Arheološki lokalitet Belo brdo u Vinči, na desnoj obali Dunava, 14 km nizvodno od Beograda, obuhvaća površinu od desetak hektara. Sam lokalitet je na visokoj lesnoj terasi koja dominira okolinom i ima oblik prostranog, zaravnjenog humka nastalog umjetnim putem uslijed neprekidnog obnavljanja horizonata stanovanja. Položaj lokaliteta je omogućavao dugotrajan boravak stanovnicima, Dunav s jedne strane sa svojim mogućnostima, bilo ribarenje bilo komuniciranje s drugim zajednicama, i dolina Bolečice s druge strane koja je Vinču povezivala sa zaleđem bogatim mineralima i rudama (Avala, Rudna glava), divljači i plodnim zemljištem. Ovakav geografski položaj Vinče osiguravo je njenim stanovnicima posredničku ulogu između kultura koje su se razvijale na jugu sve do Egejskog mora i na sjeveru do srednje Europe.
Prvo arheološko iskopavanje u Vinči započeo je Miloje M. Vasić 1908. god. na prostoru od približno 400 m2. S manjim prekidima ti su radovi trajali sve do 1914. god. Radovi su obnovljeni tek 1924. god., ali samo za kratko uslijed nedostatka financijskih sredstava. Uz pomoć sreće M. Vasić dobija financijsku pomoć od ljubitelja starina sir Charlesa Hyde i uz stručnu pomoć Johna Lintona Myresa sa Sveučilišta u Oxfordu istraživanja se nastavljaju od 1929. do 1931. god. uz veliki publicitet u engleskim novinama. Ova iskopavanja vršena su za to vrijeme najsuvremenijim metodama i sredstvima uz pažljivo praćenje stratigrafije - bilježenje dubinskih kota na svim otkopanim objektima i djelomičnim izdvajanjem zatvorenih cjelina. S četiri toma monografije Praistorijska Vinča i s četrdesetak djela M. Vasića završena je ova druga faza istraživanja Vinče. Do obnove istraživanja prošlo je 47 godina. Za to vrijeme nalazište je bilo podosta devastirano. Nova iskopavanja 1978. god. vodili su Milutin Garašanin i Dragoslav Srejović, a provođena su i revizijska istraživanja.

Počeci povijesti Vinče sačuvani su samo djelomično i zbog toga su nedovoljno jasni. Ostaci najstarijeg naselja nađeni na oko 10.5 m visine pokazuju da je Vinča prvi put naseljena oko 4800. god. pr.Kr. Već sredinom 5. st. pr.Kr. započinju lančani pokreti neolitskih populacija u Trakiji i donjem Podunavlju koji ubrzo zahvaćaju i područje Vinče. Ova previranja izazvana su prodorom anadolske halkolitske kulture tipa Khan-Hasan - Beycesultan koja se prema Balkanskom poluotoku kretala u dva smjera, kopnenim putevima, od jugoistočne Trakije prema Podunavlju, i pomorskim putem od srednje Grčke do sjeverne Dalmacije. Kao posljedica ovih strujanja, pri čemu se anadolske forme miješaju s lokalnim autohtonim oblicima, nastaju na cijelom Balkanskom poluotoku i srednjem Podunavlju kulture mlađeg neolita. Tako je u dodiru s novim doseljenicima i podunavska starčevačka kultura prerasla u novu, vinčansku kulturu.

Utemeljenje, rast i najveće domete vinčanske kulture ilustriraju nalazi otkriveni u Vinči na visinama između devetog i šestog metra. U ovom razdoblju, koje se metodom C-14 može okvirno datirati između 4500. i 3800. god. pr.Kr., stanovnici Vinče i njihovi suplemenici ostvaruju kulturu koja dominira najvećim djelom srednje i jugoistočne Europe. Vinčanska kultura imala je oko 4000. god. pr.Kr. područje veće od bilo koje druge neolitske kulture u Europi, a pojedina njena naselja npr. Vinča, Divostin ili Selevac premašivala su veličinom i brojem stanovnika sva istovremena neolitska naselja u Europi. Zajednice tih naselja prilagođavale su svoje osnovne djelatnosti lokalnim uvjetima. Tako se u nekim naseljima veća pažnja posvećivala zemljoradnji i stočarstvu, a u nekima su se začeli rudarstvo i razne vrste zanata.

