Prikazati pojedinačan prilog
  #22  
Staro 17.02.2006, 11:49
rammstein
Gost
 
prilozi: n/a
Područje današnje Bosne i Hercegovine je naseljeno od doba Neolita. U Brončano doba neolitsko stanovništvo su zamijenili Iliri, narod koji je govorio zajednički indoevropski jezik. Treba napomenuti nekoliko Ilirskih plemena na području današnje Bosne i Hercegovine. Glavni od njih, Dalmati, od kojih je vjerovatno nastala riječ Dalmacija, su živjeli širom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Deisdati.

Liburni su vjerovatno povijesno najpoznatije Ilirsko pleme na ovim prostorima. Oni su živjeli u sjeverozapadnoj Bosni i bili su čuveni pljačkaši. Ardani su živjeli južno od Liburna a Antiari su živjeli još dalje prema jugu. Druga Ilirska plemena koje se treba napomenuti su Labodi i Daorsi. Migracije kelta u četvrtom i trećem stoljeću prije naše ere su izbacile mnoga ilirska plemena sa bivših teritorija. Ipak, neka Keltska i Ilirska plemena su se miješali, kao što su Skordisci, mješovito Ilirsko-keltsko pleme iz sjevernoistočne Bosne.

Najpoznatija sjedišta ilirske kulture su bili u okolini Sarajeva, na Zlatištu i Soukbunaru, te kod Bihaća i Stoca. Prvih tri stotine godina boravka Ilira na području Bosne ovijeno je tajnom, a tek negdje u 7. vijeku p.n.e., dospijevaju pod uticaj snažnijih Helena, koji pacificiraju manja plemena, što se zaključuje po odsustvu oružja u grobovima. Ipak, druga ilirska plemena opstaju kao snažne vojne družine, koje su ratovale protiv Filipa i Aleksandra Makedonskog.

Prvi sukobi Iilra i Rimskog carstva su se dogodili 229. godine prije naše ere. U Ilirskim ratovima koji su trajali od tad do 219. godine p.n.e. Iliri su izgubili dolinu Neretve. U narednih 200 godina, brojne su bune i ustanci Ilira koji su pod rimskom upravom, i jedan takav ustanak je podignut i 6. godine n.e., u okolini Vareša i Vranduka (pod vodjstvom Botona i Pineza) ali je žestokom akcijom Rimljana ugušen 9. godine n.e. u tako da za vrijeme cara Tiberija (9. n.e.), sve ilirske teritorije konačno prelaze pod rimsku upravu.

Teško je ocijeniti utjecaj Ilira na kulturu današnjih Bosanaca, uglavnom zbog nedostatka izvora o staroj Ilirskoj kulturi. Pisci iz Grčke, u to doba najnaprednija civilizacija Evrope, su o Ilirima govorili da su nehelenski barbari. Ipak izgleda da su neki aspekti Ilirske kulture preživjeli dva milenija. Najčuvenije je tetoviranje, koje iako neslavensko je bilo popularno među Bosancima čak i u dvadesetom vijeku.



Rimsko doba




Bosanska banovina

Sa utjecajem vanjskih političkih situacija (najčešće Bizantije), i u Bosni se počelo raspadati rodovsko-plemensko društvo. Tako je do kraja 9. vijeka tadašnja Bosna postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od početka 12. vijeka javlja se bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starješina. Prema ekonomskoj moći, vladajući stalež se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani od ratnih zasluga, po uvjetu da po potrebi vrše vojnu službu. U slučaju izdaje, tj. neodazivanja na nju, vladar bi mu imao pravo oduzeti feud (posjed).


Bosanski posjedi razlikovali su se od posjeda susjednih zemalja jer su oni bili porodična nedjeljiva svojina. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su i ovisni ljudi u koje su spadali zemljoradnici (kmetovi) i stočari (vlasi). Sve do 14. vijeka u Bosni je postojalo ropstvo. U razvijenoj feudalnoj Bosni vladar se zvao banom (od avarske riječi što znači bajan - bogat). Od krunisanja bana Tvrtka za kralja (1377.) bosanski vladari će ovu titulu nositi sve do gubitka državne samostalnosti, tj. do prodora Osmanlija na ove prostore.

