Vumi's Antika  

Nazad   Vumi's Antika > O S T A L O > Zanimljivosti > Antika
Portal Galerija Pričaonica Detektor šop Pomoć korisnička lista Kalendar Označite sve forume kao pročitane

Antika Sve što pronađete u internetu, knjigama i sl. a mislite da spada u ovaj vremenski period

Odgovor
 
Teme - opcije
  #1  
Staro 03.02.2006, 22:41
rammstein
Gost
 
prilozi: n/a
Proslost i bastina Vinodola

Prošlost i baština Vinodola



Radmila Matejčić
Vinodol je u užem geografskom smislu izdvojena cjelina istočnoga kvarnerskog prostora,koja uključuje unutrašnju udolinu što se prostire izmedju Križišća na sjeverozapadu i Novog na jugoistoku, i Vinodolsko primorje uz obalu Vinodolskog kanala, koji se proteže izmedju otoka Krka i kopna. Povijesni pojam Vinodola bio je širi i odnosio se na vinodolski feud, a obuhvaćao je devet starih utvrđenih gradova od kojih su u dolini Drivenik, Grižane, Bribir i Nivograd (Novi), sjeverozapadno Hreljin, Bakar, Trsat i Grobnik, a istočno od doline Ledenice. Vinodolsko se vlastelinstvo poklapa s prostiranjem ranosrednjovjekovne župe Vinodol, čije su se granice protezale od Rijeke do Prezida na sjeverozapadu, a na sjeveroistoku je graničila župom Modruš i Senjom.

Zapadna međa srednjovjekovnog Vinodola, a to znači i državna meda Hrvatske, išla je po »Jelenskom zidu«. Taj dio trase limesa u rimsko doba nije građen kao politička međa, nego kao dio obrambe nog sustava koji je imao ulogu zatvarača prolaza prema Krasu i Istri, odnosno prema središtu Rimskog Carstva. Po svojim morfološkim osobinama »Jelenski zid« ima sličnosti sa zidovima iz 4.st.n.e. u Sloveniji, jer je nastao s jednakom namjerom kao i kraške klauzure. U doba inkurzija barbara imao je obrambenu i zaštitnu ulogu najosjetljivijih prijelaza na Grobničkom polju. S akropolske grobničke utvrde nadziralo se polje i krak ceste prema Vinodolu te je kaštel Grobnik bio ključna točka tog sustava, odakle je bila moguća odlična kontrola limesa i ceste koja je od Šapjana vodila prema Tarsatici. Zid je bio vizualno odrediv te ga se navodi u diplomi Bele IV iz 1260. pod nazivom »murus«. Pokrajina Alpes luliana bila je na prostoru klauzura, a u njenom južnom dijelu nastaje u 4. i 5.st. Liburnia Tarsaticensis, čije su se sjeverne granice protkale od Rupe preko Snežnika do Brkina. Taj su teritorij zatvarali kašteli i zidovi zatvarači kako bi središte Carstva bilo uspješno zaštićeno od provala barbara. U 4.st.n.e. manje jedinice s burgovima i signalnim stanicama postale su obrambeno bolje zasnovane u mreži prilimeske zone na Grobniku i u Vinodolu, kuda prolazi cesta kojom je moguć prodor neprija telja iz Panonije.

Uspostava rimske vlasti nad Histrima i Liburnima likvidirala je na Kvarneru gusarenje, a uspon Akvileje i Pule u doba principata stvorio je osjećaj osobne i imovinske sigurnosti na posjedima kolonista, što je pogodovalo dotocima kozmopolitskih strujanja u smjeru vinodolske obale, gdje se grade novi sklopovi neovisni o aglomeraciji prethistorijskih naselja (villa rustica u Selcu). Na vinodolskoj se obali silom prirodnih i klimatskih uvjeta stvara tip obalskih naselja, u luci uz izvorvodu, gdje su iz praktičnih i estetskih razloga moguće prometne veze, ribolov te izvoz viškova ili uvoz prekomorske robe (Volcera, Sršica, Selce, Lopar). Ta arhitektura nosi karakteristike regionalnog graditeljstva, gdje su uz gospodarske komplekse bili obavezni tijesak za masline, vivarij i piscina s pitkom vodom. Ti se sklopovi nižu uz obalnu prometnicu koja vodi od Tarsatike za Seniju (Volcera, Ad Turres,Lopar) i vezani su uz obradivo polje u dolini. U graditeljtsvu se koristi fino obraden kamen. Unutar tih sklopova javlja se kasnije kršćanski kultni objekt kojemu su ruševine poganskih objekata služile kao građevni materijal (Solin - Kloštar, Selce - Kloštar).

Romaniziranje Vinodola, osobito prilimeskih i obalnih naselja, valja tražiti u cesti što od Akvileje vodi do Tarsatike i odatle preko Vinodola do Senije. Uz nju se grade postaje za izrnjenu konja, opskrbu hranom i vodom te preuzimanje tereta sa brodova. Cesta je u doba gradnje utvrda na limesu i prilimeskih utvrda u Vinodolu postala osobito važnom kao trasa rimske civilizacije i kao strategijska veza između utvrda vinodolskog prilimeskog sedmograđa i Senije. Miljokazi iz okolice Bakarca, na mjestu gdjc se odvajala primorska cesta kroz dolinu, su iz 3. i 4.st. kada se cesta obnavljala, a u doba provale barbara uz kanal na Krku i na kopnu grade se utvrde, a utvrđuje se i cesta. Jedna od kasnoantičkih utvrda je Lopar, nasuprot otočiću Sv.Marine u Novom. Utvrđeni vinodolski kanal postaje sigurna i vrlo prometna morska ruta rimskih brodova, o čemu svjedoče nalazi amfora u podmorju uvala u kojima su bila vrela pitke vode (Povile, Lopar, Jesenova, Selce, Jadranovo).

Na susjednom otoku Krku je jaka romanizacija i urbanizacija, dok je na području od Tarsatike do Senije ostao vizualno neodrediv kontinuitet rimskog grada, te o Rimljanima i Vinodolu pružaju podatke arheološki nalazi, epigrafski spomenici i nalazi arhitekture.

Od Grobnika do Klenovice iz doba principata otkriveni su značajni nalazi u nekropolama (Grobnik, lokalitet Grobišta). Na Poljani (campus sacer) u Bakru otkrivena je 1882. nekropola datirana od 54. do 161.g.n.e. s kvalitetnim keramičkim prilozima. U Crikvenici su kod Kaštela 1885. otkriveni nalazi urna, svjetiljki i rimske opeke, a 1980. i na nogometnom igralištu u Bribiru pronađene su pepeone urne; uz obalnu cestu kod groblja u Novom otkriveni su 1894. rimski grobovi. Nekropole su locirane duž prometnice uz naselja. Iz 4.st.n.e. su grobovi u amforama afričkog tipa na Kortilu u Sušaku, locirani, također, uz trasu rimske ceste.

Središte Vinodola (Vallis vineariae) bit će vjerojatno statio Ad Turres, označen na Peuthingerovoj tabuli. Nalazi arhitekture u Selcu i Grižanima datiraju u doba principata, a iz kasnijeg vremena su ostaci »Kloštra« na Solinu i arhitekture vile u Kostreni. O obrani primorske rimske ceste svjedoče utvrde na Badnju, na mjestu gdje cesta iz doline zakreće uz Dubračinu k moru, te impozantna utvrda Lopar u Novom pred kojim su iz podmorja izvađene amfore iz 4.st., a slične su izvadene u lučici u Povilama, datirane u 3. i 4. stoljeće.

Vinodol je na međimarodnom pomorskom putu, koji od prapovijesti nije zamirao u Kvarnerskom bazenu i koji je u srednjem vijeku ostao rezervoar antičke kulture. Na Vinodol se odražavala visoko romanizirana civilizacija otoka Krka, gdje su nosilac života bili gradovi Becla i Fulfinij i gdje se rano pojavilo kršćanstvo. Tu je ono izgradilo svoju tadiciju i organizaciju krčke biskupije. Kršćanstvo je dugo i sporo prodiralo izvan otočkih gradova u rustičnu unutrašnjost kakva je bila u Vinodolu. To dokazuje odsustvo starokršćanskih spomenika u dolini, dok se u tradiciji kultni objekti spominju na Solinu, u Bakru i Selcu. Kada je u 6.st. počela seoba Slavena, pogana, dugo je trajao proces kristijanizacije slavenskog tla, što potvrduje biritualnost pokapanja mrtvih u nekropoli Stranče u sloju iz kraja 8. i početkom 9.st. Na Krku su postojale benediktinske opatije, ali nije utvrđeno da su ostaci »Kloštra« na Solinu i »Kloštar« u Selcima pripadali benediktincima. Kristijanizacija župskog plemstva u Vinodolu išla je s otoka Krka, a u 8.st. i od strane Franaka.

O sudbini Vinodola na prijelazu iz antike u rani srednji vijek vode se u najnovijoj literaturi ozbiljne znanstvene polemike. Mate Suić oslanja se na anononimnog Ravenata, koji ovaj teritorij naziva »Liburnia Tarsaticensis«, znači da je u 6., odnosno na početku 7.st. još postojalo shvaćanje o postojanju »tarsatičke Liburnije«. Ravenat se u tom nazivu nije prevario kada se zna da je Praetentura bila periferni dio kulturnog i političkog ravenatskog radijusa. Krajem antike pojam Liburnije je prostorno sužen i lociran oko Tarsatike i od nje se proteže do visine Raba, dok Degrassi misli da je sezala do Ad Turresa (Cenei fluvii ostia - ušće rijeke Vinodolčice). Nada Klaić tvrdi da začetke slavenske općine u Vinodolu treba tražiti u ranim stoljećima srednjeg vijeka kada je bizantski car dopustio da se Slaveni organiziraju u općine, budući da su bili primljeni u vojnu službu. Kaštela su postala središta tih općina u kojima je bilo vojnički organiziranog stanovništva. Franački izvori govore o sukobima markgrofa Eriha sa stanovnicima Trsata. U Einhardovim analima stoji da je Erih u Liburniji pokraj Tarsatike, primorskog grada, ubijen na podmukao način od žitelja tog mjesta. Iz toga Lujo Margetić zaključuje da krajem 8.st. područje od Rijeke do Brseča i današnji Vinodol nisu više u vlasti bizantskog cara, a niti pod vlašću samostalne hrvatske države, već podvlašću Avara, koje su Franci iscrpili stalnim borbama i uz pomoć Slavena i Hrvata 796. potukli. Svojim saveznicima, Slavenima i Hrvatima, Franci ostavljaju autonomiju, medutim, oni se kasnije bune. Vojvoda Erih je 799. krenuo da uguši njihov ustanak i tom je prilikom poginuo. Pjesnik Paulin opisujući smrt vojvode navodi »mons Laurentus« kao mjesto pogibije, a to bi bio brežuljak Sv. Lovre ispod Trsata uz koji je vodila cesta iz Vinodola u Tarsatiku. Za odmazdu je Karlo Veliki iza 799. razorio Tarsatiku, zatim osvojio Liburniju, Dalmaciju i Tstru, a dopustio je bizantskom caru da zadrži primorske gradove.

Vinodol se prvi put spominje 1163. kao »parochia Vallis Vineariae«. To je područje bilo u sastavu ranosrednjovjekovne »Liburnije«, koju je Borna dobio od Franaka kao nagradu za savezništvo u ustanku Ljudevita Posavskog te se od 821. intitulira kao »dux Dalmatiae atque Liburniae«. Ta je Liburnija bila granični pojas, Krajina, u doba hrvatske države područje od Raše do Rječine, župa Vinodol i kvarnerski otočni skup.

