Vumi's Antika  

Nazad   Vumi's Antika > O S T A L O > Zanimljivosti
Portal Galerija Pričaonica Detektor šop Pomoć korisnička lista Kalendar Označite sve forume kao pročitane

Zanimljivosti Sve što nalazite zanimljivo...

Odgovor
 
Teme - opcije
  #1  
Staro 01.08.2009, 05:38
bokiii
Gost
 
prilozi: n/a
"Nasi" Rimski imperatori

NAŠI RIMSKI IMPERATORI (1)
[Dodaj u kliping]
Trajan na prestolu
Dragana Matović, 25.07.2009 Ocena:
4.28 (Glasova: 33)
[Oceni] Komentara: 16 [Postojeći komentari]

Car Trajan Decije
U čitavoj istoriji teško je pronaći razdoblje kada su ljudi iz naših krajeva toliko uticali na sudbinu evropske civilizacije i sveta, kao u 3. i 4. veku naše ere. Na teritoriji današnje Srbije, u tom vremenu, rođeno je, prema navodima stručnjaka, osamnaest rimskih imperatora. To predstavlja petinu od svih vladara Rimskog carstva i najveći broj careva koji su prvi put ugledali svet van Italije. Oni su imali ključnu ulogu u doba najdubljih kriza koje su potresale Rimsku imperiju, a prostor Balkana, odnosno tadašnjih rimskih provincija Gornje Mezije i Donje Panonije za nepuna dva veka postao je posebno značajan.
Prva ličnost sa područja Srbije koja se uzdigla na carski presto bio je Trajan Decije. Njegova kratkotrajna vladavina, od 249. do 251. godine u analima antičke istorije opisana je kao primer vojničke časti, umerenosti i vrline.
Rođen je u okolini Sirmijuma, u malom mestu koje se nazivalo Budalija ili Bubalija (današnji Martinci). Otac mu je bio oficir, pripadnik lokalne aristokratije čiji su koreni verovatno poticali iz Italije. Iako je bio starosedelačkog porekla, opredelio se za vojnu karijeru. Zbog svoje hrabrosti i odlučnosti napredovao je od nižeg oficira do zapovednika rimske vojske. Njegova žena Herenija Etruscilija takođe je pripadala poznatoj senatorskoj porodici etrurskog porekla. Sa njom je imao dva sina: Herenija Etruska i Hostilijana.

Trijumfalno

Decije je jedan od retkih rimskih vladara sa Balkana, koji je pre stupanja na tron bio konzul, čak i guverner. Njegovo ime češće se spominje u istorijskim dokumentima za vreme vladavine cara Filipa Arabljanina, koji ga je postavio da komanduje legijama na Dunavu. Krajem 248. godine počinju bune protiv cara Filipa u Panoniji i u Maloj Aziji. Decije odlazi sa svojom legijom da zaustavi uzurpatore. Osvajač na Balkanu zvao se Pakacijan, koji je tokom kratkotrajne vlasti u Sirmijumu uspeo čak da iskuje svoj novac. Čim su se Decijeve trupe približile, Pakacijan je izgubio život. Iz zahvalnosti, Filip ga postavlja za upravnika u Meziji i Panoniji.
Omiljen među vojnicima, u čiju se podršku neizmerno uzdao, Decije pokazuje izuzetne sposobnosti u borbama protiv gotskih plemena. Zbog toga ga njegovi vojnici, pripadnici Desete legije, biraju za cara. Običaj je bio da legionari, često sa isukanim mačevima, svoje vojkovođe primoravaju da prihvate carsku titulu.Tu počast nije mogao da odbije i da je hteo, jer bi na taj način sebi potpisao smrtnu presudu.
Godine 249. ušao je u građanski rat sa titulom upravnika (prefekta) grada Rima. Nakon ubedljive pobede u bici kod Verone, u kojoj su poginuli car Filip i njegov sin Filip Mlađi, Decije odlazi u Rim, gde i formalno biva proglašen za cara.
Neposredno po stupanju na carski presto izgradio je i obnovio niz kapitalnih objekata. Poznate su Decijeve terme (Termae Decianae) na Aventinu, koje su završene 252. godine, a koristile su se čak i u 16. veku. Obnovio je i Koloseum u Rimu. Zahvalnost koju je imao prema vojnicima elitnih jedinica iz Panonije i Mezije iskazao je na novcu, na reversu sa natpisom
„genius edžercius illyriciani“. Novac je pravio u kovnicama u Viminacijumu, a jedno vreme kovao ga je i u ime Filipa Arabljanina i njegovog sina.
Od početka svoje vladavine, Trajan Decije pokazao je velike ambicije i za svoju porodicu: suprugu je proglasio za avgustu (caricu), a sinove za cezare (prestolonaslednike) . Zabeleženo je da je bio jedan od rimskih imperatora koji su u vreme pape Fabijana progonili hrišćane da zaustave širenje ove vere. Zahtevao je da episkopi Crkve prinose žrtve njemu lično, što je za hrišćane bilo nemoguće. Trajan Decije je prvi imperator koji je posle dva veka narušio tzv. Padž Christiana, kojim je Rimsko carstvo prećutno uspostavilo primirje sa hrišćanima posle Domicijanovih progona.

Hrabri ratnik

I pored toga, hrišćani mu nisu došli glave. Mnogo opasniji neprijatelji po Rim u to doba bili su Goti, koji su prelazili Dunav da bi pljačkali po Meziji i Trakiji. Rat je trajao tokom 250. i 251. godine. Praćen legionarima, često je boreći se kao običan vojnik, ulazio u prve borbene redove. Ta njegova hrabrost do današnjih dana nije zaboravljena. No, Goti su porazili Rimljane. U žestokoj bici koja se odigrala u močvari kod Abrita (današnjeg Razgrada u Bugarskoj) poginuo je njegov sin, mladi carević Herenije Etruski. Istoričari beleže da je na vest o njegovoj pogibiji Trajan Decije vojnicima hrabro povikao: „Nastavite borbu! Izgubili smo samo jednog legionara“. Bitka je nastavljena, ali je Decije i sam upao u zasedu iz koje nije uspeo da izađe. Ubijen je strelom. Pretpostavlja se da ga je izdao neko iz njegovih redova. Na taj način postao je prvi rimski imperator koji je izgubio život u bici sa varvarima.
Posle njegove smrti u Rimskom carstvu sve se preokrenulo. Godine koje su usledile predstavljaju možda najteži period njegove istorije. Vladale su epidemije, nesreće, siromaštvo i rat. Stanovnici imperije pitali su se zašto se Rim toliko zamerio bogovima. Neki su smatrali da je do toga došlo zato što su mnogi verovali spisima Lukijana, koji je govorio da bogova i nema, pa im nisu više prinosili žrtvene darove. Drugi su govorili da je za to kriva „Hristova sekta“, koju su mnogi, poput cara Trajana Decija, smatrali opasnijom od varvara, zato što je otvoreno izbegavala da učestvuje u obredima namenjenim rimskim bogovima i odavanju počasti božanstvenim carevima Rima.
Otprilike u to vreme, vojska na Dunavu izabrala je za cara Trebonija Gala, bivšeg senatora i guvernera Donje i Gornje Mezije. Za njega su tvrdili da je glavni krivac za smrt Trajana Decija, pa je pretila opasnost da dođe do novog građanskog rata. Zato je Gal prihvatio da usini Decijevog sina Hostilijana i da vlast podeli sa njim. Udovica Herenija Etruscilija zadržala je položaj carice.
I pored toga, odmah posle pogrebnih svečanosti, Hostilijan i njegova majka odlaze u Viminacijum, gde su se osećali bezbednije nego u Rimu. Nažalost, krajem novembra iste godine Hostilijan umire od kuge. Bio je prvi car u četrdeset godina Rimske imperije, koji je umro prirodnom smrću.
Nastaviće se
odgoovorite sa citatom
  #2  
Staro 01.08.2009, 05:39
bokiii
Gost
 
prilozi: n/a
Bedemi oko Rima
Dragana Matović, 26.07.2009 Ocena:
4.28 (Glasova: 33)
[Oceni] Komentara: 16 [Postojeći komentari]

Aurelije slavi u Rimu
SUNCE se tek promolilo na horizontu, tog septembarskog dana krajem sedme decenije trećeg veka, kada je dalmatinska konjica razbila napad gotskih jahača. Nevični taktičkom ratovanju, Goti, čija se snaga ogledala samo u mnoštvu, počeli su da se povlače prema logoru. Rimska vojska to je iskoristila za juriš. U masakru koji je nastao udarom legija, ubijeno je i ranjeno između 30.000 i 55.000 gotskih vojnika.
Poraz Gota u bici kod Naisa (Niš) zavrteo je točak istorije u suprotnom smeru. Sprečena je velika najezda koja je pretila da uzdrma Rimsko carstvo. Trijumf Rimljana zaustavio je Gote, koji posle ovog kraha skoro čitav vek nisu prelazili rimsku granicu. Iz istorijskih izvora teško se može dokučiti da li je car Galijen, čija je vladavina zapamćena po mnogim nevoljama, u to vreme bio živ ili je imperator bio Klaudije II, koji je u čast pobede nazvan Gotski. Još jedan budući rimski car, koji je kao i Klaudije rođen na našem tlu, istakao se u ovoj bici. Bio je to Aurelijan.
Detalji kako je Klaudije Gotski 268. godine postao rimski car nisu u potpunosti jasni. Legenda kaže da je nekoliko oficira, poreklom iz Ilirika (Balkansko poluostrvo), skovalo zaveru da jedan od njih, najsposobniji ili najželjniji vladarske slave, postane rimski car. Kocka je pala na Klaudija Gotskog. Jedne noći, tokom opsade Mediolanuma (Milana), u šator cara Galijena upali su unezvereni vojnici. Obavestili su ga da se neprijatelj približava. Iznenađen, ne stigavši da navuče oklop, izašao je napolje. Smrtonosna strela je poletela, a uputio ju je komandant konjice Cekropije ili sam Klaudije. Te optužbe nikad nisu dokazane. Zaverenici objavljuju da je car za naslednika proglasio jednog od najuglednijih vojskovođa - Klaudija Gotskog. Pretpostavlja se da je to bila njihova izmišljotina, jer je Galijen imao sina i brata.
Bivši car je imao dosta pristalica među vojnicima i Klaudije je morao da smisli način da izbegne pobunu. Odabrao je provereno sredstvo: podelio je vojnicima po dvadeset zlatnika!