Vinčanska kultura bila je u zenitu sve do oko 3800. god. pr.Kr. Ostaci naselja i pokretni arheološki nalazi otkriveni na visinama između šestog i drugog metra kulturnog sloja Vinče, datirani metodom C-14 u razdoblje između 3700. i 3500. god. pr.Kr., pokazuju da Vinča polako gubi svoj značaj i da se vinčanska kultura u cjelini gasi. Najprije se uočava da je naselje iz ovog djela kulturnog sloja znatno manje od prethodnog i da se u jednom trenutku pristupa izgradnji novog obrambenog sistema. Iako se i dalje nastavlja lokalna proizvodnja svih vrsta oruđa i keramičkih proizvoda, ipak je karakteristično da je broj importiranih predmeta sve veći i da se sve češće kopiraju uzori iz drugih kultura. Očigledno je da umjesto metropole koja proizvodi trendove Vinča sad postaje samo mjesto koje sabire elemente s različitih strana. Ovaj opći zamor izazvan je pronalskom i sve češćom uporabom metala, u prvom redu bakra i zlata. Otkrićem ovih metala narušava se ranija kulturna ravnoteža i započinje raspadanje strukture neolitskog svijeta. S razvojem metalurgije bakra formiraju se postupno i novi ekonomsko-društveni odnosi, koji se suprostavljaju tradicionalnom načinu života, a koje stanovnici Vinče nisu bili spremni prihvatiti.


Naselje u Vinči trajalo je od 4500. do 3500.god. pr.Kr. i ima kulturni sloj od 10.5 m, a istražen je samo središnji dio naselja. Prvi autor koji se pozabavio podjelom vinčanskog sloja je bio M.M. Vasić koji ga dijeli u 6 stratuma, čisto mehanički po, metrima. J. Fewkes i G. Childe zastupaju teoriju da kulturni sloj u Vinči nije moguće podijeliti. O.Menghin ima fazu I. s podgrupom i fazu II. F. Holste kao bazu za svoju podjelu uzima pojedine keramičke grupe koje predstavljaju zatvornu cjelinu te ima 5 stupnjeva od A do E. M. Garašanin ima podjelu na dvije glavne faze i to stariju vinčansko-tordošku i mlađu Vinča-Pločnik. J. Korošec ima podjelu na 5 glavnih slojeva i njihove podslojeve.
Na osnovu skromnih ostataka najstarijeg naselja, otkrivenih na oko 10.5 m visine, može se zaključiti da je Vinča prvi put naseljena u trenutku kad se starčevačka kultura (kultura srednjeg neolita) počela bližiti svom kraju, vjerojatno negdje oko 4800.god. Tad je taj dio Podunavlja bio gusto naseljen i osnivanje prvog naselja u Vinči treba vjerojatno vezati za manju grupu kolonista koja je tragajući za slobodnim poljoprivrednim površinama napustila neko veće naselje locirano u južnom Banatu. Inače, sličan obrazac vrijedi i za ostala naselje vinčanske grupe koja su nastala na prostoru starčevačkih npr. Pavlovac, Sopska i Mala Grabovnica. Najstarije nastambe u Vinči su elipsoidne osnove ukopane u les sa šatorastim krovom od pruća, trske i slame koji dolazi neposredno na osnovu, a nađeni su i tragovi kućnog lijepa ove šatorasate kolibe (neki autori ih nazivaju zemunice) grupirane su po određenom sistemu oko centralne kolibe te imaju 2 prostorije. Vjerojatno negdje oko 4500. god. Vinča je potpuno opustjela. Teško je ocijeniti koliko je vremena prošlo prije obnove života u naselju, no taj period nije bio dugotrajan jer je neposredno iznad napuštenih šatorskih nastambi podignuto novo, veliko naselje. Duh nove kulture i novog načina života jasno je vidljiv u arhitekturi. Pri izgradnji novog naselja posebna pažnja obraćena je rasporedu kuća. Od njih su ostale samo osnove, ali je utvrđeno da su sve bile orijentirane u pravcu jugoistok-sjeverozapad (različite varijacije u orijentaciji prisutne su na različitim nivoima), imale su četverokutne, gotovo kvadratne osnove, vertikalne zidove i krov na dvije vode. Kao građevinski materijal i dalje je korišteno drvo i glina, ali sam građevinski postupak obogaćen je nekim inovacijama kao npr. niveliranje, stabilizacija podloge, izolacija od vlage (ovo je naročito primjenjivano kod velikih pitosa koji su bili dio podne konstrukcije i koji su služili za čuvanje hrane), bojenje zidova (postoji teorija da je ovo rađeno u kultne, a ne u utilitarne svrhe) i pojava podova od premaza s podnim gredama. U razdoblju od oko tisuću godina Vinča ostaje shematizirano, ograđeno naselje (nađena su dva rova, jedan s početka života nove zajednice, a drugi je sa samog kraja neolitskog razdoblja) s istim sistemom komunikacija. Vremenom se jedino stambeni prostor povećava i funkcionalno razrađuje. Dok su prve kuće redovito s jednom prostorijom i dovoljne za život samo jedne manje porodice, u mlađim naseljima otkrivene su velike pravokutne građevine od 40 do 60 m2 s većim brojem prostorija i razrađenim interijerom - ognjišta, peći, banci, stolovi, ormari uza zid za posuđe s policama.