U 10.st. s Krbavskom, Gackom i Ličkom župom dubinski završava aspostranjenost hrvatske države. Otuda se teritorij države proteže kao uski pojas prema Kvarneru. Pop Dukljanin govori da je u 10.st. granica Hrvatske bila na Rječini, pa je prema tome Vinodol krajnja zapadna župa Hrvatske. Nakon njemačkog rata protiv Mađara je mark-grof pripojio Istri predio od Rječine do Plomina kao pokrajinu Pomorje ili Meraniju, pa se na granici Hrvalske, odnosno župe Vinodol, od 11.st. sučeljuju dvije države.

U crkvenom pogledu Vinodol je od davnina pripadao krčkoj biskupiji. Dolaskom Metodijevih vjerovjesnika iz Moravske u bizantske dalmatinske gradove, Krk postaje misionarski centar kristijanizacije hrvatskih doseljenika u Vinodolu. Nakon razorenja Tarsatike nema bližeg grada od Krka (Becle, Vegle) i Senja. Dodiri Hrvata s romanskim gradovima na Krku, s njihovim društvom i kulturom neposredno preko krčke dieceze ili posredno preko trgovine, imali su pokretački impuls, a to je imalo odjeka u materijalnoj i duhovnoj kulturi Vinodola. Župa Vinodol vezana je rimskom komunikacijom s primorjem. Tom je prometnicom strujao i promet preko Krasa i Grobinštine te su iz Karantanije u Vinodol stizali predalpski utjecaji. Vinodol je bio prometno vezan s Panonijom. Preko Senja od Siska stižu značajni kulturni dotoci.

U Vinodolu nema niti jednog romanskog grada, pa je slavenska kompaktnost Vinodola silno izražena. Predslavenska imena brzo dobivaju hrvatske prijevode: Vallis vinearia postaje Vinodol, Ad turres -Kod Tor - Kotor, Castelum - Kostelj, a jednako i mnogi lokaliteti dobivaju slavenske toponime: Tribalj- triba (žrtva), Tribićena, Dedimir, Sopalj, Dramalj, Janjevalj, Medomišalj, Gradac i Humac.

U 11.st. Vinodol je bio jedinstvena administrativna cjelina, kraljevska zemlja, odnosno savez neovisnih općina u kojima je nakon doseljenja teritorijalni princip pobijedio grupiranja po srodnosti stanovništva. Slobodne općine u Vinodolu nikle su na teritoriju koji je prethodno bio pod bizantskom upravom, te je njihova organizacija dragocjena antička baština. Vinodol nakon promjene dinastije 1102. i dalje ostaje vladarski patrimonij u sastavu srednjovjekovno banovine Slavonije. Vinodolci su banu podmirivali propisane dadžbine i službe. Izgleda da je kao dio Modruške županije 1193. Vinodol pripao krčkim knezovima, ali je stvarni objckt donacionalno-feudalnog sistema hrvatskougarske varijante zapadnoevropskog feudalizma Vinodol postao donacijom kralja Andrije II, od 1225, kad je on Vinodol kao zasebno kneštvo skupa s Modrušem darovao knezu Vidu i njegovim nasljednicima. Tom donacijom Vinodolci postaju kmetovi krčkih knezova. O tom prelasku Vinodola u ruke krčkih knezova, kasnijih Frankopana, postoji nekoliko originalnih, ali i krivotvorenih diploma, koje pružaju za razdoblje između 1193. i 1322. veoma značajne povijesne podatke.

Dolaskom krčkih knezova društveno se uređenje izmijenilo u vlasniku i u aparatu za održavanje poretka u Vinodolu. Dotad se živjelo bez vlastelinske eksploatacije, sve su se stvari rješavale na općinskim vijećima, zemlja je bila u vlasništvu pojedinih porodica. Općinska su vijeća kontrolirala zemlju, birala zvaničnike koji su imali sjedište u župnom gradu gdje je bila i crkva. Sva prava kralja, odnosno njegova upravitelja župana, prešla su na vlastelina - feudalca. Vinodolom upravljaju krčki knezovi preko svojih službenika koje više ne bira općinsko vijeće već na njihov izbor utječe neposredno knez, stvara se povlašteni sloj na koji se oslanja javna vlast. Ti su službenici nosili nazive: sudac, satnik, pristav, graščik i dr. Pravne običaje su dobro poznavali ugledniji pojedinci, župnici i satnici.

knezovi su u gradu Krku i na otoku početkom 12.st. zatekli pisane zakone i djelomično kodificirano običajno pravo, a to se isto dogodilo 1271. kada su postali nasljedni potestati Senja, grada s organiziranom upravom u kojemu je bilo sjedište biskupije. Vinodol je toj biskupiji pripojen već 1185, ali se veza Vinodola sa Senjom pojačala kad su knezovi krčki 1284. od kralja dobili patronatsko pravo u senjskoj i krbavskoj biskupiji. Otada je predio Vinodola od Bribira preko Novog i Ledenica više gravitirao Senju negoli Krku. Senjskoj biskupiji je papa 1248. i 1252. dozvolio crkveno-slavensko bogoslužje i glagoljicu, koja u Vinodolu osim crkvenog postaje i službeno pismo. Njome su se služili krčki knezovi u sastavljanju značajnih dokumenata.

Budući da su krčki knezovi upoznali prednosti uprave na temelju pisanih zakona, a da bi otklonili nesporazume izmedu sebe i Vinodolaca, kojima je bio stran novi feudalni poredak, sinovi i nasljednici Vida IV, Ivan III (Anž) i Leonardo, odlučiše popisati zakonske odredbe i za Vinodol. U ime braće knez Leonardo saziva 42 iskusna predstavnika devet vinodolskih općina: iz Grobnika, Trsata, Bakra, Hreljina, Grižana, Bribira, Novog i Ledenica da ugrade u pisani zakon običajno pravo Vinodola. U Sali na dvoru kneza Leonarda u Novom gradu 6. siječnja 1288. popisuje se glagoljicom na hrvatskom jeziku 75 zakonskih odredaba koje čine čuveni Vinodolski zakon. Taj je Zakon sporazum izmedu feudalca i kmetova u kojemu su normirana pravna područja u kojima su se ukrštavali intercsi kmetova i knezova. Radilo se o izmjenama starog prava kako su to tražile nove prilike u Vinodolskom kneštvu, a to su uvidjeli i kmetovi i njihovi gospodari pa su svoje odnose sporazumno uredili s tim da su Vinodolci priznali krčkim knezovima vrhovnu sudsku vlast u Vinodolu. U suštini Vinodolski zakon je kompromis izmedu vladajućih knezova i stanovništva, kmetova. U ime stanovništva Vinodola predstavnici općine primili su eksploataciju na »pravnoj« od naroda priznatoj osnovi. Mnogo kasnije će urbari u specifičnim prilikama razraditi odredbe Vinodolskog zakona za svaku općinu, prilagodene njenim uvjetima, ali i na tradicionalne pravne odnose vezane uz zakon. Povijesni izvori govore o primjeni Vinodolskog zakona pri rješavanju općinskih međa i uzurpacije vlasništva.

Od 14. st. krčki knezovi, na štetu svog ugleda u Veneciji, pokazuju silnu sklonost prema hrvatskougarskim kraljevima, a kasnije se počinju uplitati i u dinastičke sporove. Njihovi se kopneni posjedi povećavaju, ali Vinodol kao primorsko kneštvo u neposrednoj blizini matičnog feuda na Krku ostaje za njih uvijek značajan teritorij.

Tokom 14. pa do polovice 15. st. Vinodol je bio jedinstveni feud. Središta općina bila su u kaštelu, utvrđenom turnu, za čije su održavanje bili zaduženi kmetovi. Krčki knezovi su zatekli utvrđenja u Vinodolu, no velik broj utvrda uništio je 1323. potres, o kojem govori isprava pisana u Belgradu, gdje stoji: »I v to vrime tresiše se zemla va Vinodoli i v Otoci i gradi se razvalivahu i bihu ludi pečalni ...«. Potres jc neko vrijeme zaustavio ekonomski i kulturni napredak u Vinodolu. Krčki su knezovi obnavljali prvenstveno utvrde, čak su na istim mjestima iz temelja gradili nove, što se polovicom 15. st., kad je zaprijetila opasnost od Turaka, intenziviralo. Utvrde dobivaju moćne branič-kule, zgradu za stanovanje, bedeme i pokretne mostove, a sve je to zbijeno na nepristupačnoj stijeni. Nema ni govora o komforu, a niti znakova stila. Veća naselja se opasuju bedemima, kao Grobnik, Bakar, Novi i Ledenice.

Dijelovi Vinodola prvi put prelaze u ruke drugog gospodara kada je celjskom grofu Fridriku kćerka kneza Stjepana I, Elizabeta, donijela u miraz Trsat, Bakar i Bribir. Poslije kneginjine smrti 1422. knez Nikola (IV) ih vraća iako su Celjski i dalje svojatali te posjede. U političkoj povijesti, a i u povijesti obitelji krčkih knezova, knez i ban Nikola zauzima značajno mjesto. Moć i ugled mu pomažu da u Rimu od pape Martina V ishodi grb izumrlih rimskih plemića Frangipana, pa se od 1430. on i njegovi potomci nazivaju Frankapanima. On u Vinodolskoj knežiji čini zaklade. U Crikvenici 1412. uz crkvu Uznesenja Bl. Dj. Marije osniva pavlinski samostan, a 1432. zavjetuje se da će uz crkvu na Trsatu podići franjevački samostan, što je 1453. ostvario njegov sin Martin. Pod Ospom u novljanskoj luci, uz crkvu Sv. Marije, Martin je podigao pavlinski samostan 1462. pa su u Vinodolu bila dva pavlinska i jedan franjevački samostan. Na duhovni i kulturni razvoj područja to je imalo silan učinak.

Od pada Bosne 1462, otkud su turske čete prodirale do Senja i Modruša, frankopanski su kopneni posjedi bili prvi na udaru. Ban Nikola je uspio u burnom vremenu održati na okupu ogromnu frankopansku državinu. Kad je 1432. umro »plemeniti ban Mikula ijuna 26 dan« naslijedili su ga sinovi, zvani Banići. Nesuglasice među braćom su razorile jedinstvo feuda. Po nagovoru biskupa oni su u Modrušu 1449. sklopili sporazum o podjeli imanja i pravu nasljeđa. Vinodol, dva i pol stoljeća jedinstven feudalni teritorij, primorsko kneštvo s »pristanišćima«, razdijeljen je 1449. na više gospodara iz frankopanske obitelji, koja se podijelila na osam loza: Grižane je dobio Nikola (V), Grobnik Stjepan II, Ledenice Dujam III, Novi, Bribir, Kotor, Bakar i Trsat knez Martin, Hreljin i Drivenik krčki knez Ivan (VII) ml. Te dinastičke promjene nisu bitno utjecale na strukturu vinodolskog društva.

Nesloga u frankopanskoj obitelji i rascjepkanost posjeda slabila je obrambenu sposobnost na toj osjetljivoj točci, odakle su Turci najlakše mogli prodrijeti na Primorje, što se i dogodilo 1468, kada su se turske čete našle u senskoj luci. Knez Stjepan je diplomatskim putem tražio pomoć od Mletaka, talijanskih vojvoda i pape, a od turskog paše se branio mitom. Kralj Matija se bojao da bi se Mlečani mogli domoći Senja. Zabrinut i neslogom u frankopanskoj obitelji, on 1469. šalje kapetana Blaža Podmanickog, zvanog Mađar, da vojskom pokori Frankopane i tako potisne mletački utjecaj u njihovu vinodolskom feudu i Senju. U kraljevo ime Mađar je 1479. zauzeo Senj, a iste godine s Krka u Novi upada knez Ivan Frankopan i zauzima ga skupa sa Bribirom. Nova je situacija prisilila kneza Martina da imenuje kralja Matiju za baštinika umjesto svojih nećaka. Senjski kapetan Maroje Žunjević Dubrovčanin pomogao je Mađaru da osvoji Novi, Bribir i druga mjesta u Vinodolu. Zatim se Mađar prebacio na Krk. Knez Ivan bio je prisiljen 22. II 1480. priznati vrhovnu vlast Mletaka. Mlečani su protjerali Mađara i kraljevsku vojsku natrag u Vinodol i Senj pa je 19. IV 1480. na kanalu stvorena državna granica između Hrvatske i Venecije. U glavnini Vinodolske knežije do kraljeve smrti 1490. Mađar i Maroje dijele vlast bez obzira što je kralj Matija na nagovor kraljice Beatrice 1481. vratio knezu Stjepanu Grobnik, Hreljin, Bakarac, kaštele Vinodola i Drivenik. Te je posjede uspio objediniti tek sin kneza Stjepana, Bernardin Frankopan.