Značajnu ulogu u političkom životu Bosne odigrale su susjedne zemlje, a najviše Bizantija i Ugarsko carstvo. Te dvije državne sile tog doba na našim prostorima međusobno su se borile za prevlast na Balkanskom poluotoku. Prvi poznati bosanski ban bio je Ban Borić (1154.- 1164.). Živio je do kraja 12. stoljeća, pa se može zaključiti da je u vrijeme upravljanja Bosnom bio jako mlad. Za vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se veliki rat izmedju ugarskog kralja Stjepana IV. i bizantijskog cara Komnena oko prevlasti na Balkanu. Ban Borić je bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom i sudjelovao u navedenom ratu te opsadi Braničeva. Pri povratku u Bosnu, ban Borić pretrpjeo je poraz od bizantijske vojske. Nakon poraza bana Borića na vlast u Bosni dolazi ban Kulin (1180. - 1204.) Ban Kulin na vlast dolazi možda i prije 1180. godine, ali zbog smrti bizantijskog cara Komnena te godine, ista se i uzima kao početak banovanja Kulinovog Bosnom. U tom periodu nastaje i vojno, te i ekonomsko slabljenje Bizantije. Takvo stanje koristi ban Kulin koji sve više i više priznaje vlast ugarskog kralja.


Bosna je naime u tom periodu uvijek bila vezana za Ugarsku, međutim to nije imalo nikakvih opasnosti za Bosnu po gubitak svoje samostalnosti. Ban Kulin svoju vlast proširuje na prostore župa Soli i Usore, tako da je Bosanska vlast bila uspostavljna na cijelom prostoru rijeke Bosne. što je napredovalao proširenje državne teritorije, to je napredovala i privreda. Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, kako i međusobno pripomaganje u ratovima, ban Kulin 1189. godine sa Dubrovačkom republikom na čelu sa knezom Krvašem, sklapa trgovački ugovor. Za vrijeme bana Kulina, širom Bosne je vladao red i mir pa je nastala poslovica od naroda koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana". Krajem 12. stoljeća počinju optužbe da ban Kulin štiti heretike (tj. nevjernike). Naravno, to nije odgovaralo papi Inocentiju III. koji je želio uništiti Crkvu bosansku i njene vjernike, te poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod protiv nevjernika. Uviđajući opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske pred papinim izaslanikom na Bilinom polju kod Zenice 1203. godine javno prihvata učenje crkve kakvo nameće Rim. Tako je prevaziđen veliki rat koji je mogao zadesiti Bosnu. O nasljedniku bana Kulina nema sigurnijih podataka, tako da godine 1230. spominje se ime Mateja Ninoslava. On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču. Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I. (1290). Novi bosanski ban imao je vlast samo uz obale Drine, tako da je navedeno stanje iskoristio hrvatski feudalac Pavle Šubić, te svoju vlast proširio i u Bosni. Sin Pavla Šubića, Mladen II. Šubić starao se o budućem bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniću koji 1322. godine napušta staratelja te ratuje na strani ugarskog kralja Karla. Uz njegovu pomoć je protjerao porodicu Šubića, te uspostavlja vlast nad cijelim teritorijom Bosne. Svoj najveći uspon, Bosna je doživjela za vrijeme svoga zadnjeg bana, Tvrtka I.' (1353. - 1391.). Nakon krunisanja Tvrtka I. u Milama kod Visokog, 1377. godine, Bosnom vladaju kraljevi.



