avarskoj Bosni ništa ne znamo" [23] . Prema tome, svedeno na problem koji se tretira u ovom radu, o vladarskoj tituli Ban, za koju je uvriježeno mišljenje da su je u Srednjovjekovnu Bosnu donijeli Avari, mi faktički ništa ne znamo. Pa ipak, više na osnovu pretpostavke, a manje na osnovu stvarnih historijskih izvora,N. Klaić je otvorila problem o dvjestagodišnjoj Avarskoj vlasti nad Bosanskim zemljama.[24] Po mišljenju N. Klaić, Bosanske zemlje u Avarsko doba imale su istu svoju organizaciju vlasti kao i svi drugi Slaveni koji su se našli u okvirima avarskog carstva. Sve do 1377. godine i Tvrtkove krunidbe, kako navodi N. Klaić, "naslov nekadašnjega Avarskog najodličnijeg činovnika služio je Bosanskim vladarima i za vladarski naslov" [25] .

Na osnovu analize dosadašnjih izvora na osnovu kojih su nastala mišljenja koja vladarski naslov Ban u Srednjovjekovnoj Bosni vezuju isključivo za Avare, neminovno je zaključiti da su oni lingvistički, da imaju osnovnu lingvističku potku: da je titula Ban Avarskog porijekla. Ovo su južnoslavenski historičari uzimali kao neosporan fakat koji nikada nije provjeren i sa aspekta historijske znanosti, tim prije što je riječ Ban/Bajan u mnogim Turskim jezicima općepoznata u značenju "bogat, posjednik", ali i kao osobno ime. [26] Ostale vladarske titule za koje se uglavnom smatra da su također Avarskog porijekla još više su osnažile uvjerenja o Avarskom Ban. Toj tituli Austrijski lingvista Kronsteiner pridodao je riječi Kagan u značenju "vođa, vladar" i Gazis /Chazis/ Haziz, iz koje izvodi ranofeudalni slovenački oblasni vladarski naziv Kasez. Na kraju, on je Avarskim činovničkim oznakama pridodao i naziv župan. [27] Pritom, i Kronsteiner i ostali filolozi i historičari prije i poslije njega propustili su priliku da komparativnim metodom provjere da li je riječ Ban zastupljena u još nekom jeziku indoevropskog porijekla. Provjera je bila neophodna posebno zbog činjenice što su se svi jezici indoevropskog porijekla razvili iz jednog zajedničkog indoevropskog prajezika. Za taj zajednički prajezik utvrđeno je da je u prethistorijsko doba obuhvatao ogroman geografski prostor od rijeke Rajne, cijelu srednju i jugoistočnu Evropu sa Kirgiskim stepama – do Hindukuša u Iranu. [28] Na tom prostoru živjeli su ne samo Avarski preci, već i mnogi drugi indoevropski narodi koji su nekad govorili zajedničkim jezikom. Među njima bili su Iliri i Kelti. S tim u vezi, neophodno je postaviti prvo od krucijalnih pitanja: može li se riječ Ban, ukoliko je bila zastupljena u Keltskom ili Ilirskom jeziku – a u pitanju su narodi čija je postojbina Evropa, dok je postojbina Avara Azija – na južnoslavenskom prostoru i u Bosni smatrati riječju Avarskog porijekla!?

Teritorij današnje Bosne i Hercegovine, u geografskom smislu, čini centralni dio nekadašnjeg Ilirika i Rimske provincije Dalmacije. Općepoznato je da su taj prostor u antici naseljavala brojna Ilirska plemena. [29] Pored Ilira, na tlu Bosne i Hercegovine povremeno su boravila i druga plemena, među kojima su najznačajniji Kelti. U antičkom onomastikonu iz tog doba evidentirano je više Keltskih imena, naročito u dolini Neretve [30] , Podrinju [31] i Bosanskoj krajini. [32] Ravnomjerno raspoređeni Keltski arheološki nalazi na tlu Bosne i Hercegovine ne isključuju mogućnost njihovih povremenih boravaka na Bosanskom tlu. [33] Tokom Slavenskih prodora na Balkan Iliri i Kelti nisu netragom nestali iz Bosne, o čemu zorno svjedoče brojna Bosanska srednjovjekovna imena Ilirskog i Keltskog porijekla što su se očuvala u Bosni i u doba razvijenog feudalizma. [34] Stoga, sa aspekta etničkog kontinuiteta Iliro-Romanskog stanovništva, koje se na tlu srednjovjekovne Bosne miješalo sa Slavenima i postepeno slaveniziralo, na tlu Bosne i Hercegovine u antičko doba neminovno je pretpostaviti određene indoevropske riječi koje su tada bile zajedničke za više indoevropskih naroda i koje je neophodno tretirati u povijesnoj vertikali onomastičkog kontinuiteta. U ovom radu posebno nas zanima riječ Ban: da li je bila zastupljena u Ilirskom i Keltskom jeziku.