Spasao carstvo

Niko od njih nije mogao da odoli tom poklonu, jer je u Galijenovo doba državna kasa bila prazna. Car je bio primoran da kuje novac koji je imao tek tanku srebrnu prevlaku preko bakra i bio je skoro bezvredan. U takvim uslovima Klaudijev poklon bio je naprosto - neodoljiv.
Poreklo Klaudija Gotskog obavijeno je velom tajne. Rođen je u Dardaniji, negde između Naisa (Niša), Ulpijane (Lipljana) i Skupija (Skoplja). Opisan je kao čoveka visokog stasa, sjajnih očiju, širokog lica, prstiju koji su mogli da slome vilicu konju ili mazgi, ozbiljnog, uzornog, besprekornog ponašanja, koji je voleo dosta da jede, ali ne i da pije vino. Razlog za veličanje njegovih pozitivnih osobina jeste to što je kasnije proglašen za rodonačelnika dinastije koju je osnovao Konstancije Hlor - otac Konsantina Velikog. Upamćen je i po tome što je naredio ubistvo jednog hrišćanskog monaha, kasnije poznatog pod imenom sveti Valentin. Ubistvo se dogodilo 14. februara 269. godine, i taj datum se kod katolika obeležava kao dan svetog Valentina, praznik zaljubljenih.
Za nepune tri
godine, koliko je trajala njegova vladavina, uspeo je da zaustavi rastakanje Rimskog carstva i započeo vraćanje otcepljenih rimskih provincija pod okrilje. Nije mu bilo suđeno da vlada dugo. Početkom 270. godine, kada je pripremao rat protiv vandalskih plemena koja su pljačkala Panoniju, pao je kao žrtva kuge u Sirmijumu (Sremska Mitrovica). Tu mu je priređena sahrana. Rimski senat mu je dodelio božanske počasti i postavio zlatnu statuu na Kapitolu.
Izvori kažu da je, neposredno pred smrt, za svog naslednika imenovao Aurelijana, koji je od početka imao podršku vojske. Aurelijan je dobar strateg i ratnik, o čemu svedoči i nadimak „Ruka na maču“ (manu ad ferrum). Za samo pet godina, koliko je trajala njegova vladavina, postigao je uspehe u obnovi carstva. Svake godine vodio je po jedan rat i izlazio kao pobednik.
Rođen je na malom seoskom imanju u okolini Sirmijuma ili, prema drugim izvorima, negde u Gornjoj Meziji. Otac mu je bio siromašan seljak, a majka sveštenica Solovog kulta. Legenda kaže da je njegova majka imala proročki dar i da je, dok je bio beba, predvidela je da će biti imperator.
Prve godine Aurelijanove vlasti nisu obećavale ništa dobro. Oslobodivši se suparnika, Klaudijevog mlađeg brata Kvintija, u Rimu se suočio sa ustankom radnika kovnice novca. Tek što se ova pobuna završila, na Italiju se obrušila još jedna najezda Germana. S krajnjim naporom, u više bitaka, uspeo je da razbije varvarske horde. Nije mogao da zna da je svojim vojnim intervencijama uspeo da zaustavi varvare, koji narednih nekoliko stotina godina neće napadati Italiju. Smatrao je da je bezbednost Rima ugrožena i naredio da se izgrade visoki bedemi kojima će biti opasan ceo grad. To su prvi bedemi oko grada Rima još od vremena kraljeva. Njih će nekoliko godina kasnije završiti imperator Prob.

Ubice - gardisti

Pobeda u pohodu koji je preduzeo protiv Palmire, nakon što je obezbedio mir u Rimu, spada u njegov najznačajniji uspeh. U to doba uspon Palmire i njene neodoljive kraljice Zenobije doveli su u opasnost rimske oblasti na istoku. Vrhunac je bilo njeno osvajanje Egipta i proglašavanje za naslednicu Kleopatre. Krenuo je u vojni pohod. Koristeći ratno lukavstvo, uspeo je da razbije protivničku vojsku i povrati teritorije. Buntovnu kraljicu, okovanu u lance od čistog zlata, odvešće u Rim. Bila je najlepši ukras u njegovom velikom trijumfu.
Zabeleženo je da je ovaj car često učestvovao u neposrednim okršajima na bojnim polju. U jednoj bici sa Sarmatima, sam je savladao 48 neprijateljskih vojnika, a ukupno je dotukao 950 ratnika. Povratio je provincije Galiju, Španiju i Britaniju. Poznate su njegove besplatne deobe hleba i ulja najsiromašnijem sanovništvu. Nekoliko puta je svim stanovnicima podelio po 500 denara.
U jesen 275. godine krenuo je u rat protiv Persije. Negde na putu između Bizanta i Perinta ubili su ga njegovi gardisti. Zaveru je organizovao njegov lični sekretar, evnuh Eros. Dok je uz najveće vojne počasti spaljen na tom mestu, supruga Ulpija Severina pokušala je da zadrži vlast u Rimu...
(Nastaviće se)
odgoovorite sa citatom
  #3  
Staro 01.08.2009, 05:40
bokiii
Gost
 
prilozi: n/a
Veliki ratnik Prob
Dragana Matović, 27.07.2009 Ocena:
4.28 (Glasova: 33)
[Oceni] Komentara: 16 [Postojeći komentari]

Novac imperatora Proba
RIMSKI car Marko Aurelije umro je u Sirmijumu (Sremska Mitrovica) 180. godine. Pola veka kasnije u ovom antičkom gradu rođen je još jedan imperator sa tim imenom, koji se, takođe, voljom ilirskih legija ispeo na carski tron. Za razliku od osećajnog i uglađenog cara-filozofa, Marko Aurelije nazvan Prob (276-282) je bio nepismen, sirov vojnik.
Veza u imenu potiče iz tadašnjeg običaja da se ono menja u momentu kad neko promeni građanski status. Tako je prilikom usvojenja posinak menjao ne samo porodično, nego i lično ime, pa, čak, i nadimak.
U Probovom slučaju verovatno je bilo drugačije. Naime, za vreme imperatora Karakala, 212. godine, svi stanovnici Rimskog carstva dobili su status rimskih građana. Do tada su tu privilegiju imali samo stanovnici Italije. Prema tradiciji svi su dobili nova imena po njegovom zvaničnom - Marko Aurelije Antonin. Status građana tada su stekli Probov otac ili deda. Uprkos kratkoj vladavini i činjenici da su saznanja o njegovom životu oskudna, Prob je u nekim oblastima Evrope jako poznat, i to zbog vinogradarstva. Legenda kaže da je u vreme njegove vladavine prvi put zasađena vinova loza van Italije, i to na brdu Glavica, na Fruškoj gori, kod današnjeg sela Šuljam. Takođe, Prob je svim Galima, Hispancima i Britancima dopustio da poseduju vinovu lozu i proizvode vino. Zbog toga se u delovima Austrije i Francuske smatra rimskim carem koji je u tim krajevima uveo vinogradarstvo. Rimljani su, međutim, u ta područja davno pre Proba doneli vinovu lozu, a ova priča samo ukazuje da je u njegovo doba cvetalo vinogradarstvo.
Prob spada u vladare koji su više vremena proveli u ratovima, nego u uređenju države. Rođen je 232. u Sirmijumu. Otac Maksimus ili Dalmacije bio je baštovan ili vojnik, koji je od malih nogu učio sina da naporno radi. Prob se najverovatnije rano posvetio vojničkom pozivu. U tim vremenima, jedino je vojnička karijera omogućavala uspon na društvenoj lestvici. Nije poznato da li se ženio i imao dece.
Sa nepune 24 godine, daleko pre nego što je to bilo uobičajeno, stupio je na dužnost tribuna, visokog oficira carske legije. Tadašnji car Valerijan prepoznao je hrabrost i pouzdanost ovog mladića. Prob je ukazano poverenje ubrzo opravdao sjajnom pobedom nad Sarmatima. Valerijan, koji je samo zahvaljujući Probovom junaštvu izbegao smrt, uručio mu je izuzetno značajno vojno odlikovanje: narukvicu, ogrlicu, koplje i venac.
Napredovao je vrtoglavom brzinom. U početku je zapovedao nad tri, potom nad deset legija, pet puta mu je dodeljena titula konzula.

Opijen slavom

Ratovao je po celom rimskom carstvu. Kaže se da je trijumfovao na četiri reke - Rajni, Dunavu, Eufratu i Nilu. Pripada onim imperatorima koji su poneli epitet semper victorioso (večiti pobednik), što je kasnije kovano na reversu njegovog novca.
Kada je Aurelijan (270-275), koji je kao i Prob rođen u Sirmijumu, došao na čelo Rimskog carstva, stavio ga je uz svoj tron. Vest o neočekivanom Aurelijanovom ubistvu, zatekla ga je u Egiptu, gde je smirivao pobunu. Mada je imao podršku vojske, nije se odmah eksponirao kao pretendent na presto. Nije želeo sukob sa senatom koji je postavio već ostarelog Tacita (275-276) da rukovodi carstvom. Odmah nakon Tacitove
smrti ulazi u građanski rat protiv njegovog brata Florijana, koji se proglasio za cara. Florijan nije imao podršku vojske i Prob posle pobede u bici kod Tarsusa iz građanskog rata izlazi kao pobednik. Senat je Proba prihvatio kao rimskog imperatora i odao mu počasti, kakve, prema istorijskim izvorima, nisu viđene od vremena njegovog imenjaka - Marka Aurelija!
Čim je stupio na presto, Prob je surovo kaznio Aurelijanove ubice. Zatim je, poput svog prethodnika, krenuo u pohode protiv varvara, koji su ponovo počeli da ugrožavaju granice carstva.
Autor knjige “Tlo Srbije zavičaj rimskih careva”, Aleksandar Jovanović navodi da su Probovi savremenici bili zapanjeni da jedan čovek u tako kratkom periodu može da vodi toliko ratova na dalekim razmeđama carstva. Obnovio je mir u svim provincijama. Umirio je opasnu granicu u Retiji, skršio je sarmitske upade u Panoniji, Gote je naterao na mir i saradnju, pobedio brojne uzurpatore prestola, persijski kralj mu je ponudio povoljan mir. Kao iskusan vojnik, znajući da stabilnost limesa (granice) odbija neprijatelja, završio je rajanski i dunavski limes i izgradnju Aurelijanovih bedema, kojima je opasan Rim.
Nakon pet godina neprekidnog ratovanja, vraća se u Rim gde slavi trijumf. Opijen slavom, objavljuje kako će Rim uskoro postati toliko moćan da mu vojska više neće biti potrebna. Vojnici širom carstva su ovu izjavu primili kao uvredu.
Poseban uspeh, koji se pripisuje Probu je što je u rimsku vojsku uključio veliki broj varvara, posebno Germana. Prema nekim izvorima čak, 16.000! Sa željom da ekonomski ojača carstvo, zarobljene neprijateljske vojnike nije ubijao, već ih je naseljavao kao kolone da obrađuju zemlju. Iz istorijskih dokumenata se vidi da je posle povratka sa istoka u rimsku provinciju Trakiju naselio čak 100.000 varvara.

