|
pošto se mora duže čekati da se otvori stavljam tekst.Skinuto sa Jajce portala.
Sigurno su za mjesto znali neki sasvim neobični ljudi i njime se interesirali,pa dolazili i istraživali.
O zakopanom zlatu slušao sam prvi puta kao petogodišnjih dječak kada je pokojni Pile Matić,stari seoski majstor,pričao sa mojim ocem i još nekim ljudima.To je više nego sigurno ,kako se zakopano zlato nalazi u blizini izvora Lokvanja ,ali samo se nezna kome je suđeno da ga nađe.Priču sam slušao kasnije u raznim varijantama,a sigurno je da se i danas može ponešto saznati o tome od stanovnika toga sela,a pogotovo onih straiji.U nekoj knjizi koju je davno donio nepoznati čovjek,po govoru je mogao biti Ugr tj Mađar ili tako nešto pisalo je sve o zakopanom zlatu pa čak i neke skice su tamo bile.On dakako o tome nije svima govorio,ali da se je onako potajno raspitivao kod fratara iz Jajca i Banja Luke gdje ima izvor da se zove Lokvanj.
Na koncu su preko nekih župljana saznali u kom to selu ima izvor što se tako naziva te da je u selu boravio ,taj čovjek, ali da zlato nije našao i da mu nije bilo suđeno da ga nađe.U knjizi je navodno bilo zapisano slijedeće
"Kod Lokvanja kod trišnjova panja,od Lokvanja devet lakata zakopano je sedam ćupova zlata" Tko je to pisao ,kada je to pisano nezna se,ali se nagađa koko je to moglo biti u vrijeme, pada kraljevskog grada Jajca kada je poslednji Bosanski kralj bježao da se skloni od Turaka u Ključ. Vjerovatno je njegova pratnja,ili barem jedan dio pratnje sa kraljevskom imovinom krenula najprije dolinom Vrbasa kao da će se sklonuti u gradu Komotinu,ali je isti vec bio zauzetpa su ga zaobisli i produžili dalje te su najprije došli u selo Zdaljevac.Tu gdje je Vrbas bio uvijek najmirniji na cijelom svom toku na mjestu Luka prešli su na drugu stranu uz pomoc splava nekog Tomine iz Zdaljevca . Prešavši rijeku uputili su se uskim prolazom između stijena koje narod naziva Vrata stigli na mjesto što se naziva Bogiċa Brdo u Barevu.Na tom mjestu nalazi se nekoliko velikih kamenih blokova za koje se priča da su ispod njih masovni grobovi pomrlih od kuge, aneki opet kazuju da su to stećci.Turska potjera bila je blizu pa su oni koji su nosili zlato, htjeli upravo na tom kužnom groblju zakopati ga,ali kako se medu njima pronijela panika kako bi se i sami mogli zaraziti kugom,ako dirnu u groblje,odlučili su zlato zakopati malo dalje od toga,ali samo malo dalje,kod izvora koji se zove Lokvanj.Pretposavlja se da je sam kralj sa najužom pratnjom bježao preko Gole Planine i Mačkovice prema utvrdi Ključ gdje je kako se zna i bio uhvaćen ,pa zatim vraćen u Jajce i ubijen.Vjeruje se da je jedan dio od grupe kraljevih povjerenika koji su zakopali zlato pridružio se kasnije kralju ,pa sa njim kasnije i izginuli. Drugi dio pratnje je nastavio dolinom Vrbasa put prema Slavoniji i dalje prema Mađarskoj. Jedan od njih koji je preživio tursku potjeru ,ali teško ranjen napisao je poruku na koju se legenda o zakopanome zlatu oslanja.Kasnije kada je taj ratnik izdahnuo negdje u Slavoniji i kada su pravili popis svega što je pri njemu bilo uočen je i taj zapis na pa je unesen u posebni protokol koji se čuva u u nekom muzeju u Budimu.U svim varijantam legendi koje narod priča o pogibiji kralja nigdje se ništa ne govori o kraljevom blagu. Pa ipak ,ma kakav kralj bio,nije mogą biti toliko siromašan da ništa nije imao. Kako je kralj smaknut zajedno sa njegovom najbližom rodbinom,a ni turski izvori ne govore o nekom dobivenom plijenu osim roblja ,legenda o sakrivenom zlatu "Kod lokvanja kod trišnjova panja "čini manje legendom,a više nekim stvarnim događajem,koga su stari ljudi zapamptili i usmeno prenosili.Stanovnici i danas vjeruju kako zlato tamo negdje