Vjerojatno ste već čuli za tragediju 12 vatrogasaca na Kornatima. Izgorjeli su u (do danas) neobjašnjenom požaru. Svi sudionici ovoga događaja tri godine se samo međusobno optužuju...
Mnoštvo otografija i dokumentiranog materijala možete pogledati na netu, ali nitko nikada nije pomenuo i ovakvu teoriju, koja mi se savršeno uklapa u događaje iz Ilijade, Odiseje, Eneide, Biblije......
&
Rodbina stradalih vatrogasaca ne pristaje niti na jedno dosadašnje objašnjenje pa nudim svoje ma kako nevjerojatno izgledalo. Iako šašavo zvuči ipak ima najviše logike od mnoštva tumačenja raznih stručnjaka, eksperata, inženjera, doktora, specijalista za razna područja...
Liječnici su dokazali da se vatrogasci nisu ugušili u dimu požara, već da su poginuli isključivo zbog opekotina izazvanih visokom temparaturom, ali...
Kod ovakve temparature gori i nebo i zemlja, dok naprimjer majica na jednom povređenom vatrogascu nije baš mnogo oštećena. Onda - plastična narukvica na ruci drugoga vatrogasca ostala je čitava, a otopila se zaštitna kaciga za glavu. Čudna i nepredvidljiva temparatura zadesila je ovaj dio Kornata, što naši liječnici nisu bili u stanju drugačije objasniti već efektom ''eruptivnoga požara''.

Pravu istinu može znati samo jedini preživjeli očevidac ove tragedije – Frane Lučić – ako se uopće sjeća svih događaja toga nesretnoga dana...

Čitajući tisak i izjave očevidaca, ovakvu vatricu, zapaljenu ispred mladoženjine kuće, po staroj slavonskoj tradiciji, kao djeca preskakali smo u svatovima, ali - kada se kaciga, ili aluminijski nastavak gumenog crijeva za vodu otope kao čokolada na suncu, dok čizme, papir, narukvica, lagana ljetna majica, plastične boce za vodu, mali zeleni bor - ostanu neoštećeni, eee, to ja već misterij. Roditelji i rodbina stradalih vatrogasaca i danas od hrvatskih vlasti i raznih ministarstava traže istinu o uzroku smrti svojih najmilijih.
Mislim da su vapaji upućeni na pogrešnu adresu. Zbog čega nitko ne postavlja upite jedinom preživjelom vatrogascu – Šimi Lučinu? On bi morao znati šta se ustvari dogodilo. Morao je vidjeti vojne helikoptere - ako su oni uzrokovali ovaj katastrofalni požar...
Ili ipak nisu bile vojne letjelice već nešto sasvim nevjerojatno o čemu Frane - ili ne želi pričati, ili ne smije pričati, ili mu je taj dio sjećanja namjerno izbrisan...

Vatrogasci su se međusobno slikali na samom požarištu i uopće ne izgledaju zabrinuto...

Ipak, nekim ''čudom'' taj dan je poginulo dvanaest vatrogasaca, preživio samo jedan - Frane Lučić. Dao je nekoliko kontraverznih izjava, bar po pisanju tiska. Među ostalim kaže da je protrčao nazad kroz vatru, dok su njegove kolege od vatre bježali napred... Onda... bio je zadnji u grupi i imao je vremena spustit vizir na kacigi, pokriti glavu rukama i tako preživjeti!? Neke kacige se rastalile kao da su od sapuna napravljene...
Tisak piše da su o ovome događaju govorili i vatrogasci koji su bili pri svjesti. Gdje su sve te izjave? Zašto nisu objavljene? Samo je izjava jednoga vatrogasca procurila u javnost. Tvrdi da je vatra došla odnekud ''odozgora''...

Da, to je to!? Jedino tako su i mogli izgorjeti.