Analiza Ilirskog jezičkog materijala višestruko potvrđuje zastupljenost riječi Ban u Ilirskom jeziku. U Ilirskim složenim imenima kompozit -ban, u antičkoj varijanti -banus, tvori imena Acra-banus [35] , Acra-banis [36] i Mala-banus. [37] Uz navedena imena ide i žensko ime Curbania, za koje je A. Mayer pretpostavio da je kompozitno: Cur-ban-ia. [38] Pošto su imenski kompoziti najčešće i posebna imena, vjerovatno je postojalo i Ilirsko ime *Banus (Banius). Na ovakvu mogućnost ukazuje ime ispisano na jednom epigrafskom spomeniku iz Mezije superior: Bani... [39]

Korijen ban- bio je višestruko zastupljen u Ilirskoj toponimiji. Prema jednom izvoru Prokopija, jedan Ilirski kastel u Dacia mediterrane zvao se Banez (Banes). [40] Polibije potvrđuje sličan naziv: coraz Bantian (Bantian). [41] H. Krahe navodi Scar(a)-bantia u Panoniji superior (Ptol. 2, 13) i Arri-b ά ntion u Dardaniji. [42] Slični nazivi potječu i iz onih područja Italije koja su nekad naseljavali Iliri: Bantia u Apuliji, S. Maria di Banzi, etnikon bantatai . [43]

U Keltskom onomastikonu Ban je ime ili tvorbeni kompozit više složenih imena: Banas [44] , Banio(n) [45] , Ban-iu-s [46] , Banna [47] , Bannuu-s, [48] Ban-ona [49] , Bant-ius [50] , Ban-ŭca [51] itd. Na osnovu relativno brojne zastupljenosti osnove ban-, sa velikom vjerovatnoćom može se pretpostaviti da su neka od tih imena bila zastupljena među Keltima koji su boravili na prostoru današnje Bosne i Hercegovine.

Sa lingvističkog stanovišta, neophodno je razmotriti akcentuaciju osnove ban- u odnosu na njeno povijesno utemeljenje na tlu Rimske provincije Dalmacije, posebno sa aspekta historije glasova i glasovnih promjena koje su se događale na tlu Bosne i Hercegovine poslije Slavenskog doseljavanja na Balkan. Posuđujući strane riječi, Južni Slaveni su njima kratko a obraćali u o [52] , što istovremeno otvara problem akcentuacije antičke osnove ban. Akcent glasa a u brojnim Ilirskim i Keltskim antroponimima i toponimima sa osnovom ban- nije poznat. Međutim, sa velikom vjerovatnoćom može se pretpostaviti da je bio dugo a, posebno zbog toga što je naš akcent u riječi Ban, pod kojom podrazumijevamo vladarsku titulu, na glasu a koji je dugo a. Dugo a ostaje u posuđenicama bez promjene. [53]Prema tome, naša akcentuacija titule Ban, sa dugim a, pokazuje da sa aspekta glasovnih zakona nema nikakvih zapreka koje bi mogle dovesti u pitanje antičko porijeklo ove riječi na tlu Bosne.

U srednjovjekovnom onomastikonu Bosne jedno od vladarskih imena Bana Prijesde je Uban (Ubanus dictus Priesda). [54] Po definiciji Ć. Truhelke, u pitanju je vladarski praenomen iz tria nomiona [55] rodonačelnika Bosanske dinastije. Vjerovatno je u pitanju srednjovjekovna varijanta nekadašnjeg Ilirskog kompozita (imena?) –banus. Na Ilirsko porijeklo imena upućuju i ostala banska imena, Prijesda [56] i Kotroman. Ime "Prijezda" Ć. Truhelka [57] i V. Ćorović [58] izvodili su iz nepostojećeg glagola prijezditi [59] ,iako je njegova nekadašnja Ilirska osnova još sačuvana u albanskom prijës u značenju "vojskovođa" [60] . Ime je višestruko potvrđeno na prostorima Raške, [61] gdje je evidentirano više arbanaško-srpskih katuna. Od posebnog je značaja što je ime u Srednjem Vijeku potvrđeno u katunu Arbanasa koji je kralj Stefan Dečanski poklonio manastiru Dečanima. [62] Ime Kotroman je složeno: Kotro-man. Prvi kompozit nastao je od Ilirskog Catarum, iz čega je, u skladu sa glasovnim promjenama, nastalo Kotor. Metatezom -or > ro iz Ilirskog Kotor nastalo je Kotro-. Za nastanak kompozita -man postoji više različitih mogućnosti. [63]