Kajanje ubica

Poput Hanibala, koji je svoje vojnike terao da sade masline, Prob je naredio da za vreme mira sade vinovu lozu u Galiji, Panoniji, i Meziji. Antički istoričari navode da je podizao vinograde na Fruškoj gori, sa namerom da poboljša život u rodnoj zemlji. Upravo to je bilo kobno za samog Proba.
Navodno, jednog vrelog avgustovskog dana Prob je izveo vojnike da prave kanale za odvodnjavanje močvara oko Sirmijuma. Razdraženi od vrućine, napora i iznurenosti, legionari su se pobunili. Prepoznavši opasnost, Prob se sklonio u “gvozdenu kulu”, za koju do danas nije razjašnjeno šta je predstavljala, da li je to bila posebna kula, koja je služila za nadgledanje radova u polju ili kula gvozdene kapije Sirmijuma. Kula je osvojena, a mačevi legionara završili su u telu nesrećnog Proba.
Prema predanju, ubice je odmah nakon počinjenog ubistva preplavilo kajanje i tuga. Neki od njih su ne mogavši da podnesu grižu savesti izvršili samoubistvo, drugi su ga oplakivali i veličali. Sahranili su ga sa svim počastima. Mnogo je, međutim, verovatnije, da je ubistvo bilo posledica pobune legija na zapadu, koje su, kako piše Duško Lopandić u knjizi “Purpur imperije”, za cara proglasile svog komandanta ****sa.
Nekoliko godina posle ovog događaja, Probova smrt je osvećena. Učinio je to njegov zemljak iz Ilirika - Diokle, kasnije nazvan Dioklecijan.
odgoovorite sa citatom
  #4  
Staro 01.08.2009, 05:40
bokiii
Gost
 
prilozi: n/a
Mačem osvojio krunu
Dragana Matović, 28.07.2009 Ocena:
4.28 (Glasova: 33)
[Oceni] Komentara: 16 [Postojeći komentari]

Novac Maksimilijana
RIMSKI car iz plejade imperatora rođenih u Sirmijumu (Sremska Mitrovica), Maksimijan Herkulije (285-305, 310) spada u one monarhe koji su izvojevali carski položaj pre brutalnošću i mačem, nego vladarskim sposobnostima. Uzdigao se uz svog najboljeg prijatelja, imperatora Dioklecijana (284-305), do carskog prestola. Objedinjavalo ih je skromno ilirsko poreklo, sjajna vojnička karijera, a zabeleženo je da su, čak, istog dana slavili rođendan! Par koji je dve decenije uspešno vladao Rimskim carstvom bitno se razlikovao. Nasuprot Dioklecijanu, Maksimijan je, prema navodima antičkih izvora, bio neobrazovan, brutalan i nemaran prema redu i pravilima, ali i prema datoj reči. Mač mu je bio preči nego znanje, a laskanje ugodnije od istine. Dioklecijan je bio vođa, Maksimijan surov, snažan i neobuzdan izvršilac. U javnosti su se pojavljivali kao braća. Još na početku svog upravljanja rimskom imperijom, Dioklecijan je shvatio da ne može u istom trenutku da zapoveda vojskom na istoku i zapadu, pa je odlučio da ima suvladara. Izabrao je svog zemljaka Maksimijana, već prekaljenog vojnika. Na svečanosti u Nikomediji 285. godine proglasio ga je za avgusta, s tom razlikom što je za sebe uzeo titulu starijeg avgusta. Dodali su božanska imena: Dioklecijan je postao i Jovije (Jovis), prema vrhovnom bogu Jupiteru, a Maksimijan - Herkulije (Herculius), sa očiglednom asocijacijom na Herkula i njegovu snagu. Dioklecijan je dobio istočni, u to doba uticajniji deo Rimskog carstva, a Maksimijan ostatak imperije - umoran i ispošćen zapad. Nikomedija je bila Dioklecijanova prestonica, a Milano (Mediolanum) Maksimijanova. Zdanja koja su u to doba podignuta u Milanu - palata sa hipodromom, cirkus, teatar, velike terme, kovnice novca, dvostruki bedem - uzdigla su ovaj grad. Tada su osnovane Peta Jupiterova i Šesta Herkulova legija, u kojima su bili elitni vojnici Ilirika. Te legije su decnijama korišćene za specijallne zadatke. Novi običaji Nekoliko godina kasnije, smatrajući da za celo Rimsko carstvo dva vladara nisu dovoljna, Dioklecijan je povećao njihov broj na četiri i time stvorio tetrarhiju, tzv. vladavinu četvorice. Pravo na rimski presto sticalo se uključivanjem u Jupiterovu porodicu činom usvojenja. Dioklecijan je tada u reformu upravljanja državom uneo odredbu da kada avgusti proslave dvadesetogodišnjicu svoje vladavine, dragovoljno se odriču prestola i svoja mesta, prava i titule prepuštaju cezarima. Njome je neposredno motivisana izgradnja carskih palata u Splitu i Gamzigradu. Dioklecijan je za suvladara i naslednika uzeo Galerija Maksimijana (293-311), a Maksimijan Herkulije - Konstancija Hlora (293-306). Dobili su titulu cezara. Iskusni carevi bračnim vezama obavezali su cezare na lojalnost - Galerije se oženio Dioklecijanovom ćerkom Valerijom, a Konstancije Hlor Maksimijanovom usvojenicom Konstancijom. Dioklecijan je potpuno izmenio pravila ponašanja na dvoru. Po ugledu na Aurelijana uveo je istočnjački običaj klanjanja i ljubljenja carske odore. Caru koji je postao gospodar i bog, mnogo se teže prilazilo, nego u doba kada se smatrao samo prvim među građanima i senatorima, dok je “božanstvo” postajao tek posle smrti. Uveo je protokl, koji je, zapravo, predstavljao višestepenu zaštitu od izdaje. Pre proglašenja tetrarhije, Maksimijan je upešno vodio ratove
na rajanskom limesu, a hroničari opisuju da je tim pohodima uspeo da uđe u “germanski okean”. Mačem je umirio buntovničke provincije u Africi i Španiji, zajedno sa Dioklecijanom vodio je ratove protiv Sarmata. U godinama kada je rimska imperija ponovo upoznala mir, Maksimijan je živeo, kako navode antički hroničari, raskošno i poročno. Negde u to doba, na majske kalenade 305. godine, u Nikomediji, prvi i poslednji put je ispoštovan Dioklecijanov ukaz: posle dve decenije vladavine oba avgusta su odstupila od prestola i svoje titule prenela na cezare Galerija i Konstancija Hlora. Izabrani su novi cezari: Maksimin Deja i Flavije Sever, takođe, rođeni na prostoru današnje Srbije. Dioklecijan se iste godine povukao u svoju palatu u Splitu da, kako saopštavaju istorijski izvori, u miru provede preostale godine života, a Maksimijan u dvorac u Lukaniji, nedaleko od Milana, mada je u svom zavičaju imao rezidencijalno zdanje, za koje se pretpostavlja da se nalazilo u vojvođanskom mestu Čalma. Zla kob ODAN Dioklecijanu dok su vladali, Maksimijan se posle odricanja od prestola nije držao postignutog dogovora. Opsednut željom za vlašću i moći, na sve načine je učestovao u uništavanju ideje o tetrarhiji, kako bi povratio titulu avgusta. Prilika se ukazala sledeće godine, kada su pretorijanci i senat u Rimu za avgusta nezakonito proglasili njegovog sina Maksencija. Rimsko carstvo je ponovo bilo u haosu. Maksimijan se 307. godine proglašava avgustom. Galerije je pokrenuo vojsku protiv Maksimijana i sa njom stigao do Rima. Pošto nije uspeo da ga savlada, jer su vojnici odbijali da se bore protiv svog starog komandanta i prešli na Maksimijanovu stranu, prepustio mu je Italiju. Kako bi ojačao svoj položaj, Maksimijan udaje ćerku za cezara Konstantina Velikog, sina Konstancija Hlora, koji vlada u Galiji i na Rajni. Ubrzo posle toga pokušava da preotme vlast od svog sina Maksencija, koji je, zvanično nepriznat, vladao u Rimu kao samoproklamovani avgust. Posle propasti, beži kod zeta i ćerke u Galiju. Živeći na Konstantinovom dvoru doprineo je njegovom učvršćivanju na vlasti. Zbog Maksimijanovog lošeg ponašanja, sledeće godine organizovan je istorijski skup u Karantumu. Tu ga je Dioklecijan navodno ubedio da se odrekne carske odore. Pored Dioklecijanovih i Galerijevih napora, vlastoljubivi Maksimijan nije odustajao. U leto 310. godine u dvoru u Trijeru ponovo sebe proglašava avgustom. Rimska imperija je tada imala sedam, što priznatih što nepriznatih avgusta (Galerije, Maksimin Deja, Konstantin, Maksimijan, Licinije, Maksencije i Domicije Aleksandar). Kob građanskog rata, kome je i sam umnogome doprineo, nije ga mimoišla. Ubijen je ili nateran da izvrši samoubistvo 310. u Marselju. Tako je “ovaj veliki rimski car”, navodi hroničar Laktancije, “okončao život sramnom i nedostojnom smrću”. Deceniju kasnije kada se budu merile zasluge imperatora Marka Aurelija Valerija Mksimijana, pobožnog sretnog nepobedivog avgusta, pontifeksa, maksimusa (vrhovni sveštenik), pobednika Germana (pet puta), Sarmata (četiri puta), Persijanaca (dva puta), Britanaca, Karpa, Armena, Međana, tribuna (sedam puta), konzula (šest puta), imperatora (sedamnaest puta), oca domovine, prokonzula i njegova lakoverna strast za vlašću - doživeće rehabilitaciju. (Nastaviće se)

