|
Novac Sav novac koji spada u gore navedeni period... |
|
Teme - opcije |
#1
|
|||
|
|||
Istorijat novca Srbije,Crne Gore i Jugoslavije
-kovani novac
U XIX veku,za vreme vladavine Karadjordja i kneza Milosa,u Srbiji u opticaju je bio veliki broj razlicitih moneta,od turskih do zapadnoevropskih. Tokom tog perioda koristile su se 43 vrste stranog novca:
Suocen sa problemima koje je izazvala upotreba brojnoh vrsta novca u Knezevini Srbiji,knez Mihajlo Obrenovic donosi resenje o kovanju srpske monete. Tako je nastao kovani novac izradjen od legure bakra u apoenima od 1,5, i 10 para(inace rec para potice od posledne vrste turskog novca-a prisutan je i danas kao naziv stotog dela savremenog jugoslovenskog dinara.),sa likom kneza Mihaila na aversu i godinom izdanja 1868. Nova novcana jedinica dinar,iskovana je u srebru 1875.godine. Ona je nosila lik kneza Milana,a izradjena je u apoenima od 50 para,1 i 2 dinara. prvi zlatni novac u Srbiji u nominalnoj vrednosti od 20 dinara,iskovan je 1879.godine.Povodom proglasenja kneza Milana za kralja Srbije 6.marta 1882.godine iskovan je zlatni novac od 10 i 20 dinara,popularno nazvan"milandor". Srbija je svoju nacionalnu monetu uoblicila usvojivsi standarde Latinske novcane unije,cije su stroge odredbe propisivale stepen finoce metala za izradu kovanog novca,kao i kovnicke stope. U kasnijem periodu emitovano je jos nekoliko vrsta kovanog novca. Poslednja emisija sa likom vladara iz dinastije Obrenovica potice iz 1897.godine,kada je u srebru iskovan novac od 1 i 2 dinara sa likom kralja Aleksandra I Obrenovica. Dinasticka smena na prestolu 1903.godine donela je izvesne promene u oblasti izdavanja novca. Zakonom iz 1904,godine predvidjeno je kovanje matalnog novca sa likom novog vladara Petra I Karadjordjevica. Iz iste godine je i prva emisija od pet razlicitih apoena novca kovanog u bronzi i srebru,kao i jubilarni srebrni novac od 5 dinara sa likovima Karadjordja i Petra I,iskovan povodom stogodisnjice Prvog srpskog ustanka, Ta emisija novca,kao i sledece dve iz 1912.i 1915.godine kovane su u Becu. Izbijanjem rata prekinuta je svaka veza sa tom kovnicom,pa je deo emisije iz 1915.godine iskovan u pariskoj kovnici. Novac sa godinom kovanja 1917.godine izradjen je u Americi. crnogorski kovani novac Knjazevina Crna Gora,iako od Berlinskog kongresa 1878.godine nezavisna,sopstveni novac dobila je tek pocetkom XX veka. Zakonom o novcu,donetim 1910.godine,a usled upucenosti Crne Gore prema Austriji,ozvaniceno je vezivanje crnogorske novcane valute,perpera,za "krunski tecaj",sto znaci da crnogorski novac nije kovan po pravilima Latinske unije. Iz istih tihrazloga Crna gora je svoj novac kovala u beckoj kovnici prema austrijskim uzorima. Prvi crnogorski kovani novac izdat je na osnovu ukazaknjaza Nikole 1906.godine i to od bronze u nominali od 1 i 2 pare,a od nikla u nominali od 10 i 20 para. Srebrni novac je u Crnoj Gori poceo da se kuje 1909.godine,u nominali od 1 i 5 perpera,dok se sa kovanjem novca od 2 perpera u srebru zapocinje 1910.godine. Prvi crnogorski zlatnici nose godinu kovanja 1910 i odnose se na nominalu od 10,20 i 100 perpera,a zbog kovanja u emisijama malog obima predstavljaju retke i vredne numizmaticke primerke. kovani novac kraljevine srba,hrvata i slovenaca Po zavrsetku Prvog svetskog rata,na teritoriji novo stvorene Kraljevine SHS,u opticaju su se zatekle razne vrste kovanog novca.Taj novac je postepeno