Prilikom naučne valorizacije historijskog i lingvističkog u problemu Ban, posebno sa ego aspekta onih historičara ili lingvista koji precjenjuju jedno a podcjenjuju drugo – a ono se ovdje znatnim dijelom prelama u svjetlu onomastičke znanosti – neophodno je podsjetiti na stavove najpoznatijeg hrvatskog onomastičara akademika Petra Šimunovića. Šimunović je s pravom istakao da se toponomastikom ne može baviti samo lingvist, samo geograf ili samo povjesničar, [64] odnosno da nije dovoljno pri toponomastičkom proučavanju biti samo dobar filolog, geograf ili povjesničar, već je važno biti vrstan toponomastičar, kako je to na drugi način izrekao V. Šmilauer. [65] U tom smislu, značajne upute dao je svojevremeno i P. Skok, posebno onim lingvistima koji idu ispred historičara. Skok je bio mišljenja da lingvist "ima samo da na osnovu svoga materijala kontrolira i dopunjava ono što je historičar iz svojih vlastitih sredstava ustanovio" i da "historija i lingvistika imaju da idu uporedo" [66] . Ovaj metodološki ekskurz bio je nužan i učinjen je sa ciljem da pokaže opravdanost metoda kojim smo do sada išli u elaboraciji porijekla vladarske titule Ban i kojim ćemo nastaviti. Kombinovanim multidisciplinarnim lingvističko-historijskim metodom došli smo i do toponomastike, odnosno do Bosanske toponimije, u kojoj ćemo potražiti potvrdu vladarske titule Ban u antičkom dobu. Značaj toponomastike je u tome što određeni toponim, ukoliko se pravilno protumači njegov nastanak i porijeklo, ima vrijednost prvorazrednog historijskog izvora.

Na Glasincu, na južnoj granici čuvene Ilirske kulture, u kanjonu rijeke Prače, nalazi se toponim Banj-stijena. Kao Banj-stijena poznat je u Bošnjačkoj svijesti koja se na isti način manifestuje i u Bosanskom jeziku domicilnog stanovništva Glasinca i Rogatice. Navedeni naziv očuvala je snaga Bošnjačke tradicije, iako mnogi Bošnjaci toga nisu svjesni. Naime, u svim starijim i novim geografskim kartama toponim je upisan kao Banja stijena, a isti naziv je i u svoj historijskoj literaturi koja se odnosi na taj kraj. Međutim, nijedan Bošnjak iz Rogatičko-Glasinačkog kraja neće reći Banja stijena. Bošnjaci toponim stoljećima nazivaju Banj-stijena, onako kako su ga nazivali njihovi preci. Naziv "Banja stijena" nametnut je oficijelno početkom XX vijeka, i očiti je falsifikat. [67]

Prvi kompozit naziva Banj-stijena nastao je od starobosanskog pridjeva Banj = Banov. [68] Politički motiviran falsifikat autentičnog naziva u "Banja stijena", kako pokazuju dosad poznati izvori, počinio je F. Fiala. [69] Fialin zapis kazivanja Uzeira Arnautovića iz sela Rusanovići na Glasincu, u kojem se hronološki prvi put susrećemo sa promjenom Banj > Banja, u vezi porijekla titule Ban za nas ima izuzetan značaj. On pokazuje da je Banj-stijena – Ilirska gradina. Prvi dio zapisa, u kojem nas posebno zanima druga rečenica, glasi: "Čuo sam iz ustiju Rusanovičkog žitelja Uzeira Arnautovića, kako slijedi: "Na stijeni Banji, što se uzdiže kod sela Jazovića (Jarovića) i na kojoj se još vide zidine, što su preostale od goleme stare gradine, živio je mogućan Ban. Kralj Kraljevog polja na Glasincu zaprosio je za svog sina lijepu kćer Banovu; ali ona nije marila za Kraljevog sina. Iz osvete naredi Kralj, da se zazida vrelo na Hrabru iz koga potok, što teče kroz Rusanovački kraj, dobiva vodu (...)" [70] .

Kazivanje, koje ima tradicijski karakter Bošnjačkog stanovništva Glasinca i koje je zabilježio Fiala, precizno locira Glasinačkog Bana na gradinu. Gradina je augmentativ od grad, i pod tim pojmom se podrazumijevaju najstarija naselja na tlu Bosne i Hercegovine. Za sve gradine na Glasincu je općepoznato da su Ilirske, [71] što znači da je Glasinački Ban čije je sjedište na gradini - oblasni Ilirski vladar.