Bernardin je, kao i njegov otac Stjepan, obavljao diplomatske misije na relaciji: kralj Matija papa - napuljski kraljevski dvor. Bio je u rodu s najmoćnijom apeninskom aristokracijom - Viscontima, Sforzama, Aragoncima i ferarskim vojvodama. Za njega biskup Kožičić kaže da je »i pod oružjem i mačem uvijek nešto pisao i prevodio«. Od kraja 15. st. do Bernardinove smrti 1529. kulturni se preporod u Vinodolu ne može nazvati »Bernardinovo doba«. On je bio svjestan opasnosti od Turaka; na Krbavskom polju 1493. okusio je snagu Jakub-pašinih četa i prednosti turskog suvremenog oružja. Pred smrt se čuje pred njemačkim državnim saborom u Nürnbergu njegov vapaj za pomoći u govoru »Oratio pro Croatia«. U Bernardinovo se doba u Vinodolu učvršćuju bedemi, grade se na uglovima isturenih kaštela u Ledenicama, Novom, Grižanima, Driveniku, Hreljinu, Bakru i Grobniku okrugle kule, naselja se poput tabora učvršćuju zidinama. Pred Turcima 1493. iz Modruša bježi u Novi biskup Krištofor i njegov kaptol te je ugled Novog kao sijela biskupije znatno porastao. U »Bernardinovo doba« nisu se dograđivale samo utvrde, već su se gradile brojne kapele, crkvice ili dogradivale i povećavale zborne župne crkve, što će se nastaviti i kasnije.

Bernardina je naslijedio maloljetni unuk Stjepan III Ozaljski. Stjepanov skrbnik kralj Ferdinand I povjerio je upravu u Vinodolu kapetanima pa je tek zauzimanjem Frankopana Tržačkih i kneza Nikole Zrinskog knez Stjepan došao do svojih imanja u Vinodolu. Prema ugovoru o zajedničkim imanjima i zamjeničnom nasljedstvu iz 1544. sva imanja i gradovi koje je Stjepan posjedovao trebali su pripasti sinovima njegove sestre Katarine, koja se 1528. udala za Nikolu Zrinskog. Stjepan je oporučno 1572. »sve svoje gpspodstvo, gradove i sela i sva pristojališta mala i velika toliko pri moru, koliko ovdje na Hrvatih« ostavio svojim nećacima, Nikoli i Jurju Zrinskom. Od 1577. u Vinodolu u ime nove feudalne dinastije Zrinskih upravljaju namjesnici, kapetani, među prvima Mihovil Dešić, a zatim braća Ludovik i Julije Čikulini. Tržačka loza Frankopana uspjela je 1580. od Zrinskih dobiti Novi, preko čije su luke oni izvozili drvo, a solju opskrbljivali svoje kopneno zalede. Bakar je bio prometno bliži kontinentalnim imanjima Zrinskih, posebno u Gorskom kotaru, te se u njemu okuplja i administracija. Zrinski pomoću nižih mitničkih pristojbi privlače promet koji se prije odvijao preko Rijeke. Bakar se pretvara u uvozno-izvoznu luku, osobito otkad su Vinodol i Gorski kotar 1641. pripali Petru Zrinskom. U bakarsku luku svraćaju veliki tovari venecijanske robe, a Zrinski u Veneciju i Marke izvoze vesla, čavle, žito, dvopek i ostale proizvode.

Uskoci su uživali veliku sklonost Frankopana Tržačkih i kneza Nikole Zrinskog. Gusarili su od Bakra do Karlobaga, uništavali dubrovačke i mletačke brodove koji su prevozili tursku robu. Mlečani protiv uskoka upućuju u bakarsku luku Almora Tiepola čija ih je mornarica 1592. potukla, zauzela Bakar i opljačkala ga. Uskoci su se često sklanjali u Novi, slobodno su se kretali po feudu Frankopana i naseljavali se u okolici Novog. Goneći uskoke mletački admiral Giovanni Bembo opljačkao je Novi 1598. Za vrijeme uskočkog rata Marcanton Venier, zapovjednik mletačkog brodovlja, pretvara Novi 1615. u ruševine. Nikola IX Frankopan brzo je obnovio Novi, osobito nakon uskočkog rata kad nastaje doba mira. Tržački Frankopani se pokazuju kao benefaktori zadužbina i zaklada svojih predaka, darežljivo pomažu pavlinski samostan u Novom i obnovu franjevačkog samostana i crkve na Trsatu, gdje su sahranjeni ban Nikola IX i Vuk Krsto Frankopan.

U Ledenicama je od sredine 16. st. smještena stalna carska posada a nazirao se i začetak obrambenog sustava od Senja do Otočca kao branik protiv turskih upada prema Rijeci, Gorskom kotaru, Istri i Sloveniji. Ledenice su smatrane »ključem Vinodola«, a Primorskoj su krajini pripojene nakon turskog haranja 1577. Nakon austro-turskog rata 1606. na teritorije Zrinskih i Frankopana naseljavaju se bivši turski podanici, katolički Vlasi, koji dobivaju povlastice od feudalne vlastele kao izvježbani ratnici, izdržljivi gorštaci i dobri stočari. Vlasi Krmpoćani naseljuju 1633. područje između Senja, Drežnice i Novog. Sredinom 17. st. Frankopani ih naseljavaju na potezu Zagon-Bater, a Zrinski u Triblju, Bakarcu, Hreljinu i Liču.

Turska opasnost i mletačka blokada za kratko su usporili kulturni život u Vinodolu. Izgubivši Novi, Zrinski su centar sve svoje regije preselili u Bakar, dalje od turske opasnosti i Vojne krajine, dok je Bribir preuzeo ulogu mikroregionalnog i crkvenog središta u dolini. Od 1577. pa sve do smaknuća Petra Zrinskog, područje od Grobnika do Bribira obuhvaća Vinodol Zrinskih. Ti su posjedi 1610. dobili zajednički urbar kojim su feudalnom obvezniku, vinodolskom kmetu, podložniku, bile predviđene specifične službe, »tovorenja«, tj. prijevoz i prijenos proizvoda s feudalčevih imanja, soli, žita i drva, od čega su bili izuzeti »slobodnjaki« i plemeniti ljudi. Ti se odličnici tako izdvajaju od puka. Vlastelin na svom dvoru, »turnu« ili kaštelu, drži kaštelana ili porkolaba, a kako je Vinodol smješten uz samu Vojnu krajinu, Zrinski a i Frankopani drže u kaštelima svoje »junake« ili »grabante« i »knape«, gradske stražare. Zrinski povećavaju svoje alodijalne posjede u Vinodolu, zasađuju vinograde, potiču tranzitnu trgovinu more-kopno i obratno. Oblik radne rente »tovorenja« postaje i načinom privredivanja brojnih kmetova, koji do jedne mjere rade bez naknade, a za preostali su rad plaćeni. Svojim su konjima, na relaciji Primorje Ozalj, »v Hrvate« prenosili sol, a donosili žito. Drivenik, Grižane i Bribir ne daju konje u gospodsku službu, nego novcern plaćaju »tovorenje«. Stanovništvo Vinodola se vlastitom agrarnom proizvodnjom nije moglo prehranjivati pa od 17. st. počinju privređivati prenošenjem tereta, a vlastelinu plaćati novčanu rentu. U tom su prijevozničkom poslu ostali poznati po nazivu »kirci«. Prijevozničkoj djelatnosti pomaže geografski položaj Vinodola, lokalne ceste i prometnica Karolina. To kretanje je puku otvaralo nove vidike, izvlačilo ga iz zaostalosti, bili su omogućeni blagotvorni kulturni dotoci iz kontinentalne Hrvatske. U primorskim mjestima razvija se lučki život (Bakar, Selce, Novi), grade se skladišta, spremišta, mitnice »harmice«, potiče se urbani oblik i sadržaj života. Vlastite luke imaju Bribir u Jesenovi i Selcu, Grižane na ušću Dubračine, pa se Vinodol tako povezuje sa zaleđem i Evropom.

Hapšenjem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana i njihovim smaknućem, habsburška je dinastija 1671. uspjela ostvariti svoj vjekovni san, legalan izlazak na more. Legitimno »Primorska dobra« Zrinskih, kao i frankopanski posjed u Novom, ostaju dio hrvatskog kraljestva, ali ih u cijelosti kao feud prisvaja carski dvor, prodajući ih ili uključujući ih u novoosnovane administrativne jedinice. Konfiscirana imanja su do 1692. bila pod upravom ugarske Komore u Požunu kad ih ona prodaje Unutrašnjoaustrijsko j komori u Grazu, pod čijom upravom ostaju do 1749. Bankalno-ministerijalna deputacija u Beču ih je otkupila i predala na upravu Bankalnoj administraciji za prihode u Ljubljani.

Kad je 1754. u Beču osnovano Dvorsko trgovačko vijeće, za obalu od Trsta do Karlobaga osnovana je Glavna trgovačka intendancija sa sjedištem u Trstu. To područje dobiva naziv »Austrijsko primorje«. Nakon ukinuća tršćanske Glavne intendancije 1776., teritorij Uprave primorskih dobara podijeljen je tako da je Kraljevini Hrvatskoj pripalo područje s desne strane ceste Karoline u smjeru Karlovac-Rijeka, a Vojnoj krajini područje s lijeve strane Karoline, ali je već 1777. vraćeno Hrvatskoj. Osnovana je nova Severinska županija u čiji je sastav ušla Rijeka i cijeli teritorij povijesnog Vinodola, odnosno bivša Uprava primorskih dobara. Posebni gubernij djelovao je na Rijeci do 1809. upravljajući osim Rijekom i Hrvatskim primorjem u sastavu kojega je pod Vinodolski kaštelanat spadao Novi, Bribir, Zagon, Selce, Crikvenica, Grižane, Drivenik i Šiljevica. Bakar je 1778. proglašen slobodnim kraljevskim gradom, a dobio je na upravu područje od Trsata do Kraljevice skupa s Hreljinom i naseljima uz Karolinu.

Nakon mira u Schönbrunnu 1809. Napoleonova je vojska zaposjela civilnu Hrvatsku i Vojnu krajinu. Vinodol je ušao u sastav organizacije Ilirskih provincija, administrativno političke grupe slovenskih i hrvatskih zemalja pod francuskom vlašću. Posjedovanje Rijeke i vinodolskih luka bilo je za Napoleona od osobitog značaja, jer se tako prekinula veza izmedu engleskog brodovlja, koje je gospodarilo Jadranom, i Austrije. Vinodolsko stanovništvo trpilo je užasne posljedice kontinentalne blokade, jer nije imalo otkud nabavljati namirnice, a vlastita proizvodnja hrane bila je oskudna. Nastupila je opća glad, pomor djece i bolesti. Blokada trgovine oduzela je stanovništvu Vinodola, osobito u pozadini, mogućnost zarade od prevoznišlva. Pozitivna strana francuske uprave bila je u slabljenju feudalnog sistema i uprave, koja se nakon povlačenja Francuza nije uspjela oporaviti. Vinodolom je upravljao komesarijat za upravu primorskim dobrima, koji su činili Kaštelanat kameralne gospoštije Vinodol sa sjedištem u bivšem pavlinskom samostanu u Crikvenici (Kaštel) i Kaštelanat Bakar, Hreljin i Fužine zajedno s inspektoratom šuma u Lokvama i uredom za drvo u Bakru i Bakarcu.