zamenjivan i vec 1920.godine emitovan je novi novac nove drzave,kada je prihvaceno da nacionalna novcana jedinica bude dinar,koji se deli na 100 para. Kralj Aleksandar I Karadjordhjevic 1925.godine emituje zlatni novac cija je vrednost bila 20 dinara. Kraljevina SHS 1929.godine postaje Kraljevina Jugoslavija,pa se pristupilo emitovanju novca sa novim nazivom drzave. Tokom 1931.godine ostvarena je u velikom obimu emisija od 1 i 4 dukata,koji inace nije predstavljao redovan novac. Na zlatnicima od 1 dukata bilo je porsije krala Aleksandra,a na cetvorodukatima,pore d lika kralja Aleksandra i lik kraljice Marije. U periodu od 1941.godine emitovan je kovani novac razlicitog nominala i sastava metala,a izradjen je uglavnom u Becu. Sa poslednjom emisijom kovanog novca Kraljevine Jugoslavije,nastalim 1938.godine,novac je poceo da se izradjuje u zemlji,u Drzavnoj kovnici u Topcideru. Posle drugog svetskog rata prvi kovani novac Jugoslavije emitovan je 1945.godine. Od tada do danas ostvarene su brojne emisije kovanog novca,savremenom i naprednijom tehnikom izrade,kao i boljeg kvaliteta legura od kojih je izradjivan. Odgovarajucim elementima kao sto su grb i naziv drzave registrovane su sve promene u drzavnom uredjenju koje su se desavale proteklog perioda. Pored redovnih emisija kovanog novca,Narodna banka Jugoslavije izdaje i prigodni kovani novac sa namerom obelezavanja razlicitih manifestacija,kultur nih,sportskih ili nekih drugih,od znacaja za zemlju ili sireg medju narodnog znacaja. Taj novac se izdaje takodje povodom vaznih jubileja,koji su u vezi sa odredjenom licnoscu institucijom ili dogadjajem. 1968.godine kada je izdata prva serija prigodnog kovanog novca do danas realizovana je 21 emisija tog tipa novca. Osobenost takvih izdanja jeste u tome sto se za izradu novca koriste pretezno plemeniti metali ali i legure. Za razliku od redovnih izdanja,za prigodni kovani novac najcesce se primenjuje specijalna tehnika izrade,koja obezbedjuje bolji kvalitet i vecu izrazajnost prikazanih motiva. novcanice Tokom XVIII veka u vecini evropskih drzava iz prometa nestaje zlato i srebro,zbog cega se javlja potreba za izradom papirnog novca. To predstavlja razlog za pojavu prvog papirnog novca i kod nas. Na nasem podrucju prva vrsta papirnog novca,tacnije novcane doznake,pojavljuju se 1848.godine u Vojvodini,Sremskim Karlovcima i Subotici. To su boli asignati,koji su izdavani na osnovu pokrica nacionalnim dobrima(nepokretnost ima i slicno). Prve novcanice u Knezevini Srbiji stampane 1876.godine kao novac glavne drzavne blagajne za potrebe finansiranja srpsko-turskog rata,koje nikada nisu pustene u opticaj. Veruje se da je za njih crteze izradio poznati pesnik i slikar Djura Jaksic. Buduci da su 1884.godine,osnivanj em privilegovane narodne banke Kraljevine Srbije,stvoreni uslovi za izdavanje novcanica,iste godine je emitovana novcanica od 100 dinara. Ona je bila plativa u zlatu,a izradjena je u Belgiji. Medjutim naviknit na metalni novac,narod je tu novcanicu menjao za zlato,tako da je tek banknota od 10 dinara izdata 1885.godine plativa u srebru,stekla poverenje gradjanstva i bila siroko prihvacena,kao i ostale novcanice nakon toga,do izbijanja I svetskog rata. Za vreme austrougarske okupacije,Narodna banka ulaze napore da obezbedi rezerve novcanica stampanjem dodatnih kolicina u Francuskoj i izdavanjem"ratne" novcanice u apoenu od 50 dinara,za koju je nacrt