Jedno od važnih pitanja koje se nameće u vezi sa tradicijskim kazivanjem što je zabilježeno na Glasincu 1892. godine je: može li narodna tradicija, ili bar njen jedan dio, dosezati do antičkog doba. S tim u vezi, važno je napomenuti da je jednu drugu glasinačku legendu zabilježenu u isto vrijeme, legendu o Glasinačkom Bandi, Ć. Truhelka argumentovano doveo u vezu sa Ilirima. [72] Poznati srpski lingvist M. Pavlović, u tradicijskom izrazu pa da mu je majka Jana (Janja), [73] na osnovu semantičke vrijednosti izraza, doveo ga je u vezu sa Ilirskim božanstvom Dijana. [74] Arheološka, lingvistička i etnološka istraživanja Ilirskih ostataka u današnjim kulturama na Balkanu, mada još u povoju, višestruko pokazuju mnoge antičke korijene u Slavenskoj kulturi na Balkanu, u kojoj se nalazi niz elemenata Ilirskog porijekla. [75]

M. Vidović, proučavajući riječ Ban, s pravom je zaključio da je to jedna od najstarijih ikad zapisanih riječi koju srećemo u Sumerskoj poemi posvećenoj vjenčanju kralja Shu-Sina. Po mišljenju Vidovića, ta prastara Sumerska riječ, preuzeta od Elamita, zatim Meda, u značenju "glavni, poglavnik", dospjela je u Hrvatsku i tu ostala apsolutno neizmijenjena." [76] Mada Vidovićeva promišljanja dijelom koincidiraju sa elementima odbačene teze o kavkasko-iranskom porijeklu Hrvata, intuicija na osnovu koje je zaključio da su titule Ban i župan bile na snazi u Hrvatskoj i Bosni i u doba Rimske vlasti itekako ima osnova. [77] Najslabija strana Vidovićevog dokazivanja je njegova lingvistička argumentacija. [78] On je Ilirsko ime Baton, ispisano na epigrafskom spomeniku iskopanom sredinom XIX vijeka na Banovom greblju kod sela Lištani u livanjskom Donjem polju, pogrešno doveo u vezu sa titulom Ban, "bez obzira iz kojih je jezičkih razloga došlo do specifične modifikacije ove titule, a ne osobnog imena" [79] . Pritom, Vidoviću nije bio poznat Ilirski imenski kompozit –banus i njegova široka zastupljenost u Ilirskoj i Keltskoj onimiji.Nije mogao da pretpostavi da je Baton, čije ime se našlo na Banovom greblju, nosio titulu Bana, što je posve vjerovatno.

U Vidovićevoj pogrešnoj argumentaciji važna su ona njegova zapažanja koja nije znao da objasni, ili ih je doveo u pogrešan konteks. Veliki značaj ima Legenda o Banu i Banici, vezana za ostatke Rimske utvrde u mjestu Poganac kod Malovana. [80] Kao i legenda sa Glasinca, i ona precizno locira Bosanskog Bana u antiku, na tlo Bosne i Hercegovine u antičko doba. Istovremeno, ona je samo jedan u nizu dokaza koji potvrđuju najstariju Bosansku tradiciju čiji korijeni su u antici.

U Bosanskoj toponimiji brojni su toponimi sa osnovom Ban i oni još čekaju svog toponomastičara koji će precizno utvrditi njihov sveukupan broj i areal njihove rasprostranjenosti. Zasigurno velik broj tih toponima u Bosni i Hercegovini [81] otvara više znanstvenih problema. Jedan od njih je: koliki je vladarski teritorij najstarijih Bosanskih Banova. Na osnovu velikog broja toponima koji sadrže titularni naziv, može se zaključiti da je Ban, u najstarije doba, oblasni vladar manjeg teritorija naseljenog pripadnicima jednog roda ili plemena. Na takav zaključak upućuju nazivi nekih Bosanskih toponima [82] [83] i Ilirsko ime Mala-banus. U ilirologiji je općeprihvaćeno da je Mal’‘ Ilirski prežitak u Albanskom jeziku u značenju "brdo, Berg," [84] , na osnovu čega se može zaključiti da je Mala-banus vladar neke manje brdske oblasti. Da li se, u istom smislu, Ilirski kompozit banus iz Iliro-Romanskih vremena možda može semantički objasniti sa Albanskim glagolom banoj u značenju "stanovati", ili sa Albanskom sintagmom "banori i parë i një vendi = "prvosjedilac" [85] , ostaje Albanolozima da se time pozabave.

Rad pod prednjim naslovom dopunjena je i proširena verzija rada prezentiranog na II internacionalnom kongresu balkanske turkologije održanom u Mostaru od 3.-6. septembra 2002. godine. Pošto radovi sa sličnih simpozija uglavnom ostaju nepoznati široj kulturnoj javnosti Bosne i Hercegovine, zbog njegovog značaja za historiju Bosne i Hercegovine, proširena i dopunjena verzija rada publikuje se i u "Znakovima vremena".

