Prikazati pojedinačan prilog
  #33  
Staro 08.03.2007, 01:36
rammstein
Gost
 
prilozi: n/a
Tajanstvo ili zbilja

Zoran Nikolić

TAJANSTVO ILI ZBILJA - ŠTA KRIJE VILA VUKOJČIĆA
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=7156& postcount=1



Zemun predstavlja pravu "izložbu" podzemnih građevina koje umnogome pamte i "čuvaju" njegovu istoriju, pogotovu njene zaboravljene segmente.
Pa ipak, što god da pričamo ili koje god mesto, koje privlači veliku pažnju, da opišemo, a da je ono deo podzemlja Zemuna, ono najtajanstvenije u ovom gradu je sasvim sigurno vila "Vukojčić". Za ovu zgradu vezana su najmisterioznija predanja, doduše iz novije istorije, koja su iz decenije u deceniju "narastala i bubrila", da bi danas postala gotovo epski neverovatna.
Pa ipak, izvesno je da "gde ima dima ima i vatre" i da sve ove priče vezane za čudnovatu kuću na periferiji Zemuna nisu nastale ni malo slučajno. Naprotiv...
Vila "Vukojčić" je nastala kao zdanje koje je napravio predratni industrijalac Vukojčić, po čijem prezimenu je i do danas ostala poznata. Malazi se pored Batajničkog puta, preko puta Elektronske industrije,na strani bližoj Dunavu.
Očigledno da joj vlasnik nije uzalud izabrao takvo mesto, jer je zaista tako postavljena da putniku namerniku nije daleko da dođe do nje, ali istovremeno, naizgled, dovoljno zabačena da vas tamo niko ne bi tražio, ukoliko hoćete da se sklonite od radoznalih pogleda.
I danas zgrada izgleda prelepo; iako oronula, još nosi očigledne znake gospodstva "stare dame". Građena je kao glamurozno zdanje, ali sa mnogo ukusa, pa su tragovi raskoši na njoj i sada jasno vidljivi.
Da bismo proverili priče o ovoj zgradi poveli smo u "akciju" i speleologa Željka Latasa, člana Akademskog speleološkog kluba "ASAK" sa Prirodno-matematičkog fakulteta u Beogradu. Kao i tokom svih istraživanja po podzemlju Beograda i ovoga puta su stručnjaci ASAK-a bili uz nas. A ono što je najinteresantnije, oni su tipični entuzijasti, jer sve akcije prave o svom trošku, a okupljeni su samo zarad ljubavi prema onome što rade. Svi su intelektualci, pa je tako Latas kontrolor leta, ali ih u klubu ima iz svih branši.
Budući da nam je Latasovo prisustvo ulilo sigurnost, bili smo spremni za akciju, a tome su znatno doprineli naši domaćini Mihajlo Oluić, nadzornik obližnjeg autokampa i Slobodan Bujagić, veliki poznavalac važnih zemunskih objekata. Ali, bolje da vas uputimo redom u razloge zašto smo ovde...
O ovoj vili se tako dugo raspredaju neobične priče da su mnoge već postale legendarne. Hteli smo da proverimo koliko im se može verovati. Naime, oni upućeniji kažu da se ispod zgrade nalazi splet mnogobrojnih hodnika koji, najverovatnije potiču iz perioda Drugog svetskog rata. Očigledno je da je tada mudri industrijalac shvatio da mu predstojeći rat, a pogotovo nastupajući komunizam mogu doneti nesreću.
Moguće je i to da ovaj splet podzemnih koridora nema mnogo veze sa ostalim lagumima i podzemnim prolazima u Zemunu, jer je verovatno znatno mlađi od njih.
Različite priče su raspredane o ovoj kući i oko nje zato što je zdanje, posle Drugog svetskog rata, dugo vremena bilo i restoran preduzeća "Central". To je bila ekskluzivna kafana, koja "pamti" i bezbroj svadbenih ručkova i različitih slavlja, pa nije neobično da su se, u masi koja se u nju slivala, nalazili i oni koji su znali malo više o istoriji samog zdanja.