izradila Beta Vukanovic akademski slikar. Da bi se sprecilo unosenje novih banknota u okupiranoj Srbiji je u zvanicnom opticaju bio uglavnom novac okupatora:krune,mark e,levi i pecacene dinarske novcanice. Posle sticanja drzavne samostalnosti 1878.godine Crna Gora je svoj prvi papirni novac dobila tek 1912.godine,sa najmanjom nominalnom vrednoscu od 1,a najvecom od 100 perpera. Okupacione vlasti su kao i u Srbiji,izvrsile pecacenje uputnica izdanja 1914-1914.godine i kao takve ih tokom rata uvela u zvanicni opticaj. Nakon zavsetka I svetskog rata i konstituisanje nove drzave,Kraljevine SHS. javlja se problem valutnog sarenila i potreba za ujednacavanje novcanog sistema i nostrifikacijom novcanica. Emitent nove zajednicke valute,dinara,bilo je ministarstvo finansija Kraljevine SHS,cime je dinar ponovo promovisan u nacionalnu monetu. Privilegovana Narodna banka Kraljevine Srbije 1920.godine prerasta u Narodnu banku Kraljevine SHS i ona iste godine izdaje novcanice u apoenima 10,100 i 1000 dinara. Stvaranjem Kraljevine Jugoslavije 1929.godine Narodna banka Kraljevine SHS,postaje Narodna banka Kraljevine Jugoslavije i stampa 3 novcanice i to u Zavodu za izradu novcanica Topcider. Do pocetka II svetskog rata,Narodna banka vrsi svoju osnovnu funkciju emitovanja novca. Posle raspada Kraljevine Jugoslavije,Narodna banka Kraljevine Jugoslavije se transformise u Srpsku narodnu banku,koja proglasava srpski dinar i onemugucava upotrebu stranih valuta na onim teritorujama drzave koje su bile okupirane od susednih zemalja. Izbeglicka vlada Kraljevine Jugoslavije 1943.godine stampa seriju novcanica koja nije pustena u opticaj. Po zavrsetku II svetskog rata nova vlast uvodi valutnu reformu,zamenu okupacijskog novca,i izdaje seriju novcanica Demokratske Federativne Jugoslavije,cije su prve kolicine stampane u Moskvi. Dinar ostaje novcana jedinica i u novoj drzavi. U peridu od 1945.-1992.godine u Jugoslaviji je emitovano ukupno 12 serija novcanica sa 67 apoena. Tokom perioda 1993.godine SRJ je izdala seriju novcanica sa enormnim numinalnim vrednostima.5.000.00 0.000,50.000.000.000 i 500.000.000.000 Izvod iz texta N.B.Srbije
Promijenjeno od Vumi (09.10.2005 u 02:33 sati) |
#2
|
|||
|
|||
neki od primeraka papirnatog novca
|
#3
|
|||
|
|||
Pozdrav svima,moram napomenuti da su ovdje prikazani 5 i 10 dinara 1950. koji nikada nisu bili u opticaju.
|
#4
|
|||
|
|||
Citat:
Sto se tice onih 5 i 10 dinara iz 1950 u potpunosti se slazem sa tobom da nikada nisu bili pusteni u opticaju. Ali je meni promaklo da to napomenem u forumu,samo sam hteo da ih pokazem i sacuvam od zaborava. Drago mi je sto si to primetio i ispravio moju gresku. Promijenjeno od Vumi (09.10.2005 u 02:34 sati) |
#5
|
|||
|
|||
Stari Crnogorski novac Crna Gora sve do početka XX vijeka nije imala svoje platežno sredstvo već se u opticaju dugo vremena nalazio strani novac, posebno austrijski, koji u drugoj polovini XIX vijeka postaje dominantan. Budući da se cirkulisanje strane valute negativno odražavalo na crnogorsku privredu, to je krajem XIX vijeka Crna Gora preduzela mjere da iskuje sopstveni novac. Da Crna Gora dobije svoj novac bilo pokušaja i ranije. Poznat je pokušaj Petra II Petrovića-Njegoša da izda crnogorski novac nazvan "Perun", koji se, na žalost, nije ostvario. Od ovog pokušaja ostao je sačuvan samo kalup. Zbog ometanja Austrije, Crna Gora je tek 1906. godine uspjela da dobije svoju valutu.
