Radmila Matejčić
Vinodol je u užem geografskom smislu izdvojena cjelina istočnoga kvarnerskog prostora,koja uključuje unutrašnju udolinu što se prostire izmedju Križišća na sjeverozapadu i Novog na jugoistoku, i Vinodolsko primorje uz obalu Vinodolskog kanala, koji se proteže izmedju otoka Krka i kopna. Povijesni pojam Vinodola bio je širi i odnosio se na vinodolski feud, a obuhvaćao je devet starih utvrđenih gradova od kojih su u dolini Drivenik, Grižane, Bribir i Nivograd (Novi), sjeverozapadno Hreljin, Bakar, Trsat i Grobnik, a istočno od doline Ledenice. Vinodolsko se vlastelinstvo poklapa s prostiranjem ranosrednjovjekovne župe Vinodol, čije su se granice protezale od Rijeke do Prezida na sjeverozapadu, a na sjeveroistoku je graničila župom Modruš i Senjom.

Zapadna međa srednjovjekovnog Vinodola, a to znači i državna meda Hrvatske, išla je po »Jelenskom zidu«. Taj dio trase limesa u rimsko doba nije građen kao politička međa, nego kao dio obrambe nog sustava koji je imao ulogu zatvarača prolaza prema Krasu i Istri, odnosno prema središtu Rimskog Carstva. Po svojim morfološkim osobinama »Jelenski zid« ima sličnosti sa zidovima iz 4.st.n.e. u Sloveniji, jer je nastao s jednakom namjerom kao i kraške klauzure. U doba inkurzija barbara imao je obrambenu i zaštitnu ulogu najosjetljivijih prijelaza na Grobničkom polju. S akropolske grobničke utvrde nadziralo se polje i krak ceste prema Vinodolu te je kaštel Grobnik bio ključna točka tog sustava, odakle je bila moguća odlična kontrola limesa i ceste koja je od Šapjana vodila prema Tarsatici. Zid je bio vizualno odrediv te ga se navodi u diplomi Bele IV iz 1260. pod nazivom »murus«. Pokrajina Alpes luliana bila je na prostoru klauzura, a u njenom južnom dijelu nastaje u 4. i 5.st. Liburnia Tarsaticensis, čije su se sjeverne granice protkale od Rupe preko Snežnika do Brkina. Taj su teritorij zatvarali kašteli i zidovi zatvarači kako bi središte Carstva bilo uspješno zaštićeno od provala barbara. U 4.st.n.e. manje jedinice s burgovima i signalnim stanicama postale su obrambeno bolje zasnovane u mreži prilimeske zone na Grobniku i u Vinodolu, kuda prolazi cesta kojom je moguć prodor neprija telja iz Panonije.

Uspostava rimske vlasti nad Histrima i Liburnima likvidirala je na Kvarneru gusarenje, a uspon Akvileje i Pule u doba principata stvorio je osjećaj osobne i imovinske sigurnosti na posjedima kolonista, što je pogodovalo dotocima kozmopolitskih strujanja u smjeru vinodolske obale, gdje se grade novi sklopovi neovisni o aglomeraciji prethistorijskih naselja (villa rustica u Selcu). Na vinodolskoj se obali silom prirodnih i klimatskih uvjeta stvara tip obalskih naselja, u luci uz izvorvodu, gdje su iz praktičnih i estetskih razloga moguće prometne veze, ribolov te izvoz viškova ili uvoz prekomorske robe (Volcera, Sršica, Selce, Lopar). Ta arhitektura nosi karakteristike regionalnog graditeljstva, gdje su uz gospodarske komplekse bili obavezni tijesak za masline, vivarij i piscina s pitkom vodom. Ti se sklopovi nižu uz obalnu prometnicu koja vodi od Tarsatike za Seniju (Volcera, Ad Turres,Lopar) i vezani su uz obradivo polje u dolini. U graditeljtsvu se koristi fino obraden kamen. Unutar tih sklopova javlja se kasnije kršćanski kultni objekt kojemu su ruševine poganskih objekata služile kao građevni materijal (Solin - Kloštar, Selce - Kloštar).