Oblik sahrane prisutan u Vinči je kosturno pokapanje i to u samom naselju (iako su za samu grupu karakterističnije i brojnije izdvojene nekropole van naselja). Ovakvo pokapanje u naseljima vjerojatno treba povezati s kultom koji su uživale pojedine posebno istaknute osobe u zajednici. Prvim doseljenicima u Vinču pripada velika grobnica s prilazom i devet kostura koja je u centru najstarijeg naselja otkrivena 1931. god. Na visini od 8.5 m nađen je zgrčeni pokojnik bez darova, a sve do 4.5 m nalaženi su ostaci dislociranih ljudskih kostiju (uništeni kosturni grobovi). U Vinči je prisutna i incineracija - u gruboj keramičkoj posudi nađeni su ostaci kalciniranih kostiju.

Široka razmjena dobara, napredna ekonomija i razvoj komunikacija s drugim grupama oslobodili su tvorce vinčanske kulture uske vezanosti za mali komad zemlje, pustili njihovu maštu na volju i dali slobodu stvaranja. Vinča i još nekoliko neolitskih naselja u blizini Vršca (Potporanj), Kragujevca (Grivac, Divostin), Mitrovice (Valač) i Prištine (Predionica) postali su veliki religiozni centri, a istovremeno i umjetnička žarišta koja bitno utječu na stvaralaštvo svih neolitskih zajednica srednje i jugoistočne Europe. Velik broj glinenih statueta i ritualnih posuda otkrivenih u spomenutim naseljima, ne pokazuje samo izuzetnu maštovitost i umjetničku nadarenost njihovih tvoraca već i na razvijene mitove i naglo grananje magijsko-religijske prakse u okvirima vinčanske kulture. Tematska raznolikost statueta - ženske statuete podjeljene na stojeće (bilo s praznim horizontalnim rukama ili u kojima su plastične glave ili s rukama i nogama u pokretu), sjedeće (bez postolja s različitim položajem nogu, na prijestolju, na žrtveniku, na stolici s različitim položajem nogu) i kurotrofne (stojeće, sjedeće ne prijestolju, sjedeće na žrtveniku i ležeće), muške statuete podjeljene na stojeće, klečeće i sjedeće (na zemlji s rukama na trbuhu i na prijestolju), hermafroditi, ostale statuete (u obliku ljudskog poprsja, ljudski likovi s 2 nosa ili 2 roga na glavi, grbavi likovi), životinjske statuete (goveda, koze, ovce, ptice, žabe, psi) i monumentalna plastika i njihov stilski razvoj od naturalističnih preko realističnih do sasvim apstraktnih formi siguran su dokaz da je u vinčanskoj kulturi prevladana primitivna magija tj. da je oformljena jasna religijska misao. Ta misao, sudeći po izgledu statueta izražena je u ritualima i mitovima povezanim sa smjenom godišnjih doba, sjetvom i žetvom, rađanjem i umiranjem, kao i stalnom obnovom života, likovno najpotpunije izraženom u prikazu žene s djetetom u naručju. U prilog ovoj pretpostavci govori i činjenica da su često nalažene oštećene i odbačene statuete - nisu više korištene nakon trenutka kada su ispunile svoju funkciju u vezi s određenim obredom.

