TEMA: Praistorija
Prikazati pojedinačan prilog
  #20  
Staro 04.01.2007, 01:05
rammstein
Gost
 
prilozi: n/a
Catal Hujuku


Centralna Anadolija proteklih nekoliko decenija bila je fokus istraživanja mnogih britanskih arheologa. Britanski arheološki institut u Ankari (BIAA) je osnovan 1948. godine da pomaže, promoviše i publikuje rezultate istraživanja u Turskoj. Tokom pedesetih godina 20. veka, bilo je malo nalaza koji bi ukazali na eventualni razvitak neolita van Plodnog Polumeseca. Preduzimana su detaljna pretraživanja širokog prostora tzv. Anatolijskog platoa od početka pedesetih godina na ovamo i Džejms Melart (James Mellaart) otkriva Čatal Hujuk (u turskom originalu: Çatal Hüyük) krajem pedesetih godina prošlog veka. Nekoliko godina kasnije, započeo je iskopavanja kojima nadalje rukovodi uz pomoć svoje žene Arlet (Arlette). Nakon četiri kampanje (1961-1965) i objavljivanja spektakularnih rezultata, lokalitet je vrlo brzo postao poznat širom sveta, najviše zbog svog monumentalnog zidnog slikarstvai reljefa. Pored reprezentativnih kremenih bodeža sa drškama od kosti, keramičkih figurina, obsidijanskih ogledala i glinenih kugli, ono što izdvaja ovaj lokalitet jeste specifična organizacija naselja. Naime, sva komunikacija stanovnika Čatal Hujuka se najverovatnije odvijala preko krovova kuća, jer ulica u pravom smislu te reči - nije bilo. Kuće ravnih krovova su bile naslonjene jedna na drugu, što je dozvoljavalo kretanje po "ploči". Vrata između prostorija unutar kuća takođe nije bilo, već takozvanih "rupa kroz koje se puzi" (eng. crawl hole), a u samu kuću se ulazilo (zapravo - silazilo) niz merdevine kroz otvor na krovu. Nekropola nije bilo, a stanovnici su mrtve sahranjivali ispod podova zgrada. Sa ovakvim nalazima Čatal Hujuk je najavio ogromne potencijale za dalji rad i od strane stručnjaka širom sveta postao je sinonim za - "prvi grad"!


Melart je svojim rekognosciranjima i iskopavanjima otvorio vrata mnogim drugim arheolozima koji će uskoro u velikom broju doći u Anadoliju, ali je 1965. godine sebi zatvorio sva. Šta se zapravo dogodilo? Sticajem vrlo nesrećnih okolnosti, on je optužen za trgovinu antikvitetima na crnom tržištu i praktično proteran iz Turske, lokalne vlasti mu nikada više nisu dozvolile da nastavi istraživanja... Mnogo je priča bilo u vezi sa mogućim razlozima Melartovog prestanka rada na tako značajnom projektu, ali nijedna nije do kraja razjašnjena i potvrđena. Na kraju, pošto je skrenuo pažnju svetske javnosti na Čatal Hujuk i Anadoliju, Melart je nastavio da predaje na Londonskom univerzitetu. Na sve ono o čemu je pisao o neolitskoj Anadoliji bačena je sumnja spekulacijama "da je izmišljao priče i kreirao činjenice". Bile su ovo teške godine za Džejmsa Melarta, no nakon dosta vremena, danas izgleda da je većina njegovih saznanja ipak bila istinita. Zbog svog stava i stila iskopavanja on je često nailazio na osude i neodobravanja, ali i zavist kod drugih naučnika. Pored optužbi da je bio lovac na slavu i zainteresovan samo za ekskluzivne nalaze, ipak, opšte je mišljenje da je Melart bio i ostao - veliki arheolog. Minimalnim sredstvima je u samo četiri kratke kampanje otkrio više od 200 zgrada, na trinaest nivoa! Takva ekstenzivna metoda je omogućila da se sagleda i plan naselja u krupnom planu.


Godine 1993. počela su nova iskopavanja na znamenitom lokalitetu, ovoga puta pod vođstvom Jana Hodera (Ian Hodder). Projekat koji će zasigurno trajati narednih dvadesetak godina, okupio je stručnjake sa svih strana sveta. Nakon nekoliko godina površinskog ispitivanja i sondiranja započelo se sa detaljnim istraživanjima pojedinih kuća, u različitim delovima naselja. Akcenat je stavljen na mikroanalize i određene kontekste koji bi mogli pružiti detaljnije informacije o svakodnevnom životu, rutini stanovništva neolitskog Čatal Hujuka. 1995. godine tim iz Kembridža počeo je tamo gde je Džimi Melart stao i otvorena je površina direktno ispod Melartovih rovova, kao i kuće čiji su samo zidovi bili otkriveni 60-ih. Godine 1997. priključio se i tim iz Berklija (UC Barkeley), koga vode R. Tringam (Ruth Tringham) i Mirjana Stevanović. Grčka ekipa na čelu sa Kostasom Kocakisom na terenu je od 1998, a poljski tim sa Univerziteta u Poznanju prvu kampanju započinje 2001.


Iskopavanja od kraja 90-ih godina su intenzivna, ali prostorno vrlo svedena. Jasan cilj je bio da postave svu umetnost i simbolizam Čatal Hujuka u okvire prirodne sredine i ekonomski i društveni kontekst. Ova svojevrsna kontekstualizacija umetnosti zahteva ozbiljnu analizu arhitektonskih detalja, načine izrade podova, zidova; dalje, analizu svih aktivnosti koje su se odvijale u naselju, kao i šira pitanja društvenog konteksta na celom geografskom prostoru i modelovanje moguće prirodne okoline.