Romaniziranje Vinodola, osobito prilimeskih i obalnih naselja, valja tražiti u cesti što od Akvileje vodi do Tarsatike i odatle preko Vinodola do Senije. Uz nju se grade postaje za izrnjenu konja, opskrbu hranom i vodom te preuzimanje tereta sa brodova. Cesta je u doba gradnje utvrda na limesu i prilimeskih utvrda u Vinodolu postala osobito važnom kao trasa rimske civilizacije i kao strategijska veza između utvrda vinodolskog prilimeskog sedmograđa i Senije. Miljokazi iz okolice Bakarca, na mjestu gdjc se odvajala primorska cesta kroz dolinu, su iz 3. i 4.st. kada se cesta obnavljala, a u doba provale barbara uz kanal na Krku i na kopnu grade se utvrde, a utvrđuje se i cesta. Jedna od kasnoantičkih utvrda je Lopar, nasuprot otočiću Sv.Marine u Novom. Utvrđeni vinodolski kanal postaje sigurna i vrlo prometna morska ruta rimskih brodova, o čemu svjedoče nalazi amfora u podmorju uvala u kojima su bila vrela pitke vode (Povile, Lopar, Jesenova, Selce, Jadranovo).

Na susjednom otoku Krku je jaka romanizacija i urbanizacija, dok je na području od Tarsatike do Senije ostao vizualno neodrediv kontinuitet rimskog grada, te o Rimljanima i Vinodolu pružaju podatke arheološki nalazi, epigrafski spomenici i nalazi arhitekture.

Od Grobnika do Klenovice iz doba principata otkriveni su značajni nalazi u nekropolama (Grobnik, lokalitet Grobišta). Na Poljani (campus sacer) u Bakru otkrivena je 1882. nekropola datirana od 54. do 161.g.n.e. s kvalitetnim keramičkim prilozima. U Crikvenici su kod Kaštela 1885. otkriveni nalazi urna, svjetiljki i rimske opeke, a 1980. i na nogometnom igralištu u Bribiru pronađene su pepeone urne; uz obalnu cestu kod groblja u Novom otkriveni su 1894. rimski grobovi. Nekropole su locirane duž prometnice uz naselja. Iz 4.st.n.e. su grobovi u amforama afričkog tipa na Kortilu u Sušaku, locirani, također, uz trasu rimske ceste.

Središte Vinodola (Vallis vineariae) bit će vjerojatno statio Ad Turres, označen na Peuthingerovoj tabuli. Nalazi arhitekture u Selcu i Grižanima datiraju u doba principata, a iz kasnijeg vremena su ostaci »Kloštra« na Solinu i arhitekture vile u Kostreni. O obrani primorske rimske ceste svjedoče utvrde na Badnju, na mjestu gdje cesta iz doline zakreće uz Dubračinu k moru, te impozantna utvrda Lopar u Novom pred kojim su iz podmorja izvađene amfore iz 4.st., a slične su izvadene u lučici u Povilama, datirane u 3. i 4. stoljeće.

Vinodol je na međimarodnom pomorskom putu, koji od prapovijesti nije zamirao u Kvarnerskom bazenu i koji je u srednjem vijeku ostao rezervoar antičke kulture. Na Vinodol se odražavala visoko romanizirana civilizacija otoka Krka, gdje su nosilac života bili gradovi Becla i Fulfinij i gdje se rano pojavilo kršćanstvo. Tu je ono izgradilo svoju tadiciju i organizaciju krčke biskupije. Kršćanstvo je dugo i sporo prodiralo izvan otočkih gradova u rustičnu unutrašnjost kakva je bila u Vinodolu. To dokazuje odsustvo starokršćanskih spomenika u dolini, dok se u tradiciji kultni objekti spominju na Solinu, u Bakru i Selcu. Kada je u 6.st. počela seoba Slavena, pogana, dugo je trajao proces kristijanizacije slavenskog tla, što potvrduje biritualnost pokapanja mrtvih u nekropoli Stranče u sloju iz kraja 8. i početkom 9.st. Na Krku su postojale benediktinske opatije, ali nije utvrđeno da su ostaci »Kloštra« na Solinu i »Kloštar« u Selcima pripadali benediktincima. Kristijanizacija župskog plemstva u Vinodolu išla je s otoka Krka, a u 8.st. i od strane Franaka.