Prvi crnogorski novac pod nazivom “perper” iskovan je u Beču. Ukazom knjaza Nikole određen je oblik prvog crnogorskog novca, koji je iskovan od bronze i nikla u sitnim apoenima od jedne i dvije pare (bronza) i od deset i dvadeset para (nikal). Crnogorski perper je bio u potpunosti izjednačen sa austrijskom krunom. Bronzani i nikleni novac je kovan i u nekoliko narednih godina, ali kako nije bio dovoljan da iz upotrebe istisne austrijsku monetu koja je i dalje cirkulisala, zato je 1909. godine u francuskim kovnicama iskovan i prvi srebrni crnogorski novac u apoenima od jednog i pet perpera. Istovremeno sa puštanjem u opticaj srebrnog novca, krajem 1909. godine izvršene su pripreme za kovanje zlatnog perpera. Kovanje je obavljeno u bečkoj kovnici i već je marta 1910. godine zlatni novac u apoenima od sto, od dvadeset i od deset perpera pušten u opticaj. Iste godine, povodom proslave pedesetogodišnjice vladavine knjaza Nikole, izrađen je poseban, jubilarni zlatni novac na kome je uz lik knjaza Nikole stavljen lovorov vijenac i period vladavine 1860 – 1910. I ovaj novac je kovan u Beču u istim apoenima. Kovanje novca se nastavilo i kasnije sve do 1914. godine, odnosno do Prvog svjetskog rata. Pored kovanja metalnog, Crna Gora je pristupila i izdavanju papirnog novca. Potreba se ukazala sa počecima Balkanskog rata, kada je trebalo povećati sredstva države. U tu svrhu je izdat poseban Zakon o izdavanju blagajničkih uputnica, koji je stupio na snagu oktobra 1912. godine. Po tom zakonu štampane su blagajničke uputnice u apoenima od jednog, dva, pet, deset, pedeset i sto perpera i one su u stvari bile neka vrsta privremenog papirnog novca. Osim 1912. godine, blagajničke uputnice su puštane u promet i 1914. na isti način kao i ranije. Od ranijih uputnica, do izrade novih, u promet su puštene samo one u apoenima od jednog i dva perpera, dok su ostale bile poništene. Uputnice su štampane u Državnoj štampariji na Cetinju. I naredne, 1915. godine štampane su nove uputnice, ali sada u Parizu, budući da one štampane na Cetinju nisu bile visokog kvaliteta. Iako su donošeni zakoni o postepenom povlačenju uputnica, one su se dugo održale u prometu, čak i u vrijeme austrougarske okupacije. Promijenjeno od rammstein (08.10.2005 u 19:48 sati) |
#6
|
|||
|
|||
imam i ja jednu koja nije izlozena ovde
|
#7
|
|||
|
|||
evo nama jos malo poznatog novca,za vecinu mladjih clanova mozda malo nepoznat,ali ga se stariji vjerovatno dobro sjecaju
|
#8
|
|||
|
|||
Mađarska "nostrifikacija" jugoslavenskih novčanica od 1.000 dinara (datiranih s 1. prosinca 1931. g.) u Bačkoj 1941. godine
Uz velike svečanosti bio je u Beogradu 12. prosinca 1940. potpisan "ugovor o vječnom prijateljstvu" između Jugoslavije i Mađarske. U Mađarskoj je to bio dokaz uspjeha politike mađarskog premijera grofa Pál-a Teleki-a. Teleki je, naime, smatrao Jugoslaviju otvorenim prozorom prema Evropi, zaštitom mađarske nezavisnosti, koja je u velikom dijelu bila ugrožena njemačkom politikom. Međutim, jugoslavenska vlada Cvetković-Maček, popustivši njemačkom pritisku, 23. ožujka 1941. prišla je Trojnom paktu. Svega 2 dana kasnije, tj. 25. ožujka, izbijaju masovne demonstracije protesta u gotovo cijeloj zemlji, a još za svega dva dana kasnije pala je i vlada Cvetković-Maček. Oficirski zavjerenici svrgli su namjesništvo na čelu s knezom Pavlom, proglasili nepunoljetnog Petra II ****đorđevića vladarem i obrazovali vladu na čelu s generalom Dušanom Simovićem. U vladu su ušli predstavnici najnekoherentnijih političkih stranaka, od kojih su neki bili potpisnici Trojnog pakta. Ova promjena u Jugoslaviji izazvala je zbunjenost u mađarskoj vladi. Domišljalo se da promjena režima u Jugoslaviji može biti također neprijateljski uperena protiv Mađarske. Stoga je mađarsko ministarsko vijeće 