Kako se vinčanska grupa kultura polako bližila kraju mjenjala se i duhovna struktura vinčanskog stanovništva. U prvom trenutku poticaji sa strane imali su pozitivno djelovanje jer sažimanjem tradicionalnih formi s elementima stila nastaje u Vinči kratkotrajana renesansa kulture karakterizirana u prvom redu orginalnim oblicima antropomorfne plastike i novim ornamentalnim tehnikama na keramici. Pri ovoj novoj stilskoj sintezi statuete zadržavaju u osnovi još realistične oblike, ali ranije trodimenzionalno modelirane površine postaju ravne, a plastično modelirani detalji postepeni se shematiziraju i pretvaraju u teško razumljive ornamentalne znakove. Ovaj dosljedno provođen ornamentalni stil teži k tome da pomoću jedne vrste crteža i sjenčenja kompenzira izgubljen smisao za treću dimenziju. Na pojedinim statuetama primjenjeno je i bojanje kojim se još više naglašava piktoralni karakter novog ornamentalnog stila. Zbog toga urezani ili oslikani detalji na vinčanskim statuetama ne označavaju ni odjelo, ni tetovirane znakove već nastaju kao rezultata razvoja stila koji ide od trodimenzionalnih realističnih oblika prema linearno-apstraktnim formama. Formiranje ovog stila mora se vezati za tehniku urezivanja i ukrašavanja metalnog lima i kosti. Kao što je u toku starijeg perioda vinčanske kulture glina određivala osnovne oblike antropomorfnih statueta, tako u mlađem periodu statuete od metalnog lima i kosti postaju nosioci linearno-apstraktnog stila koji se s više ili manje uspjeha transponira i u druge vrste materijala. Sličan proces prošla je i keramika. I dok na početku i u ornamentici na keramici dolazi do izražaja sve veća sloboda i traženje novih formi izražaja u jednom određenom okviru što se vidi bilo u bogatstvu i raznolikosti tehnika ukrašavanja bilo u raznim kombinacijama u ritmički raspoređenim motivima npr. u raznim kombinacijama kaneliranih ornamenata ili urezanih traka, razbijanje starih podjela površina i rasporeda motiva te njihova zamjena novim formama i izražajnim mogućnostima što je naročito uočljivo kod keramike sa žigosanim ubodima gdje se teži pokrivanju cijele površine i djelovanju vlastitom raznovrsnošću, pri kraju vinčanske kulture sve se mijenja. Posuđe je sad mahom neukrašeno. Ova činjenica, naizgled kontradiktorna, u stvari je u skladu s osnovnom stilskom koncepcijom kojoj je strana treća dimenzija i prostorno razvijanje ukrasnih motiva. Stoga se sad i favorizira samo slikana dekoracija izvadena pastelnim bojama ili inkrustacijom, dok su druge ornamentalne tehnike uglavnom zanemarene. Više se ne primjenjuju neprekinuti ukrasni motivi (spirala, meandar), već su svi ornamenti ili prostorno ograničeni (stil metopa) ili vezani za pojedine dijelove posude. Ovaj strogi tektonski stil na keramici, kao i linearno-apstraktne forme plastike, izraz je ozbiljne krize izazvane uvođenjem metala u još izrazito agrikulturnu sredinu. U Vinči je sigurno postojanje zemljoradnje kao osnovnog zanimanja što potvrđuju nalazi pougljenjenog žita na različitim lokalitetima, a osim žitarica nađeni su grašak i hrastov žir. Nalazi životinjskih kostiju potvrđuju postojanje lova i uzgoj domaćih životinja, ponajviše goveda, te ovaca, koza i domaćih svinja. Postojanje ribolova, pored ribljih kostiju, potvrđuje i pojava ribarskih alatki, naročito u Vinči. Ipak, specijalizirane djelatnosti omogućile su brz privredni uspon, društveno raslojavanje i opće bogaćenje svih zajednica vinčanske kulture. Zajednice u Šumadiji, Banatu i Srijemu obradom zemlje i uzgojem krupne stoke stvorile su viškove proizvoda, koji su im omogućili da od susjednih kulturnih grupa dobiju sirovine koje nisu imali na svom području, na prvom mjestu erdeljski opsidijan s Bükk-planina, dragocjenu sirovinu za izradu srpova i preciznih alatki, koji se koristi velikim intenzitetom od samih početaka naselja