O sudbini Vinodola na prijelazu iz antike u rani srednji vijek vode se u najnovijoj literaturi ozbiljne znanstvene polemike. Mate Suić oslanja se na anononimnog Ravenata, koji ovaj teritorij naziva »Liburnia Tarsaticensis«, znači da je u 6., odnosno na početku 7.st. još postojalo shvaćanje o postojanju »tarsatičke Liburnije«. Ravenat se u tom nazivu nije prevario kada se zna da je Praetentura bila periferni dio kulturnog i političkog ravenatskog radijusa. Krajem antike pojam Liburnije je prostorno sužen i lociran oko Tarsatike i od nje se proteže do visine Raba, dok Degrassi misli da je sezala do Ad Turresa (Cenei fluvii ostia - ušće rijeke Vinodolčice). Nada Klaić tvrdi da začetke slavenske općine u Vinodolu treba tražiti u ranim stoljećima srednjeg vijeka kada je bizantski car dopustio da se Slaveni organiziraju u općine, budući da su bili primljeni u vojnu službu. Kaštela su postala središta tih općina u kojima je bilo vojnički organiziranog stanovništva. Franački izvori govore o sukobima markgrofa Eriha sa stanovnicima Trsata. U Einhardovim analima stoji da je Erih u Liburniji pokraj Tarsatike, primorskog grada, ubijen na podmukao način od žitelja tog mjesta. Iz toga Lujo Margetić zaključuje da krajem 8.st. područje od Rijeke do Brseča i današnji Vinodol nisu više u vlasti bizantskog cara, a niti pod vlašću samostalne hrvatske države, već podvlašću Avara, koje su Franci iscrpili stalnim borbama i uz pomoć Slavena i Hrvata 796. potukli. Svojim saveznicima, Slavenima i Hrvatima, Franci ostavljaju autonomiju, medutim, oni se kasnije bune. Vojvoda Erih je 799. krenuo da uguši njihov ustanak i tom je prilikom poginuo. Pjesnik Paulin opisujući smrt vojvode navodi »mons Laurentus« kao mjesto pogibije, a to bi bio brežuljak Sv. Lovre ispod Trsata uz koji je vodila cesta iz Vinodola u Tarsatiku. Za odmazdu je Karlo Veliki iza 799. razorio Tarsatiku, zatim osvojio Liburniju, Dalmaciju i Tstru, a dopustio je bizantskom caru da zadrži primorske gradove.

Vinodol se prvi put spominje 1163. kao »parochia Vallis Vineariae«. To je područje bilo u sastavu ranosrednjovjekovne »Liburnije«, koju je Borna dobio od Franaka kao nagradu za savezništvo u ustanku Ljudevita Posavskog te se od 821. intitulira kao »dux Dalmatiae atque Liburniae«. Ta je Liburnija bila granični pojas, Krajina, u doba hrvatske države područje od Raše do Rječine, župa Vinodol i kvarnerski otočni skup.

U 10.st. s Krbavskom, Gackom i Ličkom župom dubinski završava aspostranjenost hrvatske države. Otuda se teritorij države proteže kao uski pojas prema Kvarneru. Pop Dukljanin govori da je u 10.st. granica Hrvatske bila na Rječini, pa je prema tome Vinodol krajnja zapadna župa Hrvatske. Nakon njemačkog rata protiv Mađara je mark-grof pripojio Istri predio od Rječine do Plomina kao pokrajinu Pomorje ili Meraniju, pa se na granici Hrvalske, odnosno župe Vinodol, od 11.st. sučeljuju dvije države.

U crkvenom pogledu Vinodol je od davnina pripadao krčkoj biskupiji. Dolaskom Metodijevih vjerovjesnika iz Moravske u bizantske dalmatinske gradove, Krk postaje misionarski centar kristijanizacije hrvatskih doseljenika u Vinodolu. Nakon razorenja Tarsatike nema bližeg grada od Krka (Becle, Vegle) i Senja. Dodiri Hrvata s romanskim gradovima na Krku, s njihovim društvom i kulturom neposredno preko krčke dieceze ili posredno preko trgovine, imali su pokretački impuls, a to je imalo odjeka u materijalnoj i duhovnoj kulturi Vinodola. Župa Vinodol vezana je rimskom komunikacijom s primorjem. Tom je prometnicom strujao i promet preko Krasa i Grobinštine te su iz Karantanije u Vinodol stizali predalpski utjecaji. Vinodol je bio prometno vezan s Panonijom. Preko Senja od Siska stižu značajni kulturni dotoci.

U Vinodolu nema niti jednog romanskog grada, pa je slavenska kompaktnost Vinodola silno izražena. Predslavenska imena brzo dobivaju hrvatske prijevode: Vallis vinearia postaje Vinodol, Ad turres -Kod Tor - Kotor, Castelum - Kostelj, a jednako i mnogi lokaliteti dobivaju slavenske toponime: Tribalj- triba (žrtva), Tribićena, Dedimir, Sopalj, Dramalj, Janjevalj, Medomišalj, Gradac i Humac.