Oceni:
Pošalji komentar [Pošalji komentar]
odgoovorite sa citatom
  #5  
Staro 01.08.2009, 05:41
bokiii
Gost
 
prilozi: n/a
Dvorac Gaja Valerija
Dragana Matović, 29.07.2009 Ocena:
4.28 (Glasova: 33)
[Oceni] Komentara: 16 [Postojeći komentari]

Feliks Romulijana
IMPERATOR Gaj Galerije Valerije Maksimijan (293-311) jedna je od najprotivrečnijih ličnosti Rimskog carstva. Jedni su ga slavili kao spasioca imperije, novog Romula i Aleksandra Velikog, a drugi ružili i smatrali najlošijim vladarom i čovekom. Dok su ga paganski pisci opisali kao odvažno hrabrog, herkulovski snažnog, predodređenog za pobede, sa lepotom, koja se smatrala božijim darom, hrišćanski istoričari su ga prikazali kao monstruoznog gospodara, neprijatelja svake kulture i učenosti, koji je, čak, i svog očuha Dioklecijana oterao sa prestola!
Galerije je u mladalačkim godinama zadobio najviše vojničke činove i naklonost cara Dioklecijana, koji ga je usinio i 293. godine proglasio za cezara i svog suvladara. U zrelim godinama odneo je jednu od najvećih pobeda u rimskoj istoriji, a u trenutku kada ga je zadesila smrt, u vreme njegove najveće moći i slave, sahranjen je i uvršten među bogove u Feliks Romulijani (Gamzigrad kod Zaječara), danas jednom od najvećih arheoloških nalazišta u Evropi, na listi Uneskovih spomenika. Za njegovo ime vezuje se i poslednji veliki progoni hrišćana 303. i 304. godine, ali i prvi edikt o toleranciji hrišćanstva iz 311. godine.

Porazio Persijance

Galerijeva biografija liči na bajku u kojoj pastir postaje car. Rođen je oko 260. godine na malom poljskom imanju Sekundijana u Priobalnoj Dakiji. Njegov otac, čije ime nije sačuvano, bavio se zemljoradnjom. Majka Romula bila je sveštenica “planinskih bogova”. Imao je sestru, majku budućeg imperatora Maksimina Deje. Kao dečak, Galerije je čuvao stoku i stekao nadimak Govedar. Tog nadimka se nikad nije odrekao, jer je u njemu slutio vezu sa Silvanom, šumskim božanstvom.
Kao i ostali tetrarsi, u vojsci je napredovao u vreme svojih zemljaka Aurelijana i Proba, kasnije i kod Dioklecijana, koji ga je 293. godine, uzeo uz svoje skute i proglasio cezarom. Tim činom Galerije je ušao u božanski red Jovija, sa kojim se Dioklecijan izjednačavao. Postao je Jupiterov sin, drugi Mars. Prethodno je napustio prvu suprugu s kojom je imao kćer Maksimilu i oženio se Dioklecijanovom ćerkom Valerijom.
U krajevima u kojima je vladao, gradio je palate, trijumfalne lukove, terme, a dvorove je imao u Serdici (Sofija) i Saloniki (Solun). Pretpostavlja se da je njegova glavna rezidencija pre 299. godine bila u Sirmijumu (Sremska Mitrovica), jer je odatle u prvim godinama vladavine mogao preduzimati vojne poduhvate kako bi zaštitio granicu na Dunavu. Po okončanju tih ratova, dao je da se iskrče šume u Panoniji i isuši Pelsonsko jezero (Blatno jezero). Tu panonsku provinciju nazvao je po svojoj ženi Valeriji kojoj iskazao zahvalnost, što je kao svog, prihvatila njegovog sina Kandidijana, kojeg mu je rodila ljubavnica.
Najznačajniji događaj u Galerijevom životu odigrao se 297-298. godine. Bio je to rat koji je vodio protiv Persije.
Sa svojim vojnicima, Galerije je uspeo da savlada Persijance. Galerije je, poput Aleksandra Velikog, koji se posle pobede postarao za porodicu pobeđenog cara Darija, zaštitio porodicu Narsesa od nasrtaja i otmice, zasluživši veliko poštovanje. Posle ovog poraza, Persijanci su napustili Mesopotamiju, a Galerije slavljen u celoj imperiji kao drugi Romul i Aleksandar.
Od tog trenutka počinje Galerijeva pripovest o božanskom poreklu: on je sin boga Marsa i Romulov brat, a njegova majka Romula, poput Olimpijade, majke Aleksandra Velikog, začela ga je sa samim bogom, koji se približio u vidu aždaje.
Odgonetač Romulijane, arheolog Dragoslav Srejović navodi da je Galerijeva majka od te godine morala uživati posebno poštovanje. Galerije je zamislio da sagradi palatu nazvanu po majci Romulijana, po uzoru na Dioklecijanovu palatu u Splitu. Obe palate su predstavljale do tad jedinstvene graditeljske poduhvate u rimskom svetu. Imale su dvostruku namenu: da služe za života vladara kao raskošni dvorci, da im obezbede dostojanstvenu i spokojnu starost kada se posle dve decenije povuku sa trona, a nakon njihove smrti trebalo je da postanu mauzoleji.
U Galerijevo rodno mesto iz svih delova carstva stigli su najbolji graditelji, čuveni umetnici, klesari, slikari i zanatlije, da od skupocenog mermera izgrade i ukrase raskošnu palatu.
Nova, grandioznija palata započeta je da se gradi na temeljima stare, ponovo Romuli u čast, 305. godine i građena je do Galerijeve smrti. Na severnoj strani ovog kompleksa bile su dve raskošne palate, sa dvoranama ukrašenim mozaicima, freskama i skulpturama.

Osveta caru

Dela sačuvana u Romulijani predstavljaju vrhunac umetnosti tog perioda. Između dve palate bio je mali hram sa žrtvenikom, posvećen Velikoj majci ili bogovima Liberu i Liberi. Iz nalaza u palati može se zaključiti da je Galerije bio sklon bogovima koji su, kao i on, imali smrtnu majku i besmrnog oca, kao što su Herkul, Eskulap, posebno Dionisije, što se vidi po mozaicima i skulpturama sa njegovim predstavama.
Galerijeva teška bolest zaustavila ga je da sprovede svoj naum do kraja. Umro je godinu dana pre završetka Feliks Romulijane. Lomača koja je 311. godine označila Galerijevu apoteozu poslednji put je u obeležila takav tradicionalni rimski ritual.
Na samrtničkoj postelji, suprugu Valeriju i sina Kandijana poverio je caru Licinuju na staranje. Valerija je kratko uživala Licinijevu zaštitu. Nekoliko meseci kasnije napustila je dvor i prešla u deo carstva kojim je upravljao Maksimin Deja. Ponudio joj je brak. Hteo je da se preko nje poveže sa Dioklecijanom. Kad ga je odbila, izgubila je svaku zaštitu. Oduzeta su joj sva dobra, a početkom 312. sa majkom Priskom, Dioklecijanovom suprugom prognana je u Siriju. Posle Dejove smrti, pokušala je da se približi Liciniju. Kada je čula da je Licinije naredio Kandijanovo ubistvo, sa majkom se sakrila u okolinu Soluna, ali su ih pronašli i ubili. To je bio Licinijev konačni obračun sa tetrarhijom i sa uspomenama na Galerija.
Posle tih događaja obustavljena je svaka graditeljska delatnost u Romulijani. Pretpostavlja se da je kompleks u četvrtom veku potpao pod upravu crkve, koja je u sred Galerijeve palate sagradila baziliku. Najverovatnije je to bio način osvete caru koji je surovo progonio hrišćane. U vreme najezde Huna u petom veku, Romulijana je razorena i spaljena. Ponovo je razrušena u sedmom veku. Tek u 11. veku, napuštene zidine naslelili su Sloveni, koji nisu znali ni naziv carskog dvorca, niti nekadašnjeg vlasnika. Feliks Romulijana je dobila novo ime - Gamzigrad.
odgoovorite sa citatom
  #6  
Staro 01.08.2009, 05:42
bokiii
Gost
 
prilozi: n/a
Carevina u miraz
Dragana Matović, 30.07.2009 Ocena:
4.28 (Glasova: 33)
[Oceni] Komentara: 16 [Postojeći komentari]

Ostavljena - Jelena
Želja za vlašću budućeg rimskog imperatora Konstancija Hlora (293-306) bila je jača od ljubavi. Da bi postao jedan od četiri gospodara sveta, morao je da se oženi Teodorom, usvojenicom avgusta Maksimijana Herkulija (285-305, 310). Taj brak mu je doneo slavu o kojoj je sanjao, a odneo ženu koju je voleo.
Odluka da napusti Jelenu (Helena), sa kojom je imao sina Konstantina, kasnije nazvanog Veliki (306-337) imala je dugoročan odjek u evropskoj i svetskoj istoriji. Naime, to je presudno uticalo da njihov jedinac Konstantin, kasnije nazvan Veliki, ogrne carski purpur i postane monarh - jedan od najznačajnijih. Konstantin je prihvatio hrišćanstvo, bio prvi car koji je postao hrišćanin i osnovao Konstantinopolj, koji će hiljadu godina biti glavni grad izmenjene rimske imperije.
Poreklo Konstancija Hlora ostalo je zamagljeno. Kao i ostali vladari tog doba, potekao je iz Ilirika (Balkansko poluostrvo). Rođen je 250. godine, najverovatnije, u Naisu (Niš). Njegov otac Eutropije bio je jedan od uglednih ljudi iz Dardanije, dok o poreklu njegove majke, čije je ime, verovatno, bilo Klaudija, izvori nisu saglasni. Veruje se da je bila nećaka cara Klaudija Gotskog (268-270), možda kćer njegovog brata Krispa. Kasnoantički pisac Eutropije pretpostavlja da je bila njegova sestričina ili unuka, a drugi izvori navode da je Konstancije unuk Klaudijevog brata, što se može videti i na natpisima na kojima Konstancije sebe naziva unukom božanskog Klaudija.