Bosansko kraljevstvo


Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice Šubić se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, kojima vlada ban Kotroman, 1314. godine preuzima njegov sin ban Stjepan II Kotromanić. Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojati titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih i u tome ubrzo definitivno sprječava ban Stjepan II. Kotromanić i već 1322. godine izbaciva plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni. Poslije sloma Šubića Bosna ponovno počinje "disati punim plućima" i vremenom prerasta u najmoćniju državu na Balkanu. Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (danas Hercegovina), te cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja također i Donje krajeve (Krajina),Usoru i Soli. Ban Stjepan II. Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s Ugarskom, te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju raznih pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II. Kotromanić sklapa zatim trgovački ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. U svojoj Povelji Dubrovčanima 1332. godine on piše: "....Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu,da ga pozove pred gospodina bana...". Ovo je vrlo značajan dokument, jer govori da u Bosni žive jedino Bošnjani i niko drugi (naziv "Bošnjani"je starinski naziv za Bošnjake), a to se očituje i na svim zvaničnim dokumentima bosanske države, te na mnogim nezvaničnim, kao što su glose na krstjanskim vjerskim knjigama i natpisima na stećcima, gdje bosanski krstjani sebe nazivaju Bošnjanima kao sto su radili i Bosnjani pravoslavci i Bosnjani katolici a kasnije i Bosnjani muslimani. Ban Stjepan II. Kotromanić podržava Crkvu Bosansku, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. godine da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji trebaju biti : "...obučeni u podučavanju u vjeri i da znaju pričati našim jezikom...". Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat, koji se vrlo brzo širi i uključuje u sebi mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunjske, tako da već 1385. godine Bosanski franjevački vikarijat uključuje u sebi 35 franjevačkih samostana, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne. To su franjevacki samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. godine, još se 12 franjevačkih samostana gradi širom Bosne. Godine 1350. Srbija napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom Dušanom bilo je osvajanje dijela južne Bosne, tačnije područje Huma (današnja Hercegovina). Međutim, bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II. Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva da na koncu u potpunosti protjera srpsku vojsku iz bosanske zemlje. Cijelo vrijeme vladavine bana Stjepana II. Kotromanića, Bosna se privredno razvija, naročito u izvozu srebra, bakra i olova, a kuje se i bosanski dinar - Denarius. Udajom svoje kćerke Elizabete 1353. godine za ugarskog kralja Ludovika I., tada jednog od najutjecajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanića približio svijetu više europske politike...


Te iste 1353. godine, Ban Stjepan II. Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. On iza sebe ostavlja bosansku državu, koja je nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna, dok je njena snaga ipak zavisila od kooperacije između moćnih bosanskih plemićkih obitelji, koje su imale veoma jak utjecaj u raznim dijelovima Bosne. Po njegovoj smrti na vlast dolazi Tvrtko I Kotromanić, koji u tome trenutku ima samo 15 godina, te ima u početku velikih problema sa sređivanjem odnosa izmedju bosanskog plemstva, a vanjske sile pokušavaju iskoristiti njegovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu, u čemu se najviše ističe Ugarska, na čelu s kraljem Ludovikom I. Poslije učvršćivanja svoje pozicije u Ugarskoj, kralj Ludovik pokušava da to isto učini i nad Bosnom... Počinje da zahtijeva razne Bosanske oblasti, miješa se u dubrovačko-bosansku trgovinu i otvara ponovno pitanje Crkve Bosanske, nakon gotovo stogodišnjeg zatišja, tako da već 1363. godine izbija sukob izmedju Tvrtka i Ludovika, u kojem Tvrtko pobjeđuje. Nakon što je potvrdio svoje mjesto u Bosni Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije, uključujući područje današnjeg Sandžaka, zatim Zetu i južnu Dalmaciju, uključujući jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske.