U 11.st. Vinodol je bio jedinstvena administrativna cjelina, kraljevska zemlja, odnosno savez neovisnih općina u kojima je nakon doseljenja teritorijalni princip pobijedio grupiranja po srodnosti stanovništva. Slobodne općine u Vinodolu nikle su na teritoriju koji je prethodno bio pod bizantskom upravom, te je njihova organizacija dragocjena antička baština. Vinodol nakon promjene dinastije 1102. i dalje ostaje vladarski patrimonij u sastavu srednjovjekovno banovine Slavonije. Vinodolci su banu podmirivali propisane dadžbine i službe. Izgleda da je kao dio Modruške županije 1193. Vinodol pripao krčkim knezovima, ali je stvarni objckt donacionalno-feudalnog sistema hrvatskougarske varijante zapadnoevropskog feudalizma Vinodol postao donacijom kralja Andrije II, od 1225, kad je on Vinodol kao zasebno kneštvo skupa s Modrušem darovao knezu Vidu i njegovim nasljednicima. Tom donacijom Vinodolci postaju kmetovi krčkih knezova. O tom prelasku Vinodola u ruke krčkih knezova, kasnijih Frankopana, postoji nekoliko originalnih, ali i krivotvorenih diploma, koje pružaju za razdoblje između 1193. i 1322. veoma značajne povijesne podatke.

Dolaskom krčkih knezova društveno se uređenje izmijenilo u vlasniku i u aparatu za održavanje poretka u Vinodolu. Dotad se živjelo bez vlastelinske eksploatacije, sve su se stvari rješavale na općinskim vijećima, zemlja je bila u vlasništvu pojedinih porodica. Općinska su vijeća kontrolirala zemlju, birala zvaničnike koji su imali sjedište u župnom gradu gdje je bila i crkva. Sva prava kralja, odnosno njegova upravitelja župana, prešla su na vlastelina - feudalca. Vinodolom upravljaju krčki knezovi preko svojih službenika koje više ne bira općinsko vijeće već na njihov izbor utječe neposredno knez, stvara se povlašteni sloj na koji se oslanja javna vlast. Ti su službenici nosili nazive: sudac, satnik, pristav, graščik i dr. Pravne običaje su dobro poznavali ugledniji pojedinci, župnici i satnici.

knezovi su u gradu Krku i na otoku početkom 12.st. zatekli pisane zakone i djelomično kodificirano običajno pravo, a to se isto dogodilo 1271. kada su postali nasljedni potestati Senja, grada s organiziranom upravom u kojemu je bilo sjedište biskupije. Vinodol je toj biskupiji pripojen već 1185, ali se veza Vinodola sa Senjom pojačala kad su knezovi krčki 1284. od kralja dobili patronatsko pravo u senjskoj i krbavskoj biskupiji. Otada je predio Vinodola od Bribira preko Novog i Ledenica više gravitirao Senju negoli Krku. Senjskoj biskupiji je papa 1248. i 1252. dozvolio crkveno-slavensko bogoslužje i glagoljicu, koja u Vinodolu osim crkvenog postaje i službeno pismo. Njome su se služili krčki knezovi u sastavljanju značajnih dokumenata.

Budući da su krčki knezovi upoznali prednosti uprave na temelju pisanih zakona, a da bi otklonili nesporazume izmedu sebe i Vinodolaca, kojima je bio stran novi feudalni poredak, sinovi i nasljednici Vida IV, Ivan III (Anž) i Leonardo, odlučiše popisati zakonske odredbe i za Vinodol. U ime braće knez Leonardo saziva 42 iskusna predstavnika devet vinodolskih općina: iz Grobnika, Trsata, Bakra, Hreljina, Grižana, Bribira, Novog i Ledenica da ugrade u pisani zakon običajno pravo Vinodola. U Sali na dvoru kneza Leonarda u Novom gradu 6. siječnja 1288. popisuje se glagoljicom na hrvatskom jeziku 75 zakonskih odredaba koje čine čuveni Vinodolski zakon. Taj je Zakon sporazum izmedu feudalca i kmetova u kojemu su normirana pravna područja u kojima su se ukrštavali intercsi kmetova i knezova. Radilo se o izmjenama starog prava kako su to tražile nove prilike u Vinodolskom kneštvu, a to su uvidjeli i kmetovi i njihovi gospodari pa su svoje odnose sporazumno uredili s tim da su Vinodolci priznali krčkim knezovima vrhovnu sudsku vlast u Vinodolu. U suštini Vinodolski zakon je kompromis izmedu vladajućih knezova i stanovništva, kmetova. U ime stanovništva Vinodola predstavnici općine primili su eksploataciju na »pravnoj« od naroda priznatoj osnovi. Mnogo kasnije će urbari u specifičnim prilikama razraditi odredbe Vinodolskog zakona za svaku općinu, prilagodene njenim uvjetima, ali i na tradicionalne pravne odnose vezane uz zakon. Povijesni izvori govore o primjeni Vinodolskog zakona pri rješavanju općinskih međa i uzurpacije vlasništva.