Carski gardist

Mladost je proveo u vojsci. Obdaren hrabrošću, blagošću, dobroćušnošću, razlikovao se od ostalih vojnika koji su mačem krčili put do uspona. Govorili su da je njegova lepota dostojna samog Apolona. Nadimak Hlor dobio je zbog svog bledog tena, kakav su imali Ahil i Aleksandar Veliki. Takođe, Hloris je bila rimska boginja cveća, puna sunčevog sjaja, uz koju je išlo rumenilo stidljivosti i skromnosti. Ovi epiteti pratili su Konstancija.
Sa Jelenom se upoznao oko 270. godine, kada je kao gardista cara Aurelijana boravio u Bitiniji. Bila je žena snažnog karaktera i velikih ambicija, no, prema navodima istorijskih izvora, niskog roda. Episkop Milana Ambrozije, Jelenu je nazivao gostioničarkom.
Kako ljubav ne pita za poreklo i ne mari za društvena pravila, Jelena i Konstancije su se spojili. Do danas nije jasno da li su bili u klasičnom braku ili su živeli nevenčano. U to vreme bilo je zabranjeno da supružnici budu iz nespojivih društvenih staleža, pa je Jelena, ipak, bila Konstancijeva vanbračna žena. Oko 283. rodila je Konstantina u Naisu.
Tih godina Maksimijan Herkulije, koji je već postao Dioklecijanov suvladar, zapazio je Konstantinove vojničke sposobnosti. Predložio mu je da se oženi njegovom poćerkom Teodorom. Konstancije je popustio pod političkim pritiskom, verovatno i radi napredovanja u karijeri. Otpustio je voljenu Jelenu. Sa Teodorom je dobio dva sina Flavija Dalmacija i Flavija Julija Konstancija, čije su sudbine, nažalost, bile tragične i nijedan nije ostavio trag u istoriji.
Osnivanjem prve tetrarhije, postao je cezar u zapadnom delu imperije. Četiri tetrarha - Dioklecijan, Maksimijan, Galerije i Konstancije Hlor - trebalo je da predstavljaju simbol koji je u starim civilizacijama označavao četiri velika carstva - Persiju, Asiriju, Egipat i Heladu. Dobio je upravu nad nemirnim provincijama Galijom i Britanijom. Stolovao je u Trijeru, gde je podigao rezidencijalnu palatu
sa hipodromom, velike, carske terme, baziliku, amfiteatar, obnovio most Marka Aurelija i poznatu Porta nigra, koja je i danas simbol ovog grada.
Kada su u Nikomediji 305. godine na svečanom skupu Dioklecijan i Maksimijan Herkulije predavali vlast novim avgustima Galeriju i Konstanciju Hloru i cezarima Maksimijanu Deju i Flaviju Severu pravljena su poređenja novih avgusta, ukazuje dr Aleksandar Jovanović, u knjizi ”Tlo Srbije zavičaj rimskih careva”. Galerije je nastupio sa gordom ohološću pobednika nad Persijancima, čiji se trijumf poredio sa Aleksandrovim, dok je Konstancije plenio svojom blagošću, umerenošću i otvorenošću.

Okretanje Hristu

Flavije Sever je tada postao njegov mlađi suvladar sa titulom cezara. Prepustio mu je Italiju i Afriku, a sebi pridodao Španiju. U pratnji sina Konstantina, Konstancije 305. godine prelazi u Britaniju, gde su izvojevali pobedu nad neprijateljem. Međutim, ubrzo nakon te pobede, iznenada se razboleo i umro u današnjem Jorku. Ožalivši ga sa dostojnim poštovanjem, vojnici su za naslednika prestola proglasili njegovog sina Konstantina. Vreme vladara koje su birali legionari ponovo se vratilo.
Smatra se da je nakon toga Jelena, o kojoj se do tog vremena malo zna, došla na sinovljev dvor u Triru. Posle pobede nad Maksencijem, sinom Maksimijana Herkula, koji se sam proglasio za imperatora i vladao Italijom, Konstantin se okrenuo hrišćanskoj veri i, po rečima savremenika i carevog biografa, Evsevija Cezarejskog preveo je čitavu svoju porodicu, uključujući i majku, u hrišćanstvo. Konstantin je svojoj majci poklonio posed na samom jugoistoku Rima i na tom imanju podignuta je možda i najstarija crkva u ovom gradu, posvećena mučenicima Dioklecijanovog perioda, svetom Marselinu i Petru. Na istom mestu nalazila se i Helenina palata, koja je poticala iz vremena Septimija Severa. Arheološkim iskopavanjima utvrđeno je da je jedna od prostorija te palate pretvorena u hrišćansku kapelu.
Ubrzo po proslavi Konstantinove desetogodišnjice vladavine, Helena se, prema navodima Cezarejskog, uputila na hodočašće u Svetu zemlju. Po mitropolitu Palestine, cilj Jeleninog puta bio je da obiđe sva hrišćanska mesta i iskaže hrišćansko čovekoljublje. Međutim, Evsevije otvoreno kaže da je moguće da je Konstantinov nagli zaokret u verskoj politici i uklanjanje nekadašnjeg vladara Licinija, izazvalo nemire u istočnim provincijama. Jelena je podelila novac vojnicima i na taj način ih je, verovatno, umirila. Obišla je Svetu zemlju, crkvu Hristovog rođenja u Vitlejemu i Hristovog groba u Jerusalimu, koje je njen sin počeo da gradi. Nedugo po povratku sa puta po istoku, Jelena je umrla.
u srednjem veku, Jelena je bila uzor mnogim vladarkama, kao prva carica koja je, prema predanju, otkrila zaboravljeni Časni krst na kome je razapet Isus, ktitorka i dobrotvorka, majka cara Konstantina i na kraju grešnica koja se pokajala. Bila je i ostala popularna svetica u različitim delovima sveta. U južnoj Francuskoj smatra se zaštitnicom od munja, gromova i vatre, u Alpima i rajnskoj oblasti slavi se kao zaštitnica rudara, na Kipru se veruje da je proterala otrovne zmije sa ostrva. Istorijska Jelena bila je inspiracija mnogim umetnicima, često je predstavljana na delima velikih majstora, poput Rubensa i Frančeska. Mnogobrojna literarna dela pisana od Velsa do Češke, od Italije do Švedske, slave Jelenu i njene podvige.
(Nastaviće se)
odgoovorite sa citatom
  #7  
Staro 01.08.2009, 05:43
bokiii
Gost
 
prilozi: n/a
Od pastira - cezar!
Dragana Matović, 31.07.2009 Ocena:
4.28 (Glasova: 33)
[Oceni] Komentara: 16 [Postojeći komentari]

Temelji carske palate u Šarkamenu
Kada su 305. godine carevi Dioklecijan i Maksimijan Herkulije, posle dve decenije, odstupili od trona, po ranijem naumu, trebalo je da se cezari Galerije i Konstancije Hlor proglase za avguste i u vlast uvedu dva nova cezara. Dioklecijan, koji je računajući na porodične povezanosti pomišljao da će izbor pasti na Maksencija (Maksimijanov sin) i Konstantina Velikog (sin Konstancija Hlora) zatraži imena od Galerija, kome je prepustio da donese odluku.
Istoričar Laktancije je preneo njihov razgovor: ”Koga onda da izaberemo?”, upitao je Dioklecijan. ”Severa”, reče Galerije. ”Zar onog bučnog igrača, pijanca, kome je noć dan, a dan noć?” ”Dostojan je tog položaja, jer je odano predvodio vojnike i poslao sam ga Maksimijanu da ga zaogrne purpurom”, reče Galerije. ”Neka bude”, Dioklecijan sa ustezanjem prihvati, a kad zapita za drugog - Galerije pokaza na Maksimina Daju, jednog poludivljeg mladića, kome je nedavno naredio da uzme ime slično njegovom. ”Ko je taj koga mi nudiš?”, upita Dioklecijan. ”Moj rođak”, reče Galerije. Dioklecijan uzdahnu (i proreče): ”Ne daješ mi odgovarajuće ljude kojima se može poveriti zaštita države.” ”Isprobao sam ih”, odgovori Galerije. ”To ćeš iskusiti, jer ćeš ti preuzeti kormilo imperije...”