leži. Vjeruje se, kako svake godine zlato obgara, i da su neki to viđali uoči Ivanjdana kako se naglo pojavi , bljesak visok i po nekoliko metara i naglo se ugasi,upravo u blizini izvora Lokvanja,ali sutradan kada bi tamo otišli vidjeti,ničega nije bilo što bi ukazivalo da je tu bila neka vatra,a niti je bilo zlata ,niti ma kakvog traga.Kako je nastala i koliko je to legenda ili istina,teško je utvrditi,ali je lako utvrditi da je je istina to kako su mnogi koji su odrasli u ovome selu slušali o tome zakopanome zlatu.Treba im samo vjerovati i ništa više.Govorilo se kako će zlato naći čoban kojemu će ovca zapeti nogom za poklopac od ćupa u kome je zlato,a on će je oslobađajući vidjeti ispunjeni ćup sa zlatnim dukatima.Drugi su govorili da je zlato pronađeno i odnešeno daleko,a neki opet da će zlato pronaći netko iz tog sela,ali da će to biti čovjek koji ima najviše prijatelja Kada nađe zakopano zlato onda će izgubiti sve prijatelje koje je do tada imao.Stoga se vjeruje i to kako je malo ljudi u tom selu koji bi htjeli naći zlato,jer ako imaju izgubiti sve svoje prijatelje,onada im je zlato nepotrebno.Iako sam često slušao o zakopanome zlatu .Stoga nikada nisam poželio pronaći ga uparvo iz toga razloga koji je govorio o izgubljenim prijateljima.Čuo sam i takvu verziju po kojoj je ovo o gubitku prijateljima izmislio onaj koji je zlato tražio i nije pronašao,a da bi odvratio one koji tamo žive da traže zakopano blago,računajući da će se nekada ponovo vratiti istraživati.Do dana današnjega nije se vratio ,a legenda ostaje živjeti u svijesti nekih stanovnika sela,te kako je sve manje stanovnika koji ostaju u njemu živjeti valja zapisati priču o zakopanom blagu,jer kako reče stari turski putopisac:"Što nije zapisano nije ni postojalo
"Zaklinjem se u pero i papier, kako je ovo istina da sam ovu priču slušao i ostavljam je svim onim koji su na bilo koji način vezani za za neobično selo u kanjonu Vrbasa ,nedaleko kraljevskog grada Jajca,da je dalje prenose.I neka se zna da ono postoji i da selo ima svoju povijest samo je nitko još nije napisao.Povijest naših sela i njihovie ustrajne egzistencije mogla je biti napisana barem u jednoj maloj knjižici od učeniji ljudi iz Kraljevskog grada Jajca koji su na stotine načina pisali i prepisivali,o svim moguċim jajackim mahalama,tornjevima ,katakombama,natpisi ma i potpisima iskopinama i kostima.Zna se mnogo o smjenama i gospodara i ratnika i misionara koji su uvijek i od naših seljaka i uglavnom od njih,ubirali i porez i lemozinu,Nisu ih zaboravili ni kad je trebalo braniti ni hraniti.A i na svim frontovima koje su u ime vječnoga mira vodili razni banovi,sultani,kralj evi carevi,maršali i generali nije se moglo zaboraviti na naše seljake i njihove sinove.Kosti su im razasute od Sibira i Galicije do Pijave i Kajmakčalana,Prošli su oni i ofanzive i križne
puteve samo se o tome nije pisalo.I u poslednjem ratu nije nas zaobišla ni jedna nesreċa.Ginuli su i na svoim ognjištima i u dvorištima i na boištima,ali pravde kao ni ranije nisu dočekali,Čak ni toliko da se o tome napiše istinito. Spaljeni su im domovi ,izginuli sinovi ,majke i očevi,,rastjerani i poniženi i osiromašeni.Ostali su u selu samo starci i čuvaju nam i dan danas mjesto i legende Bilo je uvijek zuluma pa i biti ċe ga ,ali selo ċe opstati i legende ċe se pričati . Povijest o njima biti ċe prenošena sa koljena na koljeno a jednoga dana biti ċe napisana za sve knjižnice i arhive ovoga svijeta,pa neka se zna i to da “Kod lokvanja kod trišnjeva panja od lokvanja devet lakata zkopano je sedam ċupova zlata”,a naċi ċe ga onaj tko prvi napiše povijest koja ċe biti istinita.
Hoće duše mi! Kako se to każe u našem selu.
Poslao I. Antunovic
|
26.01.2008, 10:56