i nađeno je oko 1500 predmeta od opsidijana te spondylus-školjke za izradu nakita. S druge strane, stabilnost privrede omogućila je vinčanskim zajednicama da određen broj svojih članova oslobode neposredne proizvodnje tj. da ih se usmjeri na posebne djelatnosti, prvenstveno na pronalaženje lokalnih sirovina ili njihovu preradu. Na taj način stanovnici Vinče došli su cinabarita, vađenog u Šupljoj steni kod Avale, kao i nekih drugih rijetkih stijena i minerala (alabaster, mramor). Za izradu alata od kamena u Vinči korištene su stijene u blizini naselja, konkretno Avala (osim nefrita) jer su potrebe za sirovinom neolitskog čovjeka mogle biti zadovoljene i iskorištavanjem malih, neznatnih ležišta koja su mogla biti brzo iscrpljena i nisu zanimljiva u modernom smislu. Oko 90% kamenog oruđa i oružja Vinče izrađeno je od mekih škriljastih i vapnenačkih stijena, dok tek oko 10% otpada na druge vrste tvrdih stijena npr. nefrit i granit. Od vulkanskih stijena izrađivane su redovito bušene sjekire. Za proizvodnju se od samih početaka naselja još koristio i kremen. Još treba naglasiti da se čovjek u Vinči relativno rano koristio metalnim izrađevinama o čemu svjedoče perle ovalnog oblika od bakra koje je našao M. M. Vasić.
Generalnim urbanističkim planom razvoja Beograda, priobalni pojas Dunava u zoni Vinče proglašen je arheološkim parkom. Taj arheološki park u Vinči sastojat će se od Muzeja neolita srednjeg Poduavlja, Međunardonog centra za proučavanje neolita srednjeg Podunavlja, konzervatorsko-radioničkog bloka te slobodne površine parka. Muzej neolita srednjeg Podunavlja trebao bi čuvati odabrani dio samog nalazišta ("nalazište kao trajni eksponat"), da osigura muzejski postav predmeta nađenih u Vinči, da omogući izlaganje odabranih predmeta s ostalih neolitskih lokaliteta u srednjem Podunavlju i da osigura prostor za tematske izložbe. Tako projektiran, muzej je djelom "arhitektonska opna" koja štiti i prezentira nalazište - vertikalni profil kulturnih slojeva od najvišeg do najdubljeg, visine od oko 10 m i najstarije prapovijesno naselje u Vinči. Posjetioci će se kretati rampama i stepenicama od jednog do drugog eksponata. Bit će to u stvari jedinstven prostor ispresjecan platoima i galerijama u kojem će se omogućiti uvid u život koji je tu tekao u prapovijesti. Ostali dio ima karakter klasičnog arheološkog muzeja u kojem su izloženi odabrani eksponati. Međunarodni centar za proučavanje neolita srednjeg Podunavlja treba postati mjesto za razmjenu iskustava, suradnju i usuglašavanje znanstvenih dometa o neolitu jugoistočne Europe. Tu bi se održavali odgovarajući skupovi, a glavni sadržaji centra bi bile dvorane za sastanke, predavanja, kabineti za individualni rad i biblioteka. Konzervatorsko-radionički blok osigurava prihvat nalaza s terena, njihovu klasifikaciju i rekonstrukciju, crtanje i fotografiranje. Tu su i labaratoriji za utvrđivanje apsolutne kronologije primjenom fizičko-kemijskih metoda i labaratoriji za paleozoološke i paleobotaničke analize. Također su predviđeni i konzervatorska radionica i fotolabaratorij. Tu je i centralni arhiv: kartoteka, fototeka, filmoteka i ostali arhivski i dokumentacijski materijali.
Slobodne površine-park zauzimat će najveći dio arheološkog nalazišta. Uz sam arhitektonski objekt, s njegovim poluotvorenim i natkritim djelovima, sve je u zelenilu. Taj prostor, ispresjecan pješačkim stazama imat će odgovarajuću estetsku i dendrološku ulogu u okviru šireg pejzažnog uređenja priobalnih površina i zaštićene prirodne okoline samog grada. U vezanim, poluotvorenim prostorijama bit će izloženi eksponati na otvorenom - po pravilu to će biti rekonstruirane prapovijesne kuće, njihovi djelovi, makete naselja i njegovih djelova. Ti eksponati bit će eduktivnog karaktera, a na osnovu novih rezultata i spoznaja bit će vremenom nadopunjavani.