Bledi ratnik

Laktancije kaže da je Maksimin Daja (305-313) postao vladar na iznenađenje svih, a verovatno i na sopstveno! Kazuje još da je Daja, ”tek, odvojen od stada i šuma, brzo postao vojnik gardista, potom starešina garde, uskoro zatim tribun, a narednog dana cezar. Dobio je na upravu Istok da ga satre i upropasti, jer nije poznavao ni državnu, ni vojnu službu, a sad je postao pastir ne stada već vojnika.” Tako je i bilo. Ostao je upamćen po neuspešnim ratnim operacijama, a zbog promenljivog odnosa prema hrišćanima, ranohrišćanski pisci o njemu su pisali sa velikom uzdržanošću. Majka mu je bila Galerijeva sestra. Rođen je u okolini mesta koje je danas poznato kao lokalitet Šarkamen, desetak kilometara udaljen od Negotina. Tu su pronađeni ostaci monumentalne građevine za koju se veruje da ju je sagradio Daja u svom rodnom kraju, po ugledu na Feliks Romulijanu, Galerijevo graditeljsko delo. Karakter Flavija Severa (305-307) opisao je anonimni hroničar, koji navodi da je ”cezar Sever bio niskog karaktera i porekla, pijanac...” Nasuprot tome, Laktancije, osim hedonizma, ne zamera Flaviju druga nedela, čak naglašava njegovu odanost i marljivost. Posredni podaci u delima Aurelija Viktora navode da je rođen u okolini Naisa (Niš), no oni se uzimaju sa rezervom. Bio je vojnik neke od balkanskih provincija, pre nego što je njegov prijatelj Galerije zatražio da ga Maksimijan imenuje za cezara, zapravo mlađeg suvladara Konstancija Hlora, koji je vladio zapadnim rimskim carstvom. Upravljao je Italijom i Afrikom, ali vojska ga nije prihvatila i u tome je ležalo seme zle kobi ovog vladara.
Maksimin Daja je dobio da vlada Sirijom i Egiptom, gde se, navode hroničari, istakao u sprovođenju naređenja o progonu hrišćana. Pretpostavlja se da je izgradnja utvrđenja u Šarkamenu počela odmah posle njegovog proglašenja
za cezara. Skromnije veličine u odnosu na gamzigradsko zdanje, predstavljao je zapravo preslikan odnos između avgusta Galerija i cezara Daje. Verovatno Daja nije hteo da se izjednači sa svojim ujakom, bez obzira što je na to imao pravo. Šarkamensko utvrđenje, kao ni Romulijana, nikad nije završeno.
U vrtlogu građanskog rata, koji je potresao imperiju krajem prve decenije četvrtog veka, Flavije Sever se našao u nezavidnom položaju. Maksencije se u Rimu samoproglasio za avgusta. Pozvao je oca Maksimijana Herkulija da mu se pridruži u vlasti, što je ovaj i prihvatio. Galerije naređuje Flaviju da sa trupama svrgne uzurpatore. Ali, vojnici kojima je nekad komandovao Maksimijan, napuštaju Severa pred Rimom. Konstancije beži prema Raveni. Zaveden Maksimijanovim obećanjima, predaje grad i - pada u zarobljeništvo. Okolnosti njegove smrti nisu jasne. Pojedini hroničari navode da je nastradao u mestu Tres Tabernae, gde ga je presreo odred Maksencijeve vojske. Prema drugoj verziji, Maksimijan ga je držao u zarobljeništvu i likvidirao 307. tokom Galerijevog pohoda na Italiju. Sahranjen je sa svim počastima u Galijenovom mauzoleju u okolini Rima.

Krivi proroci

Profesor dr Aleksandar Jovanović uočio je neobičan odnos dvorskog hroničara Laktancija prema Flaviju Severu. Osim navoda da se radi o čoveku sklonom piću, nema drugih primedbi. Laktancije, čak, navodi da je Sever izvršio samoubistvo, odabravši smrt, umesto zarobljeništva. Razlog tome je verovatno rođačka veza sa Konstantinovom dinastijom, jer istovetnost njegovog imena Flavius aludira na to. Hrišćanski pisac ne ističe, kao što je to radio kod svih tetrarha progonitelja hrišćana, ni Flavijevo nisko poreklo, pa se pretpostavlja da je poticao iz gradske sredine i ugledne porodice. To, po mišljenju stručnjaka, ukazuje da je Sever, ipak, rođen u Naisu, koji je krajem 3. i početkom 4. veka doživeo prosperitet. Jovanović pretpostavlja da je Flavije Sever poreklom pripadao vojnoj eliti.
Prvi put vojničke sposobnosti Maksimin Daja pokazuje u Maloj Aziji, kojom je upravljao posle Galerijeve smrti, 311. godine. Ponesen uspesima, odlučio je da se uključi u građanski rat i krene protiv Licinija, koji je umesto njega (smatrao je nepravedno) proglašen za avgusta. Odlučujuća bitka odigrala se u Trakiji. Maksimus je imao sedamdeset hiljada vojnika, Licinije samo tridesetak. Ratna veština i sreća bile su na Licinijevoj strani. Poražen, Daja se preobukao u roba i pobegao.
Hroničari opisuju da je sramnom brzinom napustio bojno polje. Sledećeg dana viđen je bled, preplašen, bez carskih obeležja u gradu Nikomedija, više od 150 milja udaljenom od bojišta. Po povratku je odmah, prema kazivanjima, kaznio sve paganske proroke koji su mu predvideli pobedu. Svoju sramotu nadživeo je svega nekoliko meseci. Zbog oskudnih sposobnosti i vrlina, nisu ga žalili ni narod, ni vojska. Sahranjen je u dalekoj Kilikiji. Kažu da je posle toga zaborav prekrio njegov rodni Šarkamen. Car Licinije je uništio i njegovu porodicu. Naredio je ubistvo njegovog sina Maksima, ćerke i supruge, čija imena, čak, nisu ostala zabeležena.
(Nastaviće se)
odgoovorite sa citatom
  #8  
Staro 05.08.2009, 22:36
bokiii
Gost
 
prilozi: n/a
NAŠI RIMSKI IMPERATORI (8)
[Dodaj u kliping]
Vladar srpske loze
Dragana Matović, 01.08.2009 Ocena:
4.42 (Glasova: 47)
[Oceni] Komentara: 18 [Postojeći komentari]

Carska palata
IDUĆE noći, dođe Liciniju u snu anđeo Gospodnji, podstičući ga da brzo ustane, i sa svojom vojskom moli najvišeg Boga. Ako to učini pobeda će biti njegova. Posle tih reči, pričinilo mu se da onaj koji ga je podstakao stoji uz njega. Upućivao ga je kako treba da se moli.
Ovim rečima je dvorski hroničar Laktancije opisao snoviđenje koje je imao rimski car Licinije (307-324) uoči presudnog okršaja na Ergenskom polju. Upisano je da se u isto vreme imperator Maksimin Daja (305-313) zavetovao vrhovnom bogu Jupiteru da će ako bude pobedio, iskoreniti hrišćansko ime i uništiti ga do temelja. Sudbina je bila naklonjena Liciniju. Skršio je daleko brojniju vojsku svog suparnika. Kasniji hroničari, koji manje veruju u priviđenja, razlog za ovakav ishod bitke tumačili su iscrpljenošću Dajevih vojnika, koji su, po hladnom i olujnom vremenu, danima hodali iz Sirije da bi prispeli na bojište. Te 313. godine stanovnici istočne provincije Rimskog carstva, oslobođeni strahovlade Maksimina Daja sa odobravanjem su prihvatili Licinijevo starešinstvo. Licinije je povratio prava hrišćana, koja je Daja oduzeo.
Mada je vladao prilično dugo, a njegova vojska imala značajnu ulogu u odbrani istočnog dela imperije, Licinije je jedna od zanemarenih ličnosti antičke istorije. Neposrednih dokaza o njegovom poreklu nema, ali njegova povezanost sa Galerijem (293-311), iz rane mladosti, daje slobodu naučnicima za pretpostavku da potiče sa mezijskog ili dačkog tla, tj. iz istočne Srbije. Do kraja života, Galerije nije zaboravio prijatelje iz mladosti, sa kojima je kao dete čuvao goveda, po brdima postojbine. Među njima je bio i Licinije. Njihovo prijateljstvo učvrstila je vojnička karijera. Licinije se prvi put istakao u borbi 296-297, u ratu protiv Persije, koji je vodio cezar Galerije. Bio je jedan od glavnih komandanata. Dok je velika pobeda nad Persijancima dala Galeriju pravo da se poredi sa Aleksandrom Makedonskim, Liciniju je omogućila da napreduje. Postao je guverner dunavskih provincija.

Tanko poreklo

ZAHVALJUJUĆI Galeriju, Licinije je za kratko vreme stekao titulu avgusta, a da pre toga (suprotno pravilu podele vlasti u tetrarhiji) nije bio izabran za cezara.
U metežu borbe između šest pretendenata na carski tron (307), Galerije je odlučio da za avgusta proglasi svog prijatelja. Licinije je preuzeo purpur od Flavija Severa i postao gospodar Ilirika (Balkanskog poluostrva). Sa Galerijem je vladao istočnim delom Carstva, a vreme je provodio u Sirmijumu.
Odluka da postavi Licinija za svog suvladara, već 310. godine se pokazala kobnom za već teško obolelog Galerija. Licinije mu je okrenuo leđa. Veridbom sa Konstancijom, polusestrom Galerijevog neprijatelja Konstantina Velikog (306-337) pokušao je da učvrsti vezu sa njim i tako sebi obezbedi zaštitu na zapadu. Zabeleženo je da se Licinije od svih tetrarha, koji su u tom surovom dobu morali da se bore za opstanak na carskom tronu, izdvajao po svojoj nečasnosti, svireposti i prevrtljivosti. Istoričari su posebno osuđivali njegovu pohotljivost. U literaturi se neizbežno ističe da uprkos dubokoj starosti (oko 75 godina), nijedna žena u delu carstva kojim je vladao, nije mogla da izbegne njegovo nasilje. Odgovoran je za progonstvo carice Valerije, supruge svog dobročinitelja Galerija i Dioklecijanove ćerke i za smrt njihovog sina Kandidijana.
Saosećanja kod Licinija nije bilo - posle Dajinog poraza naredio je da se pogube njegovi osmogodišnji
sin i sedmogodišnja ćerka. To je isto uradio i sa sinom Flavija Severa. Kasnije, kada je njegov sukob sa Konstantinom usplamteo, poništio je svoj potpis na Milanskom ediktu i krenuo u progon hrišćana, koje je smatrao lojalnim svom protivniku. Dva puta je ratovao protiv Konstantina. Odlučujuće bitke vođene su kod Hadrijanopolja i Hrispolja. U prvom ratu je izgubio Ilirik, u drugom carstvo.
- Licinija i Konstantina povezivali su zavičajnost i vojnički duh, a razdvajali poreklo, karakteri i Licinijeva privrženost Galeriju i istoku - piše dr Aleksandar Jovanović, autor knjige “Tlo Srbije zavičaj rimskih careva”. - Licinije, oko dve decenije stariji od Konstantina, bio je niskog porekla, ponikao u rustikalnom ambijentu jednostavnosti i elementarne borbe za opstanak.
Konstantin je bio dete grada, palate, koji je deo mladosti proveo i u rezidencijalnom sjaju. U Liciniju, koji je izjednačavan sa tribalskim divljim veprom, sačuvao se oprez tamnih šuma, olujna snaga, tumarajuća nedoslednost i prevrtljivost. Opčinio ga je uljuljkujući duh luksuza i raskoš istočnih provincija kada je zavladao tim prostorima. Konstantin, poređen sa bikom, imao je, sve do poslednje dekade svoje vladavine, otvorenost prema svežini uzdižućeg Zapada. Nisu bili ličnosti bliskih pogleda na život. Izvesnost sukoba, Konstantin je hteo da predupredi udajom svoje polusestre Konstancije za već vremešnog Licijana. Ona je, doduše, smirivala Konstantinovo neraspoloženje prema Licijanu, ali je ohrabrivala nerealne ambicije muža i time doprinosila razmiricama.