U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Bosne 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Potom, kralj Tvrtko se proglašava, poslije osvajanja novih teritorija, i kraljem Srbije, a malo kasnije i kraljem Hrvatske. Kralj Tvrtko osniva zatim bosansku trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i naziva je "Novi", što se danas zove "Herceg Novi". To je izazvalo ljutnju Dubrovčana, jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju "nagovoriti" kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt "Novi". Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom Balkanu. Bosna je bila prva država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu, dakle, izvršila je upravo bosanska vojska i to 13. avgusta 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na primorski bosanski grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotri****la tri bombarde (topa) i uspješno obranila grad. Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa otocima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te otoke Brač, Korčulu i Hvar. Izuzetak ostaje Zadar, koji se nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu. U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, te u ljeto 1388. godine kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Nedugo potom, bosanska vojska ponovno pod zapovjedništvom kneza Vlatka Vukovića, sudjeluje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, pored Bošnjana i od Ugara, Srba, Albanaca, Grka i Bugara, koja se na Kosovu polju 1389. godine suprotstavlja Osmanskom carstvu. Iz bitke na Kosovu Bošnjani se vraćaju bez dramatičnih gubitaka. U toj bitci najgore prolaze Srbi, jer Srbija poslije te bitke praktično prestaje da postoji. Poslije Tvrtkove smrti 1391. godine nastupa poprilično nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana rivalstvom unutar bosanskog plemstva, što rezultira veoma čestom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska također pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu. Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391. godine, novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša. 1394. godine, nakon što u Ugarskoj dolazi na vlast kralj Sigismund Luksemburški, te bosanski kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustoličeni ugarski kralj. Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da za novoga kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju,koji je bio veoma prougarski orijentiran. 1404. godine bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog kralja Bosne Stjepana Ostoju, te na njegovo mjesto postavlja Tvrtka II., inače izvanbračnog sina kralja Tvrtka I. Ovo izaziva bijes ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog, koji bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć te on ponovo uspostavlja svoju vlast 1409. godine. 1414. godine na geopolitičkoj se sceni pojavljuje novi vojni element - Osmansko carstvo. Osmansko carstvo podržava bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II. kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske, s jedne strane i Tvrtka II. i Osmanskog carstva sa druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači bivaju totalno poraženi u srednjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako održava na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojić , postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. godine kralj Tvrtko II. ponovno preuzeo bosansko prijestolje. Nedugo potom i sam kralj Tvrtko II. postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao ugarsku pomoć protiv pobune bosanskih plemića Sandalja i Radivoja Ostojića, sina bivseg kralja Ostoje, koji uz osmansku pomoć ovladavaju većim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. godine. Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti, 1443. godine bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji Huma, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okončava 1446. godine učvršćivanjem pozicije kralja Tomaša, mada bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak utjecaj na jugu Bosne, tj. na području Huma, što se oslikava u činjenici da 1448. godine daje sebi titulu "Herceg" i po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao "Hercegovina". Osmanska ekspanzija tjera kralja Tomaša da 1450. godine zatraži vanjsku pomoć, te se obraća papi po tome pitanju, koristeći činjenicu da je papa pokazivao veoma veliko zanimanje za Bosnu u to vrijeme, prvenstveno zbog franjevaca, koji u to vrijeme, na čelu s "Vi***** od Bosne" po imenu Jacob de Marchia, nastoje uspostaviti katoličku dominaciju u Bosni, uz napomenu da je kralj Tomaš 1445. godine prešao sa krstjanstva na katoličanstvo, što je papa želio u potpunosti iskoristiti. Također, papa je bio opsjednut i pitanjem Crkve Bosanske, optužujući je, po ko zna koji put, za herezu, tako da 1459. godine kralj Tomaš pristaje na papin zahtjev da započne progoniti heretike u Bosni. On saziva starješine Crkve Bosanske i nudi im veoma skučen izbor : ili da prihvate katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2000 pristaje da pređe na katoličanstvo, a od ostalih, koji ne prihvatiše, oko četrdeset hiljada njih se sklanja na prostoru južne Bosne, na prostoru Huma i nalaze zaštitu u okrilju bosanskoga vojvode Stjepana Vukčića Kosače, koji je i sam bio krstjanske vjere, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio, tadašnji papa, Pio II. koji kasnije, u svojim "Commentarima", piše: "Kralj Bosne, da opere ljagu što je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz svoje kršćanske vjere, ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce(bosanske krsthjane), kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se, a oko četrdeset hiljada ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobjegli su Stjepanu (Vukčiću Kosači), vojvodi bosanskome, svome drugu u nevjeri."(Mehmedalij a Bojić,"Historija Bosne i Bošnjaka",str.32,Sah inpasic,Sarajevo,200 1.). Dakle, nije išlo tako glatko sa "običnim" Bošnjanima, koji se potpuno oglušuju na poziv kralja Tomaša da pređu s krstjanstva na katoličanstvo mada mnogi bijahu i porobljeni i poslani u Rim, gdje su bili preobraćeni na katoličanstvo na miran način. Te iste, 1461. godine, Stjepan Tomašević, sin kralja Tomaša biva postavljen za novoga kralja Bosne. On se suočava s jakom prijetnjom od osmanskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upućuje svoj apel za pomoć u obrani od Osmanskog carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462. godine, poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanskom carstvu, čime je uvjetovala mir u Bosni. Godinu dana poslije, 1463. godine velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II. napada Bosnu.