Posle duge sezone 1999. godine, u kojoj su radovi trajali čitavih šest meseci, bilo je dovoljno materijala i informacija da se sledeće dve godine radi samo na obradi i objavljivanju tri velike publikacije. Poslednja u ovom nizu bi trebalo da iz štampe izađe ove godine. Uz iscrpne izveštaje paleobotaničara, arheozoologa, geologa, pedologa i ilustratora obavlja se detaljna rekonstrukcija okolnog terena. Otvorila se zaista mogućnost da se ovaj značajni lokalitet postavi i da "zaživi" u vremenu i prostoru. S tim u vezi odvijaju se i socioantropološka ispitivanja na savremenoj populaciji ovog dela Anadolije. Kučukoj (na turskom ovaj naziv znači malo selo), najbliže selo koje teren snabdeva radnicima, pravi je etnografski izvor i lokalne vlasti već razmišljaju da promene ime svog naselja u - Čatal Hujuk. Zapanjujuća je tradicija izgradnje svih objekata, koja prati neolitski Čatal Hujuk. Naselje ima najmanje dvanaest slojeva kuća koje su građene jedna iznad druge, gde su zidovi starije zgrade korišćeni kao temelji nove. Organizacija enterijera je skoro jednoobrazna kroz sve slojeve: ulazni otvor je na jugoistočnom uglu krova, a unutrašnji prostor je po pravilu podeljen na čistu i prljavu zonu. Peć i "kuhinja" se nalaze na južnoj strani, a platforme za spavanje i sedenje uz zidove. Omiljena interpretacija ovakvog pamćenja, bezmalo transcedentne memorije je snažan kult predaka, a u prilog toj teoriji idu i grobovi koji se nalaze ispod platformi, kao da su živi spavali nad grobovima svojih predaka.


Čatal Hujuk danas predstavlja i poprište bizarnosti modernog sveta. Npr. simbolizam i spečifična figuralna umetnost kojom je lokalitet toliko bogat, a i pisanja samog Melarta, na Čatal Hujuk su privukli i grupu ljudi koji sebe nazivaju pripadnicima kulta Boginje Majke. Većinom žene, koje odgovarajućim stasom zaista zaslužuju počasno članstvo, svake godine posećuju nalazište i na razne načine pomažu projekat. Ove istraživačke godine, najreprezentativniji nalaz čitave kampanje bila je figurina sa zrnom pšenice u leđima, koja podseća na čuvenu Boginju sa leopardima, što je naišlo na veliko oduševljenje kod posvećenica. Ali, ovaj nalaz je, svi veruju, nagovestio i epohalne nalaze u 2003. godini. Iako je prethodnih godina pronađena velika količina materijala, nije bilo otkrića koja bi uzbudila javnost, poput onih iz Melartovog vremena. Sigurno će još neko vreme biti nedoumice u vezi sa prirodom njegovih otkrića i da li je možda on samo naišao na bogati "kvart" naselja sa elaborisanim zgradama i svetilištima. Svejedno, ogromna prednost Čatal Hujuka u 21. veku je u
napretku nauke i metodologije arheoloških istraživanja, ali i u specifičnoj organizaciji nalazišta. Jer, dok iskopavanja traju, na samom terenu se vrše ispitivanja i analize u nekoliko laboratorija smeštenim u okviru samog kampusa. Na taj način omogućen je stalan protok informacija u oba smera i međusobno dopunjavanje, pa i korekcije - usavršavanje čitavog sistema nikad ne prestaje. Direktor projekta dr Ian Hoder je krenuo u najmanje dvadeset godina dug poduhvat i, kao i njegovog prethodnika, prate ga priče "da se često igra nauke". Međutim, Čatal Hujuk danas definitivno postaje lokalitet broj jedan u svetu i model uspešnog arheološkog marketinga, a zaista sve što se iskopa i pronađe može da se vidi u publikacijama ili na internetu.

Ime Čatal Hujuka je proslavilo neolitsko nalazište (East Mound) tipa tzv. tel, međutim, sam naziv Čatal Hujuk na turskom znači "brdo u obliku viljuške" - zbog dva uzvišenja, dva naselja. Ovo drugo naselje pripada periodu bakarnog doba (eneolitu) i, iako ga je Melart konstatovao, nikad se njime nije ozbiljnije bavio. U poslednje tri godine i na tom mestu (West Mound) vrše se istraživanja, a preko cele površine oba uzvišenja nailazi se na ostatke iz perioda Vizantije, koji često zalaze duboko u starije slojeve. Kako je do današnjeg dana istraženo tek 4-5% celog lokaliteta, sa nestrpljenjem se očekuje najnovija kampanja 2003. godine, koja bi trebalo da obuhvati nekoliko do sada iskopavanih zona. Ovakva strategija, pretpostavlja se, trebalo bi da otkrije nove slike, reljefe i epohalne nalaze, koji će obezbediti Čatal Hujuku arheološku budućnost, veće i bogatije sponzore i više novca. Ono što savremena nauka očekuje od "prvog grada" jeste da on pruži odgovor na uvek aktuelna pitanja pripitomljavanja životinja i žitarica, neolitskih sistema vrednosti i svega onog što neolitsku populaciju čini posebnom, ali što bi moglo i da označi prelaz ka novom, sedelačkom načinu života. Ono što očekuju vođe iskopavanja u sledećim godinama su spektakularni nalazi i slava koja sa njima dolazi.


Prema najnovijim apsolutnim datumima, život na neolitskom Čatal Hujuku počinje oko 7400. godine pre naše ere i traje oko 900 godina!
odgoovorite sa citatom