Od 14. st. krčki knezovi, na štetu svog ugleda u Veneciji, pokazuju silnu sklonost prema hrvatskougarskim kraljevima, a kasnije se počinju uplitati i u dinastičke sporove. Njihovi se kopneni posjedi povećavaju, ali Vinodol kao primorsko kneštvo u neposrednoj blizini matičnog feuda na Krku ostaje za njih uvijek značajan teritorij.

Tokom 14. pa do polovice 15. st. Vinodol je bio jedinstveni feud. Središta općina bila su u kaštelu, utvrđenom turnu, za čije su održavanje bili zaduženi kmetovi. Krčki knezovi su zatekli utvrđenja u Vinodolu, no velik broj utvrda uništio je 1323. potres, o kojem govori isprava pisana u Belgradu, gdje stoji: »I v to vrime tresiše se zemla va Vinodoli i v Otoci i gradi se razvalivahu i bihu ludi pečalni ...«. Potres jc neko vrijeme zaustavio ekonomski i kulturni napredak u Vinodolu. Krčki su knezovi obnavljali prvenstveno utvrde, čak su na istim mjestima iz temelja gradili nove, što se polovicom 15. st., kad je zaprijetila opasnost od Turaka, intenziviralo. Utvrde dobivaju moćne branič-kule, zgradu za stanovanje, bedeme i pokretne mostove, a sve je to zbijeno na nepristupačnoj stijeni. Nema ni govora o komforu, a niti znakova stila. Veća naselja se opasuju bedemima, kao Grobnik, Bakar, Novi i Ledenice.

Dijelovi Vinodola prvi put prelaze u ruke drugog gospodara kada je celjskom grofu Fridriku kćerka kneza Stjepana I, Elizabeta, donijela u miraz Trsat, Bakar i Bribir. Poslije kneginjine smrti 1422. knez Nikola (IV) ih vraća iako su Celjski i dalje svojatali te posjede. U političkoj povijesti, a i u povijesti obitelji krčkih knezova, knez i ban Nikola zauzima značajno mjesto. Moć i ugled mu pomažu da u Rimu od pape Martina V ishodi grb izumrlih rimskih plemića Frangipana, pa se od 1430. on i njegovi potomci nazivaju Frankapanima. On u Vinodolskoj knežiji čini zaklade. U Crikvenici 1412. uz crkvu Uznesenja Bl. Dj. Marije osniva pavlinski samostan, a 1432. zavjetuje se da će uz crkvu na Trsatu podići franjevački samostan, što je 1453. ostvario njegov sin Martin. Pod Ospom u novljanskoj luci, uz crkvu Sv. Marije, Martin je podigao pavlinski samostan 1462. pa su u Vinodolu bila dva pavlinska i jedan franjevački samostan. Na duhovni i kulturni razvoj područja to je imalo silan učinak.

Od pada Bosne 1462, otkud su turske čete prodirale do Senja i Modruša, frankopanski su kopneni posjedi bili prvi na udaru. Ban Nikola je uspio u burnom vremenu održati na okupu ogromnu frankopansku državinu. Kad je 1432. umro »plemeniti ban Mikula ijuna 26 dan« naslijedili su ga sinovi, zvani Banići. Nesuglasice među braćom su razorile jedinstvo feuda. Po nagovoru biskupa oni su u Modrušu 1449. sklopili sporazum o podjeli imanja i pravu nasljeđa. Vinodol, dva i pol stoljeća jedinstven feudalni teritorij, primorsko kneštvo s »pristanišćima«, razdijeljen je 1449. na više gospodara iz frankopanske obitelji, koja se podijelila na osam loza: Grižane je dobio Nikola (V), Grobnik Stjepan II, Ledenice Dujam III, Novi, Bribir, Kotor, Bakar i Trsat knez Martin, Hreljin i Drivenik krčki knez Ivan (VII) ml. Te dinastičke promjene nisu bitno utjecale na strukturu vinodolskog društva.