Kraljevska utvrda Bobovac


Prva bosanska tvrđava koja je pala, bila je stara bosanska kraljevska tvrđava Bobovac, koja je pala 20.juna 1463. godine, te kralj Stjepan Tomašević prelazi u tvrđavu u Ključu... Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen. Poslije toga Bošnjani sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma sa Osmanlijama i u samo sedam dana predaju ključeve od još 20 tvrđava širom Bosne, koja od te 1463. godine, postaje dijelom Osmanskog carstva, a većina Bošnjana, prvenstveno bosanskih krstjana, prihvata Islam kao svoju vjeru.






Osmanlijsko doba


Poslije zauzimanja Bosanskog kraljevstva, Osmanlijsko carstvo pokazuje veliki respekt prema Bošnjacima i Bosni i ne želi se previše uplitati u svakodnevni život Bošnjaka, nego se čak tada, a i kasnije dešavaju mnoge stvari u Bosni koje su bile veoma nekarakteristične za ostale zemlje koje ulaze u sastav Osmanlijskog carstva. Već na samom početku, uz obostrani dogovor, godine 1465. se ponovo uspostavlja Bosansko kraljevstvo, na čije čelo se postavlja jedan od potomaka Bosanske kraljevske porodice Kotromanić, Matija Kotromanić, koga Turska priznaje izvjesno vrijeme kao legitimnog kralja Bosne. Međutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrđava koje su se još uvijek opirale vojnoj okupaciji, Osmanlije preuzimaju postepeno potpunu vojnu kontrolu nad zemljom. Do 1465. godine bosanski plemić Herceg Stjepan Vukčić Kosača čak uspostavlja apsolutnu dominaciju bosanske vojske na prostoru južne Bosne, ali biva potisnut i povlači se u svoju tvrđavu u bosanskoj luci Novi, osnovanu još od strane kralja Tvrtka, gdje i umire 1466. godine, a Novi se od tada, po njemu, zove Herceg Novi. Čovjek, pod čijom komandom je zauzeta Bosna, Mehmed II. je bio jedan od najuspješnijih vojskovođa Osmanlijskog carstva u njenoj historiji. Pod njegovom komandom je 1453. godine osvojen Carigrad, a potom stavlja pod kontrolu cijelu Anatoliju, te daje sebi titulu "Fatih", što znači "Osvajač". Potpuno je uništio Venecijansku armiju u Grčkoj, zauzeo Bosnu, te osvojio Moldaviju i Mađarsku, a bio je u procesu pripreme velike invazije na Italiju, kada je umro 1481. godine. Osmanlijsko carstvo je bila u svojoj suštini vojna organizacija, koju su interesirala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu vidjeti, što se Bosne tiče, dvije stvari: proces prelaženja Bošnjaka na Islam, jer su ovi porezni registri razvrstavali Bošnjake po vjeroispovjesti, a također se iz njih može vidjeti i to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Osmanlija ili bilo koga drugog, koje bi značajno promjenilo etničku sliku Bošnjaka. Prvi porezni registar Osmanlijskog carstva uspostavlja u Bosni već 1468. godine i iz njega se može vidjeti da u prvih pet godina ne baš veliki broj Bošnjaka prelazi na Islam, da bi već, po poreznom registru iz 1520. godine broj muslimana prešao 45% ukupnog broja Bošnjaka, dok nam porezni registar iz 1624. godine govori da u Bosni zivi oko 150.000 Bošnjaka katolika, oko 75.000 Bošnjaka pravoslavaca i čak 450.000 Bošnjaka muslimana. Dakle, glavni proces prelaženja Bošnjaka na islam je trajao oko 100 godina i nije se dogodio preko noći. Bosna je za cijelo vrijeme Osmanlijskog carstva imala povlašteni status u odnosu na sve druge zemlje koje ulaze u njen sastav. Bošnjaci muslimani su sa islamom prihvatili orijentalni način života i preko njih su ga prihvatili i Bošnjaci pravoslavci i Bošnjaci katolici ali ostali svoj narod. Bošnjačka feudalna gospoda je ne samo zadržavala svoje posjede nego je imala pravo i na nasljeđivanja istih, unutar svojih obitelji, a kako ćemo kasnije vidjeti Bošnjani u Bosni, tokom vremena, potpuno preuzimaju lokalnu vlast u svoje ruke, što apsolutno nije bio slučaj u ostalim zemljama koje ulaze u sastav Osmanlijskog carstva. Iz, već pomenutih, poreznih registara se može vrlo jasno pratiti i jedan drugi proces, a to je širenje pravoslavlja u Bosni. Tokom srednjovjekovne Bosne pravoslavlje je šireno među Bošnjanima bogumilima, s gotovo nikakvim rezultatom, izuzev u Hercegovini gdje je dio Bošnjaka prihvatio pravoslavlje mirnim putem dok je kod Drine šireno nasilno. Međutim, po ulaženju Bosne u sastav Osmanlijskog carstva u Bosnu se doseljavaju