28. ožujka 1941. iz razloga zaštite svoje sigurnosti pripremilo eventualni protustav prema Jugoslaviji u slijedećim slučajevima: 1) ako se Jugoslavija kao višenacionalna država raspadne na svoje osnovne dijelove, 2) ako novi jugoslavenski režim ugrozi narodnosne manjine u Jugoslaviji, 3) ako (a to se držalo sigurnim) bi se po poduzetom napadu iz Rumunjske i Austrije iza njemačkih trupa stvorio vakuum u područjima naseljenim Mađarima. Ovaj protustav je odobren od najvišeg mađarskog obrambenog vijeća. Prvo djelovanje na promjene u Jugoslaviji javilo se: njemačke oružane snage prošle bi preko Mađarske protiv Jugoslavije, sve s obećanjem da će Mađarskoj pripasti Bačka, Banat, Južna Baranja i Međumurje. Kada je Teleki vidio poraz svoje mirovne politike, izvršio je 3. travnja 1941. samoubojstvo. Njemački napad na Jugoslaviju, kao odmazda zbog poništenja pristupa Trojnom paktu, počeo je 6. travnja 1941, bez objave rata, strahovitim bombardiranjem Beograda i upadom pedesetak divizija. Činilo se da će se malo prije spomenuto djelovanje oživotvoriti, pa se 10. travnja i Mađarska umiješala u borbe pod parolom „Južni krajevi se vraćaju“. Već 11. travnja zauzeta su spomenuta područja, osim Banata. Otpor je bio neznatan, psihološki moment napada na Jugoslaviju sa sviju strana je uspio, i već 17. travnja je u Beogradu potpisan akt o kapitulaciji. Međutim, Banat je ostao i nakon Horthy-jevog posjeta Hitleru (24. travnja) pod njemačkom okupacijom. Zanimljivo je spomenuti da je uoči II. svjetskog rata (prema Hrvatskoj enciklopediji) 1941. godine u Bačkoj živjelo gotovo 1 milijun stanovnika, a još 1787. bilo ih je samo 184.000 Prošlost naseljavanja je u potankostima slabo poznata. Najstariji stanovnici su bili Slaveni i Mađari, za provale Turaka naseliše se Hrvati (Bunjevci) i Srbi, a u XVIII. stoljeću dođoše Nijemci i druge manje narodnosne skupine. Nakon rata, prema podacima Jugoslavenske enciklopedije, 1962. godine u Bačkoj živi 45% stanovnika Vojvodine. U etničkom pogledu Bačka je vrlo šarolika. Jugoslaveni čine 53% stanovništva, Mađari 37%, Slovaci 5%, Rusini-Ukrajinci 2%, Nijemci 1% i ostali 2%. Uprava mađarskih financija uložila je sva svoja materijalna sredstva za gospodarski razvoj u 1940. godini vraćenih sedmogradskih i istočnomađarskih područja. Kako su uspješno završeni mirovni pregovori s Jugoslavijom, nije se moglo računati s dobivanjem daljnjih teritorija, i stoga nisu za takve svrhe rezervirane odgovarajuće zalihe novčanica. Na početku ratnih zbivanja u 1941. godini nije za osiguranje nesmetanog novčanog prometa na dobivenim jugoslavenskim područjima preostala nikakva druga mogućnost no ostaviti u opticaju novčanice od 1000 dinara, koje su se nalazile u opticaju, s tim da se novčanice samo provide mađarskom nostrifikacijskom markicom. Dok su ove označene markice bile izrađene i dok je Mađarska narodna banka u svojim podružnicama u Novom Sadu i Subotici počela označavati ove novčanice mađarskim markicama, utvrdilo se, da Njemačka nije voljna ustupiti Banat, pa da prema tome ima na raspolaganju dovoljna količina mađarskih novčanica i da nije bilo potrebno nostrificirati jugoslavenske novčanice od 1.000 dinara. Možda ovo i iz razloga, što je dio stanovništva naseljen poslije 1918. godine morao napustiti područje pripalo Mađarskoj. Mađarska narodna banka odmah je obustavila započeto nostrificiranje, i naredila da se povuku u Novom Sadu već nostrificirane i u promet puštene 1.000 dinarske novčanice. Posljednje, koje nisu u velikom broju ušle u opticaj, kao i one koje još nisu po nostrifikaciji ušle u promet, poslane su u Budimpeštu, gdje su uništene. Nekih dvadesetak primjeraka (najviše dva tuceta) sačuvala se i nalazi se u posjedu rijetkih sabirača u Mađarskoj, Jugoslaviji, Njemačkoj i Sjedinjenim Državama