LITERATURA:

[1] Temelje komparativnoj lingvistici udarili su prije 200 godina Nijemac Vorr i Danac Rask. Tokom XX vijeka u toj novoj naučnoj disciplini nastale su dvije teorije: učenje o srodnosti indoevropskih jezika sa semitskim (Möller, Semitisch und Indogermanisch, Göttingen l907; Vergleichendes indogermanisch-semitisches Wörterbuch, Göttingen l911) i učenje o srodnostri indoevropskih i ugrofinskih jezika (Szinneyi i Gauthiot) koje kasnije generacije nisu produžile, jer je do posljednjih decenija XIX vijeka preovladavalo mišljenje da je rješavanje tih problema preuranjeno. Zaslugom Danskog komparatiste Hoglera *****sena, autora kapitalnog djela Das Hittitische und die anderen indogernischen Sprachen, Kopenhagen l937, ponovo je oživjelo zanimanje za navedena pitanja. O tome vidjeti u: H. Barić, O grupisanju indoevropskih jezika, Naučno društvo Bosne i Hercegovine, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka, knjiga 4., Sarajevo l958., str. 5-22.

[2] J. E. Thunmann, Unterschung uber die Geschichte der ostlichen europischen Volker, I, Teil. Leipzig l774., str. 249.

[3] T. Linhart, Versuch einer Geschichte von Krain und ubrigen Landern der Sudliccen Slaven Osterreich, I, Laibah l788., str. 155.

[4] J. G. Hahn , Albanesische Studien, I-II, Jena 1854.

[5] O radovima protivnika Thunmannovih, Linhartovih i Hahnovih teza vidjeti u: Z. Mirdita, Neki aspekti pitanja o ilirskoj osnovi albanskog etnosa, Simpozijum Predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi Južnih Slovena, ANUBiH, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo l968., str. 157-167.

[6] P. Kretschmer, Einleitung in die Geschichte der griechischen Sprache, Göttingen l896, str. 244-282.

[7] Bibliografija svih važnijih radova H. Krahea sadržana je u: A. Stipčević , Bibliographia Illyrica, knjiga I, II, III, IV, ( A. Škegro …, suplementum 1982-1987), ANUBiH, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo l967-l987. U našem radu, u kojem nas posebno zanimaju ilirska imena, skrećemo pažnju na djelo: H. Krahe, Lexikon altillyrischer Personennamen, Heidelberg l929.

[8] Isto, Bibliographia Illyrica…

[9] A. Stipčević, Iliri, Zagreb l991., str. 5.

[10] P. Skok, Južni Sloveni i turski narodi, Jugoslovenski istorijski časopis, godina 2, sveska 1-4, Beograd l936., str. 4.

[11] Isto, str. 5.

[12] Potvrda sa protobugarskih natpisa poslužila je Skoku da zaključi da je avarski jezik, makar u leksičkom pogledu, bio identičan sa tursko-bugarskim sa Volge. Isto.

[13] A. Šimčik , Jezičke bilješke, 90, Hrvatska straža, Zagreb l938.

[14] S. Sakač . Otkud Hrvatima ban, Život, 20, Sarajevo l939., str. 388-400.

[15] Isto. Upor: S. Sakač , O kavkasko-iranskom podrijetlu Hrvata, Život, 19. Sarajevo l937, str. 1-25.

[16] M. Vidović , Ban Kulin i krstjanska Bosna, Sarajevo 2000.

[17] A. Babić, O pitanju formiranja srednjovjekovne bosanske države, Iz istorije srednjovjekovne Bosne, Sarajevo l972., str. 49.

[18] L. Niederle, Slovanske starožitnosti II/1, Původ a počátky Slovanů Jižních, V Praze l906., str. 146-161.Niderleovu tezu, uz izvjesne korekcije, prihvatio je K. Jaždžewski , Atlas to the Prehistory of the Slavs, Acta praehistorica Universitateis Lodziensis 1, Lodz l949., str. 63-93.

[19] E. Schwarz , Die Frage der slawischen Landnahmezeit in Ostgermanien, MÖIG 43, l929, str. 187-260. E. Klebel, Siedlungsgeschichte des deutchen Südostens, München l940., str. 29-30, itd.

[20] O radovima navedenih autora u kojima tretiraju navedenu tezu vidjeti u: B. Grafenauer, Proces doseljavanja Slovena na zapadni Balkan i u istočne Alpe, Simpozijum Predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi južnih Slovena, ANUBiH, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 4., Sarajevo l969., str. 30.

[21] Isto.

[22] Isto, str. 51.

[23] N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, Zagreb l994., str. 22.

[24] Isto.

[25] Isto, str. 27.

[26] Iz perzijskog jezika je bosanski orijentalizam čoban u značenju "pastir." U savremenom perzijskom jeziku dideban je "osmatrač," šahrban "komandir gradske policije," dehban "zastupnik vlasti u selu," itd. Nazivi imaju istu semantičku vrijednost u osnovi ban.