Nesloga u frankopanskoj obitelji i rascjepkanost posjeda slabila je obrambenu sposobnost na toj osjetljivoj točci, odakle su Turci najlakše mogli prodrijeti na Primorje, što se i dogodilo 1468, kada su se turske čete našle u senskoj luci. Knez Stjepan je diplomatskim putem tražio pomoć od Mletaka, talijanskih vojvoda i pape, a od turskog paše se branio mitom. Kralj Matija se bojao da bi se Mlečani mogli domoći Senja. Zabrinut i neslogom u frankopanskoj obitelji, on 1469. šalje kapetana Blaža Podmanickog, zvanog Mađar, da vojskom pokori Frankopane i tako potisne mletački utjecaj u njihovu vinodolskom feudu i Senju. U kraljevo ime Mađar je 1479. zauzeo Senj, a iste godine s Krka u Novi upada knez Ivan Frankopan i zauzima ga skupa sa Bribirom. Nova je situacija prisilila kneza Martina da imenuje kralja Matiju za baštinika umjesto svojih nećaka. Senjski kapetan Maroje Žunjević Dubrovčanin pomogao je Mađaru da osvoji Novi, Bribir i druga mjesta u Vinodolu. Zatim se Mađar prebacio na Krk. Knez Ivan bio je prisiljen 22. II 1480. priznati vrhovnu vlast Mletaka. Mlečani su protjerali Mađara i kraljevsku vojsku natrag u Vinodol i Senj pa je 19. IV 1480. na kanalu stvorena državna granica između Hrvatske i Venecije. U glavnini Vinodolske knežije do kraljeve smrti 1490. Mađar i Maroje dijele vlast bez obzira što je kralj Matija na nagovor kraljice Beatrice 1481. vratio knezu Stjepanu Grobnik, Hreljin, Bakarac, kaštele Vinodola i Drivenik. Te je posjede uspio objediniti tek sin kneza Stjepana, Bernardin Frankopan.

Bernardin je, kao i njegov otac Stjepan, obavljao diplomatske misije na relaciji: kralj Matija papa - napuljski kraljevski dvor. Bio je u rodu s najmoćnijom apeninskom aristokracijom - Viscontima, Sforzama, Aragoncima i ferarskim vojvodama. Za njega biskup Kožičić kaže da je »i pod oružjem i mačem uvijek nešto pisao i prevodio«. Od kraja 15. st. do Bernardinove smrti 1529. kulturni se preporod u Vinodolu ne može nazvati »Bernardinovo doba«. On je bio svjestan opasnosti od Turaka; na Krbavskom polju 1493. okusio je snagu Jakub-pašinih četa i prednosti turskog suvremenog oružja. Pred smrt se čuje pred njemačkim državnim saborom u Nürnbergu njegov vapaj za pomoći u govoru »Oratio pro Croatia«. U Bernardinovo se doba u Vinodolu učvršćuju bedemi, grade se na uglovima isturenih kaštela u Ledenicama, Novom, Grižanima, Driveniku, Hreljinu, Bakru i Grobniku okrugle kule, naselja se poput tabora učvršćuju zidinama. Pred Turcima 1493. iz Modruša bježi u Novi biskup Krištofor i njegov kaptol te je ugled Novog kao sijela biskupije znatno porastao. U »Bernardinovo doba« nisu se dograđivale samo utvrde, već su se gradile brojne kapele, crkvice ili dogradivale i povećavale zborne župne crkve, što će se nastaviti i kasnije.

Bernardina je naslijedio maloljetni unuk Stjepan III Ozaljski. Stjepanov skrbnik kralj Ferdinand I povjerio je upravu u Vinodolu kapetanima pa je tek zauzimanjem Frankopana Tržačkih i kneza Nikole Zrinskog knez Stjepan došao do svojih imanja u Vinodolu. Prema ugovoru o zajedničkim imanjima i zamjeničnom nasljedstvu iz 1544. sva imanja i gradovi koje je Stjepan posjedovao trebali su pripasti sinovima njegove sestre Katarine, koja se 1528. udala za Nikolu Zrinskog. Stjepan je oporučno 1572. »sve svoje gpspodstvo, gradove i sela i sva pristojališta mala i velika toliko pri moru, koliko ovdje na Hrvatih« ostavio svojim nećacima, Nikoli i Jurju Zrinskom. Od 1577. u Vinodolu u ime nove feudalne dinastije Zrinskih upravljaju namjesnici, kapetani, među prvima Mihovil Dešić, a zatim braća Ludovik i Julije Čikulini. Tržačka loza Frankopana uspjela je 1580. od Zrinskih dobiti Novi, preko čije su luke oni izvozili drvo, a solju opskrbljivali svoje kopneno zalede. Bakar je bio prometno bliži kontinentalnim imanjima Zrinskih, posebno u Gorskom kotaru, te se u njemu okuplja i administracija. Zrinski pomoću nižih mitničkih pristojbi privlače promet koji se prije odvijao preko Rijeke. Bakar se pretvara u uvozno-izvoznu luku, osobito otkad su Vinodol i Gorski kotar 1641. pripali Petru Zrinskom. U bakarsku luku svraćaju veliki tovari venecijanske robe, a Zrinski u Veneciju i Marke izvoze vesla, čavle, žito, dvopek i ostale proizvode.