Amerike. Opis nostrificirane novčanice iz zbirke ing. Đure Krasnova: Nostrificirana markica (naljepnica) ima oblik horizontalnog pravokutnika veličine 43x25 mm, nazubljena je. Tiskana je na bijelom papiru bez vodenog znaka. Boja osnove svijetlosmeđa, dijelom šatirana, preko toga pretiskana zelenim tiskom. Na lijevoj strani u raskošnom okviru dio drevnog tzv. malog mađarskog grba. Od njegove sredine s kraljevskom krunom ukrašenog trobrda izdiže se dvostruki križ osvijetljen zrakama. U sredini desne strane bijelom trakom (boje papira) prekida se svijetlosmeđe šatiranje, a na njoj je zelenom bojom otisnuta brojka 1.000. Markica je nalijepljena između lika kraljice Marije i letećeg orla, preko vodenog znaka na kojem je prikazan jugoslavenski kralj Aleksandar. Autori: M. Kupa (Budimpešta), Đ. Krasnov (Zagreb) Izvor: Numizmatičke vijesti, broj 34, godina 1974. Slika: Barac Borna, Papirni novac bivše Jugoslavije i zemalja na području bivše Jugoslavije, Naklada Obol, Zagreb, 2002. |
#9
|
|||
|
|||
Ivan Škrabo
„dinar“, glasilo SND, br. 24, 2005. NOVČANICE FNRJ 1949/51. - PROBE ILI NEŠTO DRUGO? Neemitirane novčanice FNRJ vjerojatno su, kao niti jedne druge u povijesti jugoslavenskog papirnog novca, obavijene nedostatkom ikakvih službenih podataka. Stoga i ne čudi da je prostor za špekulacije o svrsi i vremenu njihovog nastanka vrlo velik. Proučavajući kroz dulje vrijeme te “misteriozne” novčanice koje nose datume tj. godine izdanja između 1949. i 1951. (dakle iz politički vrlo osjetljivih godina za jugoslavensku državu), nameće se nekoliko logičnih zaključaka koji, na žalost, bar za sada službeno ne mogu biti potvrđeni, tj. ne mogu imati pravni temelj. Najprije, smatram da je pogrešno sve novčanice iz toga razdoblja gledati kao istu cjelinu. Riječ je zapravo o dvije u svemu različite ****je: prvoj od 10 apoena (1, 2, 5, 10, 20, 50, 100, 500, 1000 i 5000 dinara s godinom 1950), i drugoj od 6 apoena (10, 20, 50, 100, 1000 i 5000 dinara s datumima 1.V 1949, 1.V1950, 1.XI 1950. i godinom 1951.) Slika 1. I - ****ja od 10 novčanica 1950. ****ja 1950. po svemu jest tzv. “rezervna” ****ja novčanica. Pažljivo promatrajući papir na kojemu su izrađene, vidljivo je da je cijeli prožet geometrijskim vodoznakom, vrlo sličnim kao na papiru tada optjecajnih novčanica FNRJ koje nose datum 1.V 1946. i nemaju sigurnosnu nit. Dakle, “rezervne” novčanice 1950. podudaraju se “prvom” emisijom novčanica 1.V 1946. čije je emitiranje započelo 10. I 1947. apoenom od 1000 dinara (“druga” emisija 1.V 1946. je na boljem papiru s končićima i ugrađenom vodoravnom niti, izrađena oko 1952.) Ovo znači da je “rezervna” ****ja 1950. logično nastala u doba dvije značajne državno-političke krize: Rezolucije Informbiroa (1948/53.) i Tršćanske krize (1952/54.). U tome vremenu Jugoslavija je bila na rubu međunarodnog sukoba i posve je logično (iz iskustva Kraljevine Jugoslavije) da je jedna “paralelna” ****ja novčanica pripremljena za moguće izvanredne potrebe. Ni to što se ona sastojala i od vrlo sitnih apoena (čak od 1 dinar) nije nelogično, jer ne zaboravimo da je u to vrijeme SSSR imao mogućnost izrade tada još uvijek optjecajnih apoena DFJ ****je 1944. od 1, 5, 10 i 20 dinara (Slika 1). Povijest je pokazala da se sukobi, srećom, nisu dogodili, pa su novčanice, “poništene” tj. spaljene (nepotvrđeno sredinom 1970-ih), dakle nakon prestanka kriznih vremena, ali tada već i zbog tehnološke zastarjelosti te “rezervne” ****je. Teško je utvrditi o kolikom se broju izrađenih novčanica radilo, jer primjerci koji se danas pojavljuju uglavnom nisu numerirani. Ako isključimo apoene od 1 do 50 dinara, na kojima i nije predviđen ****jski broj, među primjercima od 100 do 5000 dinara ****jski broj zapazio sam jedino na novčanici od 500 dinara, i to ****jskog prefiksa “AT”. Ako