Dakle, najverovatnije je vilu još tridesetih godina prošlog veka podigao Živojin Vukojčić, ondašnji tekstilni industrijalac. Kažu da je splet podzemnih hodnika kasnije napravio njegov sin, Dragi Vukojčić, verovatno 1943. godine, kako bi pod zemlju spustio tadašnju fabriku tekstila, ne bi li je na taj način sklonio od očiju javnosti, ali i zaštitio od eventualnog bombardovanja. Poznato je i da je imao ideju da dole napravi tajne magacine u kojima bi držao bale sa tkaninama. Vrlo je moguće da mu je osnovna zamisao bila da važne stvari smesti daleko od očiju partizana, jer je njihov dolazak tada postao izvestan a on, sa razlogom zabrinut.
Tako se krajem rata, i zbila najdramatičnija priča vezana za ovo mesto. Dragi Vukojčić je uspeo da pobegne partizanima i da se na kraju domogne Južne Amerike, ali na zaista spektakularan način, dostojan najboljih trilera.
Naime, krajem rata ispred vile se zaustavio vod vojske, sa zadatkom da privede vlasnike kuće. Navodno su ga pozvali i kada se pojavio na otškrinutim vratima, naredili su mu da se spremi, kako bi mogao da pođe sa njima. Za svaki slučaj, za njim je unutra ušao i komandir voda, dok su ostali vojnici opkolili kuću.
I tada je famozni splet hodnika odigrao ključnu ulogu u daljem raspletu i time potvrdio da ima i te kako mnogo razloga što postoji.
Vojnici su dugo čekali, a iz vile nije izlazio ni njihov starešina ni očekivani zarobljenik. Već uveliko nervozni, otvorili su vrata i ušli unutra da provere šta se tamo dešava, ali su, na svoje ogromno razočarenje, zatekli samo mrtvo telo svog komandanta, koji je bio razoružan, dok od Dragog Vukojčića nije bilo ni traga ni glasa. Očigledno je imao prigušivač, pa je uspeo da ubije partizanskog starešinu tako da pucanj ne privuče pažnju onih što su ga čekali ispred, i da tako dobije dovoljno vremena da se tajnim hodnicima iskrade ka Dunavu.
Ulaz u podzemne koridore Vukojčić je dobro maskirao, pa su vojnici još dugo tražili put kojim je pobegao. Kada su najzad, iza kuhinje, pronašli skriveno stepenište koje je vodilo ka podzemlju zgrade. Dragi Vukićević se već domogao reke i dao se u bekstvo. Ovog puta zauvek. Iz zemlje koju je voleo i iz kuće u koju je mnogo uložio. Nekoliko meseci kasnije obreo se u Brazilu.
Vlasnik vile Vukojčić u Zemunu zaista je na spektakularan način uspeo da pobegne od partizana koji su došli na njegov kućni orag da ga uhapse: uspeo je da ubije jednog od njih, uvukao se u trajni podzemni prolaz koji je prethodno naravno napravio i pobegao do dunavske obale.
Tamo ga je čekao čamac spreman u potaji, kojim je pobegao dalje. Ni jedna priča o tome kako se iskobeljao od potere nije do kraja sigurna, ali po jednoj, pobegao je preko Dunava na banatsku stranu gde su ga jataci brižno čuvali, dok nije dočekao priliku da se prebaci preko granice, a kasnije put Južne Amerike.
Druga varijanta govori o tome da je čamcem, koji ga je čekao na kraju tunela, uz još dva pratioca, krenuo da beži ka današnjem Novom Beogradu. To su, izgleda, progonitelji naslutili, pa su napravili zasedu, otprilike, na mestu gde se danas nalazi zgrada Savezne vlade, na Ušću.
Navodno, tada je izbilo puškaranje pri kome su oba Vukojčićeva pratioca poginula, dok je on i tom prilikom imao sreće. Uspeo je da umakne ka Starom aerodromu, pored današnjeg Tošinog bunara. Tako je, kažu, pobegao iz Jugoslavije jednim od poslednjih letova sa ovog letilišta.
Predanje kasnije kaže kako je, otišavši u Brazil, ponovo rešio da se bavi onim što je najbolje znao, a to je bila trgovina i biznis sa tekstilom. I tamo je stekao veliki imetak mada je, verovatno, jedan deo novca poneo i odavde.
U svakom slučaju, interesantno je i da je još dugo vremena iz Brazila slao razglednice adresirane na svoju kuću. Kako su nam pomenuli zaposleni u "Centralu", to je radio o Božiću, a umesto imena naslovio bi kartu rečima: "Onome ko stanuje u mojoj kući".