Vreme tribala

JEDNA legenda o Liciniju na čudan način dovodi ovog vladara u vezu sa srpskom istorijom. U nizu starih letopisa i rodoslova, spominje se kao “Srbin” i predak vladarske loze Nemanjića. Kako su naši crkveni hroničari bili ubeđeni da je Srba na Balkanskom poluostrvu bilo ne samo za vreme, već i pre Konstantina Velikog, smatrali su da je normalno da zabeleže šta se dešavalo u odnosima između rimske carske vlasti i srpskog naroda.
Licinije se u Karlovačkom rodoslovu naziva “Srbinom”, u Konstantinovom “dalmatinski gospodin, rodom Srbin”, dok se u više rodoslova navodi kao otac ili predak Bele Uroša, od koga, navodno, potiče veliki župan Stefan Nemanja. Razlog da baš Licinije bude proglašen za Srbina leži u tome što je verovatno poticao iz plemena Tribala. Tokom srednjeg veka Vizantinci su Srbe nazivali “Tribalima”, jer su živeli na istom prostoru kao ovo staro balkansko pleme. Po drugoj teoriji pripadao je plemenu Sarmata, koje se povezuju sa Slovenima.
Nemogućnost da se otkrije Licinijev zavičaj unosi dodatnu nedoumicu u njegovoj biografiji. Utvrđeno je da je u Sirmijumu (Sremska Mitrovica) podigao velelepne terme, opasao bedemima gradove Ulpijanu (Lipljan) i Remizijanu (Bela Palanka), možda ojačao pristanište u Viminacijumu (Kostolac). Jovanović ističe da se teško može pouzdano reći da li je sebi sagradio palatu kakve su svojim rodnim krajevima ostavili njegovi prethodnici Dioklecijan, Maksimin Herkulije, Galerije i Maksimin Daja. Ipak, ukazuje da je Konstantin, nakon pobede nad Licinijem, posebno darovao Remizijanu za iskazanu lojalnost, o čemu svedoče dva prstena sa natpisom “Constantino fidem”. Mada nije utvrđeno da li je Konstantin postupio poput Licinija koji je bio darežljiv prema njegovom rodnom Naisu, Jovanović navodi da bi taj trag mogao da pokaže da je Remezijana Licinijevo rodno mesto.
(Nastaviće se)

Promijenjeno od bokiii (05.08.2009 u 22:38 sati) Razlog: greska
odgoovorite sa citatom
  #9  
Staro 05.08.2009, 22:40
bokiii
Gost
 
prilozi: n/a
Trijumf na Tibru
Dragana Matović, 02.08.2009 Ocena:
4.42 (Glasova: 47)
[Oceni] Komentara: 18 [Postojeći komentari]

Mozaik iz Medijane
PONIKAO sa našeg tla, Flavije Valerije Konstantin, kasnije nazvan Veliki (306-337) za života je uspeo sebi da osigura besmrtnost. Imao je presudnu ulogu u istoriji čovečanstva. Politikom i mačem izbacio je iz borbe oko prestola sve svoje suparnike, dao versku slobodu hrišćanima, sagradio Novi Rim - Konstantinopolj i time oblikovao osnovu za razvoj Vizantijskog carstva. Pre njega, Rimsko carstvo je bilo pagansko. Posle njegove vladavine - hrišćansko.
Mada su brojni kasnoantički izvori osvetljavali vladavinu i pisali životopis Konstantina Velikog, mnoge strane njegovog života ostaju skrivene. Posebno su šturi podaci o detinjstvu i ranoj mladosti. Konstantinov anonimni biograf je zabeležio da je rođen 27. februara 272. ili 273. godine u Naisu (Niš), gde je i odrastao. Njegov otac Konstancije Hlor (293-306) u to vreme je, bio rimski oficir visokog ranga. Majku Jelenu pratio je usud skromnog porekla. Ostala je priča da je bila kći vlasnika krčme u Drepanumu u Bitaniji, gde ju je Konstancije i upoznao. Tadašnji zakon nije dozvoljavao venčavanje parova iz različitih društvenih klasa. Živeli su u zabranjenom braku.

Vihor rata

Rastući u vili, za koju se pretpostavlja da je bila na prostoru današnjeg Čergarskog rita, Konstantin je od malih nogu vaspitavan u vojničkom duhu, no nije stekao obrazovanje srazmerno visokom poreklu. Nespretno je oblikovao rečenicu, misli su mu bile zamršene. Slična nezgrapnost i neobuzdana govorljivost otkrivena je i u njegovim govorima. Oblikovale su ga nevolje i iskustvo. Greške nije ponavljao.
Njegov otac je vremenom uznapredovao do mesta pretorijanskog prefekta cara Maksimijana (285-305, 310). Kada je odlučeno da se carski kolegijum proširi na četvoricu vladara, izabran je za jednog od tetraha. Kako je tetrarhija trebalo da predstavlja veliku i složnu porodicu, cezari Konstancije i Galerije (293-311) su postali zetovi avgusta Dioklecijana (284-305) i Maksimijana. Mada ju je voleo, Konstancije je napustio Jelenu i oženio se sa Maksimijanovom usvojenicom Teodorom. Upućen je u Galiju da brani rimsku granicu na Rajni.
Konstantin tada već mladić poslat je na Dioklecijanov dvor. Pretpostavlja se da ga je Dioklecijan smatrao za prestolonaslednika. Vodio ga je na sva putovanja i dozvolio mu da iz blizine uči veštinu vladanja. Kao mlad oficir, učestvovao je uz cezara Galerija u ratu protiv Persijanaca (296-297), gde je pokazao zapovedničke sposobnosti. One će mu kasnije pomoći da se uzdigne iznad svih budućih suparnika.
Kada su posle proglašenja druge tetrarhije (303) Galerije i Konstancije izabrani za avguste, Konstantin, iako je bio viđen za cezara, nije to postao. Njegov, već, bolesni otac dovodi ga na svoj dvor u Trijeru na Rajni. Posle očeve smrti 306. vojska ga je, ne čekajući odluku drugog avgusta, proglasila za naslednika. Purpurnu togu obukao je prvi put u Trijeru. Od tada je mačem i lukavstvom stvarao prostor da postane jedini vladar Imperije. Taj san je ostvario tek posle 18 godina.
U godinama koje su usledile posle Konstantinovog proglašenja za cezara, Imperija je bila u vrtlogu građanskog rata. Brojni legalni i nelegalni avgusti i cezari otimali su se oko carskog trona. Sklapali su i raskidali moguće i nemoguće političke saveze. Hazarderski su
išli na sve ili na ništa. Konstantin je čekao - kad je trebalo. Brzo reagovao - kad su okolnosti to tražile. Nekad je širokogrudo praštao, drugi put surovo kažnjavao. Hvatao je duh vremena u kome je bio.
Obnovio je vezu sa Maksimijanom, čijoj porodici (Herkula) je, preko oca, pripadao. Zarad političkih interesa razveo se od prve žene Minervine, sa kojom je imao sina Kaja i oženio sa Maksimijanovom ćerkom Faustom. Kada se njegov tast pokazao kao loš saveznik, platio je to životom. Faustine molbe, Konstantin nije uslišio. Nemili događaj nije uticao na njihov brak. Imali su tri sina - Konstantina, Konstancija, Konstansa i dve ćerke - Konstantinu i Faustu.
Faustin brat Maksencije, uzurpator Rima, proglasio je Konstantina za ubicu i neprijatelja Italije. Naredio je da se unište sve njegove statue. Konstantin se, u isto vreme, odrekao veze sa porodicom “Herkula” i pronašao spoj između njegovog oca i ilirskog cara Klaudija Gotskog, koji je, takođe, poticao sa ovih terena. Okrenuo se kultu Nepobedivog Sola (Apolona). Obračun Konstantina i Maksencija bio je neizbežan.

Krst i mač

U fazi priprema za polazak u Rim (310. g.), Konstantin je posetio Apolonovo svetilište u Granu, u Galiji. San koji je tamo usnio bitno je uticao na budućeg osnivača hrišćanskog carstva. Tumačenje egipatskog proroka Zanona da će voljom Apolona vladati 30 godina (tri venca koja mu je boginja Nika stavila na glavu) Konstantin nikad nije zaboravio, niti je to učinio njegov biograf Eusebije.
Prema Italiji je krenuo sa 40.000 vojnika. Maksencije je imao pod komandom 188.000! Prema predanju, koje je zabeležio Eusebije, na tom putu Konstantinu i njegovoj vojsci ukazao se na nebu svetlosni znak u obliku krsta sa natpisom “Ovim ćeš pobediti”. “Onda mu se u snu javio Isus sa istim znakom, rekavši da ga stavi na ratne zastave. Ujutru je naredio da se na sve ratne zastave stavi Hristov monogram. Stavio ga je i na svoj šlem, a vojnici na štitove. Iako je suparnik bio jači, beležio je pobedu za pobedom.”
Osvojivši severnu Italiju, Konstantin je prokrčio put ka Rimu. Odlučujuća bitka odigrala se 28. oktobra 312. godine kraj Milvijanskog mosta na reci Tibar. Uveren u svoju pobedu i zaveden površnim tumačenjem Sibilskog proročanstva da će na dan osvajanja Rima, 28. oktobra rimski neprijatelj biti poražen, Maksencije je krenuo da se pridruži svojim trupama.
Konstantinova pobeda je bila brza i odlučna. Maksencijevi vojnici su počele da beže, a on je pokušao da pređe most i vrati se u grad. Nije uspeo. Stradao je u reci. Most se pod težinom unezverene gomile ljudi ili, kako hrišćanski hroničari objašnjavaju, “s Božijom pomoći” prepolovio, a Maksincijeva kola su završila u Tibru. Konstantin je trijumfovao u Rimu. Hroničari beleže da su ga Senat i narod sa oduševljenjem dočekali. Hrišćanstvo je odnelo prvu pobedu! O tome svedoči krst, simbol pobede, u desnoj ruci Konstantinove statue podignute posle trijumfa u Rimu. Eusebije svedoči da je na njoj bio natpis: “Zahvaljujući ovom spasonosnom znaku (krstu), koji je pravi dokaz vrednosti, sačuvah i oslobodih grad od tiranskog jarma. Takođe, uspostavih slobodu Rimskom Senatu i narodu, i povratih im pređašnji ugled i sjaj.”
(Nastaviće se)