Odredbom Pariškog mira od 30. V 1814. Austrija je anektirala Ilirske provincije. Vinodol je ostao u sastavu austrijske upravne pokrajine llirije sve do 1822. kad je pripojen riječkom Guberniju. To je stanje potrajalo do 1848. kada je ban Jelačić postao guverner Rijeke. Riječki je Gubernij došao pod bansku vlast te se Vinodol našao u sastavu kraljevine Hrvatske.

Od 15. stoljeća povijesni se teritorij Vinodola smanjivao, jezgra feuda je bila u dolini, otpali su zapadni i istočni periferni dijelovi, Trsat i Ledenice. Dolina i u njoj usporedno primorje, tj. područje od Križišća do Zagona, od Jadranova do Klenovice, zadržali su danas naziv Vinodola. Taj se teritorij potpuno podudara s područjem koje je pokrivao nekadašnji Kaštelanat kameralne gospoštije Vinodol.



Preneseno iz: Prošlost i baština Vinodola, Zagreb 1988.
odgoovorite sa citatom
  #2  
Staro 03.02.2006, 22:48
rammstein
Gost
 
prilozi: n/a
Od Argonauta do Frankopana

arheolog Ranko Starac


UVOD
Ovo je priča o davno prošlim zbivanjima koja su utjecala na život nekadašnjeg pučanstva dijela Hrvatskog primorja. Uz pomoć arheoloških nalaza i istraživanjem arheoloških lokaliteta moguće je u sklopu grupe povijesnih znanosti proučavati tijek procesa i stalnih mijena ljudskih kultura u određenoj regiji. Ovom knjižicom i popratnom izložbom namjeravamo ukazati na vrijednosti u javnosti nepoznate arheološke baštine našeg zavičaja, prečesto devastirane i zanemarivane. Zemljopisni nam okvir čini područje Vinodola, tj. njegovog pribalnog i zaobalnog dijela. U naslovu prepoznajemo dvije civilizacijske odrednice presudne u životu ljudi primorja. Argonauti su bili mitski starogrčki moreplovci i istraživači, koji su svojim brodom Argo dotakli i naše obale. S grčkim brodovima i trgovcima i naš kutak pomalo zabačene i "barbarske" obale udaljen od značajnijih urbanih središta stupa u vezu s udaljenim visokim mediteranskim civilizacijama, napuštajući pretpovijesni "mrak" i prije dolaska rimskih legija. Nakon propasti tekovina rimske civilizacije i države, sukoba Bizanta i Gota, provala Avara i Slavena, krajem osmog stoljeća u Vinodol pristižu Hrvati. Njihova specifična kultura i jak duhovni poganski identitet uz perifernost prostora uzrokovali su višestoljetnu izolaciju ovog dijela primorja. Tek od dvanaestog i trinaestog stoljeća uspostavom vlasti obitelji knezova Krčkih započinje lagani razvoj naših čednih kaštela i okolnih naselja. U trenucima zenita moći knezova Krčkih, koji u 15. stoljeću sebe počinju nazivati Frankopanima, do naših kaštela dopiru utjecaji internacionalnih gradbenih i umjetničkih stilova, koji naš prostor uključuju u svijet promjena humanizma i renesanse. S početkom tog početnog bujanja blagostanja i završavamo, jer ubrzo potom razvoj biva za dugo prekinut provalama Turaka.

SAŽETAK

Arheološka baština Hrvatskog primorja nije sustavno proučavana, nikada nije bilo većih arheoloških iskopavanja. Raznoliko prikupljana građa leži po depoima udaljenih muzeja pa tako ne postoje publikacije u kojima bi se cjelovito prezentirale poznate informacije o razvitku Ijudskih kultura na ovom prostoru. Ova publikacija namijenjena je najširem krugu čitatelja i mladima. U njoj smo pokušali na jednom mjestu pružiti najosnovnije informacije o razvoju naselja, komunikacijama, načinu privređivanja, materijalnoj i duhovnoj kulturi od razdoblja mlađeg kamenog doba do kasnog srednjeg vijeka. Prečeste su to indicije dobivene analizom slučajnih nalaza i usporedbom s bližim, mnogo bolje istraženim regijama. Pojedina razdoblja iz prošlosti Vinodola (dijela primorja kojeg obrađujemo u tekstu) bolje su osvijetljena, primjerice razvijeno i kasno brončano doba, ranorimsko razdoblje, ranosrednjevjekovno - starohrvatsko razdoblje. Tijekom drugog i prvog tisućljeća prije Krista stanovnici ovoga kraja obitavaju na utvrđenim naseobinama položenim na dominantnim točkama u prostoru, gradinama. Tijekom posljednjeg tisućljeća stare ere ovdje se prepliću kulture dvaju naroda, Liburna i Japoda. Tijekom prve polovice prvog stoljeća nakon Krista po okončanju dugotrajnih ratova s Japodima, Rimsko carstvo dovršava sustav cestovnih komunikacija i potiče gradnju manjih naseobina i stražarskih postaja. Na polovici dionice ceste između većih urbanih središta Tarsatike (Rijeke) i Senije (Senja), razvija se trgovište istražarska postaja Turres ili Ad Turres, na mjestu utoka rječice Dubračine u more, u središtu današnje Crikvenice. Tu su i druga manja antička naselja, rasuta na povoljnim lokacijama uz more (u Jadranovu, Selcu, Novom Vinodolskom). Tijekom zatona antičke civilizacije preostali žitelji Ad Turresa bježe na istaknuti vrh brijega nedaleko središta Crikvenice, gdje nestaju u slijedećim stoljećima stapanjem s novodošlim Hrvatima, pa se i to novo naselje naziva Kotor. Ipak, glavnina doseljenih Hrvata držala se još dugo vremena naselja podalje mora, u sigurnijoj, vodom i zemljom bogatijoj Vmodolskoj kotlini, u kojoj se tijekotn 13. stoljeća okončava proces feudalizacije i izgradnje sustava utvrđenih kaštela. Vrijeme blagostanja i mirnog razvoja 14. i 15. stoljeća naglo biva prekinuto neposrednom opasnošću, a zatim i stoljetnim provalama Turaka iz smjera jugoistočnogplaninsk og zaleđa.




U zemljopisno-geološkom pogledu područje krševitog priobalja izmedu današnjih gradova Rijeke i Senja pripada vrlo nestabilnoj zoni s mnoštvom potresa te brojnim izraženim procesima ispiranja i naplavljivanja tla. Stoga su i tragovi nastambi ili nalazi oruđa i oružja korištenog od skupina starijekamenodobnih lovaca iznimno rijetki i u našem kraju nepoznati. Oko dvanaest tisuća godina prije Krista započeo je proces globalnog zatopljenja, otapanja leda i izdizanja razine mora, čija je površina do osmog tisućljeća prije Krista porasla za šezdesetak metara.. Tijekom tog otopljavanja i potpune izmjene okoliša, životinjskog svijeta i biljnog pokrivača, povremeno zaleđem primorja prolaze male skupine nomada, lovaca i sakupljača plodova i morskih školjki, čija su staništa otkrivena na Učki, Čićariji, Kastavštini i Velebitu. Za sada jedino poznato stanište u našem kraju jest pripećak Vlaška peć nedaleko Klenovice, a po debljini istaleženih slojeva otpadaka i prapovijesnih vatrišta nalaze iz tog davnog doba mogli bi pronaći u najdubljim dijelovima pećine Škrbina iznad Križišća, kao i u pećini kod kampa Zagori nedaleko Novog Vinodolskog.






Tijekom sedmog tisućljeća prije Krista do sjevernog Jadrana dopiru utjecaji s juga Mediterana, prepoznatljivi unutar nalazišta po začetku primjene keramičkih posuda, odnosno lonaca načinjenih od gline, urešene vanjske površine utiscima ruba školjke Cardium. Ovi ljudi pripadali su staromediteranskoj rasi, a živjeli su u vrlo raštrkanim i malobrojnim skupinama s velikim opsegom kretanja, poput bušmana u Africi ili australskih urođenika. Njihovi tragovi za sada su poznati s južnog Velebita i jedne pećinice u Bašćanskoj kotlini na susjednom Krku. Vrijeme je to mlađeg kamenog doba ili neolitika, u kojem čovjek počinje živjeti u kućama s unutarnjom raspodjelom prostora i ognjištem na kojem se kuhala hrana, a dio namirnica i voda čuvala od glodavaca u velikim keramičkim posudama. Tada su pripitomljeni pas, ovca, koza i govedo, a započinje se i s uzgojem i selekcijom trava koje nazivamo žitaricama. Brojni nalazi savršeno uglačanih sjekira i klinova načinjenih od tvrdih vrsta vulkanskog kamena kakva nema u prirodnom vapnenačkom okruženju našeg kraja poznati su sa istočnih obala otoka Krka, te okolice Senja. Te alatke načinjene su tijekom četvrtog tisućljećaprije Krista u udaljenijim krajevima s ležištima eruptivnih stijena poput istočnih Alpa ili južne Italije, a do sjevernog Jadrana došle su morskim putem i razmjenom dobara. Dio oruđa, npr. neke sjekirice iz Vrbnika ili Šila načinjene su od kamena serpentina kojeg nalazimo na sjevernom Velebitu i u zaleđu Gorskog kotara, pa je logično da su na Krk dospjele prijeko Vinodola. Položaji naselja tog doba bili su niski, uz obale potoka ili mora, pa je to razlog što su kasnijim naplavljivanjima i urbanizacijom priobalja ona uništena. Ipak, u posljednje vrijeme pronađeni su tragovi staništa s kraja četvrtog i trećeg tisućljeća prije Krista na teže pristupačnim i sigurnijim, lako branjivim položajima, koji će kasnijim izgradnjama postati utvrđenim gradinama. Spomenimo nalaz male uglačane kamene sjekirice na lokalitetu Sopalj (Sv. Kuzam) na najvišem dijelu strmog brijega što odvaja područje Triblja u vinodolskoj kotlini od priobalnih obronaka između Jadranova i Dramlja, nalaze ulomaka ukrašenih keramičkih posuda i kremene odbitke s vrha gradine Solin povrh Martinšćice na Kostreni, te dva slučajna nalaza probušenih čekić-sjekira s vršnog proplanka gradine "Čelo" na poluotoku Havišće u Jadranovu. Ovako visoko položeni i zaštićeni položaji lokaliteta s jasnom nadzornom funkcijom promatranja i dojavljivanja znak su nemirnih vremena. Riječ je o početku jedne nestabilne ere koju nazivama bakrenim dobom ili eneolitikom, koju ispunjavaju prve velike euroazijske seobe naroda. Stare mediteranske, srednjoeuropske i bliskoistočne poljoprivredne civilizacije nestaju u vrtlogu požara i pustošenja pridošlih ratnika porijeklom iz srednjoazijskih i zakavkaskih stepa. Bili su to indoeuropski nomadi i stočari, koji su bili veoma pokretni zahvaljujući jednoj životinji do tada neviđenoj u nas - konju. Tek slabe naznake ovih događaja prepoznajemo u bližoj okolici, poput tragova zakloništa uz plažu Stari porat kod Kačjaka nedaleko Dramlja, ili slučajnog nalaza vrlo fino obrađene kremene strelice kod Šmrike, kao i pastirskog okupljališta uz lokvu u dolini Pribeniš na 11OO metara nadmorske visine blizu Platka.. Rijetki su tada predmeti načinjeni od bakra, pa izuzetan nalaz predstavlja otkriće bojne bakrene sjekire u jednom grobu pod kamenom gomilom nedaleko Krmpota. Prema tipu sjekire čini se da je njezin posjednik, muškarac ovdje pokopan bio iz veoma udaljenog područja gornjeg toka rijeke Tise, odnosno s zapadnih obronaka Karpata.