Da je helikopter ispustio gorivo izgorjeli bi i mali borovi oko mjesta tragedije.
Zbog toga je i došla "Bojna za specijalna djelovanja" Hrvatske Vojske, jer su se već imali prilike sresti sa sličnom situacijom u nedavnom ratu na ovim našim nesretnim područjima i nisu je mogli objasniti, kao ni ovaj put. Da je kriva vojska i neispravan helikopter sigurno bi već neki novinari iskopali istinu, ma kako skupocijena bila... Država bi odmah priznala krivnju, kao što je i do sada u nekim drugim incidentima. Sjetimo se samo pada helikoptera u Vukovaru gdje su poginule tri osobe...
&
Dijelovi zjave Frane Lučića, koju su prenijela javna glasila:

''Helikopter nas je pokušao iskrcati na vrh brda blizu kruške u nekoliko navrata, međutim zbog jakog juga to nije uspio i onda su se pilot i Dino Klarić dogovorili da nas desantiraju niže od brda u jednu dolinu, a što je otprilike oko dva kilometra od kruške. Nakon 15-ak minuta hoda došli smo do jednog dijela koji je bio otvoren s južne strane i tu je naglo krenula vatra i dim, tolikom brzinom da nismo uspjeli pobjeći, premda smo pokušali trčati. Međutim, bila je strašna vrućina i jednostavno nas je spržilo. Nosio sam dosta opreme pa sam bio nešto niže, odnosno ispod ostalih kolega vatrogasaca, tako da sam imao malo više vremena za pokriti lice i okrenuti leđa, a kako sam imao kacigu na glavi i vizir, Bio sam donekle zaštitićen''...

...''Osjetio sam bol u rukama i vidio da su mi ruke natekle, te sam ostao na zemlji kao i ostali i pokušao stupiti u vezu s Javnom vatrogasnom postrojbom u Šibeniku, međutim, nisam imao signala. Oko sebe sam čuo jaukanje, zvanje u pomoć i vidio sam da su svi ozlijeđeni, međutim, nisam primijetio da je netko mrtav''...
&
Malo proširenu, ali vrlo sličnu izjavu dao je novinarima nakon tri godine (pred samo suđenje ''odgovornima'' za ovu tragediju, koja još traje):

-Kako se nosite s posljedicama, jeste li se uspjeli s njima saživjeti?-
''Nisam, naravno, u tome još posve uspio, ali činim sve da što manje mislim na to što mi se dogodilo. Posvećen sam svom zdravlju i fakultetu, a obveza je toliko da me ispunjavaju. Nakon što sam u proljeće ove godine diplomirao i postao stručni pristupnik, sad polažem razliku od sedam predmeta kako bih po Bologni mogao steći zvanje magistra. Matematika mi je najteža pa puno učim, slušam predavanja... Nastojim ne misliti na ono što mi se dogodilo, ali me uvijek nešto na to podsjeti. Na primjer, kad mi nešto ispadne iz ruku, ne mogu se ne sjetiti''.

-Koja vam je asocijacija na kornatski pakao?-
''Urezala mi se u glavu slika nas petorice tada preživjelih kako ležimo na kamenjaru, među oštrim, nazubljenim stijenama i čekamo pomoć koje nije bilo niotkud. Službeni izvori govore da nas je vatra pokosila u 15.26 sati, a ja sam u zadarsku bolnicu dovezen u 21 sat. Dakle, pet i pol sati čekali smo na transport i medicinsku pomoć, a liječnici kažu da je opečenom tijelu nužna tekućina u prvih sat-dva. Pustili su nas da umiremo. Tijela su nam bila opečena više od 60 posto, a pet i pol sati čekanja dodatno je učinilo svoje''.

-Jeste li tada bili svjesni što vam se zapravo dogodilo, što vas je snašlo?-
''Ma kakvi! Znam samo da smo sva petorica bili živi i u različitim položajima. Svi su bili malo dalje od mene pa sam im nekako došao bliže. Uzeo sam dvije kacige i stavio ih ispod sebe tako da sam na njima gotovo ležao, a treća mi je bila na glavi. Glavu sam naslonija na kamen i tako sam čekao pomoć misleći da će svakog trenutka stići''.