Oceni:
Pošalji komentar [Pošalji komentar]
odgoovorite sa citatom
  #10  
Staro 05.08.2009, 22:41
bokiii
Gost
 
prilozi: n/a
Trijumf na Tibru
Dragana Matović, 02.08.2009 Ocena:
4.42 (Glasova: 47)
[Oceni] Komentara: 18 [Postojeći komentari]

Mozaik iz Medijane
PONIKAO sa našeg tla, Flavije Valerije Konstantin, kasnije nazvan Veliki (306-337) za života je uspeo sebi da osigura besmrtnost. Imao je presudnu ulogu u istoriji čovečanstva. Politikom i mačem izbacio je iz borbe oko prestola sve svoje suparnike, dao versku slobodu hrišćanima, sagradio Novi Rim - Konstantinopolj i time oblikovao osnovu za razvoj Vizantijskog carstva. Pre njega, Rimsko carstvo je bilo pagansko. Posle njegove vladavine - hrišćansko.
Mada su brojni kasnoantički izvori osvetljavali vladavinu i pisali životopis Konstantina Velikog, mnoge strane njegovog života ostaju skrivene. Posebno su šturi podaci o detinjstvu i ranoj mladosti. Konstantinov anonimni biograf je zabeležio da je rođen 27. februara 272. ili 273. godine u Naisu (Niš), gde je i odrastao. Njegov otac Konstancije Hlor (293-306) u to vreme je, bio rimski oficir visokog ranga. Majku Jelenu pratio je usud skromnog porekla. Ostala je priča da je bila kći vlasnika krčme u Drepanumu u Bitaniji, gde ju je Konstancije i upoznao. Tadašnji zakon nije dozvoljavao venčavanje parova iz različitih društvenih klasa. Živeli su u zabranjenom braku.

Vihor rata

Rastući u vili, za koju se pretpostavlja da je bila na prostoru današnjeg Čergarskog rita, Konstantin je od malih nogu vaspitavan u vojničkom duhu, no nije stekao obrazovanje srazmerno visokom poreklu. Nespretno je oblikovao rečenicu, misli su mu bile zamršene. Slična nezgrapnost i neobuzdana govorljivost otkrivena je i u njegovim govorima. Oblikovale su ga nevolje i iskustvo. Greške nije ponavljao.
Njegov otac je vremenom uznapredovao do mesta pretorijanskog prefekta cara Maksimijana (285-305, 310). Kada je odlučeno da se carski kolegijum proširi na četvoricu vladara, izabran je za jednog od tetraha. Kako je tetrarhija trebalo da predstavlja veliku i složnu porodicu, cezari Konstancije i Galerije (293-311) su postali zetovi avgusta Dioklecijana (284-305) i Maksimijana. Mada ju je voleo, Konstancije je napustio Jelenu i oženio se sa Maksimijanovom usvojenicom Teodorom. Upućen je u Galiju da brani rimsku granicu na Rajni.
Konstantin tada već mladić poslat je na Dioklecijanov dvor. Pretpostavlja se da ga je Dioklecijan smatrao za prestolonaslednika. Vodio ga je na sva putovanja i dozvolio mu da iz blizine uči veštinu vladanja. Kao mlad oficir, učestvovao je uz cezara Galerija u ratu protiv Persijanaca (296-297), gde je pokazao zapovedničke sposobnosti. One će mu kasnije pomoći da se uzdigne iznad svih budućih suparnika.
Kada su posle proglašenja druge tetrarhije (303) Galerije i Konstancije izabrani za avguste, Konstantin, iako je bio viđen za cezara, nije to postao. Njegov, već, bolesni otac dovodi ga na svoj dvor u Trijeru na Rajni. Posle očeve smrti 306. vojska ga je, ne čekajući odluku drugog avgusta, proglasila za naslednika. Purpurnu togu obukao je prvi put u Trijeru. Od tada je mačem i lukavstvom stvarao prostor da postane jedini vladar Imperije. Taj san je ostvario tek posle 18 godina.
U godinama koje su usledile posle Konstantinovog proglašenja za cezara, Imperija je bila u vrtlogu građanskog rata. Brojni legalni i nelegalni avgusti i cezari otimali su se oko carskog trona. Sklapali su i raskidali moguće i nemoguće političke saveze. Hazarderski su
išli na sve ili na ništa. Konstantin je čekao - kad je trebalo. Brzo reagovao - kad su okolnosti to tražile. Nekad je širokogrudo praštao, drugi put surovo kažnjavao. Hvatao je duh vremena u kome je bio.
Obnovio je vezu sa Maksimijanom, čijoj porodici (Herkula) je, preko oca, pripadao. Zarad političkih interesa razveo se od prve žene Minervine, sa kojom je imao sina Kaja i oženio sa Maksimijanovom ćerkom Faustom. Kada se njegov tast pokazao kao loš saveznik, platio je to životom. Faustine molbe, Konstantin nije uslišio. Nemili događaj nije uticao na njihov brak. Imali su tri sina - Konstantina, Konstancija, Konstansa i dve ćerke - Konstantinu i Faustu.
Faustin brat Maksencije, uzurpator Rima, proglasio je Konstantina za ubicu i neprijatelja Italije. Naredio je da se unište sve njegove statue. Konstantin se, u isto vreme, odrekao veze sa porodicom “Herkula” i pronašao spoj između njegovog oca i ilirskog cara Klaudija Gotskog, koji je, takođe, poticao sa ovih terena. Okrenuo se kultu Nepobedivog Sola (Apolona). Obračun Konstantina i Maksencija bio je neizbežan.

Krst i mač

U fazi priprema za polazak u Rim (310. g.), Konstantin je posetio Apolonovo svetilište u Granu, u Galiji. San koji je tamo usnio bitno je uticao na budućeg osnivača hrišćanskog carstva. Tumačenje egipatskog proroka Zanona da će voljom Apolona vladati 30 godina (tri venca koja mu je boginja Nika stavila na glavu) Konstantin nikad nije zaboravio, niti je to učinio njegov biograf Eusebije.
Prema Italiji je krenuo sa 40.000 vojnika. Maksencije je imao pod komandom 188.000! Prema predanju, koje je zabeležio Eusebije, na tom putu Konstantinu i njegovoj vojsci ukazao se na nebu svetlosni znak u obliku krsta sa natpisom “Ovim ćeš pobediti”. “Onda mu se u snu javio Isus sa istim znakom, rekavši da ga stavi na ratne zastave. Ujutru je naredio da se na sve ratne zastave stavi Hristov monogram. Stavio ga je i na svoj šlem, a vojnici na štitove. Iako je suparnik bio jači, beležio je pobedu za pobedom.”
Osvojivši severnu Italiju, Konstantin je prokrčio put ka Rimu. Odlučujuća bitka odigrala se 28. oktobra 312. godine kraj Milvijanskog mosta na reci Tibar. Uveren u svoju pobedu i zaveden površnim tumačenjem Sibilskog proročanstva da će na dan osvajanja Rima, 28. oktobra rimski neprijatelj biti poražen, Maksencije je krenuo da se pridruži svojim trupama.
Konstantinova pobeda je bila brza i odlučna. Maksencijevi vojnici su počele da beže, a on je pokušao da pređe most i vrati se u grad. Nije uspeo. Stradao je u reci. Most se pod težinom unezverene gomile ljudi ili, kako hrišćanski hroničari objašnjavaju, “s Božijom pomoći” prepolovio, a Maksincijeva kola su završila u Tibru. Konstantin je trijumfovao u Rimu. Hroničari beleže da su ga Senat i narod sa oduševljenjem dočekali. Hrišćanstvo je odnelo prvu pobedu! O tome svedoči krst, simbol pobede, u desnoj ruci Konstantinove statue podignute posle trijumfa u Rimu. Eusebije svedoči da je na njoj bio natpis: “Zahvaljujući ovom spasonosnom znaku (krstu), koji je pravi dokaz vrednosti, sačuvah i oslobodih grad od tiranskog jarma. Takođe, uspostavih slobodu Rimskom Senatu i narodu, i povratih im pređašnji ugled i sjaj.”
(Nastaviće se)

Oceni:
Pošalji komentar [Pošalji komentar]
odgoovorite sa citatom
Odgovor

Teme - opcije

Forumske odredbe
Vama nije dozvoljeno, postavljanje novih tema.
Vama nije dozvoljeno odgovarati na priloge
Vama nije dozvoljeno uploadovati dokumenta
Vama nije dozvoljeno obrađivati vaše priloge

BB-kod je uključen.
Smileys su uključen.
[IMG] Kod je uključen.
HTML-kod je isključen.


Slične teme
TEMA Autor Forum odgovora zadnji prilog
Koga postaviti z amoderatora u forumu "Mjesto za razmjenu"? Vumi Kako? 10 14.12.2007 19:17
"Tamo preko Vrbasa"-Tomo Maric x_lav Zanimljivosti 1 13.11.2005 20:40
"Garrett GTI-2500 "Supreme Pro 4" DINIC Vrste i namjena 12 06.02.2005 03:30


brojač posjetilaca

Powered by vBulletin® Verzija 3.8.4
Copyright ©2000 - 2024, Jelsoft Enterprises Ltd.
Powered by vBCMS® 2.7.1 ©2002 - 2024 vbdesigns.de
Vlasnik foruma nije zadužen za zaštitu ovdje unesenih tekstova, slika ili dokumenata.Za sve unesene tekstove, slike i dokumenta odgovaraju sami autori priloga!!! Ako slučajno dođe do kršenja tuđih autorskih i drugih prava, odgovoran je sam autor unesenog priloga, tako da se sam vlasnik foruma oslobađa bilo kakve odgovornosti!!!