Osim postupne izmjene narodnosnih karakteristika, odnosno promjene rase, jezika i običaja, te načina života doseljenika, zamjetne su novine u pogrebnom ritualu i vjerovanjima. Pokojnike se ukapalo u iskopane rake ili sanduke od kamenih ploča, a grob po zatvaranju prekrivao velikom količinom nanescnog kamena ili zemlje Grobne gomile, kružne humke ili tumuli postaju kroz brončano doba, odnosno drugo tisućljeće prije Krista prepoznatljivom sastavnicom našeg krajolika. Gomile, obično promjera oko deset, a visine do jednog metra, često leže u manjim skupinama na pobočjima utvrđenih naselja -gradinama. Početkom brončanog doba završen je proces velikih narodnosnih pomicanja započet početkom prethodne ere. Kroz nekoliko idućih stoljeća nastupa vrijeme mira i relativnog blagostanja, zasnovanog na intezivnoj razmjeni dobara europskim velikim rijekama, kao i razmjenom rudnih sirovina uzduž čitavog Mediterana. Za dobivanje bronce potrebni su bakar i kositar, čija su rudna ležišta međusobno veoma udaljena, pa se razvija opsežan sustav plovidbe kojim se povezuju otoci današnje Britanije, francuska i španjolska atlantska obala, područje Italije, s južnom Grčkom, Egiptom i Bliskim istokom. Posrednicima na tim rutama porasla je moć, spomenimo niz plemena uzduž Dunava kojim su povezani rudnici u Alpama s rudnicima u Karpatima i današnjoj istočnoj Srbiji, s odvozom roba prema Crnom moru. S druge strane, bogati rudnici Male Azije i otoka Cipra bili su posredovanjam brodova Minojskog kraljevstva s otoka Krete povezani s tržištem u Egiptu, zapadnim sredozemljem ali i narodima današnje sjeverne Europe i Britanskog otočja, na kojemu je kopana kositrena ruda. To rudno bogatstvo stvorilo je pod uplivom Mediterana u zapadnoj Europi megalitičke arhitektonske spomenike poput opservatorija i svetišta u Stonchengeu.

Gdje su u svemu tome onodobni prastanovnici primorja, kakva im je bila civilizacijska razina i način života? Područje Hrvatskog primorja i njegova zaleđa postupno se naseljava i u potpunosti prekriva sustavom promišljeno postavljenih utvrda i naseobina. Prema dosadašnjinm spoznajama, veći dio do danas očuvanih gradinskih naseobina postupno je izgrađivan tijekom srednjeg (petnaestog i četrnaestog stoljeća) i kasnog brončanog doba (između trinaestog i desetog stoljeća prije Krista). To pučanstvo pristiglo je do nas iz dva smjera, predalpskog prostora današnje Slovenije, kao i s područja zapadnog ruba panonske nizine, odnosno sjeverne i sjeverozapadne Hrvatske. Srednjem brončanom dobu pripada jedan slučajan nalaz brončane sjekirice iz Sv. Vida nedaleko Bribira. Keramički nalazi su mnogo brojniji, pripadaju usitnjenim komadićima različitih oblika posuđa, odbačenog po uporabi uokolo nastambi smještenih na zaklonjenim terasastim padinama gradina. Spomenimo tada naseljene gradine na vrhu Škabac kod Križišća, Čelo na Havišću (Jadranovo), Gračišće iznad Smokova, Sv.Kuzam ili Sopalj nad Dramljem odnosno tribaljskim poljem, Bribir (današnje povijesno mjesto leži nad ostacima brončanodobne gradine), Sv. Juraj nad Selcem, Osap nad Novim. Bez iskopavanja ne možemo znati stvaran broj tih lokaliteta, pošto su neke gradine utemeljene u brončanom dobu, a u kasnijem željeznom dobu bivaju napuštene ili samo povremeno korištene, a neke su utvrde osnovane tek u posljednjim stoljećima stare ere. Tehnika gradnje bedema i podzida naseobinskih terasa nije se mijenjala stoljećima, a ovisila je o mogućnostima lomljenja okolnih stijena. Kako su naši kamenjari prekriveni vrlo oštrim stijenama kakve je gotovo nemoguće pravilno lomiti i klesati u kamene blokove, nepravilan kamen raznih dimenzija slagan je u suhozidni prsten koji je opkoljavao pristupačniji dio naseobine. Većina naših gradina ima jedan eliptičan ili kružni prstenasti bedcm koji omeđuje zaštićenu površinu, dužine od stotinu do više stotina metara. Često se bedemom pregrađuje samo pristupačni proplanak (npr, na Čelu, Kotoru, Škabcu). Za neke gradine neznamo vrijeme nastanka jer se po površini tla nailazi tek na sasvim usitnjene i netipične ulomke (poput velike gradine na Dreninu iznad Gornjeg kraja, gradine na vrhu brijega s kasnijim naseljem Kotor iznad središta Crikvenice, gradine Obla sjevcrnije od Sopaljske, gradine iznad deponija smeća Duplja u zaleđu Novog, gradine na brdu Kuk iznad Vlaške peći). Također bez iskopavanja ne možemo utvrditi starost ni etničke karaktcristike pripadajućih grobnih humki, poput skupine gomila iznad Zoričića, ili golemih, očito "kneževskih" gomila poput Straže sjevernije od Gračišća nad Smokovim, kao i humaka povrh naselja Ladvić u gornjem crikveničkom kraju.



U svakom slučaju skromni nalazi ukazuju na srodnost ove populacije s tadašnjim pučanstvom Like, ali i otoka Krka, a vidljivi su i neki oblici posuđa prisutni na području Istre i Krasa. Tijekom srednjeg brončanog doba naše gradine ne zaostaju svojim arhitektonskim oblicima za onima u susjednim regijama. Primjerice u Istri poznajemo mnoštvo tada izgrađenih gradina s višestrukim bedemskim opasačima i složenim sustavima ulaza štićenih polukulama, koje svoju i danas kasteljersku impozantnost zahvaljuju uslojenom i lako obradivom vapnencu, od kojeg su izrađivani i tone teški megalitički blokovi. Naše gradine imale su također ponegdje debele i visoke bedeme (od dva do šest metara širine zida i visine do tri metra), no zbog lošeg kamena i čestih potresa ti bedemi su se urušili i pretvorili u sipke bezlične kamene nasipe. Ipak, još danas ti koncetrični prstenasti nasipi što obrubljuju vrhove dominiraju u krajoliku i predstavljaju nam ostatke tisućljetne graditeljske baštine koja se mora sačuvati, a u budućnosti konzervirati i dijelom rekonstruirati, što posebno vrijedi za očuvane bedeme Gradišća nad Bakarskim zaljevom, Sv. Kuzma nad Dramljem, Humca u Tribaljskom polju, Drenina nad Zoričićima ili Sv.Jurja nad Selcem.


Relativan mir brončanog doba prekinut je naizgled udaljenim prirodnim dogadajem. Bila je to iznenadna katastrofalna erupcija a potom i eksplozija vulkana na današnjem otoku Santorin (tadašnjoj Teri) u Egejskom moru. Ekplozijom je raznesen čitav otok, a goleme količine prašine i pepela, kao i morski valovi razorile su luke, brodovlje i gradove Minojskog kraljevstva sa središtem u palači grada Knososa na Kreti. Nestala je pomorska protogrčka velesila koja jc povezivala civilizacije istoka s plemenima srednje i zapadne Europe. Kratkotrajno je njenu posredničku ulogu preuzelo kraljevstvo grada Mikene na jugu Grčke, a među gradovima-bogatim trgovištima izdvaja se i Troja na zapadnoj obali Male Azije. U proteklim stoljećima "barbarski" narodi srednje i istočne europske unutrašnjosti imali su prigode slušati priče o legendarnom bogatstvu kraljevstava s istoka Mediterana. Sada su im mikenski trgovci donosili još kvalitetnijc i skupocjenije brončane mačeve, sulice i koplja, bogato urešene štitove i prve europske oklope, predivnu oslikanu keramiku, nakit od zlata i dragog kamenja. "Barbari" su bili posrednici u razmjeni jedne nove tvari, prirodne smole zvane jantar, koja je kopana na obalama hladnog Baltika, a za kojom su bili ludi južnjaci zbog vjerovanja u njegovu iscjeliteljsku moć. Grčki trgovci traže nove puteve k sjeveru, noseći sa sobom proizvode juga - vino i maslinovo ulje. Za sjevernjake iskušenja su bila snažna, a broj pučanstva postao je prevelik, pa se čaša počela prelijevati. Započela je višestoljetna velika seoba naroda, koja je okončana tijekom desetog i devetog stoljeća prije Krista. U tom vremenu brojni narodi iz sjeverne i srednje Europe zapljuskuju i prelaze dijelom i blizu našeg kraja, na putu prema talijanskom poluotoku. Lokalno gledajući, dio te populacije se s obale primorja i podgorja prebacuje na kvarnerske otoke. Dijelovi su zbivanja iz ove seobe prvi puta zapisani, pa tako ovi događaji iz tame prapovijesti izlaze na svjetlo povijesnog doba, na natpisima s hramova i kancelarija starog Egipta, u Starom zavjetu odnosno hebrejskim spisima, dokumenatima Babilonaca i Asiraca, kao i predajama zapisanim u Ilijadi, Odiseji ili legendi o osnutku grada Rima. Prije spomenuti bogati urbani centri poput Troje i Mikene spaljeni su. Po smirivanju stanja, stvoren jc etnički mozaik poznat već iz pisanih povijesnih vrela. U našem okolišu presudnu su ulogu igrali narodi Japoda, Liburna i Histra, a šire Etruščani s italskog poluotoka i stari Grci odnosno njihove kolonije u Jonskom moru i južnom Jadranu. Na današnjem prostoru Vinodola, odnosno Hrvatskog primorja, Japodi su održavali kontakte s susjednim otočnim Liburnima, dok su na rubovima brdsko-planinskog lanca Učke i Čićarije graničili s Histrima, a na dijelu tzv. Opatijske Liburnije (priobalju izmedu današnjeg Voloskog i Plomina) također s Liburnima.Liburni su kontrolirali sve pomorske komunikacije između kvarnerskih otoka i ulaze u Riječki zaljev, pa su u posljednjim stoljećima stare ere postupno istisnuli Japode i s obala Riječkog zaljeva i Podgorskog kanala. O međusobnoj razmjeni svjedoče nam fibule (spone za zapinjanje odjcće) liburnskog tipa iz Grižana, ali i brončani mač otkriven u jednoj pukotini u stijeni podno grižanske srednjevjekovne gradine. Mač i nakit mogu se samo tipološki klasificirati jer nisu okolnosti nalaza stručno nadzirane, a načinjeni su u lokalnoj radionici tijckom desetog stoljeća prije Krista. Veoma sličan mač pronađen je uz kostur muškarca u središtu Kastva, također s kraja kasnog brončanog doba.