[27] O. Kronsteiner, Wiener slavistisches Jahrbuch, Wien-Köln-Graz l978., str. 145, 146. Tituli župan poznati slovenački lingvista K. Oštir dao je iliro-tračke korijene. Po mišljenju Oštira, "predslov *zeupān > slov. *zjupan ъ > župan je identično z illyro-trak. *deupān v Diuppaneus < Diurpaneus "Dacorum. rex qui et Decebalus; k d > z cf." K. Oštir, K predslovanski etnologiji Zakarpatja, Etnolog, knjiga I, Ljubljana l926/27., str. 23.

[28] P. Kretschmer , Eiunführung in die Geschichte der griechischen Sprache, Götingen l896., str. 60. Sa mišljenjem Kretschmera uglavnom se slaže većina lingvista i predhistoričara. O ostalim tezama koje tretiraju postojbinu i teritorijalnu rasprostranjenost indoevropskog jezika vidjeti u: H. Barić, Istorija arbanaškog jezika, Naučno društvo Bosne i Hercegovine, Balkanološki institut, knjiga l., Sarajevo l959., str. 15.

[29] O ilirskoj etnografiji na tlu današnje Bosne i Hercegovine vidjeti u: I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, ANUBiH, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 6., Sarajevo l988., str. 31.

[30] Za neka domorodačka imena na području Civitates Nare(n)siuma koja obično dolaze u kognomenu smatra se da su keltska, kao Boio, Iacus, Laiscus, Posaulio i Mascelio. I. Bojanovski, n. dj., str. 137.

[31] G. Alfoldy čak 15 domorodačkih imena sa područja Municipium malvesiatum smatra keltskim: Aioa, Andetia, Baeta, Bidna, Catta, Dussona, Enena, Iaca, Madusa, Matisa, Nindia, Sarnus, Seia, Totia i Pineta. G. Alfoldy, Dalmatien-Bevolkerung und Gesellschaft der römischen Provinz Dalmatien, Mit einam Beitrag von Andras Moscy, Budapest, Akademia kiado l965., str. 233.

[32] Na području Municipiuma raetinuma u Pounju G. Alfoldy kao keltska i "vjerovatno keltska" navodi slijedeća imena: Ammida, Andes, aritus, matera, Maxa, Mallito, Muntanus, Nantia, Nonntio, Parmenic(us), Poia, Sarius, Seneca, Sicu, Silus, Sinus. Isto, str. 41.

[33] Z. Marić, Keltski elementi u mlađem željeznom dobu Bosne i Hercegovine, GZM (a), n. s. XVIII, Sarajevo l963., str. 63-83.

[34] I. Pašić, Politički motivi promjena antroponima i toponima u Bosni i Hercegovini, magistarski rad Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, 2001. godina. Rad je pohranjen u biblioteci Fakulteta. U radu je elaborirano 100 antroponima iz srednjovjekovnog onomastikona Bosne, koji su iliro-romanskog porijekla. Za 25% antroponima utvrđeno je ilirsko porijeklo, za 22% najvjerovatnije ilirsko porijeklo i za 5% vjerovatno ilirsko porijeklo. Keltsko-ilirsko porijeklo utvrđeno je za 5% antroponima, vjerovatno keltsko porijeklo za 3% antroponima. Za 1% antroponima utvrđeno je izvjesno keltsko porijeklo. Autorska istraživanja srednjovjekovnih bosanskih antroponima koja su nastavljena i proširena za potrebe doktorske teze, uz manje korekcije i reviziju nekih vrijednosnih sudova, pokazuju približne vrijednosti iskazane u magistarskom radu.

[35] H. Krahe , Lexikon…, str. 153. Upor; A. Mayer, Die sprache der alten Illyrier, I, Wien l957., str. 35. Ime je potvrđeno u Saloni, na istom imenskom području kojem, po mišljenju R. Katičića, pripada i centralni prostor nekadašnje rimske provincije Dalmacije i Panonija. Ovo imensko područje Katičić je nazvao dalmatsko-panonskim. R. Katičić, Suvremena istraživanja o jeziku starosjedilaca ilirskih provincija, Simpozij o teritorijalnom i hronološkom razgraničenju Ilira u prahistorijsko doba, ANUBiH, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo l964., str. 9-58. Isti: Zur Frage der keltischen und pannonischen Namengebietet in römischen Dalmatien, ANUBiH, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, knjiga l., Sarajevo l965., str. 69-74.

[36] Ime je potvrđeno u Arraboni, na tlu Panonije. H. Krahe, n. dj., str. 3. Imenski sufiks –is vjerovatno je vulgarno-latinska varijanta sufiksa –us.

[37] Ime je potvrđeno u Puli. H. Krahe, n. dj., str. 71.

[38] Aplo Curbania Kabaleti, f, CIL III 13244, Rider. Geschlecht unicher. Vielleicht Kompositum aus Cur- (vgl. W. 2 qori-) und ban- (G. 72). A. Mayer, n. dj., str. 200.