Vlasi (pravoslavni stočari) i preko njih je još jedan dio Bošnjaka prihvatio pravoslavlje. Oni kao i Bošnjani koji su ranije prihvatili pravoslavlje su bili Bošnjaci pravoslavci isto tako je i jedan dio Vlaha postao bošnjački. Godine 1580. uspostavlja se Bosanski ejalet. Unutar Osmanlijskog carstva, ejalet (pašaluk) je bio najveća društveno politička jedinica, koja je bila sadržana iz više sandžaka. Do 1580. godine Bosna je bila u statusu sandžaka, a od 1580. godine stiče status ejaleta. Bosanski ejalet je bio pod upravom paše ili beglerbega, a uključivao je u sebi cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, plus dijelove koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Vrlo je važno uočiti ovu cjelovitost Bosne i poseban status koji ona uživa do samog kraja njene okupacije od strane strane Osmanlijskog carstva, dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava svoj teritorijalni integritet, kroz cijelo vrijeme osmanlijske okupacije. Prvo sjedište Bosanskog ejaleta je bilo u Banjoj Luci,koje se 1639. godine seli u Sarajevo, zatim u Travnik 1697. godine i opet u Sarajevo 1850. godine. Državna politika se sastojala uglavnom u tome da se zemlja drži pod kontrolom i da se porez redovito isplaćuje Osmanlijskom carstvu. U zemljama pod vlašću Osmanlijskog carstva bilo je više vrsta civilnih zakona, a generalno je vođen na lokalnom nivou od strane kadije. Kadija je bio najvažniji administrator na lokalnom nivou i oblast nad kojom je on administrirao se zvala kadiluk. Određeni broj kadiluka je činio sandžak, nad kojim je administracija bila od strane vojske. Više Sandžaka su činili ejalet, odnosno pašaluk. Na vojnom planu u ovome periodu Bošnjaci bivaju regrutirani i sudjeluju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmanlijsko carstvo; od rata protiv Austrije od 1593. do 1603., rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima) od 1640. do 1669. godine, te ponovo protiv Austrije 1663. godine, poslije čega dolazi do primirja, koje traje sve do 1683. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od 1684. do 1687. godine Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom bosanskih spahija, što je prouzročilo veliku migraciju Bošnjaka iz Mađarske u Bosnu. Također, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu 1685. godine, koji je bio uspješno odbijen. Potom se, 1697. godine, događa jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske, pod komandom princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6000 austrijskih vojnika dopire čak do Sarajeva i njegove branitelje zatiče potpuno nespremne za borbu, te 23. oktobra 1697. godine gotovo potpuno spaljuju Sarajevo, koje je tada bilo sjedište Bosanskog ejaleta i poprilično veliki grad sa preko 120 džamija. Austrijska vojska se povlači, a sam rat sa Austrijancima se završava tako što dolazi do sklapanja "Karlovačkog mira", koji je sklopljen u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanlijskog carstva, jer Mađarska i Transilvanija bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grčka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Osmanlijskom carstvu, koje je "jedva dočekalo" prvu priliku da ponovo započne rat sa Venecijom, što se i dogodi 1714. godine, poslije kršenja određenih odredaba "Karlovačkog mira" od strane Venecije. Austrija ponovno postaje saveznik Veneciji te bilježe veliku pobjedu kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu 1718. godine, poslije čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja današnja jugozapadna granica Bosne. Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema Bošnjacima, te se događaju velike pobune protiv Osmanlijskog carstva 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Sljedeća veoma bitna godina jeste 1736., kada Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poražena u bitci kod Banja Luke, te dolazi do novog primirja 1739. godine, kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih pobuna Bošnjaka protiv Osmanlijskog carstva, koje se događaju 1745. i 1747. godine, a poslije velike pobune u Mostaru 1748. godine, sultan šalje pismo "upravitelju" Bosne, Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu: Bosna mora biti ponovo osvojena!

Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja pobunjenicima, poslije te naredbe, i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je područje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Istanbulu, tako da je Mehmed-paša bio prisiljen da šalje veliku vojsku na Mostar 1768. godine, da suzbije pobunu. Godine 1788. je razvijen plan o osvajanju Balkana od strane ruske carice Katarine Velike i austrijskog cara Josipa II., te ubrzo vrše veliki napad na Bosnu. Na početku rata obećavaju da će poštivati slobodu vjeroispovijesti svim Bošnjacima muslimanima, ukoliko polože oružje i predaju se, a također su se nadali velikoj potpori Bošnjaka katolika i Bošnjaka pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada, 1788. godine, ulaze u Bosnu, jedan mali dio Bošnjaka, zaista, i pristupa austrijskoj vojsci, ali velika većina Bošnjaka svih vjera, pruža žestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajući njihov daljni prodor. Bošnjacima je išla na ruku činjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku, te, konačno, odustaju od te agresije 1791. godine, a zauzvrat sultan odobrava austrijskom caru zvanični status "zaštitnika kršćana", koji žive unutar Osmanlijskog carstva. Na samome početku ovog perioda događaju se vrlo značajne promjene granica u zemljama susjedima Bosni. Rusija i Austrija ulaze u rat s Napoleonom, koji, poslije niza pobjeda nad Austrijom, uzima Veneciju, Istru i Dalmaciju, uključujući i Dubrovačku republiku 1805. godine. Napoleon postaje saveznik sultanu i pomaže mu u suzbijanju jedne pobune na teritoriji Srbije, a Francuzi su također prisutni i na teritoriji Bosne, u nekim manjim sukobima, kao npr., pomažući suzbijanje jedne manje pobune u jugoistočnoj Bosni, kada pomažu Hadži-begu Rizvanbegoviću, koji je bio pod opsadom u tvrđavi u Hutovu, blizu Neuma. Sve ove pobune dovele su do značajnih društvenih i političkih promjena unutar Bosne. Najvažnija promjena je, prije svega, bila uspostava kapetanija u Bosni.

