Veliki požar u Londonu

Vjerovatno je da je London imao neku vrstu borbe protiv vatre još u vrijeme Rimljana. Međutim, nakon što su Rimljani napustili Britaniju 415 godine n.e., nije bilo više pokušaja organizovane borbe protiv vatre. To je bio jedan od razloga što su se u Londonu u srednjem vijeku često dešavali požari, uključujući i veliki požar u Londonu, 1666. godine.

Požar u kući Tomasa Farinora

2. septembra 1666. godine, u nedelju ujutru, započela je vatra koja je prerasla u ono što se danas naziva Veliki požar u Londonu. Vatra je započela u kući i prodavnici Tomasa Farinora, pekara Kralju Čarlsu II. Farinor je zaboravio da ugasi vatru u peći u noći prije toga, i žeravice su zapalile obližnju kamaricu drva za gorenje. Do 01:00 vatra je već zahvatila kuću i prodavnicu, dok je Farinor uveliko spavao. Farinorov pomoćnik se probudio i vidio kuću punu dima i probudio ukućane. Farinor, njegova žena i kćerka, kao i jedna sluškinja, su utekli kroz gornji prozor i preko vrha krova. Spremačica je bila toliko preplašena da se nije uspjela popeti na krov nego je ostala u kući - postajući tako prva žrtva vatre.

Širenje vatre

Žiške iz zapaljene kuće su pale na slamu i sijeno u obližnjem dvorištu Star Ina, u ulici Fiš Strit Hil. London je 1666. godine bio u velikoj mjeri izgrađen od drveta sa krovovima često pravljenim samo od lišća. Ove su se zgrade brzo zapalile. Vjetar je tog jutra duvao jako i brzo je raznosio vatru. Iz Star Ina, vatra je brzo prodrla do crkve svete Margaret a zatim i u ulicu Temz Strit. Ovde je bilo skladišta i sanduka sa zapaljivim materijalima - uljem, plinom, ugljem, slamom itd. Do 08:00, sedam sati nakon početka vatre, plamen je došao do pola puta do starog Londonskog mosta.
Vatre su gorila čitav taj dan i sljedeći. Flit Strit, Old Bejli, Ladžit Hil, Njugejt i drugi su svi otišli u pepeo. Zidine katedrale svetog Pavla su eksplodirale dok je istopljeno olovo teklo u potocima niz ulice. Vatra je gorila još tri dana, na kraju uništavajući i hram u blizini Holborn Bridža. Gašenju se pristupalo prvenstveno unaprijed uništavajući kuće i zgrade do kojih bi vatra došla sljedeće.

Ishod požara

Kad se vatra smirila, ostalo je oko četiri petine Londona uništeno, oko 13.200 kuća, 87 crkava i 50 konjušnica na površini od oko 436 jutara zemlje. Iako je vatra oduzela relativno malo života, vjerovatno je da je spasila mnogo više; pacovi koji su prenosili crnu kugu su pomrli u požaru. Nakon vatre broj umrlih od kuge je naglo opadao.
Ljudi koji su izgubili svo imanje su padali u siromaštvo. Stanovništvo se razbacalo po okolnim selima pa i dalje. Nekima su obezbijeđeni šatori, neki su sami sebi pravili sklonište pod improvizovanim kolibama. Hiljade ljudskih života bilo je uništeno i zatvori su postali prenatrpani.
Nakon ove vatre, London je bio natjeran da započne gradnju koja bi predupredila ovakve požare. Drvene kuće koje su se do tada gradile zamijenjene su kućama od kamena i cigle. Osiguravajuća društva su shvatila da mogu izbjeći gubitak zapošljavanjem ljudi koji bi se borili protiv vatre. Kristofer Ren, veliki arhitekta XVII vijeka, počeo je rekonstrukciju Londona i izgradio 49 novih crkava zajedno sa katedralom svetog Pavla kakvu danas poznajemo. Nakon požara 1666. godine, lice Londona se zauvijek promijenilo.