A šta dalje?
Kada smo ušli u vilu, dočekali su nas ljubazni radnici "Centrala" koji su otpočeli radove na rekonstrukciji ove kuće. Nadaju se, kažu, da će nakon toga ona povratiti onaj stari sjaj i da će opet okupljati mnoštvo gostiju.
Unutrašnjost još podseća na to koliko je zgrada bila lepa, uz delimično očuvane raskošne lustere, prelepu drvenariju i raskošne stepenice koje su vodile ka gornjem spratu.
Nas je privlačilo prizemlje i deo iza kuhinje, gde se ulazilo u Vukojčićev tajni prolaz. Tamo su nas pažljivo uveli, uz škiljava svetla baterijskih lampi. Jedan od njih je, pokazujući na zjapeću rupu u kojoj se nazirao samo početak spiralnih stepenica, rekao: "Ja tamo nikada ne bih smeo da siđem". E, pa tako nam i nije baš "podigao" raspoloženje, ali znali smo da sada nema odustajanja. Dok nas je budno pratio nadzornik Mihajlo Olujić, prvi je krenuo speleolog Željko Latas.
Važno je i to da u speleologiji postoje zakonitosti kako se u pećine ulazi i iz njih izlazi, odnosno kako se u njima ponaša. Međutim, kada se uputite u ovakvu avanturu ispod površine zemlje, u prostoriju koju je gradila ljudska ruka, onda je obazrivost mnogo veća, jer postoji rizik i od urušavanja, kao i od toga da popuste, na primer, metalne stepenice, izložene decenijama zubu korozije.
Krenuli smo stepenicama za koje smo znali da vode, otprilike, oko 25 metara ispod kuće. Silazili smo jedan po jedan, kako se istovremeno ne bi svi našli na stepeništu i na taj način ga bezrazložno opteretili. Duž cilindra kojim smo se spuštali u podzemlje već su postojali tragovi obrušavanja, pa nas je to upozoravalo na opasnost.
Na žalost, kada smo se spustili u prostoriju koja se nalazi ispod stepeništa, naš put je bio gotovo okončan. Jer, ispred nas se našao ozidan tunel koji je vodio još samo nekoliko metara ali na mestu gde je počinjao da se spušta postojali su ogromni nanosi zemlje, i dalje se nije moglo. Željko Latas je samo bio u prilici da, uz ogroman napor, skloni deo nabacane zemlje i tako pokuša, puzeći, da makar malo nastavi put, ali i to ne zadugo.
Jer, tunel se okomito spuštao dalje, a zemlja je bila sve tvrđa. Najzad, bilo je važno ono što je video, a to je da se na desetak metara od mesta gde se smo se mi nalazili hodnik račvao u dva pravca. Dakle, očigledno je bilo da smo se nalazili na samom početku, a da misterija ostaje pred nama. I to, čini se, zauvek.
Kako se priča završava
Kada smo izašli na svetlo dana, a da bismo završili priču, odnosno makar naslutili njen epilog, potražili smo svedoke, odnosno ljude koji bi mogli da je upotpune.
I zaista, dokaz da smo bili tek na početku puta, vrlo brzo nam je dao Mihajlo Olujić. Jer, kako kaže, pre nekoliko godina je pukla betonska ploča na kojoj se nalazila bašta ispred vile, a ispod se otvorio ambis. Tada je čak 13 kamiona punih zemlje izručilo svoj sadržaj u novonastalu provaliju.
Tako je jasno na koji način smo i mi naišli na prepreku i koliko bi bilo teško i skupo danas pokušati proći istim putem kojim je pobegao Dragi Vukojčić. Ali zaključak koji se sam nameće jeste da je ispod vile Vukojčić zaista postojao ogroman prostor, i da je tamo očigledno moglo da se sakrije mnogo dragocenosti. Jer, čak 13 kamiona je moralo da zatrpava ogromnu prostoriju, koja je građevinare iznenadila ispod zemlje. Najzad, nameće se i pitanje koliko je bilo teško ondašnjem vlasniku zgrade da krišom iskopa i iznese toliko mnogo materijala, a da sve ostane neprimećeno i dovoljno velika tajna da je partizani nisu naslutili.

Promijenjeno od rammstein (08.03.2007 u 02:29 sati)
odgoovorite sa citatom