Uskoci su uživali veliku sklonost Frankopana Tržačkih i kneza Nikole Zrinskog. Gusarili su od Bakra do Karlobaga, uništavali dubrovačke i mletačke brodove koji su prevozili tursku robu. Mlečani protiv uskoka upućuju u bakarsku luku Almora Tiepola čija ih je mornarica 1592. potukla, zauzela Bakar i opljačkala ga. Uskoci su se često sklanjali u Novi, slobodno su se kretali po feudu Frankopana i naseljavali se u okolici Novog. Goneći uskoke mletački admiral Giovanni Bembo opljačkao je Novi 1598. Za vrijeme uskočkog rata Marcanton Venier, zapovjednik mletačkog brodovlja, pretvara Novi 1615. u ruševine. Nikola IX Frankopan brzo je obnovio Novi, osobito nakon uskočkog rata kad nastaje doba mira. Tržački Frankopani se pokazuju kao benefaktori zadužbina i zaklada svojih predaka, darežljivo pomažu pavlinski samostan u Novom i obnovu franjevačkog samostana i crkve na Trsatu, gdje su sahranjeni ban Nikola IX i Vuk Krsto Frankopan.

U Ledenicama je od sredine 16. st. smještena stalna carska posada a nazirao se i začetak obrambenog sustava od Senja do Otočca kao branik protiv turskih upada prema Rijeci, Gorskom kotaru, Istri i Sloveniji. Ledenice su smatrane »ključem Vinodola«, a Primorskoj su krajini pripojene nakon turskog haranja 1577. Nakon austro-turskog rata 1606. na teritorije Zrinskih i Frankopana naseljavaju se bivši turski podanici, katolički Vlasi, koji dobivaju povlastice od feudalne vlastele kao izvježbani ratnici, izdržljivi gorštaci i dobri stočari. Vlasi Krmpoćani naseljuju 1633. područje između Senja, Drežnice i Novog. Sredinom 17. st. Frankopani ih naseljavaju na potezu Zagon-Bater, a Zrinski u Triblju, Bakarcu, Hreljinu i Liču.

Turska opasnost i mletačka blokada za kratko su usporili kulturni život u Vinodolu. Izgubivši Novi, Zrinski su centar sve svoje regije preselili u Bakar, dalje od turske opasnosti i Vojne krajine, dok je Bribir preuzeo ulogu mikroregionalnog i crkvenog središta u dolini. Od 1577. pa sve do smaknuća Petra Zrinskog, područje od Grobnika do Bribira obuhvaća Vinodol Zrinskih. Ti su posjedi 1610. dobili zajednički urbar kojim su feudalnom obvezniku, vinodolskom kmetu, podložniku, bile predviđene specifične službe, »tovorenja«, tj. prijevoz i prijenos proizvoda s feudalčevih imanja, soli, žita i drva, od čega su bili izuzeti »slobodnjaki« i plemeniti ljudi. Ti se odličnici tako izdvajaju od puka. Vlastelin na svom dvoru, »turnu« ili kaštelu, drži kaštelana ili porkolaba, a kako je Vinodol smješten uz samu Vojnu krajinu, Zrinski a i Frankopani drže u kaštelima svoje »junake« ili »grabante« i »knape«, gradske stražare. Zrinski povećavaju svoje alodijalne posjede u Vinodolu, zasađuju vinograde, potiču tranzitnu trgovinu more-kopno i obratno. Oblik radne rente »tovorenja« postaje i načinom privredivanja brojnih kmetova, koji do jedne mjere rade bez naknade, a za preostali su rad plaćeni. Svojim su konjima, na relaciji Primorje Ozalj, »v Hrvate« prenosili sol, a donosili žito. Drivenik, Grižane i Bribir ne daju konje u gospodsku službu, nego novcern plaćaju »tovorenje«. Stanovništvo Vinodola se vlastitom agrarnom proizvodnjom nije moglo prehranjivati pa od 17. st. počinju privređivati prenošenjem tereta, a vlastelinu plaćati novčanu rentu. U tom su prijevozničkom poslu ostali poznati po nazivu »kirci«. Prijevozničkoj djelatnosti pomaže geografski položaj Vinodola, lokalne ceste i prometnica Karolina. To kretanje je puku otvaralo nove vidike, izvlačilo ga iz zaostalosti, bili su omogućeni blagotvorni kulturni dotoci iz kontinentalne Hrvatske. U primorskim mjestima razvija se lučki život (Bakar, Selce, Novi), grade se skladišta, spremišta, mitnice »harmice«, potiče se urbani oblik i sadržaj života. Vlastite luke imaju Bribir u Jesenovi i Selcu, Grižane na ušću Dubračine, pa se Vinodol tako povezuje sa zaleđem i Evropom.