pretpostavimo da je izrada započela od ****je “AA” (ćirilićna slova), to znači da je apoena od 500 dinara izrađeno najmanje 22 ****je po milijun komada, dakle 22.000.000 komada. Ostale apoene, od 100, 1000 i 5000 dinara, do sada sam vidio samo nenumerirane, ali među numizmatičarskim krugovima, pogotovo u Bosni i Hercegovini, govori se o postojanju i numeriranih primjeraka u privatnim kolekcijama (Slika 2). Što se tiče nenumeriranih primjeraka koji se pojavljuju, logični razlog tome je da su izrađeni numerirani primjerci uništeni pod solidnim sigurnosnim mjerama (“iznjeti”, da ne kažem “ukrasti” nešto od primjeraka predviđenih za spalji-vanje 70-ih je bilo značajno teže nego danas…), a nenumerirani primjerci najvjerojatnije su zaostali u ZIN-u nakon obustave izrade, i to u nesječenim arcima. U prilog tome ide i to, što su novčanice često nepravilo isječene, dakle naknadno i ručno, a onda su već nekako lakše “našle put ka vratima”… Dakle, logičan zaključak bio bi da ****ja 1950. jest 1949. ili 1950. u potpunosti izrađena “rezervna” ****ja novčanica socijalističke Jugoslavije, koja (za razliku od novčanica Kraljevine Jugoslavije) nije dočekala upotrebu i završila je uništena. Slika 2. II - ****ja 6 novčanica 1. V 1949, 1. V 1950, 1. XI 1950. i 1951. ****ja ovih 6 novčanica ne može se smatrati “rezervnom” ****jom, niti je treba uopće vezivati za tzv. Informbiro razdoblje. U analizi nastanka novčanica “rezervne” ****je 1950. kazao sam da je u to doba u optjecaju bila “prva” ****ja novčanica 1.V 1946. (bez sigurnosne niti i na papiru cijelom prožetom geometrijskim vodoznakom), kao i novčanice 1, 5, 10 i 20 dinara 1944. tzv. državnog “DFJ” izdanja. I dizajn i sigurnosni elementi tih optjecajnih novčanica nisu mogli biti zadovoljavajući i logično je da je bilo potrebno izraditi kompletno novu, sigurniju i moderniju ****ju novčanica. Međutim, za razliku od “rezervne” ****je 1950, ovdje ne možemo govoriti o jedinstvenoj tehnologiji i vremenu izrade. Početkom 1950-ih dinar je vrijedio 5 do 6 puta manje nego u ljeto 1945. kada je prvi put emitiran. Stoga je logično da je najvažnije bilo najprije izraditi najveći apoen, sada već od 5000 dinara. I tako je logično nastala novčanica 5000 dinara 1.XI 1950, prva u novoj ****ji i to istovremeno s izradom “rezervne” ****je. Tome u prilog ide činjenica da je izrađena istom tehnologijom kao i “rezervna” ****ja 1950, dakle na papiru cijelom prožetom geometrijskim vodoznakom i bez sigurnosne niti. Prema primjercima koji se pojavljuju na tržištu, najveća ****ja koju sam vidio jest “SA” (ćirilićna slova), a najmanja «AA», zbog čega pretpostavljam da ****jski prefiksi nisu upotrebljavani redom (od “AA” do “SA” bilo bi previše kombinacija po milijun primjeraka), nego neredovito. Nakon 5000 dinara, mišljenja sam da su nastali apoeni od 100 dinara 1.V 1949. i 50 dinara 1.V 1950, i to nešto kasnije, 1951. ili 1952, jer su izrađeni na boljem papiru, a apoen od 100 dinara ima i vodoravnu sigurnosnu nit. U prilog tome i činjenica da se oko 1952. u optjecaju pojavila i “druga” emisija 1.5.1946. s istim tehničkim karakteristikama (bolji papir s končićima i s vodoravnom sigurnosnom niti). Apoen od 50 dinara nema sigurnosnu nit, jer 50 dinara u to doba već nije bila neka bitnija vrijednost. Prema primjercima koji se pojavljuju, najveća ****ja koju sam zabilježio na novčanici od 100 dinara je “VS” (ćirilićna slova), a najniža “AA”. Na novčanici od 50 dinara numeracija nije tipa 2 slova + 999.999 mogućih primjeraka nego francuskog tipa slovo + broj ****je + broj novčanice (od čega je za broj izrađenih primjeraka najbitniji broj ****je). Na 50 dinara najveća ****ja koju sam vidio jest 0182, što znači 4,550.000 izrađenih primjeraka (od prve ****je 0001!). Najsitniji apoeni ove “nove” ****je bili