Kapetan je bio vojni administrator u pograničnim pojasevima i njegov zadatak je bio da uspostavlja vojsku, provjerava putnike koji su prelazili granicu, održava putove sigurnim od razbojnika i da izvršava razne druge policijske i administrativne dužnosti. Teritorija kojom je upravljao se zvala "kapetanija", koja je mogla biti manja ili veća od kadiluka. Tokom 17. vijeka ovaj sistem je bio znatno proširen na unutrašnjost zemlje, a također su bile proširene ingerencije samih kapetana, tako da su neke porodice počele da tretiraju kapetanije kao nasljednu instituciju. U vrijeme sklapanja "Karlovačkog mira" 1699. godine, u Bosni je bilo 12 kapetanija, da bi krajem 18. vijeka njihov broj porastao na 32, pokrivajući praktično cijelu Bosnu. Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj suštini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, što se tiče lokalne uprave, dok se još uvijek morao plaćati porez Osmanlijskom carstvu, ali nisu više stranci direktno vladali, nego sami Bosanci, što je predstavljalo značajan pomak ka nezavisnosti Bosne i činilo je veoma privilegiranom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod osmanlijskom okupacijom.

1813. godine sultan pokušava da umanji ovu nezavisnost, te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu, koji je imao zadatak da započne proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku, sačinjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a također 1820. godine izvršeni su napadi na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva kapetana: iz Banja Luke i Dervente. Novi sultan Mahmut II.,1826. godine vrši veliku reformu vojske, što nailazi na veliki otpor u Bosni, te sultan šalje Abdurahman-pašu iz Beograda da izvrši ove reforme u Bosni, ali on postiže veoma malo uspjeha u tome. Godine 1831. diže se velika pobuna Bošnjaka na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem za autonomiju Bosne. Te iste godine bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradaščevićem na čelu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava, tjerajući ga da skine novu "reformsku" odjeću i obuče tradicionalnu nošnju. Zatim, bosanska vojska od preko 25.000 vojnika nanosi veliki poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine, u Sarajevu, i zvanično proglašava autonomiju Bosne, što je praktično značilo puna nezavisnost Bosne, iako je diplomatski poručeno sultanu da će se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne. Sultan, potom, uspijeva da unese neslogu među Bošnjake, i pridobija na svoju stranu Ali-agu Rizvanbegovića i Smail-agu čengića, te šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, te bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaščević se povlači u Austriju i pokret za autonomiju Bosne, odnosno za punu nezavisnost Bosne, biva ugušen tek 1850. godine. Godine 1836. nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže pobunu, koja je bila krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeća velika pobuna se desila 1840. godine, kada je ponovo Vezir bio istjeran iz Travnika, ali i ta pobuna biva uskoro ugašena od strane regularnih osmanlijskih trupa. 1850. godine sultan salje u Bosnu Omer-pašu Latasa, koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti, koji je dijelio zemlju u 9 oblasti, od kojih je svaka bila pod vlašću kajmakama. Godine 1875 izbija Hercegovačka buna i veoma brzo se razvija u pravi ustanak, koji ima zapažene rezultate. Godine 1877. Rusija, zajedno s Austrijom, proglašava rat Osmanlijskom carstvu i već početkom 1878. godine Rusi dolaze skoro do Istanbula, poslije čega dolazi do primirja, gdje su Rusi bili ti koji su diktirali uvjete, koji su,naravno, išli puno više njima u prilog, nego njihovim saveznicima Austrijancima. Po ovome sporazumu Rusija osigurava Bugarskoj da se znatno proširi i dobije gotovo punu autonomiju od Osmanlijskog carstva. Bosna, pak, je po tome dogovoru ostala dijelom Osmanlijskog carstva, uz velike reforme, i po članku 14. toga sporazuma bosanski prihodi se od tada, pa u naredne tri godine, moraju trošiti isključivo u bosanske svrhe. Ova situacija je bila prilika za Bošnjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne, što je u međunarodnim krugovima shvaćeno kao opasnost od novih sukoba, tako da ovaj mirovni sporazum biva korigiranu julu 1878. godine u Berlinu, na čuvenom "Berlinskom kongresu", gdje je odlučeno da Bosna, iako teoretski i dalje pod osmanlijskoj vlasti, bude okupirana i administrirana od strane Austro-Ugarske.
odgoovorite sa citatom