-U kakvom su stanju bila ostala četvorica vatrogasaca?-
''Koliko sam vidio, bili su strašno opečeni po glavi, dok su meni izgorjele šake, a njima nisu. Cijelo je prizorište izgledalo poput Danteova pakla. Bio je to, vjerujte mi na riječ, deveti krug pakla''.

-O čemu ste razgovarali dok ste čekali pomoć? Jeste li uopće bili sposobni za konverzaciju?-
''Malo smo razgovarali. Uglavnom smo pitali ima li 'ko vode. Svako malo čuo sam kako ne'ko vapi: »Daj vode!«, »Di je boca?«, »Otvori mi bocu!«.. Jaukali smo, dozivali pomoć... Onda se neko vrijeme nitko ne bi oglasio, pa bi ponovo čuo jauke, dozivanja''...

-Spominjete boce s vodom. Jeste li uspjeli doći do koje i napiti se?-
''Bilo je oko nas nekoliko malih bočica s vodom. Uspjeli smo se domoći poneke pa smo popivši gutljaj, bocu bacajući slali prema drugom kolegi. Svi su bocu hvatali šakama, jedino ja nisam mogao pa bih je na jedvite jade uhvatio stiskanjem ručnog zgloba. Ni sada mi nije jasno kako su oni bocu mogli hvatati rukama, a ja ne, jer su oni bili puno više opečeni od mene. Bili su gotovo karbonizirani, najviše po licu, koliko sam mogao vidjeti. Nakon nekog vremena vode više nije bilo, a tako smo je trebali''.

-Jeste li sva petorica svo vrijeme bili pri svijesti?-
''Jesmo. Bojali smo se panike pa smo se međusobno tješili koliko smo mogli, ali je ona ipak prevladala s protekom vremena i jačanjem bolova''.

-Jesi li s mjesta na kojem ste ležali vidjeli ijednog mrtvog vatrogasca?-
''Ne, nijednoga. Da su neki kolege odmah stradali, saznao sam tek puno kasnije''.

-O čemu ste razmišljali u prvo vrijeme? Šta vam je sve padalo na pamet?-
''U početku sam bio zaokupljen mišlju kako ću ovu priču o požaru 'preživjeti' od svojih prijatelja, kako ću im ispričati da se meni vatrogascu dogodio ovakav požar, ovakva strahota. Bilo me na neki način sram što sam izgorio jer sam bio svjestan da će me prijatelji zbog toga zadirkivati i zafrkavati se na moj račun. Nastojao sam misliti na druge stvari, ali kako je bol jačala, sve je bilo teže usredotočiti se na nešto drugo''.

-Javnost zanima kako vas je vatra zahvatila, što se zapravo dogodilo?-
''Vatra je do nas došla brzinom kao da ju je sam vrag riga. Ja sam, sjećam se, u rukama nosio vrećicu s hranom. Nisam se puno osvrtao oko sebe jer je to na onom oštrom kamenjaru bilo nemoguće. Morao sam gledati di ću s nogama da ne upadnem u škrapu i ozlijedim se. Ništa sumnjivo nisam osjetio u zraku. U jednom trenutku osjetio sam silno jaku vrućinu. Došla je kao da ju je vrag posla. Kad sam vidio da mi se vatra približila i gotovo me zahvatila, navukao sam brže-bolje vizir na lice i počeo bižati prema nazad''.

-Za koliko vas je vatra stigla?-
''Mene je »prešla« u sekundi-dvije, a svu petoricu zajedno za 10, najviše 15 sekundi. Pokosila nas je u tren i nastavila dalje. Izgorjele su mi šake i ruke od vrućine iako su bile prekrivene odjećom, dok mi prsa i gornji dio odjeće nisu izgorjeli''.