su 10 i 20 dinara 1951., logično, jer je trebalo najprije riješiti pitanje većih apoena. Ovim novčanicama posve sigurno trebalo je iz optjecaja povući novčanice 10 i 20 dinara DFJ ****je 1944. (novčanice od 1, 2 i 5 dinara povlačene su zamjenom za kovanice). Vrijeme izrade ove dvije novčanice svakako je poslije 1953., najvjerojatnije 1954. ili čak 1955., jer je papir potpuno novog tipa, identičan onome na kojemu su izrađeni primjerci nove ****je 1.5.1955. (bijeli, kvalitetan, s končićima). U prilog tome činjenica da je 1953. Jugoslavija (u Sloveniji) započela proizvodnju vlastitog papira za izradu novčanica, a i ZIN je 1953. nabavio novu opremu za “intaglio” tj. “duboku” tehnologiju izrade novčanica. Na novčanici od 10 dinara numeracija nije bila predviđena, a na 20 dinara jest. Primjerci koji se pojavlju su numerirani su s 2 slova + 999.999 mogućih komada, najveća ****ja koju sam vidio jest “VN” (ćirilićna slova), a najniža “AD”. Slika 3. Za kraj – nelogično, ali ipak logično – novčanica 1000 dinara 1.5.1949 – jedini apoen izrađen vrhunskom tehnologijom koju ZIN tada nije imao, te na vrhunskom papiru kojega u Jugoslaviji nije bilo. Ova novčanica izrađena je na visokokvalitetnom bijelom papiru, s vodoravnom sigurnosnom ni-ti i u “intaglio” tj. “dubokoj” tehnici. Usuđujem se reći da ova novčanica uopće nije izrađena u Jugoslaviji, a prema općem izgledu, najbliža je njemačkoj izradi (i vrsta sigurnosne niti i papir i “intaglio” identični su s primjercima novčanica njemačke marke 5 DM ****je 1948. izrađenim u Bundesdruckerei, München). Tome u prilog se sve vremenski podudara s jugoslavensko-njemačkim razgovorima o povratu opreme ZIN-a koju je Wehrmacht u jesen 1944. odnio iz Beograda u Njemačku, a kao jedna od mogućnosti restitucije bila je i varijanta izrade jugoslavenskog novca u Njemačkoj. Je li ova teorija točna ili ne, možda ćemo jednog dana i doznati, ali neoboriva činjenica jest da se novčanica od 1000 dinara 1.V 1949. u Jugoslaviji nije mogla tako kvalitetno izraditi. Inače, zanimljivo da je ovo jedini apoen koji se pojavljuje numeriran (francuski tip numeracije), a najveća ****ja koju sam vidio je 0153 što odgovara broju od 3,825.000 izrađenih komada. Slika 4. U svakom slučaju, niti jedan od ovih apoena nije ugledao optjecaj. ZIN je u međuvremenu 1953. nabavio modernu opremu čiji je rezultat bio likovno lijepa, moderna i sigurna ****ja od 100, 500, 1000 i 5000 dinara 1. V 1955. emitirana 1957. Izrađene novčanice od 10 i 20 dinara 1951. i 50 dinara 1.V 1950. nisu emitirane, jer je već 1956. u optjecaj ušao kovani novac istih nominala s godinom 1953, a najveća zanimljivost krupnijih neemitiranih novčanica jest ona od 100 dinara, popularno nazvana “lokomotiva”. Jedino je ona emitirana, u svojevrsnom “test-optjecaju” u samo nešto više od 18.000.000 primjeraka, s novim datumom 1.V 1953, i izrađena u novousvojenoj “intaglio” tehnici, očito kao prva koju je ZIN izradio na novoj opremi. Razlog tome je, vjerojatno, činjenica da je “lokomotiva” kao likovno rješenje bila i najljepša novčanica neemitirane ****je. Doduše, izvjesnu ljepotu imao je i apoen od 50 dinara s motivom partizana na aversu, ali možda i još nešto što već ulazi u političko pitanje: naime, naziv republike Bosne i Hercegovine na “lokomotivi” je ispisan latinicom (kao i Hrvatska i Slovenija, a ćirilicom Crna Gora, Srbija i Makedonija, a na svim ostalim apoenima Bosna i Hercegovina ispisana je ćirilicom. Bilo kako bilo, neemitirane novčanice FNRJ za kolekcionare su vrlo zanimljivi primjerci, a iako vrlo skupi, rado su viđeni u kolekcijama. Najveća zagonetka svakako je apoen od 1000 dinara 1.VI 1949, ali zapravo su sve te novčanice svjedoci jednog burnog, i do dan danas još uvijek tajnovitog povijesnog razdoblja jugoslavenske države. Slika 5.
|
|
|