Prije nekoliko godina obilaskom terena uočen je djelomice razoren i poravnat grobni kameni humak promjera oko 10 metara na prijevoju Stolnić, uz prastaru komunikaciju izmedu Crikvenice i brdskog zaleda. Radnici su prigodom montaže dalekovodnog stupa poravnali i time snizili humak, pa smo već pri površini uočili poklopnu kamenu ploču. Digavši ne baš laganu ploču, otkrili smo mali četvrtasti kameni sanduk izduben u litici, dijelom obložen pločastim kamenom, u kojem su se vidjeli ostaci dviju keramičkih posuda i dijelovi metalnog nakita. Pažljivim čišćenjem prikupljeni su komadići razbijene zdjele, još jedne posude u kojoj je bio odložcn pepeo spaljenog pokojnika, kao i dijelovi namjerno polomljenog nakita (brončane fibule urešene urezanim geomctrijskim ornamentima, igle ukosnice i dvije široke brončane rebraste narukvice). Po prilozima zaključujumo da se radi ženskoj osobi, spaljenoj i pokopanoj pod humkom krajem desetog stoljeća prije Krista. Zanimljivost ovog groba je u činjenici da imamo dokaz dvostrukog pogrebnog rituala, jednog starijeg, autohtonog brončanodobnog običaja izgradnje nadgrobne gomile s kamenim sandukom, u kombinaciji s običajem spaljivanja mrtvih, koji je u naš kraj dospio s pridošlicama iz kontinentalnog zaleđa. Narod Liburna nikad nije spaljivao svoje umrle, dok su Japodi ovisno o obiteljskoj tradiciji mrtve spaljivali, ali i sahranjivali, često nazajedničke grobne parcele. Mi još neznamo za položaje ravnih prapovijesnih grobalja u primorju. Slučajni nalazi otkriveni razaranjem nadgrobnih gomila nisu dokumentirani. Spomenimo bogate grobne priloge iz gomile razorene počctkom 20. stoljcća u Triblju, ili nalaze brončanih vrhova kopalja iz Podbadnja i okolice Bribira.
Od devetog stoljeća prije Krista pa sve do rimske okupacije trajalo je željezno doba. Ime nosi po novootkrivenoj tehnologiji dobivanja željeza iz posebnih ruda, čime je ostvaren vidan napredak u tehnologiji izrade oruđa i oružja. Početkom tog razdoblja u područje Posavine prodire manja ali vrlo borbena skupina ratnika Kimeraca, koji su s područja Kavkaza donijeli u srednju Europu nova znanja o tehnologiji dobivanja željeza. Naravno, veći dio nakitnih predmeta i dalje se izrađuje od bronce, rijetko od srebra ili zlata. Uz predmete od metala, tijekom željeznog doba širi se uporaba nakita i privjesaka od jantara i staklene paste, prethodnice pravog stakla. Dijelom istražena ravna groblja podno Kastva i Grobnika (oba gradića utemeljena su krajem brončanog doba) bila su u funkciji ukapanja pokojnika od petog do prvog stoljeća prije Krista. Prevladavaju grobni prilozi tipični za Liburnski narod, uz mnoštvo uvezene robe, s područja današnje Slovenije, kontinentalnog zaleđa ali i područja pod nadzorom naroda Veneta i Etruščana u Italiji. U vinodolsko-primorskom kraju nikad nije bilo istraživanja naselja ili nekropola iz ovog doba. Zamijetili smo relativno siromaštvo površinskih nalaza na nekim gradinama, dok je na nekima nastavljena funkcija naselja ili utvrde do rimskog doba (na gradinama Škabac iznad Križišća, Čelo-Havišće u Jadranovu, Sv. Kuzmu nad Dramljem, Humeu kod Triblja, Kotoru nad Crikvenicom, Dreninu, Bribiru).


Keltska ekspanzija koja je potresla Europu i uzdrmala mladu rimsku republiku izazvala je određene narodnosne promjene u zaleđu Kvarnera, bez direktnog utjecaja na pomalo provincijalno miran život domorodaca. U posljednjim stoljećima stare ere sve je jači utjecaj iz prostora Italije, najprije posredovanjem Etruščana iz srednje Italije, grčkih moreplovaca iz njihovih kolonija na južnom Jadranu, te konačno Latina odnosno Rimljana koji će u drugom stoljeću prije Krista osnutkom grada Akvileje izbiti u neposrednu blizinu Istre. Posljednjih godina iskopavana je u ši**** zarasla ravnica uz uvalu Lokvišća, na rubu poluotoka Havišće u Jadranovu. Ovdje smo pronašli ispod naslaga ilovaste naplavine sloj humozne zemlje ispunjen usitnjenim ulomcima keramike, brojnim bakrenim i brončanim zakovicama i čavlima, komadićima olova i ribljih kostiju. Uz grubu keramiku, posude za kuhanje i serviranje hrane porijeklom iz radionica na sjevru Italije našli smo mnostvo ulomaka amfora i keramičkih čepova za amfore. Amfore su uvezene s područja Italije, a u njima je prevoženo ulje i vino. Izdvajamo otkriće olovne uljanice, kao i dvije keramičke lampice helenističkog tipa, načinjene u radionicama na istoku sredozemlja u trećem i drugom stoljeću prije Krista. Uvala Lokvišća bila je stoljećima pristaništem žitelja gradine na nedalekom Čelu, ali je do tada neviđenu invaziju ljudi doživjela 49. godine prije Krista. Te godine uski morski kanal između uvala Peškera, Voz, otoka Sv. Marko i okolice Jadranova bio je poprištem jedne velike kopneno - pomorske bitke, zapravo epizode u dugotrajnom građanskom ratu između Pompeja i Cezara. Uvala Lokvišća kao i okolne uvale i njihova okolica služile su za smještaj baraka i šatora legijskih jedinica, odnosno vojske. Njihov višemjesečni boravak ovdje u cilju blokade Cezarovih trupa izoliranih na otoku Krku ostavio nam je arheološke tragove koje će u budućnosti trebati sustavno istražiti. Na obližnjem poluotočiću Rtac (na kome stoji mali svjetionik) bila je nekropola, prekopavana u više akcija krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Među nađenim predmetima spomenutim u tadašnjim izvijcšćima spominju se keramičke i skupocjenije staklene urne, stakleno posuđe, uljanice, novac, nakit od bronce, srebra i kosti. Sva građa nalazi se danas u Beču. Čini se da barem dio ovog materijala pripada žarnim grobovima (Rimljani su sve do kraja trećeg stoljeća nakon Krista spaljivali svoje mrtve) poginulih vojnika u ovom sukobu, dok su kasniji grobovi pripadali doseljenicima koji su izgradili uz istu uvalu malo seosko imanje.

Krajem stare ere, za vladavine prvog samoproglašenog irnperatora Oktavijana Augusta, po okončanju građanskog rata, likvidacije Cezara i gušenja ustanaka pojedinih još nedovoljno pokornih ilirskih plemena nastupio je konačni mir. U gotovo dva stoljeća ratnih sukoba Rimske vojske s Histrima i Japodima Liburni su zahvaljujući neutralnom ili prorimskom držanju najbolje prošli. Zarana su u svojim starim središtima poput Krka ili Osora stekli određena samoupravna prava, ali i zadržali svoje običaje i vjeru.O stupnju organizacije civilnog života u našem dijelu primorja znamo premalo pošto nedostaju pisani kameni spomenici. Za vladavine cara Tiberija posve je dovršena glavna cestovna prometnica između Akvileje i glavnog grada Panonije -Siscije (Siska), odnosno njezin ogranak prijeko Krasa prema Tarsatici (Starom gradu u Rijeci) i Seniji (Senju). Između Tarsatice i Senijc točno na pola puta (20 rimskih milja ili 29,620 km od svake točke) osnovana je postaja Turres ili Ad Turres. Na poznatoj karti antičkog svijeta, tj. precrtu iz 12. stoljeća rimskog izvornika (poznata kao Tabula Peutingeriana) ova postaja leži na obali mora (naznačena je kao okomito postavljena crtica na pravac ceste), dok se u pozadini pruža usporedni cestovni pravac (očito prolazi Vinodolskom kotlinom) na kome nema oznake cestovne postaje. Taj zaobalni pravae očito je imao manju važnost, no o postojanju manjih urbanih središta naseljenih domorodačkim stanovništvom svjedoči nam ime mjesta Raparia zabilježeno u popisu mjesta tzv. Anonima iz Ravenne, u kojem su sabrani podaci o naseljima iz vremena izmaka antike. Raparia (isti naziv spominje i nekoliko stoljeća kasnije bizantski car Konstantin Porfirogenet) jest iskrivljeno Varvaria (čitaj Barbaria, danas Bribir), poput korijena imena Bribira u Dalmaciji, što označava mjesto naseljeno domorocima (za Rimljane to su bili barbari).

Postaja Ad Turres spominje se i u putnom vodiču (Itinerarij Antonini) pisanom za vladavine cara Karakale u trećem stoljeću. kao i u već spomenutom vodiču Anonima iz Ravenne, što znači da je naselje ovog imena sigurno postojalo i nakon pada zapadnog rimskog carstva, za vladavine Ostrogota i Bizanta. O točnoj lokalizaciji položaja ovog mjesta do danas nema pouzdanih dokaza no to može jedino biti položaj između stupova vijadukta i obronaka kotorskog brijega uz lijevu obalu Dubračine u središtu Crikvenice. Badanj je tek vojnička utvrda kasnoantičko-ranosrednjevjekovnog doba, a Selce, sa značajnim tragovima rimske naseobine odgovara svojom veličinom, no presudan je položaj s nazivom Kotor nad središtem Crikvenice. Kotor jc doslovni prijevod imena Ad Turres (Kod tornjeva, Kodtora).U vrijeme provala Avara i Slavena početkom sedmog stoljeća preživjeli romanski stanovnici priobalnog naselja prescljavaju se na zaštićeniji položaj stare prapovijesne gradine, na kojem ih zatiču Hrvati kod svog naseljavanja krajem osmog stoljcća. Najveća rimska naselja u ovom dijelu primorja bila su Senia i Tarsatica. Senia je od starog predrimskog trgovišta u antici izrasla u značajno urbano, trgovačko ali iduhovno središte, s više javnih arhitektonskih spomenika i hramova. Tarsatica je bila manje naselje na površini rijcčkog Starog grada .Tijekom četvrtog stoljeća značaj grada naglo raste izgradnjom sustava bedema zvanog "Liburnijski limes", kojim je trebalo bolje zaštititi Italiju od provala barbara. Tada je jedan vojni odred s zapovjedništvom bio smješten u središtu grada. Grad je preživio pustošenja Vizigota početkom petog stoljeća, da bi konačno bio razoren i ispražnjen na izmaku osmog stoljeća, za jednog pohoda Franačke i Hrvatske vojske na nemirne Avare. Preživjeli žitelji, tada već pohrvaćeni, sjećanje na ugasli grad prenijeli su na strmi brijeg iznad kanjona Rječine, današnji Trsat, dok je naselje uz ušće Rječine oživjelo po imenom Rijeka Svetog Vida tek od 12. stoljeća. Istočnije od suvremene Rijeke nalazimo tragove malih raštrkanih seoskih rimskih gospodarstava i priobalnih lučica. Na Kostreni su to pristaništa u uvali Martinšćica i Žurkovo, kao i priobalni ruralni kompleks (možda s ranokršćanskim samostanom ) na lokalitctu Svinimiri, kao i u uvali Sršćica na ulazu u Bakarski zaljev.