-Što je uzrokovalo tako snažan i iznenadni nalet vatre?-
''Tog je dana na Kornatu bilo jako vruće, puhao je jak vjetar, ali je trava bila tek do koljena. Nešto je sigurno postojalo što je vatri dalo tako jaku snagu i brzinu. Što točno, ja ne znam. U javnosti se špekuliralo o barutu iz zaostalih bombi, o gorivu... Sve su to pretpostavke, a sve je moguće. Neka stručnjaci i mjerodavni kažu što se točno dogodilo, neka kažu istinu''.

-Je li se za vrijeme požara, za vašeg stradavanja, čula kakva eksplozija ili slično?-
''Ne, ništa takvo nisam čuo''!

-Vjerujete li u teoriju o eruptivnom požaru ili u neki drugi prirodni faktor koji bi prouzročio onakav požar?-
''Ne''.

-Kako tumačite činjenicu da je vatra zahvatila sve vatrogasce ali ne, primjerice, svu hranu i vodu koja se nalazila oko vas, o čemu svjedoče i
neke fotografije snimljene na mjestu događaja?-
''Ne znam ni sam kako se to moglo dogoditi, ali dogodilo se. Plastična vreća nije izgorjela, a kaciga se rastopila. Neka stručnjaci i odgovorni kažu što se tamo uistinu zbilo. Nadam se samo da se ne boje, da ih nije strah reći pravu i punu istinu o tomu''.

-Neki kažu da vas je spasio vizir i kaciga koju ste u trenutku vatrenog naleta imali na glavi. Slažete li se?-
''Ni slučajno. Spasija me Bog, ne vizir. Bio sam, očito na takvom mjestu da sam se, eto, spasija, a da sam u trenutku vatrenog napada bio na mjestu svojih kolega, sigurno bih stradao kao i oni''.

-Hoćete li se odazvati sudskom pozivu za svjedočenjem?-
''Naravno. To mi je i građanska dužnost. Dat ću ponovo svoj iskaz i spreman sam odgovarati na sva postavljena pitanja. Neka me pitaju i roditelji poginulih kolega sve što žele. Jedva čekam da s njima razgovaram oči u oči. Nemam što kriti. Reći ću sve što znam. Sve nas zanima istina, a nje zasad nema. Samo šutnja. Roditelji sumnjaju, ja sumnjam i tako se naše sumnje isprepleću. Znamo da se nešto od nas krije, ali bespomoćni smo''.

-Vratimo se malo unatrag, na večer tragedije i vašeg dolaska u zadarsku bolnicu. Sjećate li se tog trenutka?-
''Sjećam se kako su mi liječnici rekli da sam lakše ozlijeđen, praktički da mi nije ništa i da ću za dvadesetak dana kući. To je bilo vrlo utješno. Zaspao sam te noći, a kad sam se ujutro probudio, shvatio sam da sam na kolicima u bolničkom hodniku spreman za transport do Splita. Objasnili su mi da su u splitskoj bolnici liječnici specijalisti za opekotine i da će mi tamo pružiti svu potrebnu pomoć. Imao sam osjećaj da se nalazim na nekakvom vodenom krevetu. Znam da sam bio strašno otečen, naročito glava, i da sam bio sav u zavojima''.

-U splitsku bolnicu dovezeni ste 31. kolovoza, na svoj rođendan.-
''Tako je. Taj je dan počela moja borba za život, za zdravlje koja traje i danas. Bila je to velika bitka s infekcijama, operacijama, neizvjesnošću... Iza mene je jedanaest velikih operacija, puno manjih zahvata, tridesetak anestezija, puno bolnih previjanja, presađivanja kože... Ostao sam bez prstiju i danas se borim za što bolju pokretljivost dijelova šaka koji su mi ostali. Liječnici mi kažu da je vrlo bitno da postignem što veću pokretljivost tog dijela, a protetika sutra ako dođe, dođe''...
&
Pojavile su se i nagađanja oko toga jesu li su se žrtve mogle izbjeći. Neki su kritizirali odluku vatrogasne službe da pošalje svoje ljude na Kornate samo kako bi gasili zapaljenu nisku travu, ali to je izazvalo i pitanja oko toga kako su mogli poginuti od tako malog požara. Najmlađa žrtve tragedija na Kornatima, 17-godišnji Marko Stančić, svom je ocu, po dolasku na Veliki Kornat poslao poruku:
"Tata, na Kornatima smo, čekamo da nam dostave vodu"...
... što je potaknulo novu dilemu - da je helikopter jednostavno ostavio vatrogasce bez dobre opreme.