Hapšenjem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana i njihovim smaknućem, habsburška je dinastija 1671. uspjela ostvariti svoj vjekovni san, legalan izlazak na more. Legitimno »Primorska dobra« Zrinskih, kao i frankopanski posjed u Novom, ostaju dio hrvatskog kraljestva, ali ih u cijelosti kao feud prisvaja carski dvor, prodajući ih ili uključujući ih u novoosnovane administrativne jedinice. Konfiscirana imanja su do 1692. bila pod upravom ugarske Komore u Požunu kad ih ona prodaje Unutrašnjoaustrijsko j komori u Grazu, pod čijom upravom ostaju do 1749. Bankalno-ministerijalna deputacija u Beču ih je otkupila i predala na upravu Bankalnoj administraciji za prihode u Ljubljani.

Kad je 1754. u Beču osnovano Dvorsko trgovačko vijeće, za obalu od Trsta do Karlobaga osnovana je Glavna trgovačka intendancija sa sjedištem u Trstu. To područje dobiva naziv »Austrijsko primorje«. Nakon ukinuća tršćanske Glavne intendancije 1776., teritorij Uprave primorskih dobara podijeljen je tako da je Kraljevini Hrvatskoj pripalo područje s desne strane ceste Karoline u smjeru Karlovac-Rijeka, a Vojnoj krajini područje s lijeve strane Karoline, ali je već 1777. vraćeno Hrvatskoj. Osnovana je nova Severinska županija u čiji je sastav ušla Rijeka i cijeli teritorij povijesnog Vinodola, odnosno bivša Uprava primorskih dobara. Posebni gubernij djelovao je na Rijeci do 1809. upravljajući osim Rijekom i Hrvatskim primorjem u sastavu kojega je pod Vinodolski kaštelanat spadao Novi, Bribir, Zagon, Selce, Crikvenica, Grižane, Drivenik i Šiljevica. Bakar je 1778. proglašen slobodnim kraljevskim gradom, a dobio je na upravu područje od Trsata do Kraljevice skupa s Hreljinom i naseljima uz Karolinu.

Nakon mira u Schönbrunnu 1809. Napoleonova je vojska zaposjela civilnu Hrvatsku i Vojnu krajinu. Vinodol je ušao u sastav organizacije Ilirskih provincija, administrativno političke grupe slovenskih i hrvatskih zemalja pod francuskom vlašću. Posjedovanje Rijeke i vinodolskih luka bilo je za Napoleona od osobitog značaja, jer se tako prekinula veza izmedu engleskog brodovlja, koje je gospodarilo Jadranom, i Austrije. Vinodolsko stanovništvo trpilo je užasne posljedice kontinentalne blokade, jer nije imalo otkud nabavljati namirnice, a vlastita proizvodnja hrane bila je oskudna. Nastupila je opća glad, pomor djece i bolesti. Blokada trgovine oduzela je stanovništvu Vinodola, osobito u pozadini, mogućnost zarade od prevoznišlva. Pozitivna strana francuske uprave bila je u slabljenju feudalnog sistema i uprave, koja se nakon povlačenja Francuza nije uspjela oporaviti. Vinodolom je upravljao komesarijat za upravu primorskim dobrima, koji su činili Kaštelanat kameralne gospoštije Vinodol sa sjedištem u bivšem pavlinskom samostanu u Crikvenici (Kaštel) i Kaštelanat Bakar, Hreljin i Fužine zajedno s inspektoratom šuma u Lokvama i uredom za drvo u Bakru i Bakarcu.

Odredbom Pariškog mira od 30. V 1814. Austrija je anektirala Ilirske provincije. Vinodol je ostao u sastavu austrijske upravne pokrajine llirije sve do 1822. kad je pripojen riječkom Guberniju. To je stanje potrajalo do 1848. kada je ban Jelačić postao guverner Rijeke. Riječki je Gubernij došao pod bansku vlast te se Vinodol našao u sastavu kraljevine Hrvatske.

Od 15. stoljeća povijesni se teritorij Vinodola smanjivao, jezgra feuda je bila u dolini, otpali su zapadni i istočni periferni dijelovi, Trsat i Ledenice. Dolina i u njoj usporedno primorje, tj. područje od Križišća do Zagona, od Jadranova do Klenovice, zadržali su danas naziv Vinodola. Taj se teritorij potpuno podudara s područjem koje je pokrivao nekadašnji Kaštelanat kameralne gospoštije Vinodol.