Svi spomenuti lokaliteti u posljednjim desetljećima su razoreni bez prethodnih istraživanja. Tragovi jednog kasnoantičkog kompleksa zgrada na vrhu Martinšćice pokusno su sondirani u dva navrata, dok su ostaci prostranog naselja s mogućom ranokršćanskom bogomoljom u okolici crkve Sv.Lucije nedavno bez nadzora razoreni. U dnu bakarskog zaljeva nalazio se je lučki gradić Volcera. Dio njegovih ostataka leži unutar jezgre srednjevjekovnog grada, a prilozi iz grobova istraživanih u 19. stoljeću govore nam o visokom standardu života ove naseobine u prva dva stoljeća naše ere. Sudbina grada kasnije nije poznata, no spominje se uz Lovran kao jedini grad na obalama Riječkog zaljeva u 11. stoljeću. Naziv mjesta je predrimskog porijekla, a današnji naziv iskrivljena je inačica izvornog toponima (Volcera, čitaj Bolkera, Bolker, u 11. stoljcću Bukari). Današnji Bakarac bio je ishodišnom postajom na komunikaciji koja je kod ušća potoka skretala podno Gradea (male kasnorimske i ranosrednjevjekovne utvrde) prema jugu, dok je drugi put išao pravo kroz Vinodol .U pećini Škrbina povrh Križišća naišli smo na površinske rasute ulomke kasnoantičko-ranobizantske keramike šestog stoljeća, kada je pećina služila lokalnom romanskom pučanstvu kao zaklonište. U Jadranovu, na rubu poluotoka Havišće, uz uvalu Lokvišća niknuo je u posljednje vrijeme djelomic otkopan i konzerviran antički sklop zgrada ladanjsko-proizvodnog karaktera, koji je obnavljan bio u funkciji do kraja četvrtog stoljeća. Početkom petog stoljeća zgrade su napuštene. Skromni tragovi antičke keramike postoje podno stijena uz uvalu Stari porat uz poluotok Kačjak. U unutrašnjosti su rimski nalazi veoma rijetki. Usitnjene komadiće keramike uočili smo na obronku Driveničkog Grada, na ledini između Triblja i Humca, uz raskrižje puta za Belgrad iz pravca Grižana, na uzvisini Humac (zvanoj i Grobnik) nedaleko polja Pavlomir, u okolici crkve Sv. Marka u Novljanskom polju, nad vrelom Ivanj nedaleko kapele Sv. Kuzme izanad Pavlomira, u uvali Kloštar kod Selca i nešto južnijoj uvali Jesenova. U prošlosti su otkopavani ostaci rimskih zgrada u središtu Selca, te rimskih žarnih grobova uz more u okolici ruševina Pavlinskog samostana u Novome. Značajne lučice u vječno nemirnom kanalu bile su u uvali Povile, kao i u uvali Kozica prije Senja.

Već izloženi nepotpuni popis antičkih lokaliteta govori nam o priličnoj gustoći rimskih naselja i postaja u priobalju, ali i našem slabom radu na istraživanjima unutrašnjosti Vinodola. Nedostatak nalaza kvalitetnijih javnih arhitektonskih spomenika nije slučajan, on oslikava perifernost ovog prostora i njegovo siromaštvo u odnosu na neke druge regije. Jedan nadgrobni spomenik postojao je po izviješću Rittera Vitezovića u vrtu kaštela u Crikvenici, ali to je bila jednostavna stela. Mramorna stela otkopana na otočiću Čaplen (Sv. Marina) ispred ruševina kasnoantičke tvrđave Lopar kod Novog, danas se čuva u Zagrebu. U privatnom posjedu nalazi se kratki vojnički mač (sax) pronađen u šumi Katlovo nedaleko sela Barci, kao i različiti keramički ulomci ili dijelovi predmeta prikupljeni s površine lokaliteta Godač nedaleko Kotora i s raznih prekopavanja prije dovršetka sportskog centra u Crikvenici, tzv. Igrališta. Iskopom infrastrukturnih vodova podno igrališta u blizini Kotorske ulice otkriveni su tragovi niza rimskodobnih zgrada položenih u pravilne redove. Iz iskopanih hrpa zemlje i blatne naplavine razni "zaintercsirani" građani danima suprikupljali arheološke nalaze, dok su nadležni šutjeli i promatrali ovu neviđenu devastaciju. Prema kazivanjima građana, otkopan je bio i potom razoren niz kuća s podnicama prekrivenih urušenim materijalom i paljevinom. Analizom preostalih nalaza pokazuje se u posve nepoznatom svjetlu ovaj lučko-priobalni gradić. Velika količina troske (otpada nastalog izgaranjem u pećima na visokoj temperaturi) i dijelom rastopljenih opeka trag su jedne opekarske peći. Ili kako bi danas rekli ciglane. Na jednom broju krovnih opeka "tegula" nalazi se utisnut pečat vlasnika radionice, nekog u drugim vrelima nepoznatog Seksta Metilija Maksima. Da li je isti imao ciglanu i u nedalekoj uvali Soline na otoku Krku? Ondje su uz cigle s njegovim pečatom na jednom dijelu obale pronađeni tragovi velike količine troske i spaljenih, od vatre deformiranih komada opeka odbačenih u proizvodnji, ali i značajan broj komadića crnog poroznog eruptivnog kamena nejasne namjene. Proizvodi ove ciglane pronađeni su u najvećem broju upravo podno crikveničkog igrališta, gdje je moralo biti i skladište, ali i na širem području (oko Dobrinja, Šila, Vrbnika, u Senju i Gackoj dolini). Iskopavanjima u Jadranovu pronašli smo više ulomaka žigova na opekama, no svi pripadaju carskim radionicama u sjevernoj Italiji.

Tijekom trećeg i četvrtog stoljeća čitavo Carstvo potresa duhovna, moralna, ekonomska i politička kriza, što sve skupa potiče slabost vojske i rasulo na granicama. Barbarski narodi s zaleđa imperija žele na svaki način unutra. Stalne borbe kandidata za prijestolje i građanski unutarnji sukobi trebali su vojnika, a trebalo je i svježe radne snage, pa se postupno otvaraju vrata došljacima, čime se mijenja narodnosna i kulturna slika države. Kriza duhovnih vrednota i očaj siromašnih masa eksploatiranih nametima pogodnim su tlom za nagli razvoj i širenje kršćanskih zajednica, ali i drugih kultova, među kojima uprvi plan izbija štovanje istočnjačkog boga Mitre. Najprije u ilegalnim, a po vladavini cara Konstantina i u slobodnim zajednicama, kršćanstvo se širi carstvom, da bi ubrzo postalo i jedinom, državnom religijom. Nažalost, s područja Vinodola ne poznajemo niti jedan ranokršćanski spomenik, crkvu, samostan ili neki ulomak kamenog crkvenog inventara. Napomenimo da su na susjednoj obali otoka Krka ranokršćanski objekti brojni, a uz neke postojali su i samostani. Na rubovima antičke Tarsatike postojala su barem dva, a možda i tri ranokršćanska kompleksa (Sv. Lovre na Sušaku, Sv.Andrije nedaleko "riječkog" nebodera i sakralni sklop nastao pregradnjom termi u Starom gradu, danas crkva Uznesenja Marijina). Dalje prema jugoistoku raspolažemo samo predpostavkama. Tako bi kapela Sv. Petra u Bakarcu mogla imati svoje ishodište prije srednjeg vijeka, kao i crkva Sv. Trojstva uz trasu rimskog puta između Bakarca i Križišća. Istraživanja u Jadranovu nisu bila usmjerena na nekropolu, no jednom probnom sondom uspjeli smo uočiti na samom žalu tragove gotovo uništenog groba, odnosno ožbukane grobnice s vrlo oskudnim ostacima kostiju pokojnika i nešto ulomaka nekog kasnoantičkog keramičkog vrča. Unutar ruševnih ostataka srednjevjekovne kuće na istom lokalitetu uz uvalu Lokvišća izdvojeno je nekoliko ulomaka velike kamene škrinje - sarkofaga. S razdobljem kasne antike napušten je drevni običaj spaljivanja pokojnika, pa se od četvrtog stoljeća mrtvi pokapaju u groblja slična današnjim. Položaj ulomaka sarkofaga u Lokvišću (dio je bio uzidan u ogradu ranosrednjovjekovnog improviziranog ognjišta) odaje veoma davnu devastaciju i razbijanje.

Ranokršćanski kultni prostori morali su postojati u naseljima poput Ad Turresa, no nisu još otkriveni. Velika je mogućnost da se oni kriju podno prostranog kompleksa crkvc Sv. Marije i kasnije prigrađenog pavlinskog samostana. Slična mogućnost postojala je i u Novom, no ondje su se u prošlosti sami pobrinuli i temeljito razorili najvrednije spomenike. Tvrđava Lopar na rubu Novog izuzetan je spomenik kasnoantičkog vojnog graditeljstva. Ona je podignuta u razdoblju vladavine Konstantinovih sinova, u funkciji smještaja manjeg zapovedništva i odreda vojske. Utvrda je funkcionirala u šestom stoljeću za uprave bizantskog cara Justinijana, koji je na susjednim obalama otoka Krka izgradio sustav utvrda, koje imaju u blizini uređene kapele ili crkve. Da li se pod ostacima kapele Sv. Marine (ili Marina) na školju ispred Lopara kriju ostaci ranokršćanske bogomolje, znati ćemo po obavljenim iskopavanjima. Tragove povlačenja lokalnog življa na odavna napuštene gradinske vrhunce nalazimo na gradini Sv. Kuzam (Sopalj) i na gradini Sv. Juraj iznad Selca. Dok je na Soplju vidljiv slabašni trag jednog polukružnog žbukanog zida koji je omeđivao dio gradine, na Sv. Jurju imamo jasno vidljive strukture ožbukanih dijelova bedema koji su jednostavno prislonjeni uz vanjski rub starog prapovijesnog suhozida. Kapela Sv. Jurja nastala je srednjovjekovnim proširenjem male pravokutne"spekule", vojne promatračnice s izvanrednim pogledom. Trag takovemale kasnoantičke utvrde nalazi se i pod samim vrhom Soplja, koja je također u ranom srednjem vijeku pretvorena u kapelu Sv.Kuzma.

Došli smo i do vremena posljednje "velike" seobe naroda, pokrenute krajem četvrtog stoljeća, kojom su razorene civilizacijske vrednote i postignuća Rimskog carstva, da bi se kroz iduća stoljeća u Europi posložio posve novi mozaik naroda s kojima je započela mučna i spora nova obnova. Pučanstvo primorja većim dijelom je izbjeglo na susjedniotok Krk već za strašne seobe naroda Zapadnih Gota, na samom početku petog stoljeća. Preživjeli životare izolirani u ruralnim zajednicama za uprave kraljevstva Ostrogota, da bi malo živosti, obnove trgovine i zaposlenja dočekali u velikim javnim radovima koje je pokrenuo bizantski car Justinijan Njegova pomorska sila treba sigurne prolaze kanalima između otoka, pa nastaje množina utvrda, novih gradova i crkava u kojima su vjernici zadovoljavali duhovne potrebe. Dok na otoku Krku imamo petnaestak takovih lokaliteta, na kopnu su preostali tragovi samo jednog, vcć spomenutog Lopara. Naselje na Kotoru iznad Crikvenice također tada dobiva na značaju nadzorno strateške funkcije, kao i obližnja utvrda na Badnju, značajno obnovljena kasnije u ranom srednjemvijeku.