Dana 14. studenog 2007. Josip Klarić, otac poginulog vatrogasca Dina Klarića, izjavljuje da je prema njegovu sudu istraga od početka bila nespretna i brzopleta, doneseni su ishitreni zaključci te da mu se neka objašnjena čine nelogična:
"Sada se u istrazi otvaraju naznake onoga što od početka tvrdim: skupinu moga sina nije ubila zapaljena trava ni nikakav eruptivni požar... Svakako da i Slavica i drugi iz vatrogasne zajednice snose dio odgovornosti, ali nisu ih oni zapalili. Krivi su oni koji skrivaju istinu... Ako se i dalje bude inzistiralo na tome da ih je ubila trava, eruptivni požar i slične gluposti, sam ću dokazati da to nije istina. Bit ću dobrovoljni pokusni kunić. Kad ponovno naraste trava, čekat ću ljetni dan s najvećim jugom, zapalit ćemo isti požar i pustiti ga da prođe preko mene na istom mjestu gdje je zapaljena skupina moga sina".
&
Prema tvrdnjama Josipa Klarića, prije tragedije bilo je problema s komunikacijama i nisu mogli javiti u Šibenik što se događa. Josip Klarić se u dogovoru sa sinom Dinom Klarićem odlučio sam uspeti na vrh brda i pokušao nazvati Šibenik. Klarić je pri penjanju na brdo prošao dva-tri puta kroz vatru i samo je trebao praktički preskakati s kamena na kamen u pravom trenutku. Kada je došao do vrha, vidio je da su već gorjele obje strane otoka u dužini i širini od oko 1,5 - 2 kilometra. Uspio je dobiti vezu i javiti da se s postojećim snagama ne može ništa napraviti.
Visina trave na tom području kao i svim drugim dijelovima Kornata po kojima su vatrogasci tog dana hodali nije bila niti do koljena, neposredno prije tragedije vatrogasci su vatru preskakivali skačući s kamena na kamen, gasili je granama, a imali su vremena i za fotografiranje.
Odmah poslije tragedije na Murteru su se pojavile glasine kako su vatrogasci zapravo otišli na Kornat da štite ovce od požara. Pojavile su se i spekulacije kako je iz helikoptera koji ih je iskrcavao istjecalo gorivo, pa je uslijedilo rasplamsavanje požara u trenutku kad se helikopter dizao s tla, ali je utvrđeno kako se to nije dogodilo i da je na helikopteru prilikom prebacivanja vatrogasaca na Kornat jedino pukla guma koju se moralo kasnije promijeniti u Divuljama.
U akciji izvlačenja i prevoženja poginulih vatrogasaca sudjelovala je i Gorska služba spašavanja iz Splita čiji je član i naš poznati alpinist Stipe Božić. Nalazio se u helikopteru kojim su tijela prebacivana prema splitskoj bolnici i izjavio da je neko vrijeme bila prekinuta i mobitelska i vojna radio veza, pa sam još uvjereniji u svoju teoriju uzroka ove velike vatrene nesreće na otočju Kornati...
Pokušavam shvatiti i dio transkripta audio zapisa tragedije na Kornatu. Čini mi se da, ili nedostaju neki dijelovi, ili se nije znalo tko s kime razgovara, pa da bi se moglo zaključiti šta se zapravo toga dana događalo.

(nastavlja se)