[39] N. J 13,220 Aurelius. A. Mocsy, Vorarbeiten zu einem Onomasticon von Moesia superior, ANUBiH, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, knjiga 6., Sarajevo l970., str. 153.

[40] A. Mayer, n. dj., str. 75. Navedeno prema: Prok., aed. IV 4 (121,49)

[41] Isto. Navedeno prema: Polib. V. 108,8.

[42] H. Krahe, Die balkanillyrischen geographischen Namen, Heidelberg l925., str. 82.

[43] A. Mayer, isto.

[44] O. j. Banes, hamean commune de Beaumont, Dordogne . Brevier von Sarlet. Propidum s. Aviti, saec 6: Vicus de Banas. A. Holder, Alt-celtischer Sprachschatz I-III, Leipzig 1894-1916., str. 340.

[45] M. fig. (trier) Sch. 727: Banio. CIL V 5227. Isto, str. 341.

[46] M. (Globasnitz in Kärnten) CIL III 5076: Banio Verecundo, Vgl. Italisch gentilnamen Ban(n)ius. Isto.

[47] Cogn. (bregenz) CIL III 6017, 8 I Banna f(ecit). Isto.

[48] M. cogn. (Aldborough) CIL VII 1336: Bannui m(anu). Dep. de l. Alier. Sch. 730: Bannui. S. Banvos. Isto.

[49] F. cogn. CIL III 4724 Antestia c. x. Bannona. Isto, str. 342.

[50] Gentile M. Bantia F. (Rom) Orelli 6812 = EE 4 p 351; Bantio draconarius. Isto.

[51] Gallarete, prov. Mailand, CIL V 5567. Bannuca Magiaci f(ilia) uxor. Isto, str 343.

[52] Tragurion > Trogir, Salona > Solin, lat canaba > konoba, satanās > sotona, itd. B. Jurišić, Nacrt hrvatske slovnice, Glasovi i oblici u poviestnom razvoju, Zagreb l944., str. 53.

[53] Savus > Sava , Dravus > Drava , Brattia > Brač Pharia > Hvar. Isto.

[54] Povelja pape Grgura XI Dominikancima od 10. oktobra 1233., da vrate sina Ubanova, što ga drže kao taoca. T. Smičiklas, Codex diplomaticus, III, JAZU, Zagreb l905., str. 389.

[55] Tria nomina, banski signum qui et, tradicija nadjevanja istog imena u onomastičkoj relaciji djed-otac-sin (Prijesda, Prijesda, Prijesda, kako se zove ban i njegovi nasljednici), bitne su karakteristike ilirske onomastike.

[56] Ime bosanskog bana u historijskim izvorima je Prijesda, a ne Prijezda, kako se uobičajeno naziva u historijskoj literaturi. O izvorima u kojima se spominje bansko ime vidjeti u: I. Pašić, Politički motivi…, str. 50-59.

[57] Ć. Truhelka, Kolijevka i groblje prvih Kotromanića, Studije o podrijetlu, Zagreb l941., str. 50.

[58] V. Ćorović, Ban Borić i njegovi potomci, SKA, Beograd l940., str. 54.

[59] U Rječniku JAZU u Zagrebu, koji sadrži cjelokupan srpskohrvatski jezički fond, nema glagola prijezditi, što znači da su mišljenja Ć. Truhelke i V. Ćorovića, koji su smatrali da je ime nastalo od tog glagola, naučno neutemeljena i zasnovana na izmišljenoj riječi. U Rječniku je zastupljena slična riječ, imenica prijezd u značenju "dolazak, kad ko tamo dojezdi,samo u Stulićevu rječniku (eqitando adventus)" sa naznakom da je iz češkog jezika. Za muško ime Prijezda navedeno je da je "nejasna značenja." Rječnik JAZU, Zagreb l882-l976. knjiga XI, str. 941.

[60] Isto.

[61] M. Pešikan navodi 23 potvrde imena Prijezda, "sve iz raških predela". M. Pešikan, Zetsko-humsko-raška imena na početku turskog doba, SANU, Onomatološki prilozi V, Beograd l984., str. 137.

[62] M. Filipović, Struktura i organizacija srednjovjekovnih katuna, Simpozijum o srednjovjekovnom katunu održan 24. i 25. novembra l961. g., Sarajevo l963., str. 53. Navedeno ime M. Filipović je smatrao srpskim imenom. Isto.

[63] Isto.

[64] P. Šimunović, Toponomastika i istraživanje jezičkih prežitaka na Balkanu, ANUBiH, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, knjiga 7., Sarajevo l972., str. 189.

[65] V. Šmilauer, Metoda mal ý ch typů v toponomastice, Praha l958., str. 44.

[66] P. Skok, Češka knjiga o vlaškom pravu, GZM XXX, Sarajevo l918., str. 315.