Preživjelo autohtono barbarizirano pučanstvo doživjelo je konačan udarac na prijelazu šestog u sedmo stoljeće, kada i do nas dopire val prve najezde Avaro-Slavenskih hordi. Tragove njihova pustošenja ovdje za sada nemamo, ali su oni jasno utvrđeni među spaljenim crkvama i zgradama u Senju i obližnjoj Baški, odnosno Jurandvoru. Nastupilo je vrijeme gotovo perdpovijesnog mraka, iz kojeg odjednom iskače jedan događaj 799. godine. Tada je u zasjedi kod grada Tarsatike poginuo jedan od najboljih vojnih zapovjednika vojski ambicioznog kralja Karla Velikog, nadvojvoda Erik. Do danas nije rasvijetljeno tko je bio napadač, no posljedice su poznate. U odmazdi Tarsatika je razorena, a preživjeli pobijeni. Nalazimo se u vihoru jednog dugotrajnog rata između Franačkih vojski Karla Velikog i Avarskog plemenskog saveza, koji gospodari golemim prostorom istočno od Alpa i Panonskom nizinom. Franci žele suzbiti Avarsku opasnost, osigurati istočne granice osvajanjem novih teritorija u srednjoj Europi i prići u zaleđu Jadrana njihovom glavnom protivniku, Bizantskom carstvu. U tom ratu Karlo uspijeva nagovoriti slavenska plemena, a prije svega Hrvate, da napadnu Avarski savez, izbore si teritorij za osnutak države uz jadransku obalu i time sjednu za vrat bizantskim gradovima u Istri i Dalmaciji. Naum je ostvaren, pa knez Vojnomir opremljen franačkim oružjem u zadnjim desetljećima osmog stoljeća ulazi u bizantsku Istru, da bi ubrzo franačke vojske upravo rimskim cestama krenule u pohod iz pravca sjevcrozapada, Vinodolom, uz Senj, i dalje prema Lici i zaleđu Dalmacije, gdje se u devetom stoljeću formira Hrvatska kneževina. No za razliku od Istre ili Dalmacije, gdje su postojali stariji biskupski centri, razvijene župske zajednice i brojne crkve, u Vinodolu dolaskom Hrvata ugašeno je Kristovo svjetlo. Istraživanja poznatih ranosrednjevjekovnih grobalja u Stranču, Triblju i Velom Dolu kod Križišća ukazala su na jasnu starohrvatsku etničku pripadnost s karakterističnom nošnjom, ali i ukorijenjenim poganskim običajima. Najstariji sloj ukopa iz devetog stoljcća ima sve odlike poganskog groblja (polaganje u grob uz pokojnika nošnje, nakita, omžja, lonaca s hranom, ponekad kakvim izlizanim rimskim novčićem ili rimskim predmetom, koštanim predmctima i kremenim rukotvorinama. Tek od desetog stoljeća gube se poganski elementi, no oni traju zasigumo duboko u jedanaestom stoljeću, kada prestaje ukapanje u groblju na Stranču, vjerojatno zbog organizacije novog groblja uz neku netom izgrađenu crkvu.

Poganski običaji među Hrvatima Vinodola traju toliko dugo da je preskočeno razdoblje izgradnje prvih bogomolja, starohrvatskih crkvica, opremljenih liturgijskom opremom i kamenim namještajem dekoriranim motivima predromaničkog ili pleternog stila. Ovdje nema urbanih središta s preživjelim romanskim, kršćanskim pučanstvom, koje iz svojih župa poput grada Krka šire kršćansku vjeru i među novodošle Hrvate. Vrela spominju da je Vinodol crkvenopravno izvorno pripadao Krčkoj biskupiji, no ta je očito bila preslaba za pastoralni radna kopnu. Tek osnutkom Krbavske biskupije u 12. stoljcću završen je proces konsolidacije crkvenih prilika i konačno dovršeno pokrštavanje stanovništva tzv Banske Hrvatske. Obilaskom terena uočeni su ostaci više desctaka malih crkvica, među kojima najstarije su u pravilu romaničkih karakteristika tlocrta (izduljene jednobrodne pačetvorine s polukružno istaknutim začeljem svetišta. U blizini nekih postojala su i mala groblja, među kojima može biti i starijih od vremena izgradnji bogomolja. Ovdje bi izdvojili malo groblje na Sv. Kuzmu (Soplju), grobišće kod Bašunja, grobišće na terenu "Njivice" nedaleko Triblja (i poznatog ranosrednjevjekovnog groblja podno crkve Sv.Marije), ledinu ispred crkvice Sv.Duha na Duševu, grobišćc kod stare kapele Sv. Ane blizu naselja Miroši, groblje uz crkvicu Sv. Jeronima iznad sela Podgori. Zasigurno je izdvojenih ranosrednjovjekovnih grobalja bilo više, npr. spominje se u predaji groblje kod ostataka kapele Sv. Mikulja u Podugrincu, kod kapele Sv. Vida nedaleko istoimenog naselja, a zanimljivo bi bilo provjeriti i vrlo povoljan položaj oko drevne crkvice Sv. Martina u zaleđu Novog. Iskopavanjem poda prigodom nedavne obnove srednjovjekovne kapele Sv. Jurja na Gradini iznad Selca nisu pronađeni grobovi, dok su iskapanja partera crkve Sv. Stjepana u Driveniku otkrila recentne ukope, a slični rezultati bili su i pri istraži vanju poda crkve Marije Sniježne u Belgradu.

Naseobinski tragovi ranosrednjevjekovnog doba za sada su oskudni. Sondiranjima unutar kasno srednjevjekovnog Drivcničkog kaštela među pukotinama stjenovite podloge izvukli smo nekoliko ulomaka starohrvatske ognjišne keramike. Sličan nalaz imamo i u ruševinama rimskih zgrada u Jadranovu, gdje smo u kutu jedne prostorije zatekli improvizirano ognjište s nekoliko ulomaka lončića ukrašenih isprepletenom urezanom valovnicom.

Istraživanja na kaštelu Badanj dala su skromne nalaze u pogledu materijalne kulture. Pronađen je mali broj ulomaka keramike lokalne proizvodnje, ali i uvezene oslikane keramike iz susjedne Italije, sve iz razdoblja 13. i 14. stoljeća, kada je Badanj napušten. Radovima na rimskom stambenom kompleksu u Jadranovu istražen je a potom konzerviran pravokutni objekt izgrađen nad ruševnim rimskim temeljima u 14. stoljeću. Ta zgrada bila je služila okolnom pučanstvu kao ribarsko zaklonište i skladište. Osim ulomaka kasnosrednjevjekovne keramike, pronadeno je više sitnih srebrnih novčića, kovanih tijekom 15. i 16. stoljeća u Veneciji, austrijskim zemljama i Ugarskoj.

Na ostalim vinodolskim kaštelima nije bilo arheoloških radova, pa su posve nepoznate okolnosti nastanka i razvojne etape gradova Grižane, Bribir, Novigrad i Ledenice. Tu posebno izdvajam Ledenice, uz Hreljin-grad najveći i najslojevitiji srednjovjekovni grad koji se u posljednje vrijeme ubrzano ruši. Da li su prvi knezovi Krčki, dobivši neka prava od ugarskog kralja u Vinodolu, ovdje počeli s izgradnjom svojih dvorova već nakon 1209. godine, nije dokazano, ali oni su ovdje slobodni gospodari nakon tatarske provale u kojoj spašavaju glavu kralja Bele IV. Konačno, sam tekst Vinodolskog zakona pokazuje nam moć knezova, ali i upornu volju pučanstva da u novim okolnostima cvatućeg feudalizma očuva bar mrvice samoupravnog dostojanstva naslijeđenog iz onih poganskih vremena.

U posljednje vrijeme obnavljaju se radovi na sakralnim spomenicima naselja Kotor. Kotor je zanimljiv zbog svog položaja i naslućenog kontinuiteta iz ranijih epoha. Spomenimo da izvorni sloj župne crkve Sv. Šimuna i Jude pripada romaničkom stilu, da bi kasnije (u 15. stoljcću) crkva bila proširena i tako dobila križni tlocrt. Investitor te obnove u kasnogotičkom duhu je sam Martin Frankopan, koji posjed Kotor daruje Trsatskim franjevcima, dok staru crkvicu Sv. Marije uz more obnavlja i daruje zajedno s velikim posjedima pavlinima. Krajem 14. i u prvoj polovici 15. stoljeća red eremita Sv. Pavla postaje najvećim zemljišnim gospodarem Vinodola, ne samo u okolici Senja, Novog i Crikvenice, već i mnogo šireg područja. Kasnije barokizacije i obnove crkava uglavnom su zaklonile poglede na izvorne dijelove građevina, a dijelovi crkvene skulpture romaničkog stila uopće ne postoje. Tek od druge polovice 15. stoljeća, osnažena dinastija knezova Frankopana početi će dovoditi strane umjetnike i klesare u naše do tada čedne crkve. Njihove rodbinske i poslovne veze s talijanskim gradovima i njihovim dinastima, uz potporu ugodne klime za investiranje u umjetnost kakva je vladala za uprave kralja Matije Korvina dovukle su u Senj, a zatim i Vinodol kvalitetne klesare iz srednje Italije. Tzv. "majstor mramornih madona" i njegovi učenici klešu u Senju i Bribiru prekrasna reljefna poprsja nasmijcšenih bogorodica. U Bribiru se radi novo svetohranište, a posebno se ljepotom ističe svetohranište iz danas ruševne crkve Sv. Jurja u Hreljinu. Majstori iz ovog kruga ostavili su i jedan opsegom mali, ali vrlo lijepi reljef u kamenu u crkvi Sv. Marije u Crikvenici. Danas je ta skulptura uzidana u južni buk prezbiterija, visoko pod krovnim vijencem,očito u sekundarnom položaju. Na reljefu je prikazan Kristov lik, golog tijela, poluzatvorenih očiju, ruke mu opušteno vise niz mrtvo tijelo, dok polovica tijela izranja iz sarkofaga. To je tip prikaza "imago pictatis" (sućutna slika) omiljen u vremenu gotike. Možda će se u budućim radovima otkrti još koji ulomak kvalitetne crkvene skulpure, što se posebno odnosi na ostatke propovjedničke crkve Sv. Trojstva na visoravni iznad Kotora, gdje smo među urušenim blokovima otkrili dijelove fino klesanih okvira od vrata ili prozora kasnogotičkog stila.

Ranko Starac - Od Argonauta do Frankopana
odgoovorite sa citatom
  #3  
Staro 03.02.2006, 22:52
rammstein
Gost
 
prilozi: n/a
Svjedočamstva života u doba vladavine Rima
Na području Vinodola postoje svjedočanstva o životu sa početka prvog milenija. To su nalazi materijalne kulture, predmeti iz svakodnevnog života, ostaci arhitekture te oružje.

Ova dva komada donjeg dijela amfora su nađeni u Belgradu. Pri kopanju svoga vrta našao ih je Vinko Malinarić i sačuvao.

odgoovorite sa citatom
  #4  
Staro 03.02.2006, 22:57
rammstein
Gost
 
prilozi: n/a







Ovu kartu je načinio nepoznati pavlinski redovnik godine 1752. Ispod karte u tekstu se navodi da je nastala u samostanu Blažene Djevice Marije u Novom 3. veljače 1752. Trebala je poslužiti u sudskom sporu koji su vodili Bribirci i Novljanci oko prava na mjesto Maševo
.
odgoovorite sa citatom
Odgovor

Teme - opcije

Forumske odredbe
Vama nije dozvoljeno, postavljanje novih tema.
Vama nije dozvoljeno odgovarati na priloge
Vama nije dozvoljeno uploadovati dokumenta
Vama nije dozvoljeno obrađivati vaše priloge

BB-kod je uključen.
Smileys su uključen.
[IMG] Kod je uključen.
HTML-kod je isključen.



brojač posjetilaca

Powered by vBulletin® Verzija 3.8.4
Copyright ©2000 - 2019, Jelsoft Enterprises Ltd.
Powered by vBCMS® 2.7.1 ©2002 - 2019 vbdesigns.de
Vlasnik foruma nije zadužen za zaštitu ovdje unesenih tekstova, slika ili dokumenata.Za sve unesene tekstove, slike i dokumenta odgovaraju sami autori priloga!!! Ako slučajno dođe do kršenja tuđih autorskih i drugih prava, odgovoran je sam autor unesenog priloga, tako da se sam vlasnik foruma oslobađa bilo kakve odgovornosti!!!