[67] Naziv "Banja stijena" nema nikakvog naučnog niti logičkog uporišta na osnovu čega bi se mogao podržati kao autentičan. Na mjestu toponima nema nikakve banje, niti je ikada bilo. B. Kuripešić na svom proputovanju iz Ljubljane u Carigrad 1530. godine proputovao je u dva navrata pored toponima. Iako je na svom putu bilježio termalne i mineralne banje pored kojih je prolazio, kao što je Kiseljak kod Sarajeva (Saurer prunnen), u njegovom putopisu nema spomena Banji Stijeni. I. Pašić, Toponimska srbizacija Glasinca, Vojna biblioteka, Sarajevo l966., str 32. Upor: Isti, Politički motivi promjena antroponima i toponima…, str.185.

[68] M. Dizdar, Antologija starih bosanskih tekstova, Sarajevo l997., str. 383. P. Anđelić, Visoko i okolina, Visoko l984. (toponimi sa banj-) str. 260. Povelju Kulina bana iz 1189. godine pisao je "Radoje dijak banj."

[69] O političkim motivima falsifikata motiviranog austrougarskom politikom integralnog Bošnjaštva vidjeti u: I. Pašić, Politički motivi… str. 130-185.

[70] F. Fiala, Crtice sa Glasinca, GZM za l892. g., IV, Sarajevo l892., str.336.

[71] Ć. Truhelka, Gromile na Glasincu, Izvješće o iskopinama 1888., GZM I, I, Sarajevo l888.

[72] [72] "Narod veli da je tu po tradiciji stolica starodrevnog junaka Bande. Tog Bandu narod crta nejasno i mračno, da je po pričanju mučno odrediti izvjesnu epoku, u kojoj je Bando živio, pa bi več iz toga slijedilo da se i to pričanje oslanja na kaku prastaru tradiciju iz ilirskog doba, a za ime će se valjda još naći da je ilirskog podrijetla. Izvjesno je glede Bande, da su one razvaline što ih narod nazivlje Bandinim konakom, iz prehistoričkog doba." Ć. Truhelka, Iskopine na prehistorijskome grobištu na Glasincu u godini 1890., GZM za 1890., Sarajevo l890., str. 393.

[73] U ekskluzivnom smislu: Ne može on to znati (imati, dobiti, uraditi, učiniti), pa da mu je majka Jana. M. Pavlović, Arb. Zanë: Zana i S. majka Janja, Jedna leksoglosa ilirsko-romanske zone, Južnoslovenski filolog XXIII, knj. 1-4, SANU, Beograd l958., str. 220.

[74] Po mišljenju Pavlovića, Majka Janja treba da bude neko veoma značajan i moćan, neko ko može u punoj mjeri štititi drugoga. Isto.

[75] O tome vidjeti u: Predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi južnih Slovena, (Simpozijum održan 24-26 oktobra l968. u Mostaru), ANUBiH, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 4., Sarajevo l969. A. Stipčević, Iliri, Zagreb l991., str. 58-64.

[76] Vidović je mišljenja da se to dogodilo u vrijeme svekralja Darija I. M. Vidović , n. dj., str. 155.

[77] Do indicije o zastupljenosti titule ban na tlu Bosne u rimsko doba Vidović je došao na osnovu naziva sela Batun i Batino selo. Naziv Batun, po mišljenju Vidovića, je varijanta ilirskog imena Baton. Isto, str. 154.

[78] Ime Bando Vidović shvata kao složeno BAN-DO "što se izgovaralo kao BAN-TO, a što je strano uho, grčko, zabilježilo kao BATO, a latinsko kao BATVN." Isto.

[79] Isto.

[80] Isto. Navedeno prema: S. Manđeralo, Lozićev ilirski san, Split-Livno l992, str. 82-84.

[81] Godine l910. u Bosni i Hercegovini je ******** čak 59 naselja sa osnovom ban- (banj-) Rječnik naseljenih mjesta u Bosni i Hercegovini, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo l910., str. 7-9.

[82] U selu Trzan, općina Hadžići, jedna strana u podnožju brda Koziji grm, nosi naziv Bânat. Pod pojmom Banat podrazumijeva se banovina ("bosnische banat" – bosanska banovina", J. Pauler, Wie und wann kam Bosnien an Ungarrn, Wissenschaftliche Mitteliungen aus Bonsien und Herzegovina , II, Wien l894., str. 162.)

[83] [84] Di-malum , Di-m á lh in Ilirien = "Zwei-Bergen" H. Krahe, Die Sprache der Illyrier, Wiesbaden l955., str.101. [85] A. Zajmi, M. Bardhi, S. Drini, L. Mulaku, G. Luboteni, S. Imami , Fjalor serbokroatisht shqip, Prishtinë l989